Ivan Lovrenović

Znamenito po starom križu Mihoja Grahovčića, višestoljetno groblje na Vinišću u župi Brajkovići) čuva sjećanje na jedan strašan događaj iz XIX stoljeća. To je, nasred groblja, zajednička grobnica obitelji Marković-Grgić (Hrgić i Gelo u nekim zapisima), čija su sva čeljad bila bigajri hak[1] žrtve razuzdanoga pokolja. Događaj se zbio u svibnju godine 1874. u obližnjem selu Pojske. Zabilježio ga je i franjevački kroničar Jako Baltić u svojemu ljetopisu, a pisalo se o njemu i kasnije.

U lokalnoga bega Saliha Bišića bila je Zlatka, kćer-ljepotica. Skastio ju je uzeti Agan Patković, momak nasilnik i propalica. Ivo Marković, kmet i dobar prijatelj bega Bišića, zatekao se u Zenici u kafani, gdje je na nj udario rečeni Patković, te, znajući da je u dobru s Bišićima, rekne mu da poruči Zlatki djevojci, e će on večeras doći po nju i odvesti je. Silom ili milom. Marković to ne dojavi curi nego ocu joj, na što beg skloni kćer u Travnik, na sigurno.

Ostavši praznih ruku a saznavši da je bega upozorio Marković, Patković i njegov jaran Šivčić u gluhoj noći dođu Markovića kući, provale i divljački pokolju njih šestero: oca Ivu, mater Ivku, kćeri Maru, Anicu, Mandu, i sina Marka od četiri mjeseca, u bešici.

Markovići budu pokopani zajednički u groblje na Vinišću. Izvorno, grobnica je bila obilježena samo jednim skromnim križem, bez natpisa ali sa zanimljivim govorom simbola: šestokrake rozete iz pučkoga likovnog repertoara, znak mlađaka, te stilizirani obrisi dvaju noževa. U novije doba opremljena je dodatnim znacima štovanja.

Šivčić prođe bez kazne, Patkovića vlasti sklone u vidinsku tamnicu, ali ga uskoro amnestiraju a onda pošalju na vojsku, te on pogine u ljeto 1878. u boju s austrougarskim četama kod Jajca.

Tu se strašna priča, međutim, ne završava. U naše doba ona dobiva svojevrsnu reprizu. U lipnju godine 1993, kada se rat u srednjoj Bosni između Bošnjaka i Hrvata već bio rasplamsao, pripadnici Armije BiH u hrvatskom selu Šušnju, nedaleko od Pojska a sve u župi Brajkovići, pobili su sedamnaest muških stanovnika sela, ne praveći razliku između mladih i starih, civila i unoformiranih. Čudnovata podudarnost nakon skoro stotinu i dvadeset godina: zapovjednik bataljona 7. muslimanske brigade, u čijem području se dogodio i zločin u Šušnju, zvao se Patković, Šerif. Političke i vojne vlasti zločin su sistematski prikrivale i zataškavale, tako da nikada nije dobio pravosudni epilog.

Jedna vrsta epiloga ipak se dogodila, a taj bi na vagi vremena mogao pokazati najveću vrijednost.

Stotinu pedeset i dvije godine poslije pokolja Markovićā u Pojskama, a trideset i tri godine nakon zločina u Šušnju, godine 2026. u sarajevskom franjevačkom časopisu Bosna franciscana (br. 64/2026) objavio je Harun Bišić obimnu rekonstrukcijsku studiju o pokoljima u Pojskama 1874. i u Šušnju 1993. pod naslovom Bosanska tragedija u topografiji boli: Hermeneutika pomirenja - Memo­ria, Iustitia, Reconciliatio.

Harun Bišić potomak je Salih bega Bišića, njegov otac bio je školski drug prof. dr. fra Ive Markovića, čiji otac je jedna od žrtava zločina u Šušnju. Fra Ivo je, pak, kao i Harun Bišić, predan mirovnom i pomiriteljskom radu, s važnom ulogom svjedoka i sudionika u ovoj studiji.

Bišićeva studija rječit je primjer kako historija odozdo, obiteljska predaja, etički uznemiren i otvoren um pojedinca, kad se sretno udruže, znaju doći i do pouzdanih i do ozdravljujućih rezultata, sasvim suprotno od otrovnih rezultata historije kao ancillae nacionalno-patriotskih programa.  (I. Lovrenović)

[1] Bigajri hak, [na] bigajri hak (tur.) - u pučkom govoru muslimana i katolika u srednjoj Bosni: nepravedno, „na pravdi Boga“.