Amir Brka: DIŠI
Sjetno se njišu listine tvoje, vihore kao rublje na štriku,
ležerne naoko, a plamsale bi zublje u tavnom krajoliku,
na nevidiku lađā nade, potonulih u dobu starostavnom,
Heraklitova vatra u tom što iščezlo je davno, a glavno,
o čemu se zborilo nije, jer poimalo se kao neizostavno,
za riječ i pomišljenu već, u to negdanje vrijeme slavno
Dato je na crnom zgarištu da tinjaš sa svojim hartijama,
ne poput junaka koji izložen bijaše okrutnim harpijama,
već kao groteskni klaun, drukčiji ni po čemu, i skrušen,
različit u onom čime i prije dolaska bio si sasma srušen
Vedrih se rituala gnušaš, prezireš radost u jutro majsko
i svako priviđenje rajsko: progutalo te grotlo arhajsko!
Kad je kob tvoja takva, poput zombija već ako si, bivši,
ne izdaj: prastari mladi svijet vječno iznova zidaj, i diši
(25.10.2021.)