Ivan Lovrenović

(Iz dnevnika)

16. listopada 2013.

Svjetlo riječi, mjesečna revija franjevačke provincije Bosne Srebrene za vjeru, društvo i kulturu bio je medijski projekt prepoznatljiv i prihvaćen u Bosni i izvan nje kao jedini takav vjerski časopis na hrvatskom jeziku. Bio je to list emancipatoran u najboljem značenju riječi, zastupajući utemeljen i odmjeren kritički odnos spram nacionalizma (najprije hrvatskoga) i spram naopakosti u vjerskom životu, otvorenost prema drugim religijskim zajednicama u razumijevanju kompleksnoga bosanskohercegovačkog religijskog, nacionalnog i političkog konteksta. Jednako važna vrlina, koja je u uređivanju revije bila dosljedno njegovana, bio je naglašeni profesionalizam - autorski, žurnalistički, redaktorski, likovni, grafičko-tehnički. Osim časopisa, uredništvo je izdavalo i cijeli niz knjiga, domaćih i prevedenih, od kojih su neke kapitalna nova teološka i povijesna djela svjetske literature. Uz to, Svjetlo riječi kao medijski centar postalo je u Sarajevu vrlo cijenjeno mjesto dinamičnih i kvalitetnih kulturnih i umjetničkih događanja. I list i izdavački program i kulturna scena Svjetla riječi doživjeli su punu profilaciju i rascvat koncepcijske otvorenosti i profesionalizma za uredničkoga mandata dr. fra Ivana Šarčevića (2006 - 2012. godine).

Upravo zato što je bio takav, projekt je već u to vrijeme, i prije dolaska dr. fra Drage Bojića za glavnog urednika revije 2012. godine, navukao na se mrzovolju i odbojnost ne samo nekih krugova u „biskupskoj“ crkvi i među franjevcima u Hercegovini, nego i od strane teško utvrdivoga ali svakako dobroga broja subraće u samoj Bosni Srebrenoj, kojima bi puno bliži i draži bio časopis orijentiran usko tradicionalistički, crkvenjački i naciofilski. Prijašnje uprave i provincijali su Svjetlo riječi ili podržavali ili tolerirali, razumijevajući opće dobro i korist koju časopis s takvom „vanjskom“ priznatošću i reputacijom donosi. Aktualna uprava je, međutim, imala sasvim drukčiji stav, i samo je čekala povod. Intervju fra Drage Bojića web portalu Prometej iz travnja 2013. u kojemu je - uostalom sasvim argumentirano, nijansirano i diferencirano - govorio o lošoj ulozi nekih hercegovačkih franjevaca u ratu i u politici HDZ-a BiH i Herceg-Bosne (ali ne štedeći od kritike ni bosansku subraću!), te prosvjedno pismo, koje je tim povodom fra Lovri Gavranu, bosanskom provincijalu poslao hercegovački fra Miljenko Šteko, poslužili su kao povod za Bojićevu smjenu i kažnjavanje. A ono je formulirano satrapski: ne samo da je smijenjen s mjesta glavnoga urednika revije, nego mu je oduzeta profesura na Franjevačkoj teologiji, udaren je zabranom „svakog nastupanja u medijima, kako na radiju i televiziji, tako i u tisku i na internetu“, isprva mu je bilo određeno da ide za kapelana u Busovaču, pa je to nakon njegova rezolutnog odbijanja preinačeno i poslan je u svoj matični samostan u Jajce.

U javnosti ovaj slučaj odjeknuo je vrlo glasno, osuda postupka uprave Bosne Srebrene i prosvjed protiv Bojićeve smjene i vjerojatne promjene orijentacije Svjetla riječi dolaze s raznih strana i s mnogih adresa - od veoma različitih a jednako visoko kvalificiranih i uglednih autora i autorica.

Na svoj tihi a principijelni način možda je cijelu stvar najbolje sažeo dugogodišnji suradnik Svjetla riječi umni dr. fra Stjepan Duvnjak u svojemu pismu uredništvu 15. lipnja 2013. godine. Tu on odbija dalju suradnju u reviji - „ne zbog smjene glavnog urednika fra Drage Bojića jer po našim redovničkim pravilima može biti smijenjen svatko, već zbog razloga koji je doista neuvjerljiv i neutemeljen. I poslije višekratnog čitanja Bojićeva intervjua na Prometejevu portalu ne nalazim nikakva, a kamoli dovoljnog i opravdanog razloga za njegovu smjenu. Onaj tko se u spomenutom intervjuu osjetio povrijeđen mogao je izravno od Bojića zatražiti pojašnjenje i utemeljenost spornih tvrdnji ili ih kroz polemiku, što je u novinarstvu uobičajeno, opovrgnuti. Zvuči mi neuvjerljivo Vaša tvrdnja da će Svjetlo riječi nastaviti s nepromijenjenom koncepcijom.“ 

9. srpnja 2023.

Od tada prošlo je deset godina. Godine 2021. fra Stjepan Duvnjak je umro. Imao je dosta vremena da se uvjeri kako mu je procjena bila neumoljivo tačna: Svjetlo riječi, i kao list i kao izdavački program, brutalno su zaustavljeni i skrenuti s puta, koji je bio ozbiljno promišljena i dosljedno njegovana kombinacija najboljih intelektualnih tradicija stoljetne Bosne Srebrene, i modernoga kritičkog i kreativnog promišljanja vjere, društva, kulture. U povijesti bosanske franjevačke zajednice nisu nepoznati događaji u kojima u sukobu s osionim diktatom provincijalnih vlasti nepravedno stradava pojedinac. Slučaj o kojemu je ovdje riječ dvostruko je žalostan: bezrazložno je difamiran i progonjen jedan vrijedan član zajednice, a trajno je zaustavljen i osujećen jedan izuzetan i važan projekt. Ovdje je, na malom uzorku a u punoj mjeri, primjenjiva opaska Petera Sloterdijka kako „katoličanstvo trebamo proučavati više kao politikolozi, nego kao teolozi, jer je ono – nakon raspada novih formalnih imperija – jedina institucija u kojoj klasična politika monarhističkih principa nastavlja da postoji.”

Duhom revije Svjetlo riječi nakon Bojićeva progona zavladao je svjetonazorski i politički rikverc, retradicionalizacija na uštrb izvrsnosti i kvalitete. Ne treba posebno naglašavati da je sve to - na vlastitu štetu.

Na osobnom i moralnom planu fra Drago Bojić jest, dakle, oštećen i povrijeđen, treba li još uopće izreći: dušmanski nepravedno. No, kratkovidni članovi uprave Bosne Srebrene nisu mu naudili niti ga zastavili u onomu u čemu je najbolji. Najprije, njihova  zabrana „svakog nastupanja u medijima, kako na radiju i televiziji, tako i u tisku i na internetu“ ostala je samo tragikomično svjedočanstvo groteskne zaostalosti u vremenu. Bojić je nastavio, više i artikuliranije nego ikad, sa svojim javnim nastupima i s pregnantnom kritičkom esejistikom, koju je u međuvremenu objavio u nekoliko autorskih knjiga. Ne samo to. Boraveći u franjevačkom samostanu u Jajcu, na bogatom povijesnom i kulturnom izvoru, uz podršku samostanskih uprava inicira i sudjeluje u ostvarenjima od izuzetne kulturne i povijesno-dokumentarne važnosti. U to spada obnovljena postavka samostanskoga muzeja, koji je već pobrao međunarodna priznanja i nagrade, uredničko i autorsko djelo monografija Župa Dobretići u Pougarju, te nadasve kompleksan i sveobuhvatan „projekt Markušić“. Naime, pod Bojićevom inicijatorskom, organizatorskom i suuredničkom rukom, a uz neizmjeran redaktorski i istraživački genij dr. Joze Džambe,  proteklih godina je privedeno kraju priređivanje i objavljivanje zaostavštine fra Josipa Markušića u četiri kapitalne knjige - zbornik radova o Markušiću, njegov ratni dnevnik (1941 - 1945), te dvije knjige dugogodišnje prijateljske korespondencije između Markušića i Jože Plečnika, velikoga evropskog umjetnika arhitekta. To su rezultati i izdanja kojima bi se mogao ponositi kakav ozbiljan znanstveno-izdavački institut.