Ivan Lovrenović

Stjepan Čuić, Bukovica, Duvno, 1. travnja 1945 - Zagreb, 25. veljače 2026.

Izmaštani književni svjetovi stari su, vjerujem, koliko i književnost sama. Dva najvažnija fiktivna književna toponima, barem iz moje perspektive, stvorili su William Faulkner i Gabriel García Márquez. Faulknerov okrug Yoknapatawpha temeljen je na stvarnom okrugu Lafayette, koji se nalazi u američkoj saveznoj državi Mississippi, gdje je Faulkner proveo većinu svoga života. Središte Yoknapatawphe je apokrifni grad Jefferson, u kojem je Faulkner objedinio gradove Ripley, New Albany i Oxford, stvarne gradove u okrugu Lafayette. Sam Faulkner će Yoknapatawphu kasnije nazivati svojim „apokrifnim okrugom“. Drugi toponim, Macondo, izmišljeni je grad opisan u Márquezovim romanima Sto godina samoće i Pukovniku nema tko da piše, koji se često poistovjećuje s Aracatacom, gradom u kojem je Gabriel García Márquez proveo  djetinjstvo. Nalazi se u blizini sjeverne obale Kolumbije, osamdesetak kilometara udaljen od Santa Marte, mitske luke u Karipskom moru odakle su prvi konkvistadori kolonizirali nove zemlje. Uvriježeno je mišljenje da je Márquez inspiraciju za Macondo našao u Faulknerovoj Yoknapatawphi, iako postoje i oprečna mišljenja. Prema nekim izvorima Márquez uopće nije pročitao nijedno Faulknerovo djelo u vrijeme dok je pisao Sto godina samoće, odnosno roman (ili dužu pripovijetku) Pukovniku nema tko da piše koji je nastao šest godina prije Márquezova kultnog djela.

Najvažniji fiktivni toponim hrvatske književnosti, opet iz moje perspektive, predstavlja Duvno Stjepana Čuića, piščev stvarni zavičaj u kojem se odvija radnja većine njegovih najvažnijih knjiga, što je svojevrsni paradoks. Faulkner je u svoj fiktivni svijet smjestio realistične, stvarne likove, dok je Márquez otišao korak dalje, kojemu je Macondo poslužio kao pozornica na kojoj se odvija epska drama s jedinstvenim pomakom u odnosu na stvarnost.„S druge strane“, piše Božidar Petrač u pogovoru dvjema Čuićevim zbirkama, Staljinovoj slici i Tridesetogodišnjim pričama, objavljenim u istoj knjizi, „te se proze razvijaju u živu osluhu tradicija drugih književnih sredina, iskustva kojih Čuić ne mimoilazi, štoviše, bitno ih koristi. Stoga će se u njegovim prozama uz bliskost Andrićeve Proklete avlije, Selimovićevih romana Derviš i smrt te osobito Tvrđava, Marinkovićevih novela, Novakove ‘izgubljene zavičajnosti’ i Mirisa, zlata i tamjana, oćutjeti Bulgakovljeva grotesknost, Gogoljeva gorka humornost, Kafkino ‘realistično basnopisje’ i Orwellova apokaliptičnost.“ Čuićev svijet iz zbirke Staljinova slika i druge priče, ipak, najviše podsjeća na bezimeni svijet koji je u svojim djelima stvorio Franz Kafka, dok je njegovo Duvno iz zbirke Tridesetogodišnje priče i romana Orden, iz druge faze Čuićeva stvaralaštva, gdje mnogo više dolaze do izražaja humor i ironija, čime pravi određeni pomak prema realističnom, najsličnije Bulgakovljevoj Moskvi iz romana Majstor i Margarita. Čuićev fiktivno-stvarni toponim ima određenih dodirnih točaka i s Macondom, što se ponajprije odnosi na svojevrsnu opsesivnost Čuićevih i Márquezovih junaka, koja je, usprkos svemu, mnogo izraženija kod Čuića. Najbolji primjer opsesivnosti, što je zajednička karakteristika gotovo svih Čuićevih likova, može se naći u priči Križevi iz zbirke Staljinova slika i druge priče, koja govori o posljednjim danima klesara Tadije, „umjetnika“, kako ga naziva Čuić, koji je cijeli život izrađivao kamene križeve: Uglavnom, njegovi križevi tik jedan iza drugog, pružali su se, protezali od groblja u strane; penjali se padinama, propinjali kao mlade jele i sve je zabijelilo, zablistalo. A noći uopće nije bilo, križevi je razbiše, najprije po brdima ponad sela, a onda i u uvalama koje se mrkle iz nje izvlače i zamiču prema moru. Tadija je križeve iznio najprije na vrhove, a onda ih nizao, krunio u lancima na sve strane. Ljudi su se svakog dana nanovo uvjeravali da se Tadija inati i samouvjereno provodi svoj naum, ljutili se, bjesnili, bunili se. Nitko nije mogao prolaziti i nestalo je trave.

Prije godinu dana postao sam urednik obnovljene edicije Književnost Hrvata Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, koja je započeta početkom 2000-ih, i koja se nakon dvadesetak godina rada i četrdesetak objavljenih knjiga ugasila smrću glavnog urednika Mirka Marjanovića. Kao neku vrstu književnog duga, u prvo kolo sam uvrstio i Stjepana Čuića, roman Orden, Staljinovu sliku i druge priče i Tridesetogodišnje priče, njegova možda tri najvažnija djela. U svojoj prvoj knjizi, Puževa kućica, koja je objavljena 1997., dvije godine nakon rata, u lokalnim okvirima, pokušao sam izgraditi sliku zavičajnog Uskoplja po uzoru na Stjepana Čuića, odnosno pokušao dati univerzalnu sliku jedne provincijalne, lokalne sredine. Većina junaka moje priče nose isto prezime, Serdar, što sam preuzeo od Čuića, od njegovih mitskih Ančića, prezimena koje nosi najveći broj junaka iz njegovih priča. Osim ovoga, kod Čuića me privukao i njegov jezik, kolokvijalne riječi i izrazi kakvi se koriste i u mojemu zavičaju. Uzgred, kada je riječ o sličnim, kanonskim edicijama, kakva je Književnost Hrvata Bosne i Hercegovine u 100 knjiga, vrijedi spomenuti reprezentativnu ediciju Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga iz sredine 1980-ih, koju je objavila sarajevska Svjetlost. Među pedeset objavljenih knjiga jedne uistinu respektabilne književnosti, kakva je ona integralna bosanskohercegovačka, našlo se mjesta, uz Anđelka Vuletića, Branka Ćopića, Novaka Simića, Ivu Andrića, Veselka Koromana, Nikolu Šopa, Mešu Selimovića, Vitomira Lukića, Derviša Sušića, i za Stjepana Čuića, koji je u to vrijeme bio relativno mlad, imao je oko četrdeset godina. Izbor iz njegovih zbirki Staljinova slika i Tridesetogodišnje priče objavljen je u istoj knjizi, četrdeset i petoj po redu, zajedno s romanom Putovanje Ivana Frane Jukića nekoliko godina starijeg Ivana Lovrenovića.

Prekretnica u stvaralaštvu Stjepana Čuića nastupila je 1971. godine, kada je objavio zbirku Staljinova slika i druge priče, koja se danas, uz Orden, smatra kanonskim djelom hrvatske književnosti. Čuić je, više generacijski nego po poetičkoj srodnosti, ubrajan u hrvatske fantastičare ili borhesovce, kako su su ih nazivali, zajedno s Veljkom Barbierijem, Pavlom Pavličićem, Goranom Tribusonom i još nekim, manje istaknutim autorima. Možda najvažniji pisac iz skupine hrvatskih fantastičara bio je bosanskohercegovački književnik Irfan Horozović, čija se zbirka Talhe ili šedrvanski vrt, objavljena u Zagrebu 1972., smatra nekom vrstom temeljne knjige hrvatskih fantastičara. Čuić u priči Jelenine noćne košulje iz zbirke Staljinova slika odaje počast Irfanu Horozoviću, spominjući Horozovićeve Talhe i njegov rodni grad, Banju Luku, iako je Čuićeva zbirka objavljena godinu dana prije Horozovićeve, koju je, za pretpostaviti je, čitao u rukopisu: Neke su se košulje otimale, izdvajale i dugo se razlikovale; takva bijaše ona od tvrda sukna koju netom, kažu, poslije Ančića donese Zubier Talha, trgovac od Banje Luke… Bosanskohercegovački pjesnik Džemaludin Alić napisao je kako su fantastičari donijeli svježinu u književni prostor iako u njihovim prozama ima „dosta poznatog, dosta literariziranog i preuzetog od već neizbježnog Borhesa koji je čini se postao duhovni otac najmlađoj pripovjedačkoj generaciji u Hrvatskoj“. Dodaje, također, kako je Stjepan Čuić „od svih njih najmanje pod Borhesovim utjecajem, najbliži našem podneblju, najbliži životu“.

Čuić je zbog Ordena, koji je objavljen 1981., završio u famoznoj Bijeloj knjizi, što je kolokvijalni naziv za dokument koji je načinio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara u ožujku 1984., iako je Orden „pitom rukopis“, kako ga je okarakterizirao sam autor, za razliku od njegovih priča, koje imaju neusporedivo veći subverzivni potencijal, a koje su prošle „nekažnjeno“. Velika većina autora spomenutih u Bijeloj knjizi bila je iz Srbije, odnosno Beograda. Iz Hrvatske ih je bilo tek nekoliko, a najveći prostor dobili su Stjepan Čuić, književni povjesničar Stanko Lasić, publicist i polemičar Igor Mandić i književnik i publicist Predrag Matvejević. U Bijeloj knjizi se spominje prodor „malograđanske, antisocijalističke i antikomunističke kritike“ u dijelu „sredstava javnoga informiranja“. Među tim „malograđanskim i antisocijalističkim kritičarima“ našao se i Ivan Lovrenović, zbog pohvalne kritike Čuićeva Ordena. O tome je u časopisu Republika Društva hrvatskih književnika prije pet-šest godina pisao i sam Čuić: „Tadašnji Danas naručivao je negativnu recenziju, ali nitko u Zagrebu je nije htio napisati. Ivan Lovrenović je, zapravo, spriječio primjenu ‘revolucionarnog terora’ nad jednim, zapravo pitomim rukopisom. Napisao je Ivan zapravo panegirik. I to upravo u Danasu. U Politici je napisao Aleksandar Ilić, također panegirik. Jedna kolegica iz Književne reči javila mi je da joj je Ilić na telefon čitao pojedine dijelove i da su se smijali.“ „Ogroman trud, priležnost i akribija, ‘vjernički’ usmjereni, koji stoje iza dokumenta CKSKH, znak su specifičnoga straha i uvrnutog respekta od književnosti koji je uznemiravao onaj sistem i režim. U današnjem čitanju sve to može izazivati tek podsmijeh ili nevjericu. I kod mene ga ima, toga podsmijeha – što na njihov, što pomalo i na vlastiti račun – ali jezovitost one atmosfere mogu osjetiti i danas“, napisao je Ivan Lovrenović prije desetak godina.(Lovrenovićev tekst, koji je zasmetao socijalističkim cenzorima, može se pročitati na internetskoj stranici Ivana Lovrenovića: www.ivanlovrenovic.com)

Čuićev Orden uvjetno možemo smjestiti u drugu fazu Čuićeva stvaralaštva, zajedno s Tridesetogodišnjim pričama, gdje su fantastični elementi prisutni u Staljinovoj slici ublaženi donekle realističnijim pristupom. Riječ je o modernoj društvenoj satiri u kojoj Čuić sučeljava historijske aktere koji su tijekom Drugog svjetskog rata „pisali“ povijest, Matiju Ivandića, odlikovanog partizanskog heroja, i Ećimovića, ustaškog legionara koji se borio na Staljingradu, a kasnije, nakon zarobljavanja, s Rusima sudjelovao u osvajanju Berlina, s jedne, i historijske „statiste“ s druge strane, koji su nakon rata postali vlast i mjera stvari. U svojoj studiji Poslije rata, britanski povjesničar Tony Judt ironično spominje poslijeratne lijeve francuske intelektualce koje je mađarsko-britanski pisac i novinar Arthur Koestler opisao kao „mala očijukala iz Saint-Germain-des-Presa“ koji su kao „voajeri kroz rupu na zidu promatrali bludničenje Povijesti“. „Usprkos tomu“, piše Judt, „Povijest im je dodijelila počasnu ložu.“ Dakle, Povijest je Čuićeve „voajere“, Karaulića, Lokvića i Dmitra, koji su proveli rat u zavjetrini, zbog čijeg je kukavičluka poginuo Ivandićev sin jedinac, obilato nagradila. Oni su stvarna vlast u poslijeratnom Duvnu. Jedina brana njihovoj samovolji je Matija Ivandić, kojemu u Duvno, zbog njegova herojstva, na noge dolaze i savezni funkcionari iz Beograda, a koji se sve do svoje smrti zaštitnički odnosi prema Ećimoviću, kojega vlast po svaku cijenu želi zatvoriti. Ivandić je volandovska figura, izrazito pozitivan lik, pa je time još čudnije da je Čuić zbog Ordena završio u Bijeloj knjizi. „Bliskost“ s Andrićevom Prokletom avlijom, koju spominje Petrač, ponajviše se ogleda u zbirkama priča u kojima Čuić propituje zakučasti karakter svemoćne vlasti, u čiju je logiku gotovo nemoguće proniknuti. Osim spomenutih stranih uzora, Kafke i Bulgakova, Čuić se u Ordenu ponajviše oslanja na roman Tvrđava Meše Selimovića. Lik Matije Ivandića dosta toga baštini od Selimovićeva Šehage Soče, bogatog i moćnog trgovca, najkompleksnijeg i najuspjelijeg lika iz Tvrđave, koji iz inata štiti „otpadnike“ od vlasti koju smatra krivcem za smrt svoga sina jedinca, koji je pogubljen nakon što je dezertirao iz turske vojske. U začudnoj završnici romana, u antologijskom obratu, Čuić u par rečenica dekonstruira pomno građenu povijesnu sliku, stavljajući je na marginu, povjerivši Ećimoviću na samrti koliko ga je pogodila smrt sina jedinca, da ništa na ovom svijetu osim djece nije važno, da ne postoji nikakva ideologija koja može nadomjestiti gubitak djeteta. On od Ećimovića traži da održava grob njegova sina, kojega je sahranio u planini, na skrovitom mjestu, da vlast ne bi od njega pravila socijalističkog heroja. I Ivandić, kao i Sočo, bol zbog gubitka sina utapa u alkoholu. S druge strane, Ećimović  nije tragičan lik, kao što je to slučaj s nekim drugim Čuićevim likovima, poput Janka Kelave iz priče Biljeg Janka Kelave, kojega birokratizirana vlast iz neobjašnjivih razloga usmrti prilikom povratka iz Njemačke. Ećimović bježi u Njemačku, odakle, u maniru Bulgakovljeva Volanda, šalje svojim progoniteljima u Duvno posprdni telegram, u kojemu ismijava njihovu revnost, a istovremeno, na posredan način, progovara i o sudbini brojnih Duvnjaka koji su iz zavičaja otišli u Njemačku.

S Čuićem se zatvara jedno posebno poglavlje hrvatske književnosti. Njegovu književnu poziciju, bez obzira što ga je većina književnih teoretičara ubrajala u hrvatske fantastičare, možemo opisati kao „usamljeničku“. Na sličan način možemo opisati i stvarnu poziciju bosanskohercegovačkih pisaca u Zagrebu, bez obzira na njihove ideološke i svjetonazorske stavove, koju je ponajbolje, čini mi se, opisao Čuićev „zemljak“ Ivica Đikić u svojoj pjesmi Usamljenici, koju je posvetio Stjepanu Čuiću, s čime je, možda, najbolje završiti ovaj tekst:

(…)

Mimoilazimo se po pješačkim zonama u centru
Uvijek sami
Poželim da im pružim ruku
Da kažem
Razumijem te čovječe
Tvoju muku nepripadanja
I vruću želju da ne budeš stranac
Ni dolje gdje ti je bilo usko
Ni ovdje gdje je malo šire…

https://suvremenik.hr