Miljenko Jergović: Kafić na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu za godina opsade i rata

Zgrada Katoličke bogoslovije samo je nekoliko stotina metara hoda, uglavnom zaklonjenim i sjenovitim uličicama i sokacima, od Sepetarevca, ali svejedno sve do rata nisam za nju znao. U našoj mahali, koja je odavno izgubila svoje tursko ime, a prostirala se niz osunčanu gradsku padinu, od nekadašnjih jevrejskih dućana i magacina na Bjelavama, pa preko Mejtaša i Banjskog brijega, sve do pijace na Markalama, dva su samostana, dvije kuće časnih sestara, Sestre milosrdnice u Abdićevoj ulici i Kćeri Božje ljubavi u Ulici Ivana Cankara. Zgrada moje osnovne škole, koja nosi ime Silvija Strahimira Kranjčevića, nekoć im je pripadala, da bi je zatim nove vlasti nacionalizirale. Časne su preseljene s druge strane školskog zida, i tu je nekad, do preseljenja u Zagreb, živjela moja teta Paulina. Na njezino će ime sve do rata glasiti telefonski broj Kćeri Božje ljubavi. I na kraju, na samom rubu toga čudnog svijeta od kuća od ćerpiča s gustim baščama i turskom kaldrmom na avliji, obiteljskih prizemnica i katnica iz vremena socijalizma i lijepih, tamnih austrijskih stambenih zgrada i vila, te dvije-tri dobro uklopljenje zgrade građene u slogu socijalističkog modernizma, nalazila se, moćna i pomalo glomazna, Vancaševa zgrada Katoličke bogoslovije, ili Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa, kako je glasio najdugovječniji naziv ustanove koja se u zgradi nalazila.

Povijest tog brijega, u čijem se podnožju nalaze i nadbiskupovi dvori, tog neobičnog i šarenog bosanskog i sarajevskog kaptola, obilježena je katolištvom i neumrlim štadlerovskim duhom. Živjela su po tim vilama hrvatska gospoda, vjerne sluge cara, imperatora rimskog i hrvatsko-ugarskog kralja, Njegova Carskog i Kraljevskog Apostolskog Veličanstva Franje Josipa Prvog, koja će se zatim zaluditi Jugoslavijom i kraljevima nešto skromnijih prerogativa, pa Stjepanom Radićem i njegovim hrvatstvom češkoga, umjerenog tipa, da bi s ustašama sasvim izgubili razum, i da bi ih zatim partizani iselili iz njihovih domova, a mnoge i iz života i iz Sarajeva, ne upitavši ih žele li se zaluditi bratstvom i jedinstvom, kao što su svim onim prije toga. Umjesto njih su, u podrumske stanove, na tavane, u garsonijere i novogradnje iz Zagreba po kazni stizala druga gospoda: sitniji ustaški konfidenti, malograđani i bogomoljci, koji će služeći na ovom strašnom mjestu, obično nakon već odslužene robije, okajavati svoje hrvatske grijehe. Osim njih bilo je po ovom brijegu i u ovoj mahali još nešto malo hrvatsko-katoličke sirotinje, obrtničke, činovničke i radničke, ali su većinu oduvijek činili muslimani, koji su se tada pisali s velikim M, kao Muslimani, da bi se 1993. prozvali Bošnjacima. Ali svejedno kako se zvali, bili su većina. I ovo je bila tipična muslimanska mahala – katoličkih mahala u Sarajevu u zbilji nije ni bilo, kao ni srpsko-pravoslavnih – jedna od najšarenijih i najživopisnijih, u kojima se dodiruju epohe i u kojima istodobno teku različita povijesna, životna i porodična vremena. Ali kako nisam znao za Bogosloviju, tako veliku zgradu i tako intenzivnu i invazivnu ustanovu? Lijepo, nisam! Živjeli smo, a živimo i danas, u vremenima i u zemljama gdje su najkrupnije činjenice često najbolje skrivene, pa za njih saznajemo tek kada dođe kraj svemu. Rat je u našem slučaju svaki put kraj svemu.

Bilo je to krajem svibnja i početkom lipnja 1992, datuma se naravno ne sjećam, ali situaciju pamtim. Ivan Lovrenović pozvao me je na kavu u Bogosloviju. Tamo je, kaže, mirno, a uvijek biva dobrog i raznovrsnog društva. Ništa se ti ne boj, rekao je, samo dođi, i sve će biti u redu. Pitao sam ga kako ću ući. Lijepo, na vrata. Sigurno će netko biti na porti, pa ga pitaj gdje je kafić, i on će ti reći. Ako slučajno nikog ne bude, ideš pravo hodnikom, pa zadnja vrata desno. Mora da me je dobra muka pritisnula, i težak rat, jer sam zbilja došao u Bogosloviju, u kafić. Imam fobiju od izmjene socijalnih okolnosti, od mjesta na koja dolazim prvi put, od novih kafića…

Kafić je bio prostorija od tridesetak kvadrata, s prozorima koji su gledali u bašču, koja se obrušavala niz brijeg. Teško bi granata tu mogla upasti i zasuti nas gelerima. Bili su postavljeni niski stolovi i sjedala, sećije i stolice. Za ono vrijeme tipičan interni caffe u nekoj većoj tvrtki, ili na fakultetu. Kuhale su se kave, bilo je sokova. Zaboravio sam je li bilo i alkohola. Čudno je da sam takvo što mogao zaboraviti. Ako ga je i bilo, Bogoslovija nije bila mjesto gdje bi se napio itko od onih koji su tu dolazili. Atmosfera je bila posve opuštena, ljudi su tu mogli biti slobodni, vjerojatno i slobodniji nego u drugim ratnim ugostiteljskim objektima, ali ta je slobodna podrazumijevala nekakve okvire, koji se i nisu mogli nazvati ograničenjima.

Nakon što prvi put uđem u Bogosloviju, tu ću dolaziti skoro svakoga dana, sve dok u kasno proljeće sljedeće, 1993. godine ne odem iz Sarajeva. Neće me biti samo u dane najvećih granatiranja, kad se ne bude mogao nos promoliti iz podruma. Ali čak i tada bih se često znao provući onim uličicama i sokacima, tim doživotnim prizorištem većine mojih eksterijernih snova, samo da stignem na kavu i priču u Bogosloviju. Sa stanovišta svakodnevice većine mog života, i rizika koji u svaki od tih dana ulažem, bila je to neshvatljiva, posve nerazumna pogibelj. Ali ipak sam išao, premda mi, opet u mirnodopskoj većini života, nije ni do kave ni do društva. Zašto? Možda ću to jednom uznastojati da objasnim. Ali ne danas. 

Na samim počecima povijesti kafića na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji – kako će se ustanova nakon rata preimenovati – tu su se nalazili ljudi, uglavnom muški svijet, premda je bivalo i žena, po barem tri osnove. Po katoličkoj i hrvatskoj stvari nailazili su bojovnici i dužnosnici mejtaškog HVO-a koji je u zgradi moje osnovne škole ustanovio svoju vojarnu, uposlenici i volonteri Caritasa te nekoliko drugih humanitarnih družbi, ostaci ostataka gradskog i republičkog HDZ-a BiH, koji se nisu odazvali pozivu iz Gruda i iz Hercegovine da napuste grad, kao i ponešto od onoga tihog i skrivenog katoličkog svijeta, koji se i za komunizma rojio oko Crkve, te je i osobnim prijateljstvima bio povezan s profesorima na Bogosloviji. Po kulturno-umjetničkoj, intelektualnoj i akademskoj osnovi u kafiću su se počeli okupljati hrvatski pisci i pokoji novinar, koji su, osim kave, čaja i soka, ovdje nalazili sugovornike iz nestalih književnih redakcija. Po komšijskoj osnovi, tu su se nalazili obrtnici, majstori raznih zanata, pomoćni i fizički radnici, šoferi, ljudi svih vjera i nacija, koji su oko Bogoslovije i na Bogosloviji nešto radili, pomagali, zidali, krpili.

I već na samom početku bio je to vrlo izmiješan i živopisan svijet, kojemu valja pridodati domaćine. A domaćini su, uglavnom, profesori Bogoslovije, ugledni doktori teologije, cvijet dijecezanske i isusovačke inteligencije. Premda će sam fakultet, zajedno sa sjemeništem, emigrirati u Hrvatsku, na Brač, gdje će se nastava odvijati nekoliko školskih godina, ili sve do svršetka rata, dio profesora je ostao. Oni živom održavaju kuću, i stvaraju iluziju koja će biti životno važna ljudima u gradu pod opsadom: da Bogoslovija, kao ni Crkva u cjelini, sa svim svojim ustanovama i institucijama, nisu napustili grad.

Glava kuće bio je rektor Bogoslovije Pero Sudar, profesor kanonskog prava, tada u ranim četrdesetim. Zanimljiv čovjek, u čijem je nastupu bivalo one plemenite sramežljivosti, karakteristične i za bolje dijelove našega bosanskog svijeta – opet, bez obzira na vjeru i naciju – ali i za one odistinski obrazovane, produhovljene, moralno i intelektualno nadarene ljude, oslobođene od svake potrebe da sebe na bilo koji način ističu među drugima. Govorio je tiho i malo, prirodno duhovit, dobar usmeni pripovjedač, kojeg su visoke škole i cjeloživotno kultiviranje u vjeri i doktrini dodatno izbrusile i izvještile, a da mu nimalo nisu oduzele od zavičajne izvornosti. Mehak kao pamuk, sav od blagosti i od skrupula, Pero Sudar iznutra je bio kao od čelika. Čvrst i u svakom pogledu pouzdan, do danas je ostao jedna od velikih i svijetlih figura tog već uveliko iščezlog svijeta. Krajem studenog 1993. postao je pomoćni biskup vrhbosanski i naslovni biskup Selje. Po naslovu, biskupija mu je u Norveškoj, u čemu ima višestruke simbolične zaigranosti. Papa Franjo 2019. prihvatit će Sudarovo odreknuće od dužnosti, i tako će se završiti njegova institucionalna karijera. Ali za ovu priču valja napomenuti da je upravo on, kao dekan i rektor Bogoslovije, bez sumnje bio najzaslužniji za tu neobičnu pojavu kakva je bila – kafić.

Ljeto 1992. bilo je krvavo i smrtonosno. U ta tri mjeseca svatko od nas će se na svoj način preobraziti. Promijenit će se naši snovi o životu i planovi. Naviknut ćemo se živjeti s mišlju o skoroj smrti, s mišlju koju je teško bilo podnositi. Naviknut ćemo se živjeti i s onim drugim, što je bilo još teže podnijeti: da ćemo se, preživi li se slučajno ovo, uvlačiti u novu ljudsku kožu i u novi život, koji više neće imati ništa s onim koji smo ranije živjeli. To je bio smisao naše tranzicije, u kojoj prijelaz od komunizma u demokraciju nije bio više od tek jednoga sitnoga, premda važnog, fragmenta. Ali kada si pred iskušenjem da do novog života stižeš preko smrti, tada ti se razlike između jednopartijskog i višepartijskog sistema više ne čine najvažnijim na svijetu.

Za ta tri ratna mjeseca kafić Bogoslovije provrio je od ljudi i njihovih sudbina. Nadomak smrti, svi postaju pripovjedači. Pogotovu kad nitko ne umire tako da drugi prežive, nego su smrt i pripovijedanje zajednički. A gosti se u kafiću miješaju na nevjerojatne načine. Stižu sa svih strana, i iz najrazličitijih prethodno zatvorenih ili međusobno zavađenih zadruga i zajednica. Jedni dođu kao znatiželjnici, drugi možda kao uhode, dok treći stižu iz očaja. Ili samo zato što tu ima kave. Istina, treba prekoračiti prag ustanove, koju svatko doživljava na svoj način, ali ni za koga ovo nije otvoreno sveučilište ni radnički univerzitet.

Kroz kafić prolazi niz hrvatskih političara iz zadnje i iz svih predzadnjih komunističkih garnitura. Tu su i prvi novinari koji su se u grad probili iz Hrvatske. Pa strani televizijski novinari. Srpska i bošnjačka gradska gospoda. Pokoji novostasali ustaša, od dviju vjera. I običan svijet od sve tri vjere i nacije. Tu sam, u kafiću, upoznao sitnoga a vrlo srdačnog čovjeka, jednoga od onih koji svoje tajne skrivaju u prividu otvorenosti i pretjerane vedrine, o kojem ću saznati dvije stvari: otac je moga dobrog poznanika i vršnjaka, jednog od finijih ljudi u ekipi, i ubojica Maksa Luburića. Ilija Stanić kasnije će postati poznat. A tu sam iz daljine gledao i Stanu Č. F, jednoruku i u gotovo kompletnoj uniformi HOS-a, naočitu i strašnu ženu, mater još jednoga dobrog poznanika, pjesnika, pripovjedača i fotografa Fjodora Fedčešina. Nožem ga je ubila, četiri godine ranije.

Ali zašto sad spominjem Iliju i Stanu, kad sam tu, u kafiću, sreo neke mnogo zanimljivije ljude? Njih dvoje su samo socijalne krajnosti jednoga širokog svijeta, i života koji se na Bogosloviji odvijao zahvaljujući rektoru Sudaru, njegovim profesorima i nekolicini crkvenih ljudi, među kojima je, naravno, bio i Franjo Topić, vječiti predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak, neprevaziđeni animator i menadžer, čiji je društveni hiperaktivizam katkad znao biti nepodnošljiv. Topić je, što svjesno, što nesvjesno, proizvodio socijalne kontakte i situacije, oko njega se rojio kojekakav zanimljiv i raznovrstan svijet, često i bez dubljih duhovnih, intelektualnih ili moralnih kriterija. Ali kako bi se drukčije moglo u ratu i pod opsadom?

Među domaćinima vrlo je prisutan bio i Tomo Vukšić, tridesetogodišnjak, profesor istočne teologije, ekumenizma i patrologije. Sunčani i samouvjereni Hercegovac, Ljubušak, rodom iz Studenaca. Da je ovo bio film, a ne život, u filmu bi Tomo Vukšić bio karakterna suprotnost Peri Sudaru. Ekstrovert s mjerom, rasipao bi po sugovornicima sav svoj dar i uživao u svom donekle povlaštenom položaju. Naime, dok smo se mi plašili smrti, on je imao razlog manje za strah. Bilo ga je zanimljivo gledati, više nego slušati, premda je pametno govorio i pokazivao se, zajedno s ostalim profesorima i domaćinima, kao ispravan čovjek. Papa Benedikt XIV imenovat će ga 2011. prvim vojnim apostolskim upraviteljem u Bosni i Hercegovini. Nadbiskup Vinko Puljić te će ga godine, uz asistiranje biskupa Perića i Komarice, zarediti u biskupa. A kako vojni ordinarij do danas neće dobiti svoje sjedište, Vukšić se stolovati u istoj ovoj zgradi Bogoslovije, i možda će se s gostima nalaziti u našem – kafiću. Papa Franjo će ga u siječnju 2020. imenovati nadbiskupom koadjutorom, što će reći nasljednikom Vinka Puljića na vrhbosanskom tronu. Premda mu je šezdeset, pred njim je tek veliki finale, po kojem će se znati tko je i kakav je bio ovaj čovjek bogate naravi.

Ne mogu prežaliti što nisam zapisivao ono što se događalo u kafiću Bogoslovije, koga sam sreo i upoznao, što sam o kome čuo, kakva mi je priča bila ispričana. Preda mnom se, naime, odvijala najraskošnija socijalna i povijesno-kulturna svečanost, koja, na žalost ili srećom, u životu neće biti ponovljena. Bili smo u raskoraku između dva doba, u jedinoj tranziciji koja će se doista zbiti, koja se tu odvijala kao na Noinoj arci, u Casablanci, u milijunskom Rimu apostola Pavla, u gradu pod opsadom u kojem je svaki dan bio posljednji pred Sudnji dan. Samo tu se, i nikad više, u istome danu, na istom mjestu, mogla čuti pripovijest partizana sa Sutjeske i mladog ustaše s Križnoga puta. Ovu drugu, posve fantastičnu, a vjerodostojnu, izlagao je susjed automehaničar, inače musliman, koji je jedva dočekao trenutak da može izložiti najveću i jedinu priču svoga života. Samo tu su se, u kafiću Bogoslovije, u tim ratnim danima nalazili uhode i oni koje su uhodili, i samo tu su se, u skladu s nekim nikad ustanovljenim vijećem za pravdu i pomirenje, a pod Karadžićevim i Mladićevim minama i granatama, poravnavali računi i stvarali se preduvjeti za neko buduće, bolje i pravednije slobodno, demokratsko društvo. Tih mjeseci hrvatska se i katolička stvar u Sarajevu nalazila na svome povijesnom vrhuncu, nakon kojeg će nastupiti totalna propast i nestanak. Ali tada je Crkva bila otvorena za sve i prema svima – pritom, ovo je samo jedan dio priče, onaj koji se dotiče dijacezanaca i Nadbiskupije, a franjevački je tog trenutka na drugoj strani Miljacke, pod Bistrikom, pa bi ga također valjalo opričati – Hrvati su, premda malobrojni u Sarajevu, poštovani i ugledni, do njihove se riječi drži, kao i do njihove patnje. Kako se sve to rasulo i prokockalo? Priča je to koja je mnogo puta pričana, ali bi trebalo ispočetka…

Jednog mi je podneva u kafiću prišao Pero Sudar – imena ljudi ovdje pišem bez titula, jer ovaj put djeluju nepotpuno i proizvode kriva značenja – i rekao mi: hajde, pođi s nama na ručak! Od ranije sam znao da mnogi idu, ali ja nisam išao. Lovrenović me je zvao, ali nisam htio. Pero Sudar me je, međutim, pozvao tako da nisam mogao ne otići. Bilo je u tom glasu i u tim riječima one mudre velikodušnosti, kakvu bi vrijedilo opisivati. Zvučalo je kao da ću kao gost i kao vječiti domaći učiniti čast njihovoj skromnoj trpezi.

Trpezarija lijepa, zračna i prostrana. Stol nanizan oko dvorane, obuhvatan, veliki pravokutnik, za stotinjak ljudi, na čijem čelu je domaćin. Ručak počinje molitvom, očenašem i zdravomarijom. Dio onih koji su došli blagovati se moli, dio se ne moli. Tako je bilo tog dana, a tako će ostati i mnogih budućih dana, kada ću odlaziti na ručak kao da mi to po prirodi stvari pripada. A vjerojatno mi i pripada, jer je takva Bogoslovija i takav je svijet po mjeri Pere Sudara i ljudi oko njega. Među nama koji se ne molimo onih je hrvatskih imena i prezimena, ali je i onih u čijim se imenima i prezimenima čuje nešto drugo. Tu je, recimo, za ručkom, a jedno vrijeme i na konaku u Bogosloviji, Jusuf Mulić, profesor na Poljoprivrednom fakultetu i tada aktualni rektor Univerziteta u Sarajevu. Našao se u nekoj vrsti ratnog izbjeglištva, jer je stanovao na okupiranoj Grbavici, i bilo je prirodno da tu nađe svoj privremeni dom. Bio je tako šeprtljav u svojoj zahvalnosti. Govorim to bez imalo zlobe. Ali u kršćanskoj viziji svijeta, kakvu je demonstrirao Pero Sudar na prostoru kojim je vladao, Jusuf Mulić bio je svoj na svome. Svega toga će nestati, i nitko se više neće sjećati.

Većina ljudi u Bogosloviji i oko nje, većina onih koji su se u toj našoj mahali na ovaj ili na onaj način ticali hrvatstva i katolištva, nekako su prirodno doživljavali tu priču o kafiću na Bogosloviji, a onda i tu potpunu otvorenost kakvu je Crkva pokazivala prema svima kada je bilo riječi o humanitarnoj i bilo kakvoj pomoći. Ili kada je bilo riječi o mjestu za trpezom rektora Bogoslovije Pere Sudara. Postojala je, međutim, i manjina, prema kojoj sam imao, i još uvijek imam, poštovanje, jer znam tko su i kako im je. Oni su gledali ispod oka sve koji im se nisu činili dovoljnim katolicima i Hrvatima. Njima, možda, nije bilo pravo što ih trenutno vode pastiri koji ne čine razliku između onih koji se prije ručka krste, i koji se ne krste. I ne samo to, nego ne čine razliku prema onima koji su nekrsti, nevjernici. Toj su manjini pripadali oni koji su u crkvu išli i prije rata, pa misle da sad na nju imaju neko veće, pa i imovinsko pravo. Njihovi su bližnji bivali po zatvorima, na robijama zarad križarske, katkad i ustaške stvari. A sad ih se dovodi u istu ravan s onima koji su bivali na drugoj strani, uključujući i njihove stvarne i simboličke mučitelje. U tim ljudima i njihovim rezonima prepoznavao sam svoju pokojnu babu Štefaniju. Ona bi iz kože iskočila da je mogla vidjeti taj kafić i tu trpezu.

U to sam vrijeme oko Bogoslovije, a onda i u Caritasovoj apoteci, viđao Alemku Markotić. Izgledala je potpuno isto kao i danas. Ovih skoro trideset godina jedva da su nešto promijenile u njenom držanju i govoru, i na tom licu i pojavi. Nisam je upoznao, malo toga sam o njoj i njezinima znao – no, ipak, sam znao – ali danas, kad o njoj opet znam ono što znaju i svi drugi koji žive pod mjerama Glavnoga stožera Civilne zaštite, i svako se malo nađu poniženim zbog onih koji su izuzeti od provođenja mjera, doživljavam je kao dio tog manjinskog katoličkog svijeta oko Bogoslovije, kojem nije bilo pravo zbog pravila kakva je u tu kuću uveo Pero Sudar. Možda griješim, možda ona tada nije bila jedna od njih. Ali je potekla iz tog duha i iz onoga tužnog i traumatiziranog manjinstva, kakvo je proizvelo svo zlo moje babe Štefanije. I upravo zato, ne mogu a da je ne gledam s nekom dubokim i nerazumnim emocionalnim pristajanjem, sućuti i razumijevanjem prema onome što čini.

Kada ljude koji se raduju i pjevaju, usprkos zabrani, naziva bioteroristima, ona poseže za zavičajnom sklonošću prema korištenju pretjeranih usporedbi, metafora, riječi. Ta sklonost savršeno se stekla s tim žalosnim manjinstvom u vjeri. Ali kada se sama isto tako okuplja, i kada, istina uz manje radosti, a više ledene crkvenosti, širi jednaku količinu virusa, ona sebe ne doživljava bioteroristom, jer su iza nje Bog i godine patnje u vjeri. Njezine viruse zaustavlja Bog, oni se ne šire zbog muka o kojima je riječ.

Kada iz perspektive svojih oponenata poseže za cjepivom koje joj po njihovom mišljenju ne pripada, da bi cijepila svoju mater, Alemka Markotić samo ispravlja ono što je za trpezom sarajevske Bogoslovije krivo učinio rektor Pero Sudar, kada je za trpezu, u vrijeme ratne gladi, pustio one koji bi mogli ostati gladni, ne vodeći računa o prethodnim zaslugama i pripadnosti onome što je uže od ljudskosti.

Imam emocionalnog razumijevanja za nju, jer je dio svijeta koji nastojim opisati. Samo zato.