Ivan Lovrenović

U ljeto godine 2008. bâzali smo Josip i ja po ikavskoj Bosni, pa su opisi tih dana i pripadajuće im fotografije izašli slijedeće godine u knjizi Sedam dana po Bosni u kolovozu godine 2008. Put nas je svojom unutarnjom logikom doveo i na Blidinje, među mramorje, odatle na Kedžaru, s Kedžare niz Vran, u Ramu. Već tada, prije sedamnaest godina, udruženim naporima Crkve i politike, dan Kedžare i Dive Grabovčeve bio je ideološki čvrsto dizajniran, i uveden kao nezaobilazan datum u etnoreligijski hrvatsko-katolički godišnji kalendar.

Evo odlomka o Kedžari i Divi Grabovčevoj iz spomenute knjige.

Dok sunce ne počne naginjati na zapad, nad Vran, imamo dovoljno vremena da potražimo Kedžaru (da nam je znati: što znači riječ Kedžara?) i na njoj grob Dive Grabovčeve, čiji kult posljednjih godina postaje sve konkurentniji na mapi novih ili inoviranih pučkih vjersko-nacionalnih okupljališta. Ujedno, provjerit ćemo i kakav je put priko Vrana, kojim smo namjerili sutra u Ramu.

Dok još nije postala masovan ritual, priča o djevojačkom grobu u planini pripadala je intimnom, skoro skrivenom običaju djevojaka i žena iz Rame. Nitko ne zna otkada, one su odlazile u Vran-planinu na Kedžaru, četiri-pet sati napornoga pješačenja, vjerujući u pomoć anonimne pokojnice u raznim nevoljama. Većinom su to činile ramske katolikinje, ali pamti se da su išle i muslimanke. Na taj običaj stari su ramski franjevci dugo gledali s mrzovoljom kao i na sve pučke praznovjerice i folklorne „besposlice“, a o djevojačkom grobu u planini i o djevojci-mučenici mûkom múče svi franjevački ljetopisni i nekrologijski zapisi. O tom fratarskom stavu dobro govori istinita anegdota, kad mlada žena govori fra Jerki (Vladiću), znamenitom ramskom piscu, kako se sprema na Kedžaru jer je nešto boli glava, pa se nada pomoći, a fratar joj se podsmjehuje: „Samo ti hajde, a kad se vratiš, bolit će te i noge i glava!“

Tako se i dogodilo da su ramski franjevci negdje početkom 20. stoljeća pozvali velikoga arheologa i polihistora, šefa Zemaljskog muzeja dr. Ćiru Truhelku, da istraži grob na Kedžari. Njemu je bilo jasno da znanost tu nema što tražiti, pa se odazvao nevoljko, tek za ljubav starih prijatelja među franjevcima. Odjahali su u planinu, otkopali mjesto ženskoga  hodočašća i u njemu doista pronašli ljudski skelet. Proučivši oblik lubanje, Truhelka je zaključio da bi se uistinu moglo raditi o mladoj djevojci izvanredne pravilnosti i ljepote lica. To je bilo sve, grob su zatrpali, i ekspedicija se vratila u Ramu. Mnogo godina kasnije on je napisao i objavio pripovijest Djevojački grob, u kojoj svoje sjećanje na obilazak groba u planini vješto kombinira s fikcionalnim oživljavanjem legendarnoga materijala, koji je u različitim  verzijama čuo u Rami, o djevojci pokopanoj u Vran-planini, identificirajući je za potrebe svoje književne fabulacije kao Divu, kćer Luke Grabovca, te smjestivši radnju u polovicu XIX stoljeća. Tada i tako je, s Truhelkinom književnom fikcijom, zapravo počelo moderno re-dizajniranje legende o djevojačkom grobu i o djevojci-mučenici. A znanstvenik, koji se isprva opirao prijedlogu da „znanošću ovjerovi legendu“ i koji svojemu sugovorniku fra Jerki skeptično tvrdi da su „znanost i vjera dvije smjernice, koje do vječnosti teku uporedo a nikad se ne će sastati“, sasvim paradoksalno postade glavnim inspiratorom toga re-dizajniranja, koje je pravoga maha uzelo od 90-ih godina prošloga stoljeća.

Truhelkina pripovijest stavljena je okvirno u kontekst muslimansko-kršćanskoga antagonizma: mladi Tahir-beg Kopčić, do tada neobuzdani erotski hedonist, beznadno se zagleda u Divu, Grabovčevu kćer nadzemaljske ljepote, koja ga uporno odbija. Siguran da mu bez nje života nema, natjera oca, staroga Džafer-bega Kopčića, da ju zaprosi. (Zanimljiva se  omaška ponavlja u svim izdanjima, očevidno još iz Truhelkina prvotiska: za staroga Džafer-bega u tekstu stoji pogrešno prezime: Kulenović!? Pomišljam, ali samo pomišljam, sasvim proizvoljno: da nije tu grešku, možda, proizvela jaka klangasocijacija na ime Džafer-bega Kulenovića, koji je u vrijeme pisanja Truhelkine pripovijesti vrlo poznat i u javnosti prisutan muslimanski političar iz Bosne?) Stari Grabovac prosce ponosno i energično odbija, i tada tragični rasplet postaje neizbježan: u klasičnom zločinu iz strasti mladi Kopčić Divu ubija, a njegovi pomagači je ukopaju u planini.

Za Truhelkin književno-ideološki postupak i svjetonazor, mnogo suptilniji i slojevitiji od današnjega plošnog prikazivanja muslimansko-kršćanskog antagonizma, od krucijalne važnosti je nekoliko momenata. Tu je, najprije, podatak da narator ne navodi da je „zgode po kojima je napisao ovu priču“ čuo iz kršćanskih usta, nego od pripovjedača-muslimana, staroga Arslan-age Zukića. Zatim, Tahir-begovu zaluđenost Divinom ljepotom Truhelka ne oblikuje stereotipno kao sirovu seksualnu pohotu bešćutnoga bega-gospodara, nego inzistira na dubokoj mladićevoj unutarnjoj preobrazbi u doživljaju velike i istinske ljubavi, te na toj osnovi gradi šekspirijanski motiviranu neminovnost tragičnoga završetka. Napokon, indikativan je i odgođeni, drugi kraj pripovijesti. Naime, kada je već pao zastor na glavne događaje, a autor-slušač se sprema na odlazak, pripovjedač Arslan-aga mu saopćava ključ cijele te krvave historije. U tehnici rašomona, on vraća priču natrag, i pripovijeda kako je sam, lično, uoči tragičnoga događaja hitio u Vran-planinu sluteći zlo. Stigao je samo da izdaleka svjedoči Divinoj pogibiji, ne uzmogavši ju spasiti. Potresen, odlučuje da ju osveti: postavlja Tahir-begu zasjedu u planinskom klancu, i ubija ga. Jer: Arslanaga je s Grabovcima u šišanom kumstvu, a to je  u svijetu običajnih odnosa – hoće da nam kaže autor - svetinja veća od svih drugih. I još jedan znakovit detalj: pomagači Tahir-begovi, koji ga zapravo svojom divljačnošću i navode na zlo, Kopčića su kmetovi s Vukovskoga, pravoslavci.

U okviru i „tlocrtu“ Truhelkine pripovijesti sasvim jasno prepoznaju se elementi književne i političke ideologije klasičnoga starčevićanskog pravaštva primijenjenoga na Bosnu, njezinu historiju i shvaćanje njezinih naroda i odnosa među njima. To je i najveća njezina politička i književna slabost, a među slabosti spada i oblikovanje glavne junakinje Dive kao androidski savršenoga, potpuno beživotnoga lika. Književno i životno su u ovoj pripovijesti, pak, najuspjeliji likovi Tahir-bega, njegova oca, te zlih kmetova s Vukovskoga. To je paradoks koji je u književnosti čest i poznat oduvijek.

U pozadini ove legende i svih njezinih dosadašnjih obrada (sve do idiotskih stihova u pjesmuljku Marka Perkovića Thompsona) leži neiskazan a živo prisutan i neuklonjiv okrutni svijet i kontekst tradicijskoga patrijarhata, opsjednut a istovremeno nemilosrdan prema ženskoj ljepoti i ženskom tijelu, kao objektu požude i užitka, i u isto vrijeme izvoru grijeha i srama. Neodoljivo mi se javlja Ivo Andrić iz Razgovora s Gojom: „Oko lepote uvek je sjaj ljudske krvi ili mrak ljudske sudbine“. Na tisuću turobnih načina i u hiljadu beznadnih varijanata taj motiv živi u našim pučkim predajama, recimo, od one Marte s početka ovoga putopisa koja je svojom  pogibijom u Uni dala ime mjestu Martin Brod, do bezimene djevojke čija nesreća i hrabrost stoje u središtu kulta Brateljevačke pećine kod Kladnja, i koja se u islamskom ključu, slično kao Diva Grabovčeva na Kedžari u katoličkom, u naše dane sve više reartikulira u etnički i konfesionalno očišćenom smislu.

Na Kedžari žene mole i pale žiške u plastičnim posudama protiv vjetra, sjaji se žalosno plastično cvijeće u plastičnim posudama, a ja pokušavam zamisliti kako je to moralo izgledati u izvornom obliku, kada su Ramkinje ovamo dolazile bez ikakve ceremonije, na svoju ruku i za svoju dušu. Lako je to oživjeti: kad apstrahiraš sav današnji namještaj, ostaje prekrasan proplanak usred planine, blago nagnut, okružen visokim drvećem – kao stvoren da bude hram u prirodi. Samo poduzeće dolaska ovamo kroz mrku planinu, potpuno nesvakodnevni trenuci prepuštanja začaranosti ovoga mjesta, humanizirani i pojačani djevojačkom legendom, potom silazak natrag u svakodnevnicu – sve je to moralo samo po sebi imati najviši psihološko-simbolički katarzični učinak. O tome je u franjevačkoj reviji Svjetlo riječi lijepo pisao Ivo Lučić, zatočnik špilje Vjetrenice i emancipirani zagovornik ekologije, primjećujući kako se u ideologiziranom čitanju Truhelkine priče olako previđa njegovo isticanje vrijednosti prirode: „Kud god bi oko pogledalo po Čvrsnici (…) postaje slika čarobnija. Gledajući tu krasotu, ote mi se usklik: Lijepa li je naša zemlja, na daleko joj nema ravne!“ Ta Truhelkina reakcija, piše Lučić, „može biti iznenađenje samo neupućenima. Mnogi vrsni biolozi, među kojima i Truhelkini kolege iz Zemaljskog muzeja, proveli su dane i noći na ovim planinama, te sakupili mnoštvo informacija o božanskoj vrijednosti ovdašnje flore... Ali do javnosti, koja je zasićena mitovima i estradnim komercijalnim legendama, još nije stiglo dovoljno informacija o pravim vrijednostima tih planina.“
Hvale je vrijedan trud ramskih franjevaca, koji su napustili skeptičnost svojih prethodnika pa danas aktivno opslužuju Kedžaru i promiču glas o njoj, da ovo mjesto opreme svime potrebnim kako bi uistinu bilo grob i crkva i mučenička uspomena, a da u isto vrijeme s time ne pretjeraju i ne oskvrnu element prirodne svetosti. Taj trud svjedoči da su svjesni opasnosti od „estradnih komercijalnih legendi“. Bojat se, međutim, da je to nemoguć zadatak, jer u ovoj stvari kompromis naprosto nije moguć. Hoćeš-nećeš, element oskvrnuća već je i sama nova, široka cesta koja prolazi neposredno ispod svetišta, i koja iz korijena mijenja, poništava hodočasnički smisao cijeloga ovog običaja. Nema li elemenata oskvrnuća, pa i svojevrsnoga slučaja damnatio memoriae, u postavljanju umjetničke skulpture (Kuzma Kovačić, Diva Grabovčeva, bronca) u ovaj ambijent, te osobito u navlačenju nekoga starog stećka^[1] na grobno mjesto djevojke iz legende? Da se i ne govori o brojnim aktualnim interpretacijama legende, mahom religijsko-ideološkim, koje su sve redom daleko ispod standarda što ih je u svojoj pripovijesti zadao Truhelka prije skoro cijeloga stoljeća, a i on sam – vidjeli smo – nije bio imun na ideološke stereotipe.

[1] Ramljaci će vam, doduše, vrlo zauzeto objasniti da se radi o nedovršenom stećku koji je pronađen na mjestu obrade a nije dignut s nekog postojećega groba, te da im je i sama Marion Wenzel, pokojna stručnjakinja za stećke, dala mišljenje da se takav stećak slobodno može maknuti. To su, međutim, dva potpuno različita plana, ono što je ovdje suspektno, to je arbitrarno značenjsko i simboličko prekalemljivanje elemenata iz tradicije s određenim ciljem, koji  tu tradiciju siromaši i reducira.