Ivan Lovrenović

U tvom je skandinavskom albumu, koji je odavno pun, i koji sad često otvoriš i listaš, gledaš, mnogo slika i s Ammeruda, oslanskog prigradskog naselja u kojem si živio cijelo prvo desetljeće novog stoljeća i milenija. U tome si dijelu grada, koji je odavno u dobroj mjeri getoiziran, preplavljen došljacima, razmišljao o sjaju i bijedi svojih usputnih postaja, i o njima pisao, pisao svoje skandinavsko pismo, razgovarao s n(N)adom, nostalgično se dovršavao. Ammerud ti je dragocjeno iskustvo, jedno od najdragocjenijih, ondje si, kao rijetko gdje, bio sam, i istodobno bio s drugima, usamljenik u mnoštvu, posve. Ondje je, u sivoj, betonskoj trinaestokatnici, nalik na kasarnu, ili na one hladne, tužne zgrade u Grozniju, na njezinu vrhu, nastalo nekoliko tebi važnih knjiga, u kojima si napokon samom sebi priznao da ipak treba pisati jednostavno, iskreno, što jednostavnije i što iskrenije, zapravo onako kako jest, onako kakav jesi. Onako kako je to tvoja pjesma Ammerud nekoć zapisala:

Istinu o ruži ne možeš više
ispričati jezikom dobrih.

Davno sam to negdje pročitao.
I zaboravio. Kao što sam zaboravio
i mnogu drugu misao tačnu.

Toga sam se sjetio ovdje
u kasarni, u kojoj godinama živim.
Ovdje, gdje sklonila se bjelosvjetska sirotinja
bježeći od svojih pinochea, karadžićevih
mladića i drugih tutinih tutića. Bože
koliko nas je, sve od nas pocrnjelo!

Pa ovdje su se skupili samo narkomani!
I svi crni! Sve beznadni slučajevi! I mi
među njima – rekla jednom Nada
s kojom jedan od tih stanova dijelim.

Ovdje su, Nado, svi usamljeni ratnici –
pokušah je ispraviti. Gubitnici. I svi sjede
među svoja četiri zida i mozgaju, memoare
pišu. Kao i svi isluženi, žaljenja vrijedni
patnici. Netko na ovaj način, netko na onaj.
I svi se dovijaju kako da socijalnu pošteno
zarade mirovinu. Pa da se vrate onamo
odakle su došli. Ako bude moguće.

Rekoh joj, i dometnuh: Je li normalno
da nevini preuzme krivicu na sebe? Nije.
A preuzima li nevini krivicu na sebe? Preuzima.
Eto vidiš. A da nije tako, ne bi bilo ni nas
ovdje, na Ammerudu. Niti bismo, jezikom
trnja, pričali istinu o ruži, istinu dobrih.

U toj je sivoj, betonskoj trinaestokatnici, nalik na kasarnu, bio, naravno, lift. I trebalo je, naravno, vremena da njime s trinaestoga siđeš, ili da se njime na trinaesti uspneš; taman toliko da lift bude mjesto svakojakih susreta, i zgoda. U njemu si ponekad sretao i jednoga Pakistanca, starijeg, oronula čovjeka. Jednom te on upitao odakle si, jedva si ga shvatio što te pita. „O, Bosnia, Pakistan!“, uzvratio je kad si mu rekao odakle si i, sav ozaren, potapšao te po ramenu, gotovo zagrlio. I kad god te je poslije sreo, obično u tom istom liftu, lice mu se ozarilo, u osmijeh pretvorilo, kao da je nekog vrlo dragog sreo. „O, Bosnia, Pakistan!“, samo što nije uskliknuo… Pa da, to je to, bratstvo po gubitništvu, pomislio si svaki put kad si ga, ozarena, sreo, i istovremeno se zapitao osjeća li i on, i misli, isto kao i ti; ili je uzrok njegovoj ozarenosti ipak u nečemu posve drugom? S uzrocima i posljedicama nikad nisi bio baš načisto, uvijek ti je bilo zagonetno odgonetati što je što, i tko je tko, i iz čega što proistječe…

Jednom si, u tom istom liftu, sreo i jednu sunarodnjakinju toga Pakistanca, dao si joj umjetničko ime Shabana, jer morao si je nekako nazvati, kad primijetio si da te krišom gleda, i predosjetio da će te nešto pitati, nešto možda važno, što je u jednom trenutku i učinila, upitala te… No i taj je susret pjesma pokušala što vjernije opisati:

Jesi li ti musliman?
Vjeruješ li u Allaha dž. š.?
Upitala je, iznenada, i odlučno.

Kao da su joj u pitanju i svi odgovori bili!

Prvo sam se zabezeknuo.
(Neće valjda i ovdje u din ugoniti?!)
A onda jedno kratkosilazno bosansko
a izustio.

Zatim se nešto neshvatljivo gordo
iz mene javilo: Pa, pjesnik sam ja…

Da bliske stvari i nisu uvijek
jedna od druge beskrajno daleko
bī potvrđeno brže nego što sam očekivao
kad začulo se dugouzlazno pakistansko
a pa o

nešto kao: Aa taa koo…

Da, baš tako.
Nešto, zaboga, moraš biti.
Kao što u nešto moraš vjerovati.

I kad god je sad sretnem, a sretnem je često
pomislim da sam joj ono onda ostao nešto
dužan. Sve krišom je pogledajući u ono mjesto
bujno gdje tvrda joj vjera počiva. Jer kažu
znanstveno je dokazano da zdravo je u ženska
gledati prsa. Zdravo, kažu, kao voziti bicikl.
Što bujnija prsa u koja gledaš, to zdravlje
navodno u tebi jače puca. A gdje je zdravlja
tu je i vjere. Koja na oči ulazi. Kao što
nevjera na usta izlazi.

Jesam, jesam! –

u meni srce hudo
na bujna joj prsa svaki put ludo zakuca.

Taj je lift u toj ružnoj ammerudskoj trinaestokatnici doista bio prostor zanimljivih događanja. U njemu je jednom osvanuo i jedan oglas, koji je pjesma također pokušala što vjernije opisati. Naslovio si je Domaća zadaća:

Izgubili smo siva vrečica
pred ulazan vrata. Molimo
pošten nalaznik da donijeti
na trinaest kat do stan taj i taj
ili da zvati u telefon
taj i taj. Unaprijed
fala –

u liftu stajao oglas
na običnom papiru napisan.

Kao da se bratu u nevolji obratio
brat. (Sreći i miru izgubljeni rat.)

Moglo se sasvim lijepo uočiti
na kakve je sve prepreke na bijelu
papiru loš norveški nailazio.

Kao da je crno na bijelo napisano
koliko je trebalo boravišnu dozvolu
čekati. Koliko stan. I posao.
Da bi se napokon na noge stalo.

Dugo je taj oglas u liftu stajao.

A onda je netko, uvrh oglasa
na besprijekornom norveškom
u cijeli slučaj Ibsena umiješao:

Vječno imaš
samo ono što izgubiš.

Začudo, o sadržaju izgubljene
vrećice ništa nije pisalo.

A nije jasno ni zašto je Ibsen
crvenom olovkom dopisan.

Kao da je netko nečiju
domaću zadaću ispravljao.

Eh, Ammerud, Ammerud…

Mjesto mog susreta s drugim i drugačijim, mjesto moga učenja, moga sazrijevanja. Odavno me ondje nema. Odselio sam se odande. Sad stanujem na sasvim drugom kraju grada. Onu izgubljenu vrećicu još nisam našao, više je i ne tražim. A više se i ne sjećam što je u njoj bilo.

Ali zato domaću zadaću još uvijek pišem. Prepisujem je, prepravljam i dopisujem, sam sebe ispravljam. Govorim si: Jesi i kad nisi, nisi kad jesi… Čekam: čudo da se desi.