Ivan Lovrenović

FAST FOOD

Pokucala je na vrata i donijela mi punjenu papriku. U njoj je bilo sve, kritika čistog uma, Sikstinska kapela, Talmud, svaki iscijeđeni trenutak njezine potpune prisutnosti. U svemu što ću vam ja ikada dati u ruke, postoji samo pjenasto umućen moj turizam kroz život, žurba i neposvećenost svemu što sam ikada dotaknuo.

Svakoga jutra budim se s mravinjakom na jastuku, u nepodnošljivom društvu s istom neizbježnom osobom. Pokušavam izmisliti drugačiji doručak, počešljati se na drugu stranu. Nema spasa. Do kraja života morat ću izdržati dah tog sijamskog blizanca za vratom i svakoga ću se dana pretvoriti u nešto od onoga što će mi se dogoditi. Onoga časa kada ode on, otići ću i ja.

Čeznem za mislima glatkim i gipkim poput mlijeka, ali od prvoga jutarnjeg treptaja netko uvijek iscijedi limun u mlijeko i moje se misli zbrčkaju, ugrušaju i pretvore u svrab. Sve što danas budem radio nosit će u sebi odsutnost svega što neću napraviti i ukiseljenu užurbanost da to nekako nadoknadim. Ja sam opcija, s bezbroj drugih života u koje uskakujem na par minuta, i odmah ih zaboravljam.

Stremim nekom istinskom postojanju, bez talenta da ga dosegnem. Ono živi sâmo i nedodirljivo u izbici do koje ja ne znam puta i  vjerojatno bi oksidiralo kao izribana jabuka da samo na trenutak izađe na svjetlo.

Bože, daj mi da zagrlim ono što se neće dogoditi i da dođem do gustoće punjene paprike.

PSALAM DVADESET I TREĆI ZA PROLETERA I NJEGOVOG PSA

Na gornjem katu u mojoj glavi, u ostavi nepoznatih i zastarjelih misli, raščupanih i čekinjastih poput loše ispredene vune, živi moj pas. On svakoga dana luta kroz nepodnošljivu nejasnoću postojanja, batrga jeftinu kost i odbija bolju hranu. On nikada ne dopusti šetnji da bude šetnja, ručku da bude ručak. Ispod svake travnate livade, on uvijek iskopa sjetu koja živi nekoliko centimetara ispod površine. Tišina je rijeka na kojoj se ponekad usudi napiti, ali ga uvijek iznova obuzme bezglava potreba za lajanjem i tempirana iscrpljenost od svakog lajanja.

Jutros je, njušeći po zgužvanim mislima koje sam stiještio obrazom na jastuku, dotrčao do mene i ozarenih očiju donio u gubici nešto žućkasto, tvrdo i oblo, poput omanje tikve. Pregledao sam je, isprevrtao u rukama, dugo opipavao. Gledala me je kao da će progovoriti.

Osjećao sam da sve zna majku joj mutavu, dok mi se iznutra kesila iscerenim košticama. Nije teška, kada se kucne po njoj, odgovara tupastim zvukom, nešto kao "KE".

To je anima mundi, okrugli mig neobjašnjivosti postojanja. Ona je nijemi prorok koji u sebi sadrži nedodijeljenu Nobelovu nagradu za život, nepomičnost prosvjetljenja, mistično tijelo jedinstva s pokojnicima i općinstvo svetih koje nam jednoga dana bez najave padne u krilo, a mi ga izrežemo na kockice i ispohamo za večeru. Ako nakon toga zapalimo cigaretu, u našim crijevima može se dogoditi minijaturni Sudnji Dan za kojega nikada nećemo doznati, divertikulozni starci Apokalipse razmilit će se posvuda i iščupati si posljednje trepetljike s proćelavih lubanja, a zastrašujući arhanđeli s trubljama izletjet će u rojevima da rafalno obznane kako su se sastali početak i kraj, Alfa, Romeo, Julija i Omega 3.

Kamo s njom? Ona šuti sve riječi na svim jezicima, misteriozna i slučajna kao zavijutak kojega ocrtava sijeda dlaka na kaputu neznanca u redu ispred mene. Da je gurnem u košaru za rublje? Tamo je nitko neće vidjeti, bit će omotana prozračnim vijugama najlonki koje čekaju na pranje u čistilištu gdje je pazusima dano da se napokon bace u zagrljaj ovratnicima košulja.

Možda će se na koncu i vratiti odakle je došla. Ali odakle je došla? Ona se povremeno pojavi i padne u ruke slučajno odabranim pojedincima, kojima se nakon toga susreta promijeni život, ako je ne zakopaju u zemlju i zaborave. Anima mundi je posljednji put viđena na Islandu, ukazala se jednome pekaru, u obliku kišobrana koji govori pri rasklapanju i odala mu tajnu sljedećeg procjepa na Vatnajökullu.

Zbog nje monasi tisućljećima režu noć noževima psalmodije, ona je bezimena neman koja sjedi u nama i odaziva se na razna sveta imena, ona nam je mučki dala i tišinu orgazma koji čovjeku u polumraku daje odbljesak anđela, ali nas je pustila i da provodimo bezbrojne večeri nabrajajući litanije iz youtube-kapelice i mljackamo čokoladne bananice u plastičnim košuljicama. Kažu da se ta vrsta laveža zove slobodna volja.