Munib Delalić, ZAVIČAJNA

(Iz knjige pjesama Povratak u Ljubuški, Sarajevo 2019)

 

Zlatan je moj zavičaj.
U njem strasno otkucava
zemni i nebeski sat.

I srce moje živac
pod krilom lastavice.

Sebe ondje nađem.
U svom mjestu, na raskršću.
U svojoj staroj ulici.

Nađem se na obali,
pored rijeke. Koja pjeva
mirom i tišinom – pjenom
pjenicom bijelom momom
ikavicom.

Još kad niz nju se
otisnem. I zapjevam
zajedno s njom.

Kad svakom se imenu
njenom posve predam.

 

2.

Nigdje se
kao u mom kraju
zimi ne oglasi proljeća dah.
Nit ljeti tako glasno niz rijeku
ne poteče sunce, pretvarajući
nam lice u drag rukopis.
U lípu ríč.

Nigdje
kao u mom kraju
s krovova ne sipi svjetlo,
ne šapće tama.

Nit tako lijepo duša poje
nad tijelom koje postaje dvoje:
zemno sjeme, nebeski cvat.

 

Munib Delalić rodio se 1950. u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je historiju jugoslavenskih književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Živio je i radio u Mostaru baveći se prosvjetnim i književnim radom. Od 1993. živi u Norveškoj, u Oslu, gdje radi kao pisac i prevoditelj. U književnosti se pojavio sedamdesetih godina objavljujući uglavnom poeziju, a bavio se i književnom kritikom i esejistikom. Za poeziju nagrađivan. Preveo je s norveškog više od šezdeset beletrističkih naslova. Za prevoditeljski rad nagrađivan.

U knjizi Povratak u Ljubuški stoji i ova sličica:

Ko ti je ovaj?
upitao jednom jedan moga nakladnika i prijatelja
Peru Buntića, spazivši kod njega jednu od mojih
knjiga.

A upitani će ti njemu:
Jedan što smo ga otjerali pa mu sad štampamo knjige.