Ivo Lučić: KNJIŽEVNIK

IMA U RAMNOM

Bijo u Ramnom jedan čeok štoe meto knjige; sastavjo pjesme i priče, sve ono. Anđelko mue bilo ime. On nie bio baš tačno iz Ramnog, vet isjenok sela. Tonije ni selo, vet jedan zaseok dokok ima od Ramnog popoć. Svêdno, punoi uža rijet dasu iz Ramnog, računaju, ajde nekoe bojse ičuo za Ramno, paće lašnje znat oklesi, a kotie čuo za Zagorac, da nezborimo za Strmicu, Zamtorje jȁ Kremenu Njivu. Nevelim dae on zborijo dae iz Ramnog, ama menisu neki znali rijet: A jȁ, tisi oklee Anđelko.

Prijee svako dijete čulo zanj, jer suga metali u čitanku. Namisu te pjesme tat bile smiješne, niđe veze. E, potnebo vije jedan glasnik. Ma kakvae to pjesma? Mibi nastavili: mahnit ga on vijo. I tako kitili…

Jaga, pravo dati velim, dugo nijesam niznao vet izbukvara. Koliko gase sećam izmnadósti, bioe nekako plahnuto čeljade i vazda se sebet nečeg mamijo. Nešto mue vala vazda smetalo i nie bilo povolji. Mantesoe glavom i sobom, trzose, ljutiose. Nami đeci smiješan.

Sat, jesu liga zato akaste ufatili daizvinete zajebavat tadašnji mulci iz Ramnog, to neznam, ali togae bilo, to znam. Neđe suga viđeli na Stradunu, nekoga pozno kako mantesa i reko:
– Eno onok ludova.

Sati promisli kolikogae to užeglo. Kakose on avertijo dasu to Ramnjani neznam, mae godinama i godinama sasipo vatru na Ramnjane, đebi got imao prilike i đebi got onjima krenula priča.

Krivioe Ramnjane da imaju pamet samo za turizam i daimje sviem najvažnije da odu ukonobare i kuhare.
– Oni s Romanije su do juče jahali na međedu, a sasu zavas Amerika. A vi koi stese prije sto godina vozili vozom, sluge ste i izmećari – dae tako zborijo.

Kolikose śećam najviše su donjek držale naše učiteljke, one bimu sve pravdale i krivile sve druge.

***

Vala, dati kažem, ličnosam ija imo isvojie razloga daga nevolim. Nekako završijo gimnaziju voma kasno, tek u desetom mjesecu. Nijesam samo ja, vet i većina muškije u razredu, a štanas je bilo pešes muškije i 29 ženskije, neznase kojae bolje učila otkoje. Toe prve godine „Šuvarove“, štoe Torbarina rekla, deforme. Čuo ja daima još jedan rok, neštoise skros malo primalo, danije jedan samo, na književnos u Sarajevu. Mislim se, idem muse javit bojse mi more pomoć, vazdae huičijo daidemo uviše škole. Preko jedne prijateljice, koja gae znala, poručiomu takoitako, bilimi mogo kako pomoć. Nije tat bilo mobitela. Da more! Spremijo me on Enesu Durakoviću na Fakulitet, eto, umrije nema nekolike efte. On me spremijo da pišem ispit, ja loše napiso i tako nie bilo ništa.

Donekoliko, tamise prijateljica požali dae Anđelko tat napastovo, dae ona ugrdnom strahu izlećela naganjak i pobjegla vrišteći. Onje zvao śutri dan da dođe. Naćeroe da svijem komšijam odvrata dovrata zvoni i kaže daon nije ništa kriv, dae ona malo luda.

Mjesecima izatok sam radio na staroj prugi, nosijo letvu za nakvo trasiranje, kaon naiđe golfom, poznaga, sarajevske registracije, vamo između Velje Međe i Dvrsnice. Znaš da mie padalo napamet da onu letvu bacim po testi, i da ga dobro istefenam.

***

Planu Ramno 1991. bogati ljubim! Svise smeli, malo ko pomaže. Nikose nije obaziro na ravanjsku nesreću. Nikakve vlasti, nivojne nicivilne! Ma niotjednog Adezea, niis Zagreba niis Sarajeva, nikakva habera. Anđelko e obijo vrata, skupljo Ramnjane i Popovce po Sarajevu, zborijo u novinam. Bijoe član nakve komisije kojae oblazila tu staru čeljad kojae ostala uselma i ja napravijo šnjim intervju. Menise brate čini dase jedino on tat sekiro za Ramno.

Taman pogodine izatok, planu i Sarajevo jadan brate, zatvori se, nit moreš nadvor ižnjek, nit unj uljeć. Menee njegov brat Nikola više puta zvao, imateli kakvu vezu, moreteli viđet štae šnjim, moreteli mu javit daizlazi ako ikako more. Kolikose śećam, on nije zborijo dabi išo i Sarajeva. Kat zanekoliko, neznam katje tačno bilo, evotiga u Neum, đesu bili inaši izopćine Ramno.

Sat, slagaćute kae izišo iz Sarajeva. Veli mi Slavko Katić dagae viđo uproljeće 1992. po Neumu. Vrtio se neko vrijeme po Grudam, padošo u Neum. Bioe strašno nevrozan. Dalimu sobu uotelu Zenit, đee neko vrijeme bila vojska. Ivan Lakić iz Velje Međe štoe u Neumu baš bijo zato dase Anđelku da soba u Zenitu. Vele dae rijetko izlazio isobe, pabimu ko odnijo rânu usobu. Najčešće bije vraćali netaknutu nako na tacni. Nebi niokusijo. Takomi kaže i Ivan Lakić. Pitaliga pišeli išta. Zborijo da piše – najviše po noći – neki roman po istinitim događajima o ženama u Udbi. Kašnje viđeli dae riječ o romanu Nadglednica đevojaka iz Moskve.

Bezbeli dae otišo u Zagreb đeima brata. Tamoe neko vrijeme stao uonom vojnom otelu Zvonimir. Imoe rodbinu i u Dubromniku, u Župi, sat, neznam kakoe bilo šnjima jerboe idoli bilo sve svoreno.

Užoe često doć u Neum knašijem, kašnje u Ramno, finose gledo s Draganom načelnikom, i drugijem. Onje šnjima skroz drukčiji čoek, fin, veseo, vedar… nije kosnami osoran i mrk. Kae bila promocija knjige Selo moje Ramno u Zagrebu, govorio nanjoj, falio općinu i zborijo kakoe začuđen štasu Srbi napravili svukud.

Oblazio je i Bobana doli u Grudam. U Grudam mu dali nekog starog golfa. Nie bio skros ispravan, a nie imo nisve papire, pabi sve džomboso sebet toga dae mogo.

Ko Tuđmana je imo otvorena vrata, vele. Vele dagae Tuđman tanto dabude preśednik Adezea u Beha, ama daon nije stijo. Alie bio uzanj, bioe naosnivanju Ercegbosne, i bioe u Saboru.

***

Mise nijesmo akaste viđali. Akobise kagoć sreli, kakosi-kakosi, onbi što podbo, ha Ramnjani, đesuti Ramnjani, i totie sve. Jednom bijo kot njega u otelu Zvonimir, uvezi promocije, śećamse dae usobi bilo svakije trava i zrnja.

Višebi pito Nikole kakoe Anđelko, đe Anđelko? Zadnjie godina zborijo dae dugo slab, nakrevetu. Nikola samo diže ruke, eto samo se čekalo. Prečitosam dae umro tek nakon štoe bijo sprovot, neđe sam zar bijo naputu.

Uta nekolika dana zborili onjem u novinam. Neki samo vijes, neki komentarisali, neki ko neko śećanje, nijei baš bilo puno dasuno, hȁ, baš nešto osrca rekli. Većinom svi kakoe zaboravljen i napuštan.

U jednijem novinam u Zagrebu, Večernjaku, jedan što unjim piše, Derk mue bezime, veli dae Anđelko jedan od najprevođenijie našije autora i još veli kakosumu zadramu o Ebrangu neđe napisali damue ime Zoran. Eto toliko neznanja i ponižavanja. Pa kakoe ko student prve godine završio u zatvoru štogae pratilo cieli život idae moro studirat u Skoplju i Beogradu. Ali dae, moj sinko, dobio važnu nagradu za roman Gorko sunce, da niko otok džirija, što tamo śede, a dasu vala bila pametna čeljad ko neki Marijan Matković i neki Radomir Konstantinović, nije znao koeto sastavijo! Sve onjem fino tako! Pa kae prebjegao u Zagreb, dagae rvacka sredina više ignorsala vet prifaćala idae zameto dosta degenanja u novinam, najviše na svoju štetu. Veli taj Derk.

Pisalisu još neki o njem tat, Rvacko slovo, amase nemore dokučit šta, potrto s interenta.

Najviše i najlješvesu onjem pisali Bosanjci. I nekolika puta prije vet štoe umro, oni … vako postariji, sijed, menie on pravi bosanski did, nemaga dugo na televiziji, jȁ, Lovrenović. Dae, svegati, u predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanjskoj poeziji imo kraljevsko mjesto. Dae Sarajevu pjevo ko niko. Idasu, kakoe otišo iz Sarajeva, nanj zaboravili, ko daga bok nikat nije nidao.

Mislimse ja usebi vako, kolikie to grat i kolikae tu bila patnja, svjecka, pada unjem vele dasuim najlješve pjesme našeg čoeka izmalog Zagorca, da im on kiti. Golemo.

A oni što ima rep i bradu, uža ponekat bit nateleviziji, e! Milenko, onmue vala sve skreso, ama i napisao tako dobro, nebi ni ćaća Juda. Podužee, nemogu jato ođe sve prenosit, kooće nek prečita na onoj njegovoj Ajfenovoj ćupriji. Amae reko iovo: Mogoe izrata otić đestio posvietu iostat veliki, otić onijem ljudma skojiemje imo nešto zajedničko osamdesetih, a nipošto onijem koji su vodili ratove i ravnali mržnjom. Jerković zbori kako Anđelkova knjiga Kraljica puteva najlješve meće o Sarajevu, otsvije drugije knjiga na svijetu, idase nije rodijo majčin sin kojibi to tako udevero. Adae svije tije trides njegovije godinica u Zagreb otišlo uludo. U njimae, veli Milenko, Vuletić mitiro sam sebe! Onje to metno unđek jedno hevtu-dvje po Anđelkovoj smrti.

I Mnakić je onjem fino zborijo, nemašta, a ona mala Lujanović, onae pokupila sveto i pitala još neke stručnjake i pisce koiga dobro znadu, lje pešes nji, i metnula zajedno. Tibi reko, kačitaš to njezino, kakoe to ona fino načinila, da mi žívemo u kakvoj velikoj kulturnoj zemi, u kojoje dobar pisac Pok!

A ovi štosu zborili na sprovodu, oni su malo… Zborili damue 1991. uništena kuća đese rodijo. Nije joj, što ja znam, vala ni kupe falilo. Bašsam pito jednog našek što zna sve otom, jeli to istina dae Zagorac strado? Kažemi, nije vala, koeto lud reko?!

Jedan kodase balečio šnjim: dae Anđelko najjadnije izgledo kacumu, veli on, srpcki zlotvori opljačkali i spalili rodnu kuću 1993. godine. Pa kobie upalijo tat kasu već godinu dana otolen išćerane one nesreće rezervisti. Većo ko naš?!

Na jednom mjestu zbori Anđelko dae do 93-će živijo u Sarajevu, aotat kao izbjeglica na relaciji Ravno Zagreb, nadajućise povratku u Sarajevo. Amase nije nikat vratijo. Družijo se sonijem kojibi prevrnuli Sarajevo za čas posla dasu mogli.
– Onje vazda bijo uzvlas i prije i izarata. Bijo prije nešto u Skupštini republičkoj, imo stan, u drugom mu stanovala žena i dijete. U Zagrebu, bezbeli, bijo s Tuđmanom uruku, a znaš kakvae Tuđmanova politika bila prema Sarajevu – govori mi jedan drug.

***

Čuješ, prečitosam nekolike njegove zbirke koe imam. Odone Čempres u zavičaju, štomie Marija naša jamila za rođendan 1986. do Čela i metak i Pismo nebeskome gromu. Čito sam ponovo Gorko sunce, nekolika puta napreskoke. Puno sam lašnje sat razmijo šta veli, a najlašnje o zavičaju. Tumie posto drugi čoek.

Ondar dođo na internetu do njegovije pjesama, kakoi čitaju glumci. Oni veseli Milenko odabro njegove pjesme i pjesme Petra Gudelja i Milana Milišića. Tomie, nâš, najbolje śelo. Pasam mislijo vako: vidiš, koliko svijeta o njem misli loše, ija međunjma, ada imamo imalo pameti trebali bimu bit zafalni. Zasvee nas iz Ramnog i Ercergovine, i osvakle, napiso koisvetog pisma, štose kaže. Što vele ovi ljudi gori, neke sumu pjesme vanjtake: Kabudem velik ko mrav i ona I jasam ođe ubijo… Mogo bii dodat barem deset. U prvoj veli biću sam svoj grešnik i neću ninakok potvārat dae on kriv zame, nit zato nanj dizat ruku, i takoću znat zašto žívem. A u drugoj, veli, ijasam ođe ubijo četeresprve, jerje oni štoe ubijo bijo isto štoija. Ove dvjépjesme su dosta, samoise drži! Štoseno veli, ne trebati ić ucrkvu. One su molitava dase bude čoek.

A ostalo o njemu, ovo ono… To mî, akoćeš baš pravo, zborimo o nami samijem. Zborimo ono što mi odnjek razumijemo i doček držimo. I, što on ispada grešniji, mi ispadamo praviji. Pušti to! Vet, ajemo umjesto toga svaki dan izmolit: Daj Bože da budem velik ko mrav! Pada nikom ne zamećem šûšak navr glave.

www.polis.ba