Ivan Lovrenović, Vjera i skepsa (čitajući Bartha)
Iz dnevnika, januar 2020.
Sva ti se dubina i praznina vlastite skepse objavi čitajući Bartha.[1]
Vjerovati u Boga, preko Isusa Krista, vjerovati da su Božje očovječenje u Isusu te ljudska patnja i žrtva njegova prijelomni događaj cijele ljudske povijesti, vjerovati da je Isus umro za sve ljude?
Barth ne vjeruje u čovjeka, u njegove zasluge za spasenje; sva je njegova vjera u (nezasluženu) Božju milost: „ona ima moć da djeluje na nas i među nama, bijednim grešnicima, moć da položi svoju riječ u naša luda i zla srca, pa i na naše nečiste usne. Preljubnik i ubojica David nije za nju predstavljao nikakvu prepreku, kao ni poricatelj Petar i progonitelj Savao. Ni Crkva, koja ponekad ostavlja dojam kao da je upravo najmračnije od svih mračnih mjesta, ne predstavlja za nju nikakvu prepreku. Ako vjerujemo da je ona moćnija od nas kršćana, od mora besmisla koje smo upravo mi kršćani skrivili, pojedinačno i zajedno - kako da joj ne vjerujemo!“ (Izlaganje u Barmenu 30. srpnja 1947, još su vruće rane i sramote Drugoga svjetskog rata.)
Barthova je vjera fundamentalna, čvrsta kao stijena, a sva oblikovana diskursom i mišlju i znanjem najozbiljnijega kritičkog uma. I tebi, sad i odavno, nije jasno - kako je to moguće. Po stoti put pomišljaš: sposobnost vjerovanja, sposobnost za istinsku, tvrdu vjeru predrazumska je, najprije je stvar dara, kao za muziku, kao za umjetnost uopće. Ili ga imaš, ili ga nemaš. Ostalo dolazi naknadno.
Ako ga i jesi imao nekad (a jesi li?, ili je tvoje davno vjerovanje bilo tek mehanično prenošenje obiteljske prakse?, i dječijega straha?) - izvjetrio je taj dar, ostalo je samo tanko sjećanje na nj, meko, katkad podsmješljivo, katkad ranjivo, nostalgično.
Tješiš se Camusom. U polemici s Françoisom Mauriacom on piše (u siječnju 1945, kad je Pariz već slobodan, ali još traje Drugi svjetski rat): „Mauriac mi dobacuje Krista u lice. Htio bih mu samo ovo reći s ozbiljnošću koja tome i odgovara: vjerujem da istinski poimam veličinu kršćanstva, ali samo nas nekolicina u ovom izmučenom svijetu osjećamo da je Krist umro samo za neke, a nije umro za sve nas. A istodobno, odbacujemo da očajavamo zbog čovjeka. Ako pristajemo da se lišimo Boga i nade, ne lišavamo se tako lako čovjeka. Doista mogu reći F. Mauriacu da se nećemo obeshrabriti i da ćemo do posljednjeg trenutka odbacivati božansko milosrđe koje bi ljudima prikraćivalo njihovu pravdu.“
I ovo je čvrsto kao stijena, oblikovano diskursom i mišlju i znanjem najozbiljnijega kritičkog uma.
Ti znaš jedno: ni nade (dobre), ni utjehe (tople), ni opravdanja (sigurna) nema ako nisi obgrljen eshatologijskim (samo)poimanjem, ako nisi u barthovski življenoj i mišljenoj vjeri. Ali ni to te ne oslobađa: i bez svega toga - bez nade, utjehe, spasenja - valja ispovijedati uspravan život.
P. S. U knjizi eseja Susret Milan Kundera opisuje zgodu kada ga glasoviti pariški intelektualac pita „sviđa li mu se Bart“ (Roland Barthes, teoretičar). „O, da, veoma cijenim Barta“, odgovara Kundera. „Bez Barta (Karl Barth, teolog) ne bi bio moguć ni Kafka ni Joyce...“ Kako je to Kundera tačno mislio ne znamo, ne razvija misao dalje. Ali nije nepoznato da je Karl Barth valjda najjači kršćanski teološki autor u XX stoljeću, da bez njega, protestantskog teologa, ne bi bio moguć, recimo, Hans Küng, katolički kritički teolog, koji je uostalom djelo Barthovo uzeo za svoju doktorsku disertaciju. Obojica germanofoni Švicarci, što nije presudno ali i nimalo nevažno...
[1] Karl Barth, Teološki eseji, Ex libris, Rijeka - Synopsis, Sarajevo, 2008, sa znalačkim pogovorom prof. dr. fra Ivana Šarčevića.