Paradžemati

13. 2. 2016. U javnom govoru u Bosni i Hercegovini odskora se pojavila i odmah stekla široku upotrebu jedna neobična novoskovana riječ - paradžemat. U politički i vojni vokabular ovaj tip složenica počeo je ulaziti na velika vrata početkom devedesetih godina prošloga stoljeća (paradržavne strukture, paravojne postrojbe itd.), a sad se, evo, javlja i u religijskom kontekstu. Prvi dio složenice poznato je grčko „para“ koje u tom prefiksnom položaju po Klaiću označava da je nešto čemu nalik a ne priznaje se jer nema bitna tražena svojstva. „Džemat“ je bosnificirana arapsko-turska riječ (skupina, društvo, zajednica), a u vjerskoj tradiciji i u ustrojstvu Islamske zajednice Bosne i Hercegovine predstavlja „osnovnu organizacijsku jedinicu Islamske zajednice, koju u pravilu sačinjava skupina od najmanje 200 muslimanskih domaćinstava koja žive na jednom području i koja su međusobno povezana u izvršavanju zajedničkih islamskih dužnosti“. U dalekoj i nepreciznoj analogiji, to bi odgovaralo župi/parohiji u ustrojstvu Katoličke i Pravoslavne crkve. Da u Bosni i Hercegovini ima odmetnutih muslimanskih zajednica koje djeluju izvan sistema Islamske zajednice BiH, pa i u suprotnosti prema njoj, a uobičajeno se pripisuju ozloglašenim vehabijama, poznato je odavno, i odavno se u javnosti o tome govori. Sada je, međutim, sam vrh Islamske zajednice izašao u javnost s eksplicitnim očitovanjem o ovome problemu, i u svojemu odrešitom saopćenju imenovao te zajednice  paradžematima, „koji nisu u sastavu Islamske zajednice, što je suprotno Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH kao i Ustavu IZ-e“. U tom aktu stoji da reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović traži od svih muftija i glavnih imama, na području svih muftiluka u BiH, da obave razgovore s predstavnicima i organizatorima paradžemata i pozovu ih da se uključe u legalne područne džemate Islamske zajednice. To podrazumijeva zatvaranje objekata u kojima se „nelegalno organiziraju vjerski obredi koje ne predvode legalni i legitimni vjerski autoriteti dekretirani od strane Islamske zajednice“, a rok za gašenje paradžemata je kraj veljače 2016. godine. „Ukoliko neko od predstavnika paradžemata ne prihvati zahtjev za njihovim gašenjem i zatvaranjem nelegalnih objekata, ostat će izvan pravnog okvira IZ u BiH i suočit će se sa svim posljedicama vaninstitucionalnog djelovanja na vlastitu odgovornost“ - stoji u saopćenju. Nije nevažno ukazati na činjenicu da vodstvo IZ-a u svojemu saopćenju daje do znanja da ne dovodi u pitanje doktrinarne razlike u prakticiranju islama i svačije osobno pravo na njih: „Ovo nastojanje Islamske zajednice da institucionalno zaštiti prostor svoga djelovanja ni na koji način ne dovodi u pitanje pravo svakog pojedinca i pripadnika Islamske zajednice da osobno i u svojem privatnom životu prakticira islam na način koji sam odabere.“ Iz sadašnjih javnih istupa najviših predstavnika Islamske zajednice saznajemo da u Bosni i Hercegovini ima 64 paradžemata, da su „mudro rasprostranjeni širom BiH, uglavnom u brdima, tamo dokle ima puta“, da su najbrojniji na području Sarajeva, Zenice, Tuzle i Bihaća a da oni u Travniku „pružaju najviše otpora pozivu IZ-a da uđu u njen sastav i da djeluju po njenim pravilima“. Zamjenik reisu-l-uleme Husein ef. Smajić otvoreno govori o najbolnijem aspektu ove pojave: “Otkako je došlo do sukoba u Siriji, Iraku i na kompletnom Bliskom Istoku, iz tih džemata se, nažalost, organizirano krenulo na ta ratišta, čemu se apsolutno protivi Islamska zajednica. Trebamo se ovdje što bolje organizirati, a ne da budemo topovsko meso tamo gdje se događaju ratovi. I kada odu na ta ratišta, Bošnjaci ne znaju za koga ratuju i međusobno se ubijaju.” Pojava muslimanskih grupa odmetnutih od Islamske zajednice BiH i od njezinoga oblika i tradicije prakticiranja islama (hanefijski mezheb/pravac i maturidijsko učenje, uz bogatu tradiciju tzv. „narodne vjere“ punu elemenata zanimljivoga sinkretizma) vuče porijeklo iz ratnih godina 1992-95. Poslije rata njihovo djelovanje pojačano je i prošireno planskim utjecajem i velikim sredstvima iz Saudijske Arabije, a svaka javna kritika za svih godina šefovanja Mustafe ef. Cerića Islamskom zajednicom (1993 - 2012) bila je silovito denuncirana kao mržnja na islam i Bošnjake. Važno je istaknuti da kritički glasovi nisu dolazili samo iz građanske javnosti, već i iz vjerničke sredine, od eminentnih muslimanskih znanstvenika i intelektualaca, s vrlo ozbiljnom argumentacijom. Još prije deset godina, ujesen 2006, dr. Adnan Silajdžić, redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka, u više navrata s iznimnom je preciznošću upozoravao na prirodu i posljedice vehabizma u BiH. To je, kaže on, učenje u kojemu se živi „u krajnje zatvorenome konzervativnom svijetu u kome se ispoljava slijepa religioznost, slijepa vjera. Vehabije ne shvaćaju povijest i smislu njenog kontinuiranog razvoja. Povijest je za njih završena u drugom, trećem stoljeću po Hidžri. Vehabije nisu sposobne živjeti život u kulturi. Oni svoju vjeru žive u već istrošenim obrascima koji pripadaju nekoj vrsti povijesne arheologije“. Ali on u istom potezu iznosi i kritiku tadašnjega vrha Islamske zajednice u BiH: „Pitam vas šta je to ulema, osim famoznih ilahija i kasida, značajno pridonijela radikalnom osvježavanju bošnjačkog kulturnog bića? Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda.“ Uloga Islamske zajednice u suočavanju s ovom opasnošću je utoliko veća, kaže Silajdžić, što se radi o ozbiljnom i velikom projektu, u koji se ulažu ogromna sredstva. Zato po njemu „Islamska zajednica mora vratiti povjerenje mlađih generacija“, a najodgovorniji ljudi u njoj „moraju više razgovarati s mladim ljudima, običnim vjernicima, a ne samo koketirati s političarima i estradnim i kulturnim poslenicima“, jer sve to ide naruku omasovljenju vehabizma kao pokreta. Ni ovakva insajderska upozorenja na opasnost od vehabizma i ukazivanja na odgovornost vodstva Islamske zajednice u obuzdavanju toga procesa nisu uspijevala utjecati na promjenu oportunističke politike reisa Cerića. Dapače, prema takvima znao je biti žestok i nemilosrdan. Silajdžićeva kolegu, profesora Rešida Hafizovića grubo je javno napao, i to koristeći instituciju Rijaseta Islamske zajednice, nakon što je ovaj iznio alarmantne procjene vehabijske opasnosti sažimajući ih, pokazat će se, u dalekovidnu tvrdnju: „Oni dolaze po našu djecu!“ (Najnoviji podaci govore o preko sedamdesetoro djece koju su u posljednje dvije godine roditelji-džihadisti odveli u Siriju, i od tada se o njima ne zna ništa.) Posljednjih godina došlo je do velikih promjena konteksta - i unutarnjega, i onoga vanjskog. Nakon kraha tzv. arapskog proljeća, pa početka strašnoga građanskog rata u Siriji, u travnju 2013. biva proglašena Islamska država Iraka i Levanta, koja za godinu dana mijenja ime u jednostavno: Islamska država, i samu sebe promovira u svjetski kalifat. U međuvremenu pod njezinim znakom događaju se užasavajući teroristički napadi od Nigerije i Egipta do Pariza, a paralelno s tim raste zanimanje mladih za odlazak u redove Islamske države, osobito u evropskim zemljama sa značajnom muslimanskom populacijom. Ni Bosna nije izuzetak - govori se već o stotinama osoba iz raznih gradova i krajeva koji su se pridružili ISIL-u, a slučajevi kakvi su rafalno pucanje po Ambasadi SAD u Sarajevu, atentat na policijsku stanicu u Bugojnu s poginulim policajcem, ubojstva u Zvorniku i u Rajlovcu kod Sarajeva, svi imaju tu ideološku pozadinu.  S ovim događajima koincidirala je važna promjena u vodstvu Islamske zajednice BiH. Sabor IZ-a uspio je 2012. godine osujetiti pokušaj Mustafe Cerića da promjenom Ustava IZ-a za sebe izbori praktično doživotni mandat na čelu Zajednice, a izabrano je novo vodstvo s Huseinom ef. Kavazovićem kao reisu-l-ulemom. Ovoga trezvenoga i umnog čovjeka zapalo je da upravlja Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini u jednom od njezinih najtežih vremena: nikada dosad, naime, njezin duh, identitet i integritet nisu bili tako iznutra dovedeni u opasnost i iskušenje kao danas. Naslijedio je pretežak teret vehabijske ideologije koja se ukorijenila za protekla dva i po desetljeća pod prešutnom podrškom vodstva IZ-a i bošnjačkoga političkog vrha, i čiji rezultat su mnogobrojni paradžemati, danas „mudro rasprostranjeni širom BiH“. S druge strane je globalni kontekst zbog kojega na Zapadu, kojemu i naš svijet pripada, nikada nije bilo teže biti musliman - rasterećen od predrasudnih optužbi ili samo sumnji (ne zna se što je gore) već samo zbog toga što si musliman. Ovdje je korisno uputiti na izvanrednu knjigu čiji su prijevod bosanski franjevci objavili u Livnu još u toku rata 1995, tek godinu dana nakon izlaska izvornika u Münchenu: Kršćanstvo i svjetske religije - islam, u koautorstvu Hansa Künga i Josefa van Essa. Govoreći o prosječnim zapadnim predrasudama prema islamu, o žilavosti „plebeia opinio“ (javno mnijenje, “mišljenje čovjeka s ulice”), Josef van Ess piše: “Zastrašujuće je što se o islamu može u medijima čuti ili pročitati i što intelektualci uopće o njemu govore. Zastrašujuće u dvostrukom smislu: ponajprije zbog izopačenosti i predrasuda koje se razotkrivaju u prosudbama, a zatim i zbog demonizirajućega tona kojim se one iznose. (...) Klišeji leže duboko u podsvijesti i često nailaze na jednodušno odobravanje, npr. u novinskim karikaturama. To je zbog toga što islam ne spada u obrazovnu materiju.” Pascal Brückner je znameniti francuski pisac i mislilac, nikako „čovjek s ulice“, i nikako neki zadrti islamofob, pa kada danas čovjek čita njegove ideje (izgovorene nedavno u Zagrebu) o „nužnosti mjera represije“ poput elektronskih narukvica, te posebnih bolničkih odjela u kojima „te mladiće i djevojke na neki način pokušavamo urazumiti, to jest navesti ih da razumno prakticiraju svoju vjeru“, sa zebnjom vidi u njima dubinu i mrak općega poraza. I sam Brückner ga, zapravo, priznaje kada kaže kako bi još prije petnaest godina svi, i lijevi i desni, o tim mjerama „urlali da su fašističke“. Ako je za Bosnu i Hercegovinu pripadanje Evropskoj uniji jedina spasonosna alternativa, što je opći konsenzus (i) među bošnjačkim političarima, ako je bošnjački nacionalni i muslimanski vjerski identitet jedan od ključnih konstituenata Bosne i Hercegovine kao države i sociokulturne tvorbe, ako je pripadnost islamu za ogromnu većinu Bošnjaka temeljna i neupitna vrijednost - kakva je, onda, „evropska budućnost“ Bosne i Hercegovine, muslimana u njoj, a i svih drugih koji je zajedno s njima čine, kada se promatra pod uglom brücknerovske (samo)poražene Evrope? I bez vehabija, i bez njihovih paradžemata, i bez regrutacije za ISIL - vrlo tegobna i neizgledna, a s njima, bojat se, nikakva. U svojoj ograničenosti na vlastiti ego bivši reisu-l-ulema nikada nije uspio osvijestiti ozbiljnost gornje „jednadžbe“, a o vrhu bošnjačke politike nakon bolesti i smrti Sulejmana Tihića ne treba trošiti riječi. Neodložno hvatanje u koštac sa sudbonosnošću te jednadžbe na vjersko-organizacijskom planu (ali s evidentnom političkom važnošću za cijelu BiH, pa posredno i za susjedne zemlje u kojima institucionalno djeluje IZ BiH - Hrvatsku, Srbiju, Sloveniju) zapalo je Huseina Kavazovića i njegovu generaciju muslimanskih prvaka. Oni su sada otvorili  riskantan proces neutraliziranja vehabizma kao izvora fascinacije isilovskom ideologijom i vjersko-ideološkim ekstremizmom, te vlastitoga konsolidiranja: „U suštinskom smislu, to je poziv na jedinstvo bosanskih muslimana u jedinstvenoj Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini“ kaže se na jednom mjestu u saopćenju. To neće biti lako jer su famozni paradžemati mahom formalno osnovani kao udruge građana, nad kojima Islamska zajednica nema nikakvih ingerencija. Što će biti nakon kraja veljače i isteka roka za njihovo gašenje, to u ovom trenutku nitko ne zna. Kao ni to hoće li se državni organi odazvati apelima Islamske zajednice da se uključe u rješavanje problema, jer je osnivanje i djelovanje paradžemata po njihovom mišljenju, kako smo vidjeli, „suprotno Zakonu o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH“. Telegram 35, 13. 2. 2016.

Ivan Lovrenović