Enver Kazaz: OVA JESEN
Ne razumijem ovu jesen
Novim jezikom zbori
Nikako ga ne mogu naučiti
Kao da dolazi
Iz svijeta koji dvonožac
Nikad nije ni zamislio
Nova je to jesen
Nije iz sna
Iz ljubavi
Iz beskrajne duše
Iz vrćenja plave kugle
Oko zvijezde
Što zracima svojim
Oblikuje sve
Stvoreno daleko prije boga
Slušam njen nemušti jezik
I u mojoj bašti
I na ulici dok šetam
I na kućnom prozoru
Skupa s dvije vrane
Koje stoje na mokrom dalekovodu
Čitam lica prijatelja
Za kafanskim stolom
Tražim boru
U koju se upisala
Nema je
Ili je nevidljiva
Mom slijepom oku
N. me nagovara
Na šetnju poznatim drvoredom
Bojim se lipa
I njene ruke
Jer ova jesen
Dublja je od svake praznine
U koju sam propadao
Nepoznat sebi
Sate i dane odbrojavam
S nadom u njen kraj
Jesen me proždire
Kao crvi leš
Ni kostur ostati neće
Iza njene halapljivosti
Zagrlim jeliku
Koju sam zasadio u bašti
Moje mi čedo šapne:
Ne boj se mili
To jesen je
Od ljudi sačinjena
Njihove tame
Što vrata opšteg
Samoubistva otključava