Jozo Džambo: VJERA I NEVJERA

„Minhenskoga pisca“ Georga Brittinga i njegovih bosanskih proza dotaknuo se Jozo Džambo još u svojemu zamašnom eseju sintetske prirode Bosna i Hercegovina u njemačkim tekstovima. Imagološka skica (Forum Bosna, Sarajevo, 2002), objavljenom i u Džambinoj knjizi O staroj Bosni u riječi i slici. Književno-povijesni pogledi (Sarajevo-Zagreb, 2022). Isti esej može se čitati i ovdje:
https://ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/jozo-dzambo-bosna-i-hercegovina-u-njemackim-tekstovima.

Sada, u ovom prilogu, Džambo donosi analitičko-interpretativni pogled na Brittingovu pripovijetku Vjerna žena (Das treue Eheweib, 1933), za koju je u spomenutom eseju ustvrdio da predstavlja tekst „s visokim literarnim kvalitetama“. Osim te proze, Britting je napisao i jednu bosansku „sliku“ (kako taj zapis naziva Džambo) pod naslovom Bosanski ručak (Bosnische Mahl, 1930). Prijevod te „slike“ objavljen je u banjalučkim Putevima 1987. (s njemačkoga preveo Mario Krsnić). Danas ga se može naći na zanimljivom internetskom mediju s banjalučkim temama (parkic.blogspot.com), čiji je autor Predrag Čanak. (I. Lovrenović)  

 

Jozo Džambo

VJERA I NEVJERA

Jezero u pripovijetki njemačkog književnika Georga Brittinga

 

Čežnja za jugom

Tek što su austrougarske vlasti pokušale Bosnu i Hercegovinu reklamirati i kao turističku zemlju i pri tome polučile vidne uspjehe, počeo je Prvi svjetski rat i poništio ova nastojanja. Poslijeratne godine u novostvorenoj državi nisu nipošto bile prikladne da se nastavi prekinuta tradicija.

Tek tridesetih godina prošloga stoljeća brojni putnici i turisti otkrivaju BiH kao zanimljiv cilj i mnogi od njih ostavljaju tragove u riječi i slici o svojim doživljajima ove zemlje.

Nazovimo ta putovanja čežnjom za jugom, suncem i toplinom, kako se ona očitovala u dnevničkim i putopisnim zapisima jednoga Maxa Frischa, braće Ernsta i Friedricha Georga Jüngera, Karla Sokolowskog, Otta Gmelina, fotografijama Erike Groth-Schmachtenberger ili filmskih, ne posebno uspješnih eksperimenata nekih bečkih entuzijasta itd.

Gornjim imenima treba pribrojiti i njemačkog pisca Georga Brittinga, koji je 1930. poduzeo trotjedno putovanje preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Dalmaciju, Crnu Goru i Albaniju.

Britting na tom putovanju nije mogao zaobići ni Jajce, kako je kratko zabilježio u dnevniku:

8. svibnja. Autom od Banje Luke u Jajce. Vožnja dolinom Vrbasa. Jajce leži na obronku brda, na vrhu stoluje stara tvrđava. Lijepa večer. Pliva šumi pod mojim prozorom. Na pomolu nevrijeme.

9. svibnja. Po vrelom suncu 2 sata pješačenja u muslimansko selo Jezero, najprije uz Plivu, a zatim pored Plivskih jezera. Na povratku počinje padati kiša.

Kiša i poslijepodne. Muslimani slave Bajram. Uz cestu ponuda pečene janjetine.

10. svibnja. Dva sata šetnje po brežuljcima oko Jajca. Melankolično, vlažno prijepodne.

U podne odlazak za Sarajevo.

Što se za nepuna tri dana moglo doživjeti u gradu i oko grada koji se prvi put vidi? Ne mnogo, rekli bismo, ali nema jednoznačne mjere za doživljeno, stoga i ove kratke zabilješke nećemo uzeti samo kao štura podsjećanja u notesu jednoga putnika. One su piscu bile natuknice, dovoljne da na povratku sredi svoje dojmove i one najsnažnije pretoči u prozu ili poeziju.

Iz ovih bilježaka proistekla je i Brittingova skica Bosanski objed (Bosnische Mahl, 1930), atmosferski zapis iz Banje Luke u kojem autor svoj doživljaj Bosne opisuje kao kulinarski ugođaj u hladu kestenja i s obligatnom šljivovicom, janjetinom, makedonskim duhanom, dalmatinskim crnim vinom, turskom kavom i rahatlukom. Stereotip "juga" bio je perfektan kako je i sâm priznao: "Sve što sam jeo, pio i pušio bilo je po mjeri ove zemlje koja leži između Istoka i Zapada, koja je prije pedeset godina bila turska i gdje su muškarci nosili fesove, svečano, a žene bile pokrivene."

Konačno, Britting se vratio svojim zabilješkama također pripovijetkom Vjerna žena (Das treue Eheweib) koji naslov nosi i zbirka pripovijedaka, objavljena u Münchenu 1933. godine. Pripovijetka spada i danas među Brittingove najupečatljivije i za njegov literarni duktus u ranoj stvaralačkoj fazi najkarakterističnije tekstove.

Nevjerna žena?

Autor pripovijetku gradi s minimalističkim sredstvima, samo s tri figure koje će, slično kao kod Samuela Becketta (U iščekivanju Godota), biti sasvim dovoljne da ispune prostor i radnji dadnu potrebitu dinamiku, točnije rečeno: dramatiku.

Tu je na prvome mjestu Mara (Maria), seljanka koja se vraća s gradskog pazara. Ispred sebe tjera magare, koje očito poznaje put i sve njegove krivine i strpljivo kaska uz brdo braneći se od nametljivih muha. S vremena na vrijeme Mara zastane, ali ne da magaretu priušti odmor, nego da dadne oduška mislima koje je ne napuštaju. Autor odmah na početku odgoneta njezine misli: "On ima tako crnu, sjajnu kosu i crne uvojke, tako lijepe crne uvojke."

To su i naznake čitave priče jer slika koju je Mara, kršćanka, možda mogla odagnati od sebe, ali to nije htjela, jest slika opančara Ahmeda, neženje, muslimana, izgledom prava suprotnost njezinu mužu Petru, koji je bez riječi dočekuje u kući, bez riječi uzima na pazaru zarađeni novac, bez riječi stavlja sjekiru na rame i kreće u Jezero, selo u dolini, kamo on svakoga podneva ide obavljati tesarski posao na mostu.

Autor kontrastira sliku izgleda Petra i Ahmeda, pripisujući prvome nisko čelo i kratku kosu, drugome visoko čelo i rečene uvojke, zdravo, suncem opaljeno lice. Ahmed opančar, koji u toplim mjesecima i nije imao toliko posla (jer "bosanski seljaci, štedljivi, idu u selu od ožujka do listopada bosi"), a bila je upravo topla svibanjska srijeda kada se Mara vraćala s gradskog pazara; Petar nadničar koji "nije glup, ali nije ni najpametniji", ali je slutio ili čak znao ono što zna i čitavo selo: "Selo, u kojem se nalazila Petrova kuća, bilo je malo, ali da je bilo i veliko, ženama u selu ne bi ostalo skriveno, to između Mare i Ahmeda, i čim bi to saznale žene, uskoro bi to znali i muškarci, zašto bi ovdje u bosanskom selu žene šutjele, kada to nikada i nigdje na čitavom svijetu ne rade? I kada je to znalo čitavo selo, već odavno znalo, saznao je to vrlo kasno i Petar, to između njegove žene i muslimana, pa iako nije bio posebno pametan, bio je ipak toliko bistar da shvati što se tu događa. Nije tu bilo mnogo mogućnosti, zar ne? Mogao je on to sebi lako izračunati, Petar, kršćanin s kratko ošišanom kosom."

Osim spomenutih troje aktera priče (Mara, Petar i Ahmed) u radnju je, dakle, bilo uključeno i selo, anonimna masa koja ima svoje zakone i svoja pravila ophođenja, svoje moralne norme i tumačenja: "Žene u selu, a isto tako i muškarci, naravno, osuđivali su to između Ahmeda i Mare, posebno su to osuđivale žene, premda su za to imale i razumijevanja, razumijevanja za to da se Mari više sviđao opančar Ahmed s kovrčavom kosom nego nakratko ošišani Petar. Oh, kako su to one dobro razumjele, to su dapače razumjele vrlo dobro, moguće da su to čak bolje i jasnije razumjele nego Mara koja se tome vrlo opirala, da joj je crni uvojak zaludio srce, toliko zaludio da nije htjela vidjeti svoga Petra, svoga dobroga Petra, kako pati, a bilo je očito da pati, pa i onda kada ne bi ništa kazao, nikada ništa, nju nikada ni zlim pogledom ne bi pogledao, nikada joj bacio krivi, zao, tvrdi pogled, dobri Petar, izbjegavao je i samo da je pogleda."

U pripovijetki slijedi, filmskim rječnikom rečeno, "šnit", prijelaz na druge slike i drugu perspektivu.

Petar, tesar s kratko ošišanom kosom, na nogama opanci koje je pravio nitko drugi nego opančar Ahmed, sa sjekirom na ramenu, vraća se s posla, gonjen nekom slutnjom, zlom slutnjom. Vraća se kući ranije nego što inače običava. Jedni osjećaji potiskuju druge: na trenutke poželi da okonča to mučno stanje koje je poznato ne samo njemu nego i čitavom selu, a onda kratko zatim poželi da se ne dogodi ono čega se pribojava – da u svojoj kući zatekne opančara: "Bojao se, ali se i nadao, nadao se i bojao istovremeno, takav ti je čovjek."

Slika druga. Total. Selo s putevima i puteljcima, posvud bujno zelenilo. Zatim interijer seoske kuće.

Ahmed, šuljajući se poput lisice ("koja uvijek pronađe kokošinjac"), dolazi u Petrovu, u Marinu kuću kao sasvim slučajno, znajući da Petar tek kasnije dolazi s posla. Mara opet sigurna da, pojavi li se Petar iznenada, ovoga uvijek može uvjeriti da je opančar došao da uzme mjeru njezinoj obući, jer što bi drugo imao raditi opančar u njihovoj kući?

Autor ovdje po prvi put govori o "nevjernoj", "lukavoj" ženi, o "Mariji grešnici" koja, kada ugleda Petra sa sjekirom na vratima postaje "svjesna svoga grijeha" i kazne koja slijedi. Biva joj jasno da će konačni ishod riješiti jedan od dvojice muškaraca, a "kakvom se rješenju nadalo njezino žensko srce, odakle bi ona to znala?".

Dvoboj, i on bez riječi, neizbježan je. Ahmed se u nesigurnosti i strahu krije iza svijesti o tome da nije on Petru obećao vjernost, nego Mara, tako da sva krivnja pripada njoj.

Petar sa sjekirom jest u prednosti, ali su kućna vrata otvorena i nude barem neki izgled za bijeg i Ahmed se u obrani sve više približava njima, svome spasu. Međutim, tu je još i Mara. I ona, neočekivano za Ahmeda i neočekivano za Petra, zalupi vrata i onemogući time svaki bijeg. Borba se nastavlja. Ahmed drvenom stolicom koja mu je pri ruci i po kojoj odjekuju udarci sjekire štiti glavu, ali leđa su mu nezaštićena i u njih Mara ("Mara ljubavnica"), opet neočekivano, zabada kuhinjski nož, ne duboko i opasno, ali dovoljno da Ahmedova obrana malakše i Petrova sjekira dokrajči život preljubnika koji najprije zatetura, a onda se svali na pod, krvav i bez hropca.

Utjeha mjesečine i govor šutnje

Vani sija mjesečina. Na klupi pred kućom sjede satima i bez riječi Petar i Mara.

Čudi li se Petar, da je Mara pomogla njegovoj osveti? Ni ne pomišlja da je pita. Njemu je dovoljno da je ona zatvorila vrata ljubavniku, ista ona vrata koja je koji sat ranije sama otvorila.

Čudi li se Mara samoj sebi? Možda da je od grešnice postala pokajnica? "Čemu takva pitanja na žutoj mjesečini?", pita se u svoje ime i u ime čitatelja autor. "Mara nije postavljala takva pitanja jer na njih nije imala odgovora. Ona se oslobodila nečega što ju je tištalo i time je osjećala neku tihu zadovoljštinu, disala je na trenutke kao oslobođena i sjedila skrušeno pored muža, koji je sada pripadao samo njoj. Sada je sve bilo u redu, što je bilo posve u neredu, a biti u redu, bio je dobar osjećaj, bilo ovako ili onako."

Sjede tako na mjesečini Petar i Mara i ne ulaze više u kuću kao da ona više nije njihova; ona sada kao da pripada nekom drugome, ali njima sigurno više ne.

Kaže se da sunce sija jednako nad pravednicima i grešnicima, ali zar to isto ne čini i mjesec, koji je svijetlio i ove majske tople večeri u selu nad Jezerom, nad bračnim parom koji je nakon svega proživljenog našao svoj mir?

Nije poznato odakle je Britting crpio siže za ovu pripovijetku: je li ona plod njegove, pod dojmom "Orijenta" probuđene turističke mašte ili je možda reminiscencija na neku usput čuvenu zgodu, svejedno bila ona istinita ili ne. Autor ovo ne obrazlaže niti za to ima potrebu. Istraživači njegova djela spominju lektiru koja je njemu bila poznata i koja bi mogla utjecati na njegovu pripovjedačku maštu, ali konkretnu potvrdu za takav utjecaj nisu mogli naći. Što je njima bilo evidentno i uvjerljivo jest da je Britting kao autor uvijek imao sklonosti za čovjekova ekstremna psihička stanja, granična i konfliktna iskustva: smrt, ubojstvo, samoubojstvo, rat, ljubav, bračnu nevjeru.

Sve nabrojeno jesu dramaturški elementi na čiju primjenu je autor bio "primoran", budući da su njegovi glavni akteri doslovno "nijemi", a to u praksi znači da pripovijetka ne sadrži ni jednog jedinog (!) dijaloga. Sve se odvija radikalno bez riječi, izuzimajući unutarnje monologe figura koje će čitatelji prije naslutiti nego kao takve jednoznačno prepoznati. Žena na putu s pijace kući smjera na preljub, a da to nikakvim vanjskim znakom ne najavljuje. Dogovor s ljubavnikom događa se bez riječi kao što i odluka muža (gonjena zlom slutnjom?) prisiljava da se prije uobičajenog vremena ranije s posla vrati kući, a da to ničim ne objašnjava. Dramatični krvavi sukob u kući odvija se također bez psovke, bez galame, bez vrijeđanja – scenarij kakav se može dobro zamisliti u nijemom filmu.

Na koncu najrječitija šutnja jest ona bračnoga para koji na mjesečini sjedi pred kućom i čeka zoru, dok u kući leži mrtvo krvavo tijelo preljubnika kojemu je na koncu presudila – preljubnica.

Je li u njezinu slučaju posrijedi osjećaj krivice i kajanja ili iracionalni refleks? Teško je reći jer u pomutnji osjećaja moguće su sve interpretacije. Prema tome je i autor pripovijetku mogao mirne duše nasloviti "Nevjerna žena", ali on se odlučio za ovakav ishod priče i poantu u kojoj vjernost ima veću snagu nego nevjera.

Brittingovi kritičari i interpretatori smještaju pripovijetku u kontekst "konflikta dviju kultura": "Što je on [Britting] vidio u onom oporom, patrijarhalno-autoritarnom društvu koje je još prakticiralo princip krvne osvete, jest arhaično, slika jedne kulture koja provocira stvaranje mitova ili pričanje priča, kulture koja još nije prošla kroz fazu prosvjećenosti, nego je štoviše bila upletena u spone prirodnih zakona" (Wilhelm Haefs).

Ostavimo po strani, je li ovo specifično Brittingova literarna manira ili je ona odraz predodžbi o Orijentu kakve su njegovali i mnogi drugi zapadni pisci i putnici i što možemo ilustrirati brojnim primjerima. Ovdje valja istaći da je Britting ovim proznim tekstom ponudio književnu minijaturu kao najbolji izraz ekspresionističke manire koja karakterizira posebno ranu fazu njegova djela. To djelo ima mjestimice i naznaka "magičnog realizma" kada u prividno idilične opise ugrađuje neočekivane, groteskne, i zastrašujuće slike i radnje.

Dopustimo da je Britting podlegao magiji Orijenta i u svojoj "čežnji za jugom" našao prikladnim konstruirati priču o "nedopustivoj" erotskoj vezi između muslimana i kršćanke kakvih je veza u bosanskohercegovačkoj prošlosti bilo i koje su uistinu nerijetko imale tragične posljedice.

Međutim, spomenimo samo jedan detalj u pripovijetki koji Brittinga odaje kao dijete "svoga vremena", čega on moguće i nije bio svjestan, ali neka ovdje bude dopušteno postaviti barem hipotetičko pitanje: nije li Britting na neki način posvojio pseudoznanstvenu teoriju frenologije, to jest disciplinu proučavanja oblika lubanje kao indikatora duševnih osobina i karakternih crta čovjeka? Ovu teoriju u ideologiji o "rasnoj higijeni" širili su izdašno nacionalsocijalisti, kada su prema fizičkim karakteristikama ljudi (i narodā) sortirali ove u njima odgovarajuće kategorije "više" ili "niže" rase? Vjerna žena pojavila se 1933. godine, kada je ova teorija bila "opće mjesto" u onovremenom ideološkom diskursu. Stoga i pitanje: nije li i Britting podlegao takvim antropološkim snoviđenjima kada je figure Petra i Ahmeda opisao upravo tim rječnikom, pripisujući Petru "nisko", a Ahmedu "visoko" čelo, a time indirektno naznačujući i stupanj njihove emocionalne i intelektualne razvijenosti?

Britting – autor "unutarnje emigracije"

Autor pripovijetke Vjerna žena Georg Britting rodio se 1891. u Regensburgu, a umro 1964. u Münchenu, gdje je živio od 1921. godine do smrti, tako da slovi kao "münchenski pisac“.

Da je pripovijetka Vjerna žena objavljena 1933. godine, samo slučajno se podudara s godinom dolaska Hitlera na vlast, ali ta činjenica neizbježno nameće i pitanje odnosa autora prema ovoj vlasti. Odgovor na ovo pitanje je ambivalentno. Činjenica je da je Britting za vrijeme nacionalsocijalizma ostao u zemlji u tzv. "unutarnjoj emigraciji“ i da su njegove knjige mogle biti nesmetano tiskane, neke čak u nakladi od 50.000 (!) primjeraka. Kada je 1949. godine nobelovcu Thomasu Mannu 1949. priređen prijem u münchenskoj Akademiji lijepih umjetnosti, onoj Akademiji čiji je član bio i Britting, ovaj demonstrativno nije htio sudjelovati na tom prijemu zbog Mannove nepomirljivosti spram onih autora koji su ostali u zemlji i preživjeli Hitlerovu vlast.

Britting slovi kao značajno ime njemačke poslijeratne književnosti. Čašćen je visokim državnim odlikovanjima i literarnim nagradama. U njegovim izabranim ili sabranim djelima uvijek nalazi mjesta i Vjerna žena, pripovijetka koja čeka na cjeloviti prijevod i objavljivanje, a gdje drugdje ako ne u Jajcu? Brittingovi opisi prirode i štimunga jajačkog krajolika s baroknim jezično-stilskim inventarom stavit će doduše prevoditelje pred vrlo zahtjevan, ali i zahvalan posao jer su ovdje Jajce i njegova okolina našli odjeka u jednom vrlo upečatljivom literarnom tekstu na njemačkom jeziku.