Ivan Lovrenović

Meša Selimović, jedan intervju Prvi su mjeseci 1967. Objava da je Meša Selimović dobio Ninovu nagradu za roman “Derviš i smrt” izazvala je golem interes. Godinu ranije nagrađen je Marinkovićev “Kiklop”, tri godine prije Krležine “Zastave”, Selimović je deseti dobitnik u trinaestogodišnjoj tradiciji nagrade. Oskar Davičo već je triput nagrađen – što se do danas nije dogodilo nijednome drugom piscu – a 1959. nagrada nije dodijeljena. Radovan Popović dolazi u Sarajevo da sa Selimovićem načini intervju za Politiku. Nalaze se u uredu Izdavačkog preduzeća Svjetlost, gdje pisac obavlja dužnost glavnog urednika. U uvodu razgovora, koji je kasnije objavljen u knjizi “Književni razgovori: govore pisci Bosne i Hercegovine”, novinar ceremonijalno konstatira kako je “pisac… prijatan sagovornik”, i opisuje atmosferu: “Pregledao je tek prispelu poštu i jednog trenutka se nasmejao… Čitateljka iz Maribora mu je poslala jedno dugačko pismo, a na početku veli: ‘Imam osećaj da ste u Dervišu i smrti kazali sve – šta ćete sada pisati?’ A u drugom pismu: novčanica od pet hiljada starih dinara… Šalje je učitelj iz jednog zabačenog bosanskog mesta – da mu Meša Selimović pošalje svog Derviša…” Intervju je neočekivano sadržajan i introspektivan. Mnogočega je tu od onog što će kasnijih godina i desetljeća već postati opće mjesto u razgovorima o piscu. Selimović gotovo eksplicitno govori o svome dugom sazrijevanju i o promjeni koja je nastupila s Dervišom. Svoje pisanje promatra i tumači kao dugotrajan psihološki proces, kao neku vrstu auto-psihoanalize: “… pisanje (je) u stvari otvaranje zapretanih izvora, skidanje naslaga, otkrivanje skrivalica, identifikovanje sebe potisnutog, izvlačenje na svjetlo svijesti trauma, oštećenja, stida, straha, ožiljaka, svega onoga što se automatizmom skrivanja od sebe i od drugih pretvorilo u mračnu špilju u koju nije lako zaviriti. (…) Sve dok se nisam usudio da zavirim u svoju unutrašnju tajnu, sa sedam pečata zapečaćenu, a za to je neophodna velika hrabrost, ja nisam znao ko sam, i nisam pisao istinito.” On ne izriče tvrdnju da “istinitost” započinje s Dervišem, niti kaže da je s tim romanom započelo “otvaranje zapretanih izvora”, ali to se podrazumijeva. Sve što je ranije bilo uzaludni je pokušaj tješenja pomoću laži, a sad, u trenucima dok govori za Politiku, unisono slavljen, sa svih strana prihvaćen, uzveličan i anesteziran velikim uspjehom, Meša Selimović misli da je sve gotovo, da su sve traume posuvraćene kao izvrnuta rukavica, da se liječe na suncu kao otvorena rana, i da na samoga sebe, svoju savjest i sudbinu može gledati s nekih neočekivanih, ranije nedosegnutih visina. To će ga uvjerenje prevariti i ponijeti u nove nevolje, traume i razočaranja. Ali do toga ima još nekoliko godina, dovoljno vrijeme da tragom Derviša napiše i “Tvrđavu”, svoj drugi veliki roman. Na izravno pitanje o inspiraciji za roman “Derviš i smrt” ne spominje brata, nigdje transponiranja jedne poslijeratne priče u daleku bosansku prošlost, ni pretvaranja komunističke ortodoksije u islamsku – nije na piscu da o svemu tome govori, a ni vremena nisu takva da bi se govorilo. Da se moglo govoriti, zar bi tako dugo čekao sa svojom traumom i zar bi je izlagao kroz alegoriju, kroz bajku o dervišu? Umjesto toga on govori o starim bosanskim tekstovima u kojim ga je “impresionirala nepojmljiva sličnost ponašanja ljudi iz dalekih vremena – sa onim što susrećemo i u naše vrijeme.” Ali je oprezan, više kao pisac nego kao građanin, pa štiti svoje djelo od posljedica banalne aktualizacije: “To, međutim, nikako ne znači da sam govorio o našem vremenu sakrivajući se u istoriju, nego mi se nametnula, da tako kažem, i filozofska misao: koliko je uporna i tvrdoglava ljudska priroda, koliko se sporo i malo ona mijenja iako se mijenjaju okviri i društveni uslovi.” Otklanja alegoriju o bratu prije nego što ju je te 1967. itko i spomenuo, prije nego što o njoj progovori sarajevska čaršija, e da bi mu naškodila i da bi ga ojadila, i mnogo prije nego što će alegorija nastala iz trača poraditi njemu i njegovome romanu u korist: “…gotovo cio materijal za roman je pronađen u istoriji, mada je imaginacijom sve to transponovano, izmijenjeno, i ukoliko čitaoci nalaze sliku savremenog svijeta – to mi je veoma drago, jer roman govori o idejama koje bi trebalo da budu karakteristika vremena u širem rasponu…” Danas je nemoguće i naslutiti što su to prvi čitatelji romana “Derviš i smrt”, objavljenog u sarajevskoj Svjetlosti, u vrlo lijepom izdanju, s omotnicom koju je ilustrirao slikar i grafičar Željko Marjanović, koji će obilježiti knjiški i časopisni dizajn Sarajeva u šezdesetim godinama, mislili i osjećali. Roman je bio zavodljiv: ritmiziranih, gotovo pjesničkih rečenica, jasne i uzbudljive fabule, s dramskom napetošću koja kao da je preuzeta iz filma, i kakve prethodno nije bivalo u jugoslavenskim književnostima… U vrijeme kada je dobio Ninovu nagradu Derviš već postaje općenarodni bestseler, jedna od onih iznimno rijetkih knjiga koja se čitala po nalogu društvenog i kulturnog trenutka, bez obzira na obrazovanje i status potencijalnih čitatelja. Čitali su je svi, i nije neobično da se u Popovićevom uvodu u intervju Selimoviću pismom javlja njegova mariborska čitateljica. Derviš je bio od onih knjiga, kakvih, opet, nije bilo mnogo, koje su se u Sloveniji i Makedoniji čitale na izvorniku, ne čekajući na prijevode. Munjevito je reagirala gradska uprava, dodijelivši piscu Šestoaprilsku nagradu. Zanimljivo je s polustoljetnim odmakom čitati cjelokupnu listu dobitnika, nanizanih po abecednom redu, uz prigodna obrazloženja: “Bertan Rajmond, VKV radnik Fabrike duhana Sarajevo, za postignute rezultate na tehničkim unapređenjima i racionalizacijama na mašinama duvanske industrije; Brkić dr Ibro, šef Katedre za internu medicinu Medicinskog fakulteta u Sarajevu, za stručni naučni i organizacijskih rad na polju medicinske nauke i zdravstva; Ćimić dr Esad, sociolog, za značajnu sociološku studiju “Socijalističko društvo i religija”; Dedijer dr Vladimir, profesor univerziteta, za značajno historijsko djelo “O mladobosancima i Sarajevskom atentatu 1914; Grebo Ahmed, profesor i direktor Muzeja grada Sarajeva, za dugogodišnji predani rad na razvoju i unapređenju ovog muzeja; Grgić Zdenko, vajar, za impresivne reljefe u bakru “Igra I” i “Igra II”; Marek Juraj, profesor, za značajan doprinos metodici nastave maternjeg jezika i književnosti; Mulabegović Adi, karikaturist, za zapažene društveno-politički angažovane karikature objavljene tokom protekle godine u listu “Oslobođenje”; Mutapčić Mithad, režiser i scenarist za režiju filma “Čančari”; Savin Makso, solista sarajevske opere, za kreaciju uloge Zaharija u Verdijevoj operi “Nabuko”; Selimović Meša, književnik, za roman “Derviš i smrt”; Spahović Vahudin, VKV radnik i Trgovčević inž. Mijo, mašinski inženjer u preduzeću “Vaso Miskin Crni”, za postignute rezultate u konstruisanju i racionalizatorskim rješenjima u proizvodnji novih tipove teretnih vagona; Spasić Radivoje, dirigent orkestra Radio televizije Sarajevo, za dva izvanredno donesena koncerta u sezoni 1966/67; Šukalić Asim, direktor Željezničkog građevinskog preduzeća u Sarajevu, za dugogodišnje uspješno rukovođenje preduzećem i postignute rezultate na izgradnji pruge Sarajevo – Ploče; Trifunović Duško, književnik, za knjigu “Tumač tiranije”; Volić Rasim, direktor preduzeća “Centrotrans”, za zasluge postignute u uspješno provedenoj integraciji i stvaranju savremenog preduzeća drumskog saobraćaja; Vuletić Anđelko, književnik, za roman “Deveto čudo na istoku”. Među sedamnaest dobitnika trojica su pisaca, igrom slučaja ili primjenom nacionalnog ključa od sva tri konstitutivna naroda: Meša Selimović, Duško Trifunović i Anđelko Vuletić. Sva trojica će tokom osamdesetih figurirati kao klasici bosanskohercegovačke književnosti (ili književnosti u Bosni i Hercegovini), sve tri knjige su i nakon pola stoljeća dijelom imaginarnoga književnog kanona ovih jezika. Vuletiću i Trifunoviću su trideset i tri. Selimović dvadeset dana kasnije, 26. travnja 1967, puni pedeset i sedmu. Pred sobom ima još petnaest godina života. U tom će se vremenu seliti iz Sarajeva – ili će ga lavež potjerati – živjeti u jednoj ružnoj beogradskoj zgradi, tankih i poroznih zidova, optirati za srpsku naciju i književnosti, neuspješno pisati roman sa suvremenom tematikom, umrijeti za vrijeme finalne utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva u Španjolskoj. Iako je napisao dva istinska remek-djela ovoga i ovih jezika, kroz koja je pregarao svoju traumu i nevolju, društveni život bio mu je gorak. Kako prije Derviša, tako i poslije njega. Povijest njegove gorčine velika je i neispisana tema. Radovan Popović ga pita koliko je dugo pisao roman: “Tri godine sam efektivno radio. Neke odlomke sam i ranije napisao…” Je li to istina, ili je Selimović pridodao vremena, e ne bi li sačuvao ozbiljnost u kulturi koja je oduvijek bila sklona vrijednost djela mjeriti vremenom koje je u njega uloženo. “Derviš i smrt” nije roman koji bi se dugo pisao. Čitatelju ne izgleda tako. Osim što je nastao iz jednog komada i osjećaja, iz jedne čiste i jasne ideje, to je roman jednoga daha. Dugog tristotinjak stranica, ali samo jednog. Sve je u njem tako čudesno čvrsto. Suprotno genijalnim Andrićevim romanima koji su, s izuzetkom “Gospođice”, od više međusobno sklopljenih komada, raznoliki u ritmu protjecanja vremena, u atmosferi, u svemu, “Derviš i smrt” knjiga je jednog daha. Po sebi to ne bi bila vrijednost da nije tako savršeno izvedeno. Najveća pohvala na račun ove knjige je, ujedno, i najbizarnija: napisao ju je netko drugi. To ćemo iz Sarajeva čuti pred zimu 2015, izgovoreno u jednome od autentičnih hramova bošnjačko-muslimanske kulture, u lice njezinoj živoj eliti. Nije takvo što mogao napisati nedaroviti Mehmed, prigodno prozvan Mehmedalijom, Meša Selimović, nego je to učinio Ivo Andrić, osobno, a po narudžbi Dobrice Ćosića, sve da bi napakostio bosanskim muslimanima. U čemu se sastoji pakost jednoga genijalnog romana? I što bi bio smisao odricanja od njega? Na prvo pitanje odgovora nema, niti ga može biti, jer bi za takvo što trebao tumač višestruko superioran piscu Derviša, koji bi na ruševinama Selimovićeva djela bio kadar sagraditi novu fikciju, veliku laž koja će odzvanjati kao istina, istinu koja će biti zavodljiva kao najveća laž. Na drugo je pitanje odgovor jasan i jednostavan. Odricanje je put prema pročišćenju, prema onom konačnom siromaštvu jasnoće, kakvo vlada u svijetu kojemu je potrebna samo jedna knjiga, dok su sve druge višak. Teško je i teretno u svojoj kulturi i u svom borbenom rancu nositi roman “Derviš i smrt”. Meša Selimović nije imao ni tu sreću da Derviša napiše netko drugi. Već ga u razgovoru s Popovićem pomalo brine to što knjigu nisu razumjeli ni oni koji su je javno hvaliti. Hoće li je bolje razumjeti oni koji je budu kudili? “Do danas”, govori Selimović, “i pored ogromnog broja prikaza, još ne postoji sigurniji, određeniji pristup romanu. Ponekad me to uznemiri, jer posumnjam da je roman nedovoljno određen; ponekad se tome radujem, jer se, znači, teško može svrstati u neka poznata određenja. Nisam, razumije se, namjerno bježao od modela; to je spontan rezultat, kojem ne pridajem suviše značaja. Jer, bio bih srećan da sam napisao prihvatljiv roman, ma u kojoj to formi bilo.” “Derviš i smrt” obično se tumači kao roman o totalitarizmu, o revolucionarnoj ortodoksiji, o pobuni revolucionara… Ali obična publika, ona iz 1966. i 1967, kao i ona kasnija, koja nije usmjerena kritičarskim i književno-historijskim napucima, ali ni čaršijskim tračevima, preko ovog se romana upoznavala s islamom. Za bosanske muslimane ova je knjiga, više nego ijedna druga u cjelokupnoj njima dostupnoj književnoj povijesti, svjedočila putem fikcije o njihovom identitetu. Za bosanske pravoslavce i katolike Derviš je bio roman iz komšijskog dvorišta, ali takav da su se oni u njemu prepoznavali, ili su se prepoznavali u svojoj želji da budu dio te derviške avlije. Za razliku od Ive Andrića, koji je na vrlo raskošan način i temeljito fikcionalizirao bosansko-muslimanski i turski svijet, ali je to činio jezikom i stilom nekoga drugog, pomalo izmaknutog i zajedničkog svijeta, Meša Selimović pisao je iz njegove zamišljene biti, jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kuran, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kuran – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo – čime se bosanskomuslimanskom svijetu primakao na dah, bivajući njegov književni glas i glasnik. Prije njega u Bosni ne samo da nije postojao takav pisac, nego nije bilo ni nagovještaja o tome da je nešto takvo i moguće. “Derviš i smrt” još je mnogo izazovnije djelovao na imaginaciju čitatelja iz drugih jugoslavenskih republika. Na one ljude, žene i muškarce, koji bi u pravilu džamiju vidjeli samo ako bi ih škola ili radna organizacija povele na ekskurziju u Banju Luku, Sarajevo, Mostar. Polovicom šezdesetih, prije objave ovoga romana, u imaginariju prosječnog građanina iz vanjskih jugoslavenskih republika muslimani i islam primarno su vezani za arapski svijet, naftu, pustinju i oaze u pustinji, ili za kontinuirani pedagoško-povijesni ep o Turcima zulumćarima i njihovoj petostoljetnoj okupaciji naših zemalja (za koju ćemo, čim se saberemo, primijetiti da nije trajala pet stoljeća). Tek su na trećem mjestu, u tercijarnim značenjima pojma, pojavljivali neki naši muslimani, Bosanci, Albanci, možda i Makedonci, koji su nekim neobjašnjivim čudom, ili na način o kojemu se nije ni razmišljalo, pripadali istom tom islamu. Jugoslavenska socijalistička pedagogija baš se i nije pretjerano trudila objasniti narodu što je taj islam i tko su, zapravo, ti muslimani. Zašto bi to činila ako nam nije objasnila što je kršćanstvo i kakvih sve kršćana oko nas ima? Ali dok su se u toj stvari odgovori nekako i podrazumijevali, i nekako se samo po sebi saznavalo za katolike, pravoslavne i protestante – jer se moralo saznati ako se znalo za Dantea, Dostojevskog i Hegela – muslimani su bili osuđeni da ostanu vječna tajna. A tajne su, znamo to, rodno mjesto većine predrasuda. U socijalizmu svi smo bili braća. I u tom se bratstvu muslimani nisu imali razloga osjećati uskraćenim u odnosu na katolike i pravoslavce. Tim prije što se njima nije nametala odgovornost za smrtni grijeh prema bratstvu i jedinstvu. Katolici su bili krivi za ustaški zločin, pravoslavni su na duši nosili četnički zločin, a s muslimana je skinuta odgovornost za sva zla jugoslavenskog iskona. S jedne strane, njima je bilo lakše prihvatiti Jugoslaviju, jer im ona nije sjedala na dušu i savjest, a s druge im je strane bilo neusporedivo teže jer su, za razliku od kršćana, bili anonimizirana, drugima, ali i sebi nepoznata, neobjašnjiva zajednica. Ostalima je bilo dato da znaju sve o sebi. I da ne znaju ništa o njima. U takva je doba ljudima na stol stigao roman “Derviš i smrt”. Danas to zvuči kao pretjerivanje ili kao retorička ekshibicija, ali istina je, preko te se knjige obična jugoslavenska publika upoznavala s islamom i muslimanima, s jednim velikim, brojnim i raširenim jugoslavenskim identitetom. Po tome je “Derviš i smrt” neusporediva knjiga. Nijedan drugi roman, nijedno književno djelo, u povijesti socijalističke Jugoslavije nije odigralo ni približno sličnu društvenu, pa i povijesnu ulogu. Neobično je da se o tome nije pisalo ni govorilo. Svijet Selimovićeva romana prodro je u stvarnost na način koji za žive ljude iz njegova svijeta nikako nije mogao biti loš. Ako se preko Derviša o njima nešto krivo i saznalo, od toga nije moglo biti nikakva zla ni štete. A ono što je Derviš u kolektivnim predrasudama, mitovima i legendama prekrio bilo je, uglavnom, od zle volje, omraze i podcjenjivanja. Posljednje pitanje u intervjuu Radovana Popovića ticalo se, naravno, Bosne: “Bosna je velika književna inspiracija – kako to tumačite?” Odgovor vrijedi u cjelini citirati: “Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru. Od dalekih bogumila, koji predstavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi, a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu. Turska okupacija je jednima oduzela vjeru, a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su samo Bosanci, čudan soj ljudi koji se nije miješao s okupatorom, ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju. Tako ostaju sami. Mislim da nikad nijedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do XVIII vijeka bila relativno razvijena, praktično bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom, sa dosta vjerske tolerancije – neprirodnost njihovog položaja bila je očita. Nisu prišli tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikud. To je tragični bezizlaz. U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni, najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice je stvoren kult, i sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intenzivna intimna sfera, s neobično jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske), stvorila se isto tako nepodobnost za javnu djelatnost, jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga mrzili jer im put nije bio isti. S ostalima nisu mogli, jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njenom rušenju. A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći rješenje. Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini, pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana zbog nemanje pravca i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni našu ljubav prema tom svijetu koji je žrtva istorijske kobi a ipak je sačuvao veoma mnogo najljepših ljudskih osobina, kao ni naš živi bol što se ta nevjerovatna prošlost neprestano vuče za nama, i nikako da je stvarno učinimo prošlošću, zar je čudo ako Bosna nudi obilje književnih inspiracija?” Očito da je Selimović pisao svoj odgovor, i da ga je pisao dugo i pažljivo, nadopisivao pa brisao, sve u pokušaju da se natkrili nad Bosnom, da je obuhvati cijelu i vječnu, onako kako to Šolohov čini s Rusijom ili kako će to u nekoj zlosretnoj budućnosti Dobrica Ćosić sa Srbijom. Za podlogu ima svoj roman, koji je tako moćno odjeknuo Jugoslavijom, i sve one glasove poštovanja, divljenja i ljubavi koji mu sa svih straha stižu, navode ga da i sam povjeruje u svoju veličinu i u to da mu se ostvarilo nešto od onog što se običnom čovjeku, kakav je do jučer bio, nikad ne ostvari: da izgovara sve same suštine. U onom što je rekao je i romantičnog pogleda na “daleke bogumile”, koji je šezdesetih bio u modi i među zagrebačkim povjesničarima, pa ga je bez imalo zazora prihvatio i sam Krleža, nalazeći u znanstvenoj legendi o bogumilima ostvarenje vlastitih sentimentalnih težnji za duhovnom izdvojenošću i posebnošću; u tome je i nepotkrepljivog mita, koji će četrdesetak godina kasnije ući u temelje bošnjačkoga nacionalizma, o “pravom, neortodoksnom licu Bosne”, koje su palili, proklinjali i protjerivali “pape, carevi i kraljevi” kršćanskoga svijeta, da bi konačnu utjehu i mir pronašlo u islamu; u tome što Selimović govori je i one vrste uposebljenja, izdvajanja, isticanja, izdizanja u jedinstven slučaj i u odabranost, vlastite zajednice, kakva je karakteristična za sve balkanske nacionaliste, a rado su se njome kao strategijom koristili i komunisti (tvrdnja ili pretpostavka da “nijedna grupa u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani”). U Selimovićevom iskazu postoji i onaj višak sentimenta za stoljeća turske uprave u Bosni: legendi o vjerskoj toleranciji, urbanom razvoju, pa i mnoštvu škola i apsolutnoj pismenosti koja je postojala sve do osamnaestog stoljeća i opadanja osmanske imperijalne moći, kakav danas kao vlastitu nacionalističku mantru prihvaćaju upravo oni koji piscu odriču autorstvo Derviša. Općenito, skoro cijeli je odgovor na crti današnjega bošnjačkog nacionalizma. Braneći svoj roman, postavljajući za njega društveno-povijesnu platformu, Selimović je pogodovao svojim dalekim budućim neprijateljima. Svaki nacionalni, domovinski, zavičajni romantizam za svoje krajnje ishodište ima banalni nacionalizam. Poigravši se tezom o bosanskim Muslimanima kao najusamljenijom “grupom u istoriji” Meša Selimović je barem zeru pomogao istraživačima koji će razotkriti Ivu Andrića kao pisca njegovih romana, posjednika njegove duše i sudbine. Ali i u takvom društveno-političkom iskazu, koji je morao djelovati neobično i pomalo ekscentrično 1970, u vremenu u kojem se pojavila Popovićeva knjiga, postoji ono što je dublje i suštastvenije, iz čega progovara Selimovićeva intima. Naime, možda bosanski Muslimani (ili bosanski muslimani, kako bismo danas napisali) i nisu najusamljenija grupa u istoriji, pokraj Baska, Korzikanaca, Kašuba takvi i ne mogu biti, čak i u slučaju da prihvatimo da su Talijani, Nijemci ili Francuzi sasvim neusamljeni, ali je Meša Selimović bez ikakve sumnje najusamljeniji čovjek na svijetu, u Bosni i među bosanskim muslimanima i među komunistima. Takvim ga čini njegov subjektivni osjećaj, onaj osjećaj iz kojeg će napisati romane “Derviš i smrt” i “Tvrđavu”. Jednoga dana taj će njegov osjećaj biti toliko i tako odiozan njegovim sunarodnicima i zemljacima da će ga isključiti iz svoje kulturne zajednice. Možda upravo zato što oni u jesen 2015. više neće biti sami, pa će im njegova samoća biti uvredljiva? U njegovom iskazu postoji i jedan fragment, jedna jedva umetnuta rečenica, koja Meši Selimoviću iz 1967. brani da se ostvari, makar i metaforično, figurativno, virtualno, kao muslimanski (bošnjački) nacionalist: “ispadi Muslimana zbog nemanja pravca, i ispadi drugih prema njima zbog mržnje prema Turcima, eto Vam, ukratko, skice jednog pandemonijuma koji se zove Bosna i njeni ljudi”. Izlazak iz čahure usamljenika i predestinirane, vječne žrtve, okružene sve samim zlotvorima i neprijateljima, sadržan u tvrdnji da su Muslimani zbog vlastite dezorijentiranosti činili ispade prema drugima, koji su, pak, iz mržnje prema Turcima činili ispade prema Muslimanima, govori u korist Muslimana. Da ih je vidio drukčijim, ili da je drukčijim vidio sebe, Selimović bi napisao drukčiji roman. I taj bi roman bio tako loš da ga danas ne bismo pamtili. I naravno da ga nitko ne bi pripisivao Ivi Andriću. Godinama po izlasku romana “Derviš i smrt”, a već u vrijeme objave Popovićevih “Književnih razgovora”, pisac će nailaziti na podvale, nevolje i omraze u Sarajevu, dok će ga Beograd privlačiti sve samim častima i pohvalama, koje nipošto nisu bile lišene iskrenosti, pa nije čudo što je na kraju povjerovao da je Beograd njegov jedini dom, a srpska književnost jedino utočište njegovih romana. Iz Sarajeva je prognan, u Sarajevu je na kraju ismijan onom rečenicom iz tjednika Svijet, koju se ne može dovoljno puta citirati: “Ako možemo bez Repčića i Savića, moći ćemo i bez Meše Selimovića.” Sjedio sam prije nekoliko ljeta u bašti restorana pokraj beogradske Bajrakli džamije, kada mi je prijetelj, ne dižući se od stola, prstom pokazao ružnu, glomaznu i sivu socijalističku zgradu: “Tamo je stanovao Meša Selimović!” Vrijedilo je to vidjeti, pa imaginirati sudbinu tog čovjeka. Tanki zidovi, kroz koje se svaki šušanj čuje, tisuće komšija koji vrve sa svih strana, iz svih budžaka, kao kućni miševi, i nigdje mira ni samoće. Je li se pokajao što je otišao? Nije, jer nije imao izbora. Mnogo je lakše trpjeti teror u tuđini nego kod kuće. Tuđinski teror čovjeka ne ponižava. Zato je Meši Selimoviću bilo dobro i lijepo u Beogradu, mnogo ljepše nego što bi mu, živom ili mrtvom, u Sarajevu moglo biti. www.jergovic.com, 25. 12. 2015.