Ivan Lovrenović

Smrt pape Franje prilika je da razmislimo o značenju njegova dvanaestogodišnjeg pontifikata. Naravno, naznačit ćemo samo neke momente, svjesni ograničenja osobnih preferencija i nemogućnosti sagledavanja učinaka Franjina upravljanja Crkvom s veće distance, iz budućnosti.

Za Katoličku Crkvu, za koju se poslovično kaže da «misli u stoljećima», može se pomisliti da je Franjin pontifikat trajao kratko. No, da se izrazimo Franjinim riječima: on je započeo iznimno mnogo procesa u Crkvi, a i svijetu, koji su nezaustavljivi (Evangelii gaudium, 223).

Ako ga želimo smjestiti u kontekst Crkve, sa sigurnošću možemo kazati da je Bergoglio bio koncilski kršćanin, dakle koncilski svećenik, biskup i papa. Mislimo na II. vatikanski koncil (1962.-1965.), događaj koji je stubokom izmijenio Crkvu, ponajprije njezino poslanje u svijetu. Doista, Franjo je u kontinuitetu s Ivanom XXIII. i sa svima onima u Katoličkoj Crkvi koji su kroz ovih šezdeset godina od Koncila nastojali i nastoje ostvarivati koncilske zaključke i dokumente, slovo i duh: od liturgije do razumijevanja Svetoga Pisma, od odnosa prema drugim kršćanima, ekumenizma do odnosa prema drugim religijama, naročito muslimanima, od odnosa prema prirodi, ekologiji do ekonomije, ratova i mira, od moralnih pitanja do obiteljskih odnosa, od reforme Rimske kurije (Vatikanske banke i dikasterijâ) do sinodalnosti, od odnosa prema svijetu, posebno svijetu politike do svijeta kulture i tehnike, digitalne tehnologije. Sve nabrojano, naširoko nabrojano, započeo je svojim pontifikatom i Koncilom papa Roncalli, Ivan XXIII., koji je, vremenski gledano, vodio Crkvu dosta manje od Franje, samo pet godina (1958.-1963.) 

Franjo je u kontinuitetu s Ivanom XXIII. i po nekim protivljenjima i klevetama iz same Crkve. Oba su optuživani iz Rimske kurije i od nekih kardinala, nekih biskupa i teologa da napuštaju tradiciju Crkve, da su modernisti i ljevičari, marksisti i komunjare, a za Franju su dodavali i razne sotonizirajuće poslastice, poput heretika, masona, đavolskog sluge, čak Antikrista. Ovo se olako zaboravlja ili se težina kleveta ublažava tobožnjim argumentom da su sve pape napadane, misli se tu na «ljubimce» Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. No, nisu isto klevetani, a i te klevete iz Crkve i odgovori papa bili su vrlo različiti. Ono što je Ivan XXIII. doživljavao primjerice od kardinala A. Ottavianija i sličnih ili Franjo od nekih kardinala i biskupa, da ne govorimo o prešućivanjima i objedama i u katoličkim i crkvenim medijima, nisu iskusili Woytiła ni Ratzinger. 

Čini se da se ne može dostatno naglasiti važnost Ivana XXIII. i Koncila za papu Franju. Time ne želimo umanjiti značenje naslijeđa prethodnih papa od kojih je neka učenja Franjo ne samo citirao, nego poštivao i usvajao. Primjerice: od Pavla VI. uzeo je važnost evangelizacije i odnos vjere i kulture; od Ivana Pavla II. zauzetost za ekumenizam i međureligijski dijalog, priznanje i kajanje za povijesne grijehe Crkve i jubilej milosrđa; od Benedikta XVI. prije svega racionalnost vjere i teološke i katekizamske odgovore na neka delikatna pitanja suvremenih ljudi. No, svemu je tome davao osobni pečat. Ipak, najviše, i kada to izričito nije govorio, Franjo je nastojao da što više zaživi Koncil. Poslušajmo što kaže u autobiografiji: «Može se ustvrditi da posljednji Ekumenski koncil na više načina još uvijek nije u potpunosti shvaćen, proživljen i primijenjen. Krećemo se i moramo nadoknaditi nešto puta. Kad me tkogod pita je li sazreo trenutak za novi koncil, za Treći vatikanski, odgovaram, da ne samo da nije sazreo, nego tek moramo cjelovito provesti Drugi vatikanski. I također još temeljitije očistiti od dvorske kulture Kuriju i sve drugo. Crkva nije dvor, nije mjesto za klike, protekcionizam, nije posljednji europski dvor apsolutističke monarhije. S Drugim je vatikanskim Crkva znak i sredstvo za jedinstvo cijelog ljudskog roda» (Nadaj se, Zagreb 2025., 209s).

Nije se Franjo tradicionalistički vraćao Koncilu, niti ga je isprazno citirao da se samoreklamira, nego je koncilski duh Ivana XXIII. konkretno aktualizirao u svom vremenu i na svoj način. Ponajprije, sebe je razumijevao uistinu kao onoga koji služi Crkvi i svijetu. Sav njegov način ophođenja s ljudima, način odijevanja, mjesto stanovanja, načini oslovljavanja i komuniciranja, nastojali su biti osobni i prirodni, bez sumnje uz naglasak redovničkog, isusovačkog poimanja zajednice i religioznosti. Lišio se apriorne hijerarhičnosti i sakraliziranja. Takvom je smatrao i Crkvu. Kristova zajednica, Božji hodočasnički narod, volio je tu sintagmu koncilske konstitucije Lumen gentium, u službi je svima, a ne da se njoj služi. Kao i za Ivana XXIII. Crkva je za Franju majka i učiteljica (Mater et Magistra i Evangelii gaudium), Crkva siromašnih za siromašne ljude i narode, poput poljske bolnice za ranjene, Crkva koja ne stoji na distanci i s visoka osuđuje druge jer je tobože savršena, niti samo finim teološkim riječima ljubi mir, nego ulazi s evanđeljem u svijet, miješa se među ljude, upliće se i «prlja», posrednica je mira, stvara mir i bratstvo u svijetu (Pacem in terris i Fratelli tutti).

Crkva je za Franju uvijek otvorenih vrata, osjetljiva i brižna. Istodobno ne čeka da joj se dođe, nego poput Samarijanca, hodi svijetom, na prostranom polju života, ide k svojoj djeci, primjećuje ranjene i slabe, odbačene i zaboravljene – u njima prepoznaje Isusa, pomaže im. Ne zadržava Isusa za sebe, nego mu otvara vrata da iziđe iz tabernakula i svetišta u javnost, na suvremene areopage, među bolesne i osamljene, patnike i izgubljene, među zaraćene ljude i narode.

Ivana XXIII. je bio okrenut pastoralnoj viziji Crkve, za sebe je govorio da je «župnik svijeta», Koncil je bio pastoralan. Franjo je naglašavao autoevangelizaciju Crkve i njezino sveopće poslanje uvijek u «misijskom ključu». Ne spašava se nitko sam, niti je evanđeoski uživati u Crkvi-dvoru (tvrđavi), u dosegnutoj mistici blizine s Bogom, dok se toliki ljudi na svijetu muče u siromaštvu, u novom «ekonomskom kolonijalizmu», dok moraju bježati iz svojih zemalja, izlagati se trgovcima ljudi ili živjeti u strahotama rata.

Obojica papa su zapravo slična svome Učitelju Isusu u odnosu na stari, provjereni nauk, na dogmu. Onako kako Isus veli čuvarima pravovjerja da nije došao dokinuti Zakon ni Proroke, nego ispuniti, slično su se prema dogmama odnosili ova dvojica papa. Ni Roncalli ni Bergoglio, ni Koncil nisu donijeli neku dogmu niti mijenjali dogmatski nauk Crkve. Iznosili su vjerske istine bez njihova okrnjivanja ili izobličavanja, ali s njima nisu mahali kao batinom, kao prefabriciranom normom, nego su istine vjere tumačili i primjenjivali pod aspektom vjernosti i ljubavi prema suvremenim ljudima i njihovim jezikom. Ovo se osobito pokazalo u delikatnim moralnim pitanjima rastavljenih i ponovno civilno vjenčanih u Franjinoj postsinodalnoj pobudnici Amoris laetitia (2016.).

Daleko je lakše, kako je to Isus govorio onima koji su ga optuživali za «krivovjerje» i odstupanje od Zakona, primijeniti strogi propis, nego uživjeti se u sudbine ljudi, nastojati razlučiti krivnje i odgovornosti, saslušati ljude, razumjeti i pratiti, pomoći im da shvate i povjeruju da su i nakon najtežih grijeha uvijek Božja djeca, da su vjernici i članovi Crkve, dakle iskazati im «pastoralno milosrđe», pomoći im za novi život te integrirati ih u zajedništvo i poslanje Crkve. «Uskogrudno je» – kaže Franjo – «promatrati samo odgovaraju li postupci osobe općem zakonu ili propisu ili ne, jer to nije dovoljno da se razluči i zajamči potpuna vjernost Bogu u konkretnom životu ljudskog bića. […] Istina je da opći propisi predstavljaju dobro koje se nikada ne smije nepoštivati ili zanemarivati, ali u svojoj formulaciji oni ne mogu obuhvatiti apsolutno sve pojedine situacije. […] Stoga se pastir ne može zadovoljiti samo time da primjenjuje ćudoredne zakone na one koji žive u 'neredovitim' situacijama, kao da su kamenje kojim se nabacuje na život ljudi. Tako postupaju ljudi zatvorenog srca, koji se često skrivaju čak iza crkvenih učenja, a koji zasjedoše na stolicu Mojsijevu i sude, pokoji put s visoka i površno, teške slučajeve i ranjene obitelji» (AL 304. 305).

Franjo je – uvijek na koncilskom i ivanovskom tragu – ljubio svijet, a ne osuđivao. To je ustvari dogma Koncila i ove dvojice papa. Umjesto paradigme anatemâ i osudâ svijeta, inzistirao je na kulturi dijaloga i susreta, na poštivanju sekularnih društava, na odvojenosti služenja religije i politike, na autonomiji vremenitih stvari, na učenju od svijeta kulture i znanosti. Povrh svega Franjo je svojoj Crkvi i svijetu ukazivao na milosrđe, osnovno Božje svojstvo. Zato je proglasio izvanrednu godinu milosrđa (2015.). Zato je čitavoga pontifikata, na svim susretima, putovanjima i govorima, evanđeoski tražio od svećenika i biskupa da prije opraštaju, a tek onda traže obraćenje od ljudi. Zato je tražio da od euharistije ne čine prostor i vrijeme razmetanja trijumfalističkim ceremonijama, skupove za privilegiranu elitu niti obred za savršene, bezgrešne; da Crkvu ne pretvaraju u carinarnicu, jer Božja milost nije posjed svećenika i klera, nego je dana svima; da ispovijedanje i ispovjedaonicu ne pretvaraju u mučilište, nego susret s Ocem bezuvjetnog milosrđa; da od homilije ne čine spekulativne traktate, duhovno zavođenje ni nabožni populizam, nego da homilija bude «dijalog Boga sa svojim narodom» (EG 137).

Iako svjestan velikih «promjena epohâ», strahota mnogih ratova (trećeg svjetskoga rata koji se odvija u raznim dijelovima svijeta), u nebo vapijuće nepravde prema sirotinji svijeta, slično Ivanu XXIII., Franjo u suvremenim prilikama nije vidio samo «prijevaru i propast», nije se priklanjao «zlogukim prorocima», nego je «u sadašnjem poretku stvari» vjerovao i nepokolebljivo se nadao da «dobra Providnost nas vodi novim međuljudskim odnosima koji zalaganjem ljudi i iznad svakog njihovog očekivanja, vode k ispunjenju njezinih još viših i neočekivanih nauma. Sve, pa i ljudsko protivljenje može poslužiti većem dobru Crkve» (Iz Govora Ivana XXIII. na otvaranju Koncila).

Nije Franji bilo lagano. Biti dio hijerarhijskoga sistema, čvrsto strukturiranog vatikansko-kurijalnog aparata, a biti tako jednostavan i običan, skroman i autentičan, ne dopustiti da služba, funkcija proguta osobu (M. Uzinić). Ustvari, kako biti na vrhu Crkve, a iz uvjerenja pomaknuti središte Crkve na geografske, egzistencijalne i društvene periferije, ondje gdje ne samo katolici nego mnogi siromašni i potlačeni oskudijevaju u ljudskom dostojanstvu? Bog je u Isusu izabrao put čovjeka, Koncil je izrijekom inzistirao da je put Crkve put čovjeka, papa Franjo je to nastojao aktualizirati polazeći od perifernih kao svrhe postojanja Crkve. 

Za dosege i posljedice njegovih djela, odnosno novoga zamaha evangelizacije, ne možemo dati konačnu prognozu. Ali možemo kazati da je posve na evanđeoskom, Isusovu tragu u Crkvi od vrha prema dolje (ad intra) Franjo zahvatio u najteže probleme: autoreferencijalnost Crkve, crkvenu svjetovnu duhovnost (neognosticizam i neopelagijanizam), idol novca i bogatstvo crkvenih ljudi, licemjerno ponašanje svećenika i biskupa, seksualno zlostavljanje malenih i ranjivih. Čitava pontifikata, u svim govorima i postupcima, Franjo se čuvao zavodljivosti sakralne moći, klerikalizma, tog nevjerničkog ponašanja u srcu vjere koje je Isus oštro osuđivao. Naime, za papu Franju jedna od najstrašnijih i najizopačenijih ponašanja svećenika i biskupa jest ako se svetinja (položaj ili služba u Crkvi, sveta haljina, obredi, ime Božje), ako se posvećenost Bogu, smatra i koristi kao sredstvo uspona na društvenoj ljestvici, sredstvo vladanja nad ljudima, sredstvo zavođenja i koristoljublja, sredstvo isključivanja ljudi i opravdavanja sukoba i ratova.

Ignacijansko-isusovački discipliniran i razborit, franjevačko-talijansko i latinoamerički razigran i spontan, Franjo je jako volio život. Bog ga je obdario snagom i bistrinom uma i kada mu se tijelo uvelike razboljelo i iskrivilo. Volio je sport, posebno nogomet, smatrao je da se u sportu uči pobjeđivati sebe, disciplinirati se i gubiti, pogotovo biti solidaran s drugima. Ostat će, između ostalih, antologijsko njegovo pismo i susret s talijanskim tenisačem Jannikom Sinnerom. Može ga se uvrstiti i u udžbenike za sportaše. Papa je bio strastveni navijač. Uz sport, volio je klasičnu muziku (mamino naslijeđe), i onu popularnu, argentinsku, talijansku i francusku – uz njih je odrastao. Volio je filmove, išao u kino. Od jela volio je naročito pizzu, odnosno družiti se uz malo hrane. Volio i plesao naročito tango, koji sadrži melankoličnu vedrinu, gubitke i poraze, i suzdržanu strast, razdraganu tugu, iskustvo da «pleše tišina» do zaborava sebe. Plesao je tango sa svojim prijateljicama, i s onom u koju je bio zaljubljen.

Njegov se iznimni vitalizam hranio u obitelji i u drugarstvu u buenosaireskoj četvrti Flores [Cvjetno]. Dijete je talijanskih migranata, pijemontske obitelji koja je ostavila sve i krenula u novi život, daleko preko oceana, iz obitelji koja se stabilizirala pa financijski propala. U obitelji je učio što znači nemati, živjeti pošteno i nadati se da će doći bolji dani.

Prakticiranje vjere, pučku pobožnost i duhovnost od koje se nije nikada rastao dobio je od bake, odnos prema ratu od djeda; odnos prema migrantima od uže i šire obitelji i tolikih talijanski i drugih imigranata u Argentinu. Poštivanju i dijalogu s ljudima različitih uvjerenja, s marksistima, revolucionarima, ženama, ateistima učio se najviše od nezaboravne šefice kemijskoga laboratorija, životne prijateljice, Esther Ballestrino de Carega (podrijetlom Paragvajke), intelektualke, društveno angažirane. Esther ga je hranila knjigama, ona ga je, veli, «naučila me misliti» i «razmišljati o politici». U njezinoj teškoj sudbini, i u tragičnim sudbinama tolikih koje je pokvareni državni režim uklanjao i ubijao, najmonstruoznije je bilo bacanje tisuća neistomišljenika iz aviona u ocean, u nigdinu, Bergoglio je naučio što znači politička manipulacija religijom i Crkvom kao i potkupljivost nekih crkvenih prelata.

Svoju teologiju naroda Franjo je učio od svećenika, najprije Enrica Pozzolija, kućnog prijatelja, a kasnije, u sjemeništu, od svoga profesora, poznatog Juana Carlosa Scanonea, a teologiju razlučivanja od učitelja Miguela Angela Fiorita. Narod, ne etnički i politički, ustvari Božji narod za Franju je fascinantna zbilja, mistična i mitska, i istodobno tako povijesna, realna i bliska (FT 155s). Slično je i sa zavičajem, onim lokalnim i domovinom (FT 149s).

Analiza teologije naroda zavrijedila bi mnogo više prostora. Ona nije istoznačna s teologijom oslobođenja, koliko god obje imale preferencijalnu opciju za siromahe. Pogotovo to nije «teologija nacionalnog oslobođenja» (Ž. Mardešić), «politički katolicizam» sa središtem u «nacionalnoj kristologiji» u kojoj se izjednačuje sudbina, stradanje naroda i sudbina Isusa i njegov križ, prisutna naročito u nacionalnim i autokefalnim Crkvama Istočne Europe.

I s obzirom na teologiju uopće vrijedi samo kratko napomenuti sličnost Ivana XXIII. i Franje. Oni nisu bili akademski teolozi, pogotovo ne onako kakav je bio papa-teolog Benedikt XVI. Ali nisu osuđivali teologe (imali su više muke s kardinalima!), čak je Franjo rehabilitirao neke, dok je Ivan XXIII. pozvao na Koncil neke prije osuđivane teologe, i na Koncilu su velik doprinos dali upravo teolozi. Koncilsko i pokoncilsko vrijeme jedno od najplodnijih razdoblja katoličke teologije uopće.

Ova dvojica papa oslobađali su teologiju od akademske neplodnosti i ideološke zatvorenosti. Ivanu XXIII. posebno je bila bliska povijest i pronicanje «znakova vremena», dok je papa Franjo svoju teologiju bazirao na evanđeoskoj kerigmi, na korelaciji između Božje riječi i književnosti te pitanja i problema suvremenih ljudi, današnjih znakova vremena. Franjo je vraćao Crkvu k evanđelju, stalno se referirao na Božju riječ, na Isusovu praksu. Bio je neumorni propovjednik, propovijedao je svaki dan. Njegov stil bio je stil isusovačkih duhovnih vježbi – ustrajni nagovori-egzorte, s ponavljanjima najvažnijih riječi, u kojima je bilo ispita savjesti u ja i mi formi, dakle poziva na promjenu života i na obraćenje Bogu.

Školovao se za kemičara, a postao isusovcem. Kroz školovanje, zahvaljujući učiteljicama i učiteljima, razvijao je sklonost za književnost. Uz pučki jezik, dijalekt (Bog govori dijalekt, jezik vjere je jezik bake i roditelja, jezik obitelji, govorio je), jako mu je bilo stalo do čitanja djela svjetskih pisaca. Iz njih je učio, stjecao iskustva kako biti subjekt u zajednici, odgovoran za druge. U njima je zacijelo učio kako biti originalan u velikoj povijesti (jedan od životopisa i nosi naslov: Život. Moja povijest u Povijesti, Zagreb 2024.), kako se profilirati kao slobodna osoba s uvjerenjem i vlastitim stavom u velikim zajednicama i institucijama, i to ne svojeglavo i sebično, nipošto uliznički klimoglavo i oportunistički, nego prepoznatljivo – dajući se na korist drugima. Smatrao je da se ne može biti svećenikom ako se ne govori jednostavnim, pučkim jezikom, i ako se ne čitaju važne knjige, posebno svjetski klasici.

Iz mladosti nosi lijepa, ali i teška iskustva, tragedije, ubojstva i samoubojstva. Imao je izniman osjećaj empatičnosti, tako je i odgajan s braćom i sestrom u obitelji i u gusto naseljenom susjedstvu. Posjedovao je začuđujući senzor za krivnju. Kad bi uvidio koju je nepravdu ili zlo počinio, to ga je boljelo, otvoreno je o tome govorio, nije zataškavao, nego je to pamtio i čekao, nekada desetljećima, da zatraži oproštenje i nadoknadi štetu. Zato je, čini se, razvio svoju teologiju opraštanja i milosrđa, zato je rado posjećivao zatvorenike i lutalice, zato je volio svu djecu s rubova i onu bolesnu, grlio ih je i ljubio, i dao se ljubiti, bez formalizma, jer je vjerovao da su to Božja djeca i smatrao da je on jedan od njih, i da je i sam mogao biti delikvent i zatvorenik, kao i da mnogi, daleko veći zločinci hodaju uokolo slobodni s kravatama i bijelim ovratnicima i nekažnjeno unesrećuju druge. Upravo iz zahvalnosti Bogu što je bio pošteđen teških patnji, što je imao prilično vedar život, što je bio ljubljen od Boga i ljudi, ljubio je zalutale i skrajnute, osuđene i kažnjene, do mjere da je zahtijevao promjenu crkvenoga nauka u pogledu ukidanja smrtne kazne i doživotnog zatvora.

Bilo je u ovog čovjeka neke nedokučive spontanosti, zapravo otvorenosti nadahnućima. Dao bi se iznenaditi do mjere da bi se zaigrao s djecom i ljudima, dotle čak da je znao drsko reagirati, izraziti se preoštro i neprimjereno, prekoračiti konvencije. Takav je, čini se, bio i njegov izbor za papu, njegovo biranje imena Franje Asiškoga, nenadano, na upozorenje njegova brazilskoga prijatelja kardinala Claudia Hummesa da ne zaboravi siromahe. Slično Ivanu XXIII., koji je s još nepriopćenom odlukom ni najbližim suradnicima da sazove Koncil, otišao u Loreto pa Franji u Asiz da se pomoli, papa Franjo je od imena do svojih socijalnih enciklika o čuvanju prirode i ekologiji (Laudato si) i onu o bratstvu i socijalnom prijateljstvu (Fratelli tutti) pisao pod izravnim nadahnućem Franje Asiškoga. Bio je posebno potaknut Asiškim Franjom kada je u povodu 800. obljetnice njegova susreta s egipatskim sultanom, god. 2019., potpisao Zajedničku deklaraciju o ljudskom bratstvu za svjetski mir i zajednički život s velikim imamom Ahmedom al-Tayebom u Abu Dhabiju. To je orijentacijski dokument epohalnoga značenja.

Nije njegova veza s Franjom Asiškim samorazumljiva, navodno zato što dolazi iz talijanske i latinoameričke crkvenosti koja je snažno određena i franjevaštvom. Franjo Asiški je od početka stalna korekcija Crkve, i samih franjevaca, uostalom ni mnogi franjevci nisu uvjereni u Franjin odnos prema Božjim stvorenjima, a pogotovo ne u njegovo mirotvorstvo, nužnost dijaloga i bratstva među ljudima. Isusovac Bergoglio bira ime Franjo jer je ustvari pokretan Isusovim zahtjevom ljubavi prema svima, prirodi i ljudima, i prema neprijateljima, onome što je, govorio je Asižanin, odurno i mrsko, onom najtežem što je Isus ostavio u baštinu čovječanstvu, a što je Franjo shvatio i u život nastojao provesti.

Papa Franjo je ljubio i vodio Crkvu sjedinjujući u sebi Ignacijev i Franjin duh: razboritost i spontanost, odlučnost i poniznost, jasnoću i nježnost, kritiku s ljubavlju, mističnost i pučku pobožnost, strogoću i samoironiju, poslušnost i slobodu, odgovornost i kreativnost. Takvu ljubav prema Crkvi, takvo istinovanje u ljubavi, kako bi rekao Pavao, učinili su ga ne samo uzornim papom, nego svjetskim moralnim autoritetom.

Ivana XXIII. je nazvan «dobrim», najveći broj ljudi za papu Franju kaže da je bio dobar čovjek. Većina ljudi koji nisu katolici, gubitkom ovoga pape, osjetili su da odlazi čovjek koji je bio «njihov papa», osobito muslimani. Smatraju da je njegovim odlaskom «Dobro izgubilo jednoga od svojih najveći boraca» (A. Bahtijar). I tu se, čini se, Franjo najviše približava svome učitelju Isusu. Ni Papa Franjo, naime, nije išao onima koji su smatrali da njima «mora» doći da ih potvrdi u njihovoj pravovjernosti, da im se divi, a da ga oni pritom istinski ne poštuju, odnosno da čak misle da on iskrivljuje evanđelje. Nije išao onima koji su očekivali da im bude sredstvo da se pokažu kako su najbolji državnici. Poput Isusa, Franjo je išao prognanima i izbjeglima, izgubljenima i grešnima, potrebnima i rubnima, potlačenima i ugnjetenima, onima koji su htjeli čuti poruke dijaloga i mira, koji žive u konfliktu, u situacijama nespasenja. Zato izbori putovanja kao što su Lampedusa, Lezbos, Irak, Nepal, Sarajevo, Tirana, Jeruzalem, Jakarta, Amazonija, siromašni krajevi i zemlje svijeta…

Naravno, Franjo je grešan čovjek. Tražio je uvijek da se za njega moli. Molbom za molitvu završavao je – uporno do dosade – sve svoje kateheze, angeluse i mnoge govore. A nije to bilo namješteno. Bila je to trajna budnost nad zavodljivom napašću kulta ličnosti i idolatrije u masci svete poniznosti, najgoreg izopačenja koje se može dogoditi crkvenim poglavarima. I možda bi dobro bilo da ne bude proglašen svecem, barem dok žive naše generacije. Jer ako se to učini, njega će se po starom crkvenom receptu pripitomiti, relativizirati, prestat će kao i njegov Učitelj, ako ga se «pocrkveni» i «pozlati», biti skandal, znak osporavanja i razlučivanja duhova; prestat će biti savjest čovječanstva, pa će ovim svijetom još neometanije harati bešćutni bogataši i bankari, političari i tajkuni, cinični pismoznanci-teolozi, čak se lažno pozivajući na njega.

Nošeni njegovim duhom, posebno nepokolebljivom nadom u Božju providnost i milosrđe koji su ga vodili kroz njegove samoće i, kako je sam govorio, kroz teške noći bdijenja, jednom crticom vrijedi ilustrirati nenadmašnu blizinu i sućutnost ovog tako bliskog i ljudskoga čovjeka, a pitom pape – poglavara svjetske Crkve. Naime u svojoj knjizi o nadi: Nada nikad ne postiđuje. Hodočasnici prema boljem svijetu (Zagreb 2025.), u govoru o pobačaju, o tom delikatnom i teškom grijehu, o, kako Franjo veli, «predreligijskom problemu» kojim bešćutni klerikalci često vladaju krhkim ljudima, ženama ponajprije, Franjo traži od svećenika da budu bezgranično milosrdni, da u ispovijedi ne kažnjavaju nego tješe. Iskustvom Božjega milosrđa, Franjo poziva da se preispitaju sve okolnosti, posebno pitanje gdje je muškarac u situaciji pobačaja i kakva je uopće naša muškocentrična kultura, a zatim posreduje svoje iskustvo, svoje uvjerenje što treba reći ženi koja je učinila pobačaj. Piše svećenicima što on kaže tim ženama: «I savjetujem, mnogo puta, kad plaču i imaju tu muku: 'Tvoje dijete je u raju, razgovaraj s njim, pjevaj mu uspavanku koju nisi pjevala, koju mu nisi mogla pjevati.' I tu se nalazi put pomirenja između majke i njezina djeteta. Kod Boga on već postoji: to je Božje oproštenje» (58).

Ne znamo pjevaju li anđeli kakvu uspavanku Argentincu Bergogliu, ali se nadamo da ga je Bog prihvatio kao svoga slugu koji je bio vjeran malima i u malom i koji je, u cjelini, činio ono što je bio dužan učiniti. Nadamo se da će i nakon njegova života i papinstva, nakon tolikih napora i poziva na milosrđe, nakon toliko putovanja po periferijama svijeta, i nipošto nakon onoga najtežega – nakon tolikih «svjetovnih poraza» ostati uvjerenje da je njegov put evanđeoski put, i da je u Crkvi, sinodalnim načelom, htio da se svatko osjeti ravnopravnim subjektom, da osobno svjedoči svoju vjeru u Boga, da na svoj način, slobodno i odgovorno, izgrađuje Crkvu na spasenje svih ljudi.

Ne smijemo prešutjeti ni zaobići poraze pape Franje: u vezi s migrantima, s ratovima (posebno u Gazi, Ukrajini, Myanmaru, Sudanu…), u vezi s razoružanjem, s globalnom kulturom ravnodušnosti i odbacivanja; poraze u pozivima na dijalog i kulturu susreta u svojoj Crkvi, poraze od klerikaliziranih i autoreferencijalnih crkvenjaka, od izopačenih a ne grešnih ljudi (peccatore si, corrotto no – grešnik da, izopačen ne, jer za grešnika ima nade da se spasi, može postati svet, kod izopačena je to daleko teže). Franjo je bio poražen ne od doktrinarnih, nego od «praktičnih relativista», onih koji se busaju da su vjernici a žive nevjernički, koji ne vide potrebite oko sebe; poražen je od majstora sofisterije, velikih i uzvišenih duhovnih riječi, od ljudi u svetim haljinama koji obeznačivaju evanđeosku radikalnost i obeskrjepljuju Isusov križ. Bio je poražen od «djece ovoga svijeta»! No, tvrdio je: «Bez poraza, uostalom, ne bi bilo ni priče o spasenju: 'poraz' na križu, doveden do krajnosti, temelj je našega novog života. Mudrost pripada onome tko ustane. Tko ide dalje. Tko ne gubi vrijeme na jadikovke, nego se vraća u igru. Kome srce ne otvrdne u srdžbi i sebičnosti, nego prigrli život. Uvijek.» (Nadaj se, 95).

Franjo je, odmah nakon izbora za papu, započeo svoj pontifikat pred vjernicima i svijetom pozdravom Dobra večer (Buona sera). Završio je svoje papinstvo čestitajući Dobar Uskrs (Buona Pasqua). Krenuo je svjetovnim jezikom, najobičnijim pozdravom svakodnevlja i došao, na sam Uskrs, na uočnicu smrti, do najveće tajne vjere, do vjere u uskrsnuće i vječni život, pozivajući neumorno na mir. Između toga dvoga, čini se, najviše se radovao djeci, bolesnima i glumcima. Nastojao sačuvati djetinje povjerenje i neposrednost, svijest krhkosti i humor.

Netom što je izabran za papu priča se za Ivana XXIII. da je onako zdepast i okrugao, «prolazni» i «prelazni papa», kako su ga izabrali da bude, stao pred ogledalo i kazao sebi u lice: «Ivane, šta se oholiš?» Papa Franjo je u nebrojenim zgodama govorio o važnosti humora i smijeha. Sve je svoje govore i nastupe prožimao autoironijom. Volio je komičare, družio se s njima. Toliko je puta citirao molitvu Tome Mora da mu Bog dadne dobru probavu, zdravlje, dobro raspoloženje, i nastavljao: «Daj mi, Gospodine, dušu koja neće znati za dosadu, gunđanje, uzdahe i jauke, i nemoj dopustiti da se pretjerano kajem zbog onoga velikog tereta koji se zove 'ego'. Daj mi, Gospodine, smisla za humor. Učini mi tu milost da razumijem šale, kako bih u životu imao i malo radosti te mogao je prenositi drugima.»

Franjo nije imao uspjeha s važnim i najodgovornijim ljudima ovoga svijeta, s onima koji ne mogu otkriti dijete u sebi, povjerovati da su djeca Božja, pogotovo da su drugi, njihovi neprijatelji, također ljubljena Božja djeca, da smo svi braća i sestre. Nije uspio s onima koji ne razumiju šalu, ironiju, humor, pogotovo ne na svoj račun, koji su smijeh zamijenili podrugljivošću i bahatim cerenjem. Ni s onima koji se stalno nešto srde, i svoju srdžbu, zapravo demonske bjesove, čak opravdavaju vjerom, evanđeljem i navodnom pravednom Božjom srdžbom. Zlo je uvijek preozbiljno i nesamokritično, ono je podrugljivo i zlurado za dobro, istinito i krhko. Govorio je da se zlu ne pruža ruka, s njime se ne dijalogizira. Zlo uvijek laže da čini nešto veliko, da spašava opću i uzvišenu stvar: istinu, civilizaciju, kulturu, naciju, poredak, vjeru, samoga Boga. Nikada čovjeka. Čovjek je put kršćanina, svrha Crkve, smatrao je papa Franjo.

Isusovac Franjo, čovjek koji se samoodgajao da nikada ne zaboravi malene (djecu i starce, siromašne i porobljene), koji se stalno vježbao govoriti male riječi – molim, hvala i oprosti, riječi kojima se izručujemo ljubavi drugih, vjerujemo, da već uživa u društvu nebeskih komičara i Božjih malenih. U nasljedovanju evanđelja ostao je vjeran svome uzoru, Ignaciju Lojolskom, tako da je izabrao da na njegovu grobu stoji samo ime – Franciscus, sukladno epitafu s Ignacijeva groba koje je i sam citirao i nastojao ostvariti u životu: «Ne ograničiti se najvećim, a biti u najmanjem – božanski je.» Franjo – koncilski kršćanin i papa svega svijeta.