Amir Brka: RASTEŠ PADAJUĆI

Klijao si godinama, nicao si kao biljka iz tla,
pa toliko, zatim, sa visina ti ustrajno kaplješ,
to se ustrašena duša grčevito otimala tmuši,
energiji teške zemlje koja krpom tijela vitla,
ali nju će i ta eternalna tajna kobno da uguši

Svoju mjeru ona ovdje ima u prostoru tijela,
poput ptice koja, naspram tvoga zbunjenoga
lica, leti samo dok je cijela: ideja je klica što
je zatravljenom oku u vječnosti nepojamna

Suvisla je, možda, sa pećinskom misterijom
prispodoba, jer u tami posvemašnjoj eonima
stalagmit ka stalaktitu posvećeno gmiže: to je
prizor žuđenoga smisla što se iz iskona pamti,
kada posvud elementi bjehu u Erosu zagrljeni

I ti rasteš padajući, što si niži to si viši i tako 
si sebi bliži, potpun bit ćeš tek ako jedanput
pođe ti za rukom da u sebi okomit se spojiš:
odagnat ćeš tminu, u pećini, sretnoj vaseljeni,
bit ćeš svjetlo koje sred spokoja svoga plamti
u toj ljudskoj obećanoj kući, o tome ne dvojiš