Ivan Lovrenović

Godine 1978. u Travniku je, u sklopu „Andrićevih dana kulture“, od 12. do 14. listopada održan veliki znanstveni skup „Travnik i djelo Ive Andrića - zavičajno i univerzalno“. Skup su organizirali Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Univerzitet u Sarajevu, revija za kulturu Odjek i Skupština općine Travnik. Potom je 1980. u Sarajevu objavljen zbornik radova s toga skupa. Dva eseja među njima omogućuju izvanredan čitateljski doživljaj, danas na neki način još življi nego u ono vrijeme: tekstovi profesora Ive Frangeša o Prokletoj avliji i slovenskoga pisca Tarasa Kermaunera o Travničkoj hronici.(I. Lovrenović)

Ivo Frangeš

U AVLIJI, U PROKLETOJ

Priča i egzistencija u Andrićevoj umjetnosti

Na početku Proklete avlije, u sobama jučer pokopanog fra Petra, obavlja se inventura, ostavinska rasprava, kakvih je knji­ževnost prepuna (uostalom, čitava literatura i nije drugo doli osta­vinska rasprava). Jedan svijet, jedan mythos, provjerava svoje trajanje i svoju trajnost. Ne time što će se pretvoriti u logos, nego time što će mu se suprotstaviti. Inventura je, zapravo, demitizacija, depoetizacija stvari, osoba, života. U pustoj, zamrloj, od pokojnika ispražnjenoj sobi, nema više ničega. Odnosno, ostalo je sve što je bilo. Predmeti su isti, ali oni više nisu život nego smrt; ne­stankom fra Petra umrli su i oni. I raspremljeni krevet, na kojemu je — još prije dva-tri dana — sjedio i ležao; i satovi, koje je toliko volio i zaljubljeno ih navijao, i tim navijanjem davao im život; i alat, kojemu je samo on udahnjivao smisao, svrhu i život: on, „čuven sahačija, puškar i mekanik“. Sve je mrtvo, sve. Lišeni top­log dodira brižne ruke fra Petrove neki su satovi već stali; drugi otkucavaju umorno, malaksavajući: još malo, zaustavit će se i oni, u sobi fra Petrovoj zavladat će grobni mir. A u susjednoj, praznoj prostoriji, dva bića: stari fratar Mijo Josić, vršnjak i oponent fra Petrov, štedljiv, mrzovoljan i zagrižljiv, kakvi već jesu ljudi u go­dinama, i mladi fra Rastislav, krotki, neiskusni i poslušni zapisni­čar ove indiskretne inventure.

Varamo li se, ili to odista netko — sa strane — prati ovo šekspirsko opijelo? Okrutnost popisivanja svaki čas raskida tanku, suptilnu pređu predmetima evociranih slika: „Ljudi koji popisuju zaostavštinu iza pokojnika koji je još pre dva dana bio tu, živ kao što su i oni sada, imaju neki naročit izgled. Oni su predstavnici pobedničkog života koji ide svojim putem, za svojim potrebama. Nisu to lepi pobednici. Sva im je zasluga u tom što su nadživeli pokojnika. I kad ih čovek ovako sa strane posmatra, izgledaju mu pomalo kao otimači, ali otimači kojima je osigurana nekažnjivost i koji znaju da se sopstvenik ne može vratiti ni iznenaditi ih u poslu« (IV, 10).[*] Jedan za drugim, odsutno, tupo padaju popisivani predmeti, alatka za alatkom. Svijet fra Petrov kao da gubi smi­sao: lišeni vlasnikova objašnjenja i ljubavi, tuđi su predmeti uvijek nerazumljivi i smiješno suvišni onima koji preturaju ostavštinu. Pa ipak, netko od živih osjeća se bliži pokojniku, poraženiku, nego živima, „pobjednicima“.

„Kad ih čovek tako gleda i sluša, sve se u njemu i nehotice okreće od života ka smrti, od onih koji broje i prisvajaju ka onom koji je sve izgubio i kome više ništa i ne treba, jer ni njega nema“ (IV, 11). Tko se to ogorčava nad bešćutnom poslovnošću popisivača? Je li to sam pisac? Ili netko blizak i pokojniku i njegovoj pripovjedačkoj magiji?

Sakriven brzopletu čitaču, nepoznati svenazočnik ne krije in­dignaciju, izričući je i na početku i na kraju priče. To što se poslije smrti fra Petrove događa (kao da upozorava neznanac) i nije drugo nego prekidanje najvrednijeg među ljudima: sposobnosti da se život vidi i to viđeno pretvori u riječ, u pričanje; i želje, potrebe da se pričanje prihvati i doživi kao vlastita zbilja: „Sve do pre tri dana na tom poširokom minderluku sa kojega je već nestalo du­šeka i prostirke a ostale samo gole daske, ležao je ili čak sedeo fra Petar i — pričao. I sada, dok gleda njegov grob u snegu, mladić u stvari misli na njegova pričanja. Sve bi hteo, i po treći i po čet­vrti put, da kaže kako je lepo umeo da priča. Ali to se ne može kazati« (IV, 11; ist. I. F.).

„Kazati“ i „pričati“; i „mladić“. To su tri tematske riječi od­lomka, one koje se, kao ključ u jednoj sceni ove pripovijetke, pri­kradaju oko brave, hoće da se udjenu, i da otvore. Mladić, jedva naznačen, toliko usput i toliko ovlašno te se mnogima učini e je to zapravo mladi fra Rastislav, prirodni — naoko — oponent čangri­zavosti fra Mijinoj. No Mladić je zapravo simbol glavnog pripo­vjedača ove toliko puta i toliko intenzivno pripovijedane priče. Ako je svako pisanje neizostavno i pripovijedanje, ovo je Andrićevo višestruko više. Ono je poezija međuovisnosti pričanja i slu­šanja: pričanja, koje je sposobnost da se zbilja oblikuje u vlastitu viziju; slušanja, koje je sposobnost da se pričanje pretvori u zbilj­ski događaj. Pričanje je naša obrana od života i pobjeda nad njim; slušanje pak potvrda da tuđu viziju možemo primiti kao svoju. Da smo sposobni osjećati, suosjećati s drugim.

Što ostaje poslije nas? Kad nas iznesu iz naših soba, kad se zaustave naši satovi, kad se ohlade naše alatke, kad klonu naša pera, kad odsutni, bijeli snijeg zamete našu humku: kad umukne naše pričanje? Ipak, nakon svega, iznad svježega groba fra Petro­va, Mladiću kao da lebdi nenadmašna vještina pokojnikova da zbi­vanja kroz koja je prošao pretvori u privlačnost ritmiziranih reče­nica. Koliko je pak pričanje osnovna pogodba Proklete avlije po­kazuje i njezina struktura, i ovo uporno, neprestano ponavljanje akta kazivanja. Uostalom, sve i počinje evokacijom fra Petrove magije: Mladić promatra njegov grob a misli, zapravo, na njegovo pričanje; na njegovo posljednje pričanje; ne samo zato što je predgrobno, nego prije svega zato jer je ono vrhovna poruka koju grob fra Petrov šalje: „Poslednjih nedelja mnogo i često je pričao o svom nekadašnjem boravku u Carigradu“ (IV, 11); boravku koji je zapravo bio tamnovanje u „Prokletoj avliji“, glavnom zatvoru sve­ukupne, prostrane Otomanske Imperije.

„O ta dva meseca, provedena u stambolskom istražnom zatvoru, fra Petar je pričao više i lepše nego o svemu ostalom. Pričao je na prekide, u odlomcima, kako može da priča teško bolestan čovek koji se trudi da sabesedniku ne pokaže ni svoje fizičke bolove ni svoju čestu misao na blisku smrt. Ti odlomci se nisu uvek nastav­ljali tačno i redovno jedan na drugi. Često bi, nastavljajući pri­čanje, ponavljao ono što je već jednom rekao, a često bi opet otišao napred, preskočivši dobar deo vremena. Pričao je kao čovek za kog vreme nema više značenja i koji stoga ni u tuđem životu ne pridaje vremenu ni redovnom toku vremena neku važnost. Njegova priča mogla je da se prekida, nastavlja, ponavlja, da kazuje stvari unapred, da se vraća unazad, da se posle svršetka dopunjava, objaš­njava i širi, bez obzira na mesto, vreme i stvarni, stvarno i zauvek utvrđeni tok događaja.

Naravno da je pri takvom načinu pričanja ostalo dosta praznina i neobjašnjenih mesta, a mladiću je bilo nezgodno da prekida pričanje, da se vraća na njih i postavlja pitanja. Najbolje je ipak pustiti čoveka da priča slobodno“ (IV, 12—13; ist. I. F.).

Pustiti čovjeka da priča slobodno. I u konvenciji priče, ali i uopće, u životu, znači to ne samo dati čovjeku apstraktno pravo na slobodu, nego prije svega mogućnost da pričanjem iskaže sebe: da oblikujući doživljenu zbilju mjerom koja je njegova kaže tko je on, zapravo.

Ispripovijedanost je, tako, bitna pretpostavka postojanja Andrićeve Proklete avlije. I postojanja u njoj. Sve što u ovu priču uđe, bit će po nekom ispripovijedano; prethodni će pripovjedač dodavati priču, pravo pričanja, susjednom. Samo će središnji lik, „uzročnik“ i zakon svih zbivanja, sultan-pretendent Džem Džemšid, biti ispripovijedan a da u priči ne izrekne ni jedne jedine riječi. Priča o njemu smisao je djela.

Posebno je dugo, i rado, pričao fra Petar o svome tamnovanju, kad je, zbog uobičajene prakse turske administracije da na jedno­stavan način rješava zamršene stvari, proveo dva mjeseca u istraž­nom zatvoru. Razmišlja Mladić o tome događaju, o magiji fra Petrova iznošenja zamršenih, nepojmljivih zbivanja na samom dnu otomanskog inferna. Misli Mladić i osjeća kako je pričanje vještina nedostižna, čarolija koju on ne samo što ne može ponoviti, nego ni kazati ne može u čemu je njezina tajna. Dvije sobe: jedna puna, ali se neprestano ispražnjuje od svoga dojučerašnjeg života; druga prazna, hladna i nenaložena, u kojoj „rade“ ona dvojica fratara. Čuje se jedino starčevo gunđanje i želja da se neprijatni posao obavi što prije. Ali, predmeti imaju dva konteksta: onaj iz prazne i ovaj iz fra Petrove sobe. Pa ako i jest ova zbilja, praktična real­nost koju zastupa fra Mijo i jača, i pretežnija od one doživljene, koju evocira Mladić, ne može se Mladić osloboditi uvjerenja da je njegova zbilja (zapravo je to poezija) ljepša, istinitija, dublja. Pa­daju predmeti, muklo, mrtvo, bacani kako nikad nisu bili. — Piši dalje, — čuje se opori glas staroga fratra, — piši: „Jedna kliješta velika, kreševska. Jedna.“ To jedna, kojim se obilježava količina, jedna u jeziku koji nema člana (ni određenog ni neodređenog . ..), u kojem je to jedna neprestano na granici tautologije, taj „su­višni“ broj izrečen oštro, odsječno, nakon kraja rečenice, najpot­punije svjedoči o distanci što je starac osjeća u odnosu na predme­te svoga (voljenog i poštovanog, uostalom) prijatelja i kolege. A vani? Zima je, snijeg je zapao, pokrio je već i grob fra Petrov, na­zire se samo još tanki put kroz groblje, grobna humka i rumena boja mokre, raskvašene ilovače. Još noćas, snijeg će prekriti i to; mors nivellatrix (ovdje bi, zapravo, točnije bilo reći nix nivellatrix) dokazat će da je smrt samo dio trajne igre svakodnevnog ži­vota. Predmeti će ući u tuđe, neobaviještene ruke, ruke bez ikakva poštovanja, stvari će dobiti novu ili nikakvu funkciju, fra Petar postat će samo još anegdotska uspomena koja od vremena do vre­mena ispunja voljkom sigurnošću veselu, površnu superiornost pre­živjelih: bit će to definitivna smrt.

Primajući Nobelovu nagradu za književnost govorio je Ivo Andrić o sebi, o svome djelu, o svome pozivu; govorio je prije svega o pričanju. Govorio je kao čovjek koji svoj posao ne brani nego u nj vjeruje. Probijajući se kroz povijest, čovječanstvo — čitavo i odvajkada — priča i pričanje sluša. Okrenuto prošlosti, ljudsko pričanje smjera zapravo budućnosti: jer, inače, kakva bi smisla imalo? Povijest bi odmah, s potpunim pravom, upozorila da je poezija, odnosno pričanje, čin prazan, suvišan, možda čak i opasan. Primajući nagradu, Andrić je kratko ali odlučno ukazao na činje­nicu da pričanje znači potpunu vlast čovjekovu nad zbivanjima, nad proteklim zbivanjima, da je ono trijumf poezije nad histo­rijom i da bi čovjekov hod kroz povijest bio nemoguć bez te čudesne sposobnosti da zbivanja oko sebe svodi na vlastitu mjeru.

Nego, u pripovijedanju (kao i uopće u činu umjetnosti) nalazi čovjek vlastitu mjeru i vlastito poslanje: „Postojati. Nositi iden­titet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, ne­predvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po meri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati i svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovek“ (XII, 67). Upravo kako je to osjetio i Njegoš. „Što je čovjek, a mora bit čovjek.“

Kako to postići? Ljepotom i jednostavnošću, jer samo one daju uvjerljivost pričanju. Najvažnija je u pričanju poruka što je čitatelj (— ili slušatelj, još bolje) prima i kao svoje dobro preuzi­ma na stazi koju mora prevaliti. „A o tom, naravno [o tom: kako pričati; I. F.], nema i ne može biti propisa ni pravila. Svak priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po meri svojih nasleđenih ili stečenih sklonosti i shvatanja i snazi svojih izražajnih mo­gućnosti; svak snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti da slobodno priča“ (XII, 68; ist. I. F.). Doslovno kao u Prokletoj avliji, u uvodu, koji smo naveli.

Ovakva kakva jest, Andrićeva Prokleta avlija i nije ništa drugo nego poezija pričanja; štoviše, pohvala pripovijedanju, narrationis laus. »Prokleta avlija«, neka vrsta orijentalnog, levantinskog otiska zapadne, kršćanske lacrimarum vallis, doline suza, užasni zatvor na samoj granici Europe i Azije, postaje tako simbol monstruozne policijske države despotskog tipa: ogromna Turska Carevina u ma­lome, ali u isto vrijeme i slika onoga što će se modernom sintagmom nazvati condition humaine. Slika ispripovijedana; ne u smislu u kojemu književno djelo i ne može biti nego ispripovijedano; već tako da ta „ispripovijedanost“ bude temeljna pogodba svega što nam ovaj moćni tekst saopćava. I ako bi se na pitanje: — Tko je glavni junak pripovijesti? — dobio pomalo naturalističan odgovor: — „Prokleta avlija“ sama! — ne bi on morao odviše iznenaditi. U „avliji“ ima i zdravih i bolesnih, i krivih i pravednih, i pokvare­njaka i sanjara, i Turaka i ostalih građana prostrane carevine, u istom postotku, valjda, u kojemu i s druge strane njezinih zidina: odista, ona je reprezentativna u svakom pogledu.

„Sam položaj Proklete avlije bio je čudan, kao sračunat na mučenje i veće stradanje zatvorenika. (I fra Petar se često vraćao na to, nastojeći da ga opiše.) Iz Avlije se ne vidi ništa od grada ni od pristaništa i napuštenog arsenala na obali ispod nje. Samo nebo, veliko i nemilosrdno u svojoj lepoti, u daljini nešto malo od zelene azijske obale s druge strane nevidljivog mora, i tek poneki vršak nepoznate džamije ili džinovskog kiparisa iza zida. Sve neodređeno, bezimeno i tuđe. Tako čovek stranac ima stalno osećanje da je negde na nekom đavolskom ostrvu, izvan svega što je dotada zna­čilo za njega život, a bez nade da će ga skoro ugledati. A zatvorenici koji su iz Carigrada kažnjeni su pored svih drugih nevolja još i time što ne vide i ne čuju ništa od svog grada; u njemu su, a kao da su sto konaka od njega; i ta prividna daljina muči ih isto kao stvarna. Zbog svega toga Avlija brzo a neosetno savije čoveka i potčini ga sebi, tako da stane da se gubi. Zaboravlja ono što je bilo i sve manje misli na ono što će biti, pa mu se i prošlost i budućnost slegnu u jednu jedinu sadašnjicu, u neobični i strašni život Proklete avlije“ (IV, 22—23).

Ima taj Inferno i svoga Lucifera. Ako su zakoni zbivanja u Avliji u mnogočemu stihijski, diktirani gomilom zatvorenika i ko­ličinom najstrašnijih krivica (ali i najočitije nepravde), postoji i sila koja racionalno, smišljeno, da, dijabolično ravna valovljem ovoga neprestano pokretanog mora: Latif-aga, upravnik Proklete avlije, nazvan Karađoz. „I zaista je ta Avlija — upozorava Andrić — i sve što je sa njom živelo i što se u njoj dešavalo bila velika pozornica i stalna gluma Karađozovog života“ (IV, 29). Da, jer Karađoz („Crnooki“) zapravo je groteskna figura turskog Schattentheatera. U mladosti pokvarenjak i prijestupnik, a onda — na­prasno — „konvertit“ prema redu i poretku. Karađoz je svoja ne­kadašnja iskustva stavio u službu vanjske vlasti, dobivši zauzvrat najviše što tiranske i opake prirode žude: apsolutnu unutrašnju vlast svesilie unutar zidova „svoga“ pakla.

„Često je fra Petar pričao o Karađozu, uvek sa pomešanim osećanjem ogorčenja, gnušanja i neke vrste nehotičnog divljenja, sa čuđenjem koje ni samo sebe ne shvata, ali i sa željom i potrebom da što bolje rečima prikaže sliku toga čudovišta, kako bi postala jasna onome koji sluša i kako bi joj se i on čudio. I stalno se bar ponekom reči vračao na njega, kao da oseća da sa njim nije gotov“ (IV, 40; ist. I. F.). Pričao je fra Petar, iz dvostruke potrebe umjet­nika: da drugima prikaže to čudovište, i to tako da im ga objasni, a on sam da bi mu se i dalje čudio: „sa čuđenjem koje ni samo sebe ne shvata“. Jer poezija ne daje odljeve, nego stvara živa bića; objašnjavajući ih, ona ih ne oslobađa njihove tajne, nego tu tajnu unosi u naše vidno polje na kojem ona, nesmetano, nastavljaju svoj život. Odgovor: — Karađoz je, kao vis diabolica ovog mini­jaturnog svijeta opačine, ujedno i glavni junak djela — taj odgo­vor ne bi bio točan, iako bi se mogao potkrijepiti velikim brojem dokaza. Figura grotesknog teatra, Karađoz i sebe, i Avliju, i svoju apsolutnu vlast u njoj, shvaća kao satansku igru; pa kad bi Avlija bila samo groteska, Karađoz bi joj odista bio protagonist. Nego je Avlija mnogo više: ona je tragedija. Karađoz, doduše, ima svoju „priču“, svoju protohistoriju, ali je ona u funkciji njegova djelovanja: u „prokletoj avliji“, najstrašnijoj tamnici otomanskog car­stva, i u Prokletoj avliji, priči Andrićevoj o tragičnom, arhetipskom sukobu dobra i zla, svjetla i mraka, poezije i zbilje. Dodamo li da „Latif“ na arapskom znači nježan, ugodan, lijep, — grotesknost Karađoza (literarnog) lika još je očitija.

Aristotelu, od kojega smo počeli, tragedija je nasljedovanje ozbiljnog i završenog čina. Ona je najviši književni oblik, jer opo­naša zbilju kao činjenje, kao djelatnost ljudsku u kojoj svatko po­staje ono što jest po svojoj biti, u kojoj se realizira (po nuždi ili vjerojatnosti) ono što postoji samo kao mogućnost. Stoga priča (ono što Aristotel zove mythos) može biti shvaćena i kao kategorija kojom se objašnjava odnos književnosti i zbilje. Jer taj odnos čini da je pojam oponašanja (mimesis) prazan sve dotle dok ne obja­snimo što se mora shvatiti kao zbilja. Istina je da mythos — to nas poučavaju svi rječnici — znači „priča“; ali je isto tako istina da taj Aristotelov termin možemo prevesti kao „priča“ samo ukoliko pri­hvatimo da je taj pojam suprotstavljen pojmu „istina“. Već smo dovoljno naglasili kakvo je Andrićevo poimanje termina „priča“ i „pričanje“: povijesno se može razumjeti, doživjeti jedino ako je oblikovano kao individualna priča; ona se pak ne može shvatiti bez nazočnosti — realne i potencijalne, svejedno — nekoga tko sluša. Da je taj pojam „pričanja“, „predavanja“, „kazivanja“ bitno vezan uz konvenciju narodne poezije i srpske i hrvatske i muslimanske, valjda je suvišno napominjati: narodna pjesma (pa ni pripovijetka) ne bi uopće mogla nastati bez akustike koju osigurava publika, nerazdvojan dio egzistencije pjesme. Na taj način postoji, recimo, i umjetnički Mažuranićev ep Smrt Smail-age Čengića; a i veći dio Andrićeve umjetnosti ima upravo tu pretpostavku. Prokleta avlija bez nje je nezamisliva.

Pitanja o glavnome junaku, postavljana nekoliko puta nisu bila slučajna. Ako i jesu, estetski, posve irelevantna, za razumijevanje „tehnologije“ djela upravo su bitna; a tehnologija nam otkriva junaka, i otkrivajući ga pokazuje gdje je emocionalno žarište piščeva nadahnuća. Ostavimo po strani mogućnost da Avlija sama, kao poprište i osnovni zakon postojanja ovog djela, bude glavni junak; no zanemarimo, isto tako, i mogućnost da to bude Karađoz, vezan prije svega uz carsku tamnicu, ne samo kao njezin materijal­ni, „povijesni“ upravnik, nego kao demonska sila kompleksa koji nazivamo Avlijom: ako je Avlija tijelo, Karađoz je, nesumnjivo, njegova duša; i on i ona zapravo su okolnosti u kojima se odvija život avlijskih „stanovnika“. Odgovor na pitanje o „junaku“ očito je na drugoj strani; i nije teško pogoditi gdje. Pisac pripovijeda smrt fra Petrovu; čitava se pripovijest (neki bi radije rekli roman, svejedno), odvija kao „Rahmenerzahlung“, počinje inventurom i njom se zatvara. Stravični staccato između jednog i drugog udara mrzovoljno bacane fra Petrove imovine i nije ništa drugo nego otkucavanje metronoma povijesti. Postoji jedno mirno, nezainte­resirano, hladno otkucavanje vremena, protjecanje koje — opet da kažemo aristotelovski — nema ni početka ni kraja, nije organizira­no ni u kakvu priču, a još se manje dade podvesti pod pojam tra­gedije. Zaposleni fra Mijo pomalo je predstavnik toga stava koji neće da događaje uklapa u „početak“ i u „svršetak“, koji ne želi da ih izvlači iz velikog tijeka vremena. Mladić, međutim, osjeća da prisustvuje kraju jedne „priče“; osjećajući joj kraj, on joj traži i smisao. Pa dok se veliko vrijeme za smisao ne brine jer kao smisao i nije organizirano, malo — ljudsko — vrijeme želi se oduprijeti velikom, želi se konstituirati kao priča u kojoj postoji početak, vrhunac i kraj; a prije svega, u kojoj postoji smisao, poruka: iz kaosa, čovjek nastoji spasiti svoj intimni kozmos. Živimo u velikoj povijesnoj Avliji, i svatko od nas pronosi kroz njezin mrak tanko, treperavo kandioce svoje priče, svoje vizije života. Lutamo kroz neosvijetljene prostore, kroz labirinte pojedinačnih avlija, a jedino za čim žudimo jest oživotvorenje dodira s čovjekom. Priča se s pričom dodiruje, sudara, pomiruje.

Andrić pripovijeda Mladića, Mladić fra Petra, fra Petar pripo­vijeda Haima, Haim Ćamila, Ćamil pripovijeda Džema; pripovije­da i identificira se s njim: sultan Džem Džemšid, brat sultana Bajazita II, posljednji je prsten u tom lancu ispripovijedanih sudbina. Svi pripovjedači govore samo zato da bi došli do Džemove sudbine; jedino on — premda ne izriče ni riječi — „govori sam sebe“, on je smisao svoje sudbine i sudbine čovjeka uopće. Svi smo mi u prokletoj avliji, svatko od nas vuče sa sobom, na sebi, svoju pro­kletu avliju, prema vlastitim mogućnostima i željama: svačija je avlija građena po njegovoj mjeri i svakome je, bez obzira na njezin „objektivni“ obujam, pojednako teška; a svačija je avlija tek neznatno veća od njegovih mogućnosti, dovoljno da to malo osje­timo kao prokletstvo koje nas pritište.

Već je Lessing u Laokoonu upozorio na slijed, sukcesiju kao bitnu osobinu književnosti u odnosu na likovne umjetnosti. Odista, vrijeme a ne prostor osnovni je medij u kojemu se priča ostvaruje; kategorija vremena bitna je za razumijevanje onoga što priča izno­si. Pa ipak, u Prokletoj avliji nije tako; bolje reći, nije sasvim tako. U „Prokletoj avliji“, u koju upada posve slučajno (jer bilo je po­trebno uhapsiti nekog fratra, a on je bio jedini tada „pri ruci“ u Carigradu), fra Petar upoznaje Haima, Haim mu priča o Ćamilu, učenom mladiću iz Smirne koji je dopao hapsa samo zato što se počeo zanimati za sudbinu davno preminulog Džema Džemšida, mlađeg polubrata i suparnika isto tako davno preminulog sultana Bajazita II. Ali, upozorava pripovjedač, baviti se makar i davnim urotama i pretenzijama na carsko prijestolje, u cezaropapističkom apsolutizmu, uvijek je opasno i uvijek se dade primijeniti na sa­dašnjost. Uhapšen u Smirni, gotovo bi se reklo „tek za svaki slu­čaj“, jednom otpremljen u Carigrad, na „višu instancu“, Ćamil u Prokletoj avliji postaje istinski zatvorenik; a kad se ustanovi da je, proučavajući Džemovu „priču“, umislio da je on Džem, biva posve jasno da mu spasa biti ne može. Užasni stroj Avlije samljeo ga je s mržnjom i s gađenjem s kojima se, tako rado, prostota i sila ba­caju na uljuđenost i ljepotu. Sve do Džema, svaku pojedinačnu pri­ču, upravo svaku pojedinu od tih koncentričnih avlija, izriču, izra­žavaju sami njihovi protagonisti; naravno, s onom dozom svetog straha (sacer timor) što ga govorenje o takozvanim višim, „opas­nim“ stvarima uvijek u sebi nosi. Jedini koji ne izriče ni jedne je­dine direktne riječi jest pravi junak Proklete avlije, onaj koji se — umrvši davno prije njezinih junaka — u prokletoj avliji, doduše, ne može pojaviti; ali koji se, kao sudbina i simbol, nadvio iznad njihovih glava.

"To je u novom i svečanom obliku drevna priča o dva brata.

Otkako je sveta i veka postoje, i neprestano se ponovo rađaju i obnavljaju u svetu — dva brata-suparnika. Jedan od njih je stariji, mudriji, jači, bliži svetu i stvarnom životu i svemu onom što većinu ljudi vezuje i pokreće, čovek kom sve polazi za rukom, koji u sva­kom času zna šta treba a šta ne treba učiniti, što se može a šta ne može tražiti od drugih i od sebe. Drugi je sušta protivnost njegova. Čovek kratka veka, zle sreće i pogrešnog prvog koraka, čovek čije težnje stalno idu mimo onog što treba i iznad onog što se može. On u sukobu sa starijim bratom, a sukob je neminovan, gubi unapred bitku“ (IV, 77).

Situacija je, dakle, arhetipska, u neku ruku biblijska, najavlje­na sukobom Kaina i Abela. Približavajući se Džemovoj priči, ju­naci mu se sve više približavaju, poistovjećuju s njim: Ćamil, koji je u priču najdublje ušao, pretapa se posve u Džema. Pa ako i jest njegova identifikacija zapravo duševna bolest, nije ona samo to, jer bi i Džem, po tome, morao biti duševni bolesnik. Ćamil se ne iden­tificira s Džemom zato što je on sultan, pretendent na prijestolje (to je verzija njegovih progonitelja i ispitivača), nego zato jer je Džem simbol pravde, simbol neravne i unaprijed izgubljene bitke što je pravda i plemenitost od pamtivijeka uzalud vode s grubom, samouvjerenom pragmom. Scena ispitivanja Ćamilova sublimna je tragedija te istine. Istražitelj objašnjava Ćamilu da se je, dirnuvši u temu Džema, upleo u nezgodnu stvar. „Vi znate da reč ni kad je u najdubljoj šumi izgovorena ne ostaje na mestu, a pogotovu kad se napiše ili čak i drugima kaže, kao što ste vi po Smirni govorili i pisali“ (IV, 100).

Optužba je toliko strašna i u isto vrijeme toliko besmislena da Ćamil mora vjerovati u svoju vrlo laganu obranu. Ali, njegova krivica nije ni u kakvu djelu; nije on učinio ništa; on je, jedno­stavno, pogriješio u tome što je dopustio da ga dovedu, ili se sam doveo, u položaj da bude ispitivan i okrivljivan od ovakvih ljudi: krivci, prljavci, zločinci zapravo su oni. Ono što se čini najlakšim, postaje istog časa najteže. I kao što čovjeka, u zidinama Avlije, dijeli od slobode „samo“ taj metar zida, sloboda je uza sve to beskrajno daleko; čini se čovjeku da je taj metar moguće savladati običnim korakom: ali je taj korak teže načiniti nego zaustaviti sunce u njegovu ravnodušnom, nehajnom hodu. Jer granica između slobode i ropstva nije u onome metru zida, nego u nepravdi koja pravednika baca s onu stranu te iste proklete, zlokobne zidine, iza koje jasno postaje fra Petru da je civitas Dei poetska fikcija, a da je jedina moćna realnost ova nepodnošljiva, ponižavajuća civitas diaboli. I postaje sve bliža fra Petru ona opasna, heretička misao davnog fra Marka Krnete, iz priče Kod kazana, „da božje i đavolje nije jasno ni pravo podijeljeno, i da se ne zna, da niko ne zna kolika je čija sila i gdje im je prava međa“ (VI, 51); i da je teško čovjeku ostati čovjek u demonskom labirintu sve samih prokletih avlija u kojima se đavolje toliko osililo da je i Bogu do plača.

A sve je pošlo od Džema. Nesretnog brata sretnog Bajazita II, Džema, koji je smatrao da je pravda, prirodno, na njegovoj strani, da svi to znaju i da ona mora pobijediti. I da je njegov brat grubijan i prostak, ne samo po majci (koja je bila robinja, dok je Džemova bila kneževskoga roda), nego i po srcu i po vladanju. Izgubivši sve bitke, izgubio je Džem i najtežu: izgubio je domovinu, izgubio je svijet u kojemu je odista bio sultan i sultanski sin; i po­šao je u progonstvo, od „svoje“ volje, prešao je u „nevjernički“ zapad, u varavoj nadi svih legitimnih pravednika da će mu položaj biti priznat i da će se, ne samo kao sultan, nego i kao vjesnik pravde, vratiti na prijestolje svojih predaka. No kad je iz svoje domaće otomanske proklete avlije prekoračio onaj kobni metar zi­da koji vodi u tuđu, kršćansku, postao je bespomoćna igračka u rukama povijesti, bez i najmanje mogućnosti da povuče čak i ta­kav potez koji bi ga vratio bar u predstanje. U dramatskom času, kompoziciono dramatskom, kad je Ćamila nestalo i kad je jasno da ga je njegova ljubav prema Džemu, žrtvi nepravde kojoj je isti­na uvijek izvrgnuta, da ga je ta ljubav izručila „povijesti“, fra Pe­tar se sjeća još sinoćnjeg pričanja iščezlog Ćamila. Prije ciglih pet dana, nakon što je nebrojeno puta iznio Džemovu sudbinu, Ćamil je prešao na prvo lice jednine i počeo govoriti ja. Zadnjeg dana, prije odvođenja, Ćamil je Džema prikazao doslovno kao svoj udes. Džem upravo pristaje brodom u luci Civitavecchia; prema rigoroznom a suvišnom protokolu, na pristanu ga čekaju papinski vojni i crkveni velikodostojnici; uspravan, visok na visokoj palubi, osjeća on svu besmislenu prazninu predstave u kojoj nije ispuštena ni jedna jedina sitnica; pa ipak, sve je to izvedeno samo zato da se pokaže sila onoga koji tobože odaje poštovanje, a zapravo demon­strira veličinu svoje pobjede; da se pokaže čvrstoća tamničkog zi­da koji se s Džemom premješta, kamo god on krenuo. Upravo u tom „između“, kad još nije prispio u novo boravište, a već se otki­nuo od starog, Džemu postaje jasna njegova sudbina. Njegova tragika postaje alegorija. Čovjek živi okružen svijetom i predmetima, ljudima i odnosima, i sve to — koliko god malen bio domašaj njegovih snaga; upravo u omjeru toga domašaja — želi on podvrg­nuti sebi. Jer svatko je sultan u okviru svoje makar kako male sud­bine, i svatko biva svrgnut samo sa svoga prijestolja, čak i kad je ono obični tronožac. Samo tako živimo: prisvajajući vlastiti kon­tekst života, podvrgavajući ga sebi, svojim potrebama i svojim sno­vima. A Džem? Silno je carstvo bilo mjera njegova konteksta, i sa­mo je u njemu on mogao naći smisao svog djelovanja. I da je os­tao u njemu, čak i manje nego sultan, možda bi — redukcijom ko­ju su kadri provesti samo jaki duhovi — uspio pronaći nove gra­nice i nove relacije. No prešavši zid svoga svijeta, izručivši se ne­prijateljskom svijetu kao sultan, ili bar sultanski pretendent, nije on više mogao biti ništa drugo. Uloga je trajna, maska se zalijepi­la za lice, čovjek je žrtva svoje sudbine. Magistralna stranica Andrićeve skandirane proze ujedno je i centralna u čitavom djelu; alegorija je potpuna. Nije samo Ćamil postao Džem; ne: svako u Dže­mu, prema vlastitim proporcijama, nalazi vlastiti udes:

„Da, šta je Džem Džemšid? Rob, to je malo rečeno. Rob, prosti rob kog vode na lancu od trga do trga, ima još uvek nade na milost dobrog gospodara ili na otkup ili na begstvo. A Džem milosti niti može očekivati, niti bi je mogao primiti sve i kad bi neko hteo da mu je da. Otkup? Za njega ne sakupljaju otkupe, nego napro­tiv, plaćaju čitava bogatstva i sa jedne i sa druge strane da bi ostao rob i sredstvo i da se ne bi otkupio. (Izuzetak je njegova majka, nepokolebljiva, divna žena, stvorenje nad stvorenjima, ali ona svojim nemoćnim naporima samo uvećava teret njegovog po­niženja.) Begstvo? Teško beži i bezimeni rob iz lanca, ali kad beži, on ima uvek malo nade da će zavarati gonioce i da će se dokopati nekog svog sveta u kom će moći živeti kao slobodan i bezimen čovek među slobodnim i bezimenim ljudima. A za njega ne postoji mogućnost begstva. Vaskoliki obitovani i poznati svet, podeljen na dva tabora, turski i hrišćanski, nema za njega pribežišta. Jer, tamo ili ovde, on može biti samo jedno: sultan. Pobednički ili poražen, živ ili mrtav. Zato je on rob za kog nema više bežanja, ni u mislima ni u snovima. To je put i nada manjih i srećnijih od njega. A on je osuđen da bude sultan, zarobljen ovde ili živ u Stambolu, ili mrtav pod zemljom, ali uvek i samo sultan, i jedino u tom pravcu bi mogao biti njegov spas. Sultan, ni za dlaku manje, jer bi to značilo isto što i ne biti, ni za dlaku više, jer više od toga nema. To je ropstvo od kog bežanja nema ni posle smrti“ (IV, 95—96).

Dovoljno je, a na to nas autor ovlašćuje čitavim opusom, a po­sebno ovim djelom, umjesto „Džem“ pročitati „čovjek“ pa osjetiti tragiku koja Prokletoj avliji ne dopušta ni padanje u grotesku ni bježanje u sentimentalnu priču koja se, prividno, nazire: „Bio je­dan sultan, pa imao dva sina. Jedan, stariji, bio je... Drugi mla­đi ...“ Najavivši arhetipsku situaciju o dvojici braće najavio je Andrić, zapravo i prije svega, dvostrukost čovjekova bića, čovjeko­vo mučno održavanje na tankom brvnu povijesti na kojemu ni je­dan korak, a ponajmanje prvi, ne smije biti pogrešan. Čovjek nije apstrakcija nego i posljedica i uzrok odnosa koji ga okružuju. Prokleta avlija prikazuje te odnose, i rješava ih, u konvenciji pripo­vijedanja. Da bi pripovijedanje zaista moglo postati pričom, po­trebno je da ima aristotelovsku amplitudu početka, zapleta i kraja. Priča fra Petrova počinje tako da je i on sam uokviren u priču koja obuhvaća i njega i sve što je on, izravno ili neizravno, čuo, vi­dio, doživio. Između prve rečenice koja je vezana za inventuru: „Piši dalje, — čuje se opori glas starog fratra, — piši: 'Jedna kli- ješta velika, kreševska. Jedna’“ (IV, 11) i zadnje, kojom se djelo zatvara: „Dalje! Piši! jedna testera od čelika, mala, njemačka. Jedna“! (IV, 121), — između tih dviju administrativnih intervencija fra Mije smjestila se Andrićeva magistralna novela.

Kompoziciono, novela je sagrađena od konvencije pričanja. I kad ne bismo znali Andrićev odnos prema pričanju, bio bi nan on jasan iz ove jedne pripovijesti: „priča“ i „pričanje“ zapravo su tematske, ključne riječi čitavog teksta, riječi koje se javljaji na statički najosjetljivijim mjestima ove pomno komponirane gradnje. I svaki put upozoravaju one čitatelja, koji se možda odviše učitao u tekst, da je u pitanju pripovijedanje; ali upozoravaju tako da se zna kako bez akta pripovijedanja ne bi uopće bio moguć kontakt među ljudima. Pa iako smo često skloni osuđivati one među nama koji vole govoriti i koje često nazivamo brbljavcima, ipak: što bismo znali o tuđim dušama i mislima, da njih nema? „Malo vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena lični strastima i potrebama, ili čak netačna, zato imamo i razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji strpljivo slušaju ili čitaju« (IV, 54).

Ljudska istina, istina o čovjeku, to je temeljna ambicija svake umjetnosti, pa i ove. Pitanje je samo kojim postupkom pojedina umjetnost ostvaruje tu svoju težnju. Andrić obično uzima iste konvencije; a te konvencije uvijek i predstavljaju ono što zove poetikom pojedinog pripovjedača. Ponajprije, to je povijesna dimenzija; ne samo zato što su Andrićevi tekstovi pretežno povijesni, nego i zato što Andrić i u okviru tih povijesnih romana ili pripovjedaka događaje uvijek iznosi u distanci. “[...] zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne suočavamo sa sličnim pojavama i i problemima?“ (XII, 66). Stoga je njegova distanca u najmanju ruku dvostruka: roman Na Drini ćuprija, ili Travnička hronika, ili, konačno, sama Prokleta avlija, pripadaju skupini povijesnih romana, ali i događaji koji se u tim djelima iznose uvijek su filtrirani kroz nečiji pripovjedački akt. Dvostruka kušnja kojoj Andrić podvrgava zbivanja svojih junaka ne samo što im daje auru pro­šlosti, nego im — a do toga je piscu mnogo više stalo — omogućuje i sigurnost kriterija: ljudska istina izbija tako još moćnija zahva­ljujući patini vremena. Druga je Andrićeva konvencija dekor, po­vijesni dekor Bosne. Istinita tvrdnja: Andrić je pjesnik Bosne, — ostaje na granici banalnosti, ukoliko se ne ustanovi što je to Bosna, povijesna Bosna koju Andrić opijeva. I tu je objašnjenje vrlo lako nagriženo banalnošću, ako se upustimo u obično nabrajanje histo­rijskih činjenica: turska okupacija, četiri vjere, zapleteni socijalni, religiozni i kulturni odnosi... itd ... Otprilike kako to navodi zna­meniti pasus iz priče Pismo iz 1920. godine (IX, 186—187); samo što je ono poezija poraza, bijega glavom bez obzira, a Andrićeva je umjetnost sva u osjećaju: biti, ostati, izdurati... Nego se u Andrićevu pripovijedanju događa ono što je integrativni dio svakog umjetničkog akta: realije ostaju realije, ali su u isto vrijeme mnogo više od običnih činjenica. Bogata slojevitost, horizontalna i verti­kalna, bosanskog i uopće tadašnjeg otomanskog društva omogu­ćuje Andriću da ljudsku istinu suprotstavi velikom broju neočeki­vanih reagensa. Beskonačna raznolikost ljudskih individua sudara se u Andrićevu svijetu s iznenađujuće velikim brojem društvenih i moralnih iskušenja pa nam istina o čovjeku postaje i bogatija i estetski ljepša. Nije dakle ljepota Andrićeve Bosne u etnografskoj dekorativnosti i neobičnosti, nego u njezinoj podobnosti da ljudsku istinu uspješno izolira, omogući joj da bude eksternirana, ispripo­vijedana. No tu smo sad kod treće, ponajvažnije značajke Andrićeve poezije. Zato što je okrenuta povijesnome, zato što u okviru toga povijesnoga i događaje i stanja iznosi kroz optiku „sporednih“ pripovjedača (samih junaka djela), Andrićeva je umjetnost izrazito epska. Možda je, u vremenu takozvane moderne literature, ta epičnost ujedno i najveća privlačnost Andrićeve umjetnosti. No da bi se ta epičnost postigla, nezaobilazna je pretpostavka Andrićev izraz, klasičan, star, čak „zastario“, u najboljem i najplemenitijem značenju riječi. Stupiti u Andrićevu rečenicu znači povjeriti se mostu koji, tanak i uzvinut nad ponorom bezizražajnosti, sigurno vodi na drugu obalu. Možda je u toj smirenoj sigurnosti koja ispu­nja čitatelja najveća privlačnost Andrićeva pripovijedanja.

Te, i mnoge druge, vlastite osobine ima Prokleta avlija. Pone­seni ljepotom teksta i dubinom ljudskog bola, kritičari nisu propu­stili istaknuti ovu (da se poslužimo astronomskim izrazom) konjunkciju dviju umjetnosti: Andrićeve i Kafkine. Spominjao se, i ne bez razloga, Kafkin Proces. No za poimanje osobitosti i sličnosti među dvjema vizijama, Kafkinom i Andrićevom, valja upozoriti i na stravičnu novelu In der Strafkolonie (U robijaškom logoru) koja je izravni nastavak Procesa, upravo problema neizbježne kri­vice. Biti čovjek za Kafku je biti krivac: homo naturaliter culpabilis — čovjek je po prirodi svojoj krivac. Uostalom, to je i Karađozovo načelo. Ono što je u Kafkinoj noveli sablasni stroj koji u tije­la osuđenih urezuje objašnjenje njihove krivice, to je u Andrićevoj Prokletoj avliji Karađoz. A u tome je, u toj opoziciji bešćutnog stroja i „čuvstvenog“ Karađoza, temeljna razlika tih novela, tih dviju umjetnosti koje dolor humanus pjevaju u posve oprečnim dekorima i posve različitim sredstvima; a dodiruju se gore, visoko, u vrhovima, tamo gdje — iznad teksta i iznad čitanja - lebdi ono što Andrić naziva istinom o čovjeku.

Mladić — fra Petar — Haim — Ćamil — Džem — Ćamil — Haim — fra Petar — Mladić, to je veliki pripovjedački luk Pro­klete avlije. Dovoljno je samo baciti pogled na ta imena, i na njihov slijed, pa vidjeti da im je povezanost dvostruka. To nisu priče poredane jedna uz drugu, nebeneinander; to su priče koje slijede jedna za drugom, nacheinander. Jedna uvjetuje drugu, jed­na objašnjava drugu, jedna je bez druge nemoguća. Toliko što se tiče kauzalnosti njihove, bez koje nema suvisloga, epskoga pripo­vijedanja. Ali su one postavljene i nebeneinander; tek, samo pro­storno: na velikoj, zajedničkoj razini Proklete avlije, sve su ove priče, zapravo, koncentrične proklete avlije, a čitatelj mora kroz svaku od njih proći do dva puta: na polasku i na povratku. Jedino Džemova priča stoji sama, u sredini: smisao svih priča i njihovo objašnjenje. U prokletoavlijskoj tmini ljudske egzistencije, u labi­rintu svih povijesnih kontingencija, Džemova sudbina simbolizira čovjekovu. Jer ljudska istina i smisao čovjekova hoda kroz avliju povijesti i nije, po Andriću, drugo nego potvrda humaniteta. „Što je čovjek, a mora bit čovjek“, rekao bi autoru toliko mili Njegoš. Da, upravo tako — Andrićevim riječima a Džemovim mislima: „Čovek, i ni za dlaku manje, jer bi to značilo isto što i ne biti; ni za dlaku više, jer više od toga nema.“ U avliji, u prokletoj.

(Travnik i djelo Ive Andrića. Zavičajno i univerzalno, Zbornik radova sa naučnog skupa, Sarajevo 1980.)

[*] Andrićeva djela navode se prema najnovijem izdanju u šesnaest knji­ga, Sarajevo 1976. Rimski broj označava knjigu, arapski stranicu.