Pavle Goranović: Pjesme s pitanjima

SLUČAJ RIJEČI KAL

– Pismo govorniku hindu jezika –

Jedni imaju problem sa pamćenjem,
drugi sa zaboravom.
Prvi se previše sjećaju, drugi samo zaboravljaju.
Jedni su već u budućnosti,
drugi su uvijek u prošlosti.
Sadašnjost izgleda svima izmiče.
Kažu da u hindu jeziku, jeziku neshvaćenih miliona,
feministkinje i prosvjetiteljke Pandite Ramabai Sarasvati,
ista riječ označava juče i sjutra.
Navodno, ta se riječ piše, ili čita: kal.
Sve je jedno kalu.
Pa nema to veze što na ovom ubogom prostoru
ničega nije od indijske mudrosti,
što pomislih kako se i u nas nenamjerno
istom riječju objašnjava prošlost i budućnost.
Isti usud i iste zlosti, svevremene i kružne.
I riječ kal postoji u ovom jeziku: izam je kal,
kao i mnoge druge riječi naših jezika.
I značilo bi valjda doslovno: blato.
Ili još gore – glib.
Pa nijesu krivi jezici,
što ta riječ zvoni u vilicama predaka i ušima potomaka.
što se primjenjuje kad je i ne izgovaramo
i u nju što uranjamo, šta god ovdje da učinimo.
Kal – to je i naša riječ za juče i za sjutra.
Hindusi će se vjekovima hvaliti s jezičkom raznolikošću;
No, jedinstvo u tolikoj raznolikosti, a u jednoj riječi –

ne bi našli oni prvi koji imaju problem s pamćenjem,
ni oni drugi što ih tišti zaborav.
Ne bi ni oni iz prošlosti, niti iz budućnosti.
Ali, oprostite na prestižu, govornici hindu jezika,
vas 322 i nešto miliona ponaosob,
uključujući i poštovane prevodioce neznanog broja
s tog jezika mnogoljudnog i drevnog:
kal je, za razliku od vas, naša riječ i za – danas.

 

SIĆUŠNA RIJEČ

Pokucao je iznenada naš poznanik, prilježni prevodilac.
U nestrpljivom govoru, gestikulirajući i skupljajući usta,
saopštio je problem koji ima sa prevodom riječi „sićušno“.
Ponavljao je nevješto tu riječ i tražio pomoć od nas
kojima je to maternji jezik.
Svo troje smo ponovili: sićušno, sićušno, sićušno…
Za sebe i za druge smo ponovili.
Tek tada, postala mi je smiješna ta riječ,
kao da je djeca izgovaraju, različitim naglascima.
Sićušno, hmm. Smijao sam se na na „ć“ i na „š“ najviše.
Smijali smo se na slovima.
A onda smo pokušali pružiti ozbiljno objašnjenje te riječi.
S uspjehom je prevodilac razaznao riječ „sićušno“
i već znao kako će je prevesti.
Svi smo potvrdili:
sićušno, sićušno, sićušno.
Slavodobitno smo klimali glavama,
kao da smo svi u toj jednostavnosti spoznali nešto sasvim novo.
Prevodilac je još jednom svečano ponovio: sićušno!
Tek da bi i sebi tu sićušnu riječ približio, kako bi je prisvojio.

A mi smo se kriomice pogledali.
Između naših očiju,
između tih skrovitih znakova,
prostiralo se nešto zbilja ogromno,
nešto što smo upravo spoznali s ovom riječju.
Tako smiješnom, tužnom i veličanstvenom.

 

SKICA IZ TIRANE

Da li postoji vrijeme koje razara – Rilke

Snopovi svjetlosti žustro obilaze Blokku.
U ovom gradu gdje se vremena smjenjuju,
gdje se može u isti čas dospjeti
duboko do unatrag, pa ravno u budućnost.

Krstare razna svjetla, tako uvjerljivo i brzo
mimolilaze se vremena, kao da niko za to ne mari.
U slapovima brzog jezika nadolaze riječi.
Njišu se oprečne zgrade, ti spomenici dobima
i uređenjima svijeta.
Život je sve hitriji s jedne strane,
s druge je okamenjen.
Sve to ide u neku beskonačnost.

Mislim o izostaloj šetnji, kako bih uhvatio
zvuk u neposustaloj energiji.
Ulični prodavac u blaženoj dokolici
nudi Kapital iz 1954. za svega 300 leka.
Jezik para utopljeni vazduh i obziri se ukrštaju.
Ovdje je i trošnost živahna.

Ali, niko u ovom gradu večeras
ne čuje samrtni kašalj devedesetsedmogodišnje Nedžmije Hodža,
bivše direktorice Marskisističko-lenjinističkog instituta,
rodom Džuglini, iz Bitolja,
koja se u 23. godini zaljubila u lijepog revolucionara Envera.
Niko ne zna za njen dom,
Niti sudbinu porodične biblioteke.

No, u posljednjem izdisaju njene krhkosti,
najednom će se zbiti ponavljanje vremena.
I neko će izgovoriti par riječi o odanosti.
I o neraskidivoj ljubavi Delikatne i Tarasa.

 

ZETSKI DOM

(I)

Zaustavljena godina.
Na početku Bajove,
zimski su dani i ledi od vrha zgrade Zetskog doma.
Zaustavljeni su i rijetki pokreti.
Zamišljam ona vremena i ljude u prolazu,
u istim kaputima, s istim kišobranima.
Koliko ih je već otišlo, koliko njih više nikada ovom ulicom
nije prošlo, nikad više vidjelo snijeg nije,
ni Zetski dom. Zaleđeni životi drugih nas.

Zaustavljen jedan dan, negdje u mom postojanju
i kad god pomislim, mogu oživjeti
tu dragu i daleku nepomičnost.
Zaustavljeno ono doba, zaustavljeno, a traje još.
Ni ljudi, ni snjegova, samo sjećanja.
I mi, unutar te porodične fotografije,
nevidljivi i već neznaveno nepostojeći.

Odjednom,
sve je kao na sjajnoj slici Gojka Berkuljana,
zimska idila, krupne pahulje,
bijeli se oko Pozorišta.
Samo fale ljudi.

 

LJUVENI NATPIS

Kada bi koji put kosom mahnula
naglim pokretom glave,
pri tom čvrsto zatvoriv oči,
pomislio bih da si time razigrala stvarnost.

Potom zatvorio bih oči i sam –
tada zajedno zamišljamo vrijeme neko buduće.

Sad vidim kako ti je kosa tada tek
skrajnula blažene trene.
Onda kad bismo se tako igrali, nijesmo mogli znati
da smo sklopivši oči, samo ono naše vrijeme rastjerali.

A tad je ustvari trebalo otvoriti oči širom. Oboje.
Zatvarali smo oči pred zluradim vremenom,
a još tada, ono je naše doba iz nas samih izbivalo.

Želio sam ti pisati po ruci, po leđima
– eh, i oni stihovi po gležnju.
Natpisi jedne ispripovijedane ljubavi.

Odjenuta oprezom, blizu plavetnog horizonta,
ipak nijesi mogla sve da predodrediš.
Iako su sad između nas klanci,
Tvoje bilo ostalo mi je u rukama:
kakvo je to tek nasljeđe.

Bila si onda u haljini s nekim bijelim slovima glagoljice.
Odjeni onda i ovaj natpis ili dva,
Tebi sam ih namijenio, po tebi nadjenuo.
Po nama naslovio.
Jer, postoje nježnosti koje su sačuvane samo u jeziku,
između gornje i donje usne.
Pristoje ti one, po svemu, te riječi.
Razdvojenost razbistri, mene konačno odijeli.

U zajedničke večeri, s onim mahanjem kosom,
žmureći, odoše samo riječi kojih je tada nedostajalo.

I dva zaljubljena vida
u tjesnacu prerijetkih časova.

 

JEZIK I ŠUM

Na svjetski dan čitanja poezije naglas

Kaži mi, kamo usmjeriti šum jezika,
kad niotkuda nema odziva.
Ti čuvaš ljubav u nepoznatim sastojcima,
na hladnom prostoru.
A moje srčane riječi idu u glas sa nervima.
Šaptač sam tvojim nijemim muzikama;
svjedokinja si mojih obnavljanja.
Možda se tako dostiže skladna temperatura
dva rebra što se razumiju u strasnom doticaju.
U tebi ljubav postoji neizgovorena,
ja rizikujem da je previše saopštim.
Uočila je to ona elegantna vlasnica izdavačke kuće,
kad je odmjerila naše kretnje
i osmotrila naše poglede, dok smo prelistavali kataloge.

Kaži mi, kamo da uputim svoj glas
kad se tvoj sluh premišlja.
Bio sam zapisivač povremenih ljubavnih trenutaka.
Ne morah biti i prorok da bih uočio kuda ćeš otići.
Taj tvoj okrutni plan nije me iznenadio,
slutio sam sve to i prije nego što je otpočela sjutrašnjica.
Ti voliš jezik, ne i onaj njegov šum.
(Ah, šta drugo nego da poštujem,
premda i rebra pamte.)
Tebi ne vrijedi riječ na glas,
ne samo zato što zbilja voliš da pročitaš,
nego što se plašiš da ćemo se u jeziku –
u tom, makar i najmanjem šumu njegovom i prepoznati.
Plašiš se da ćemo se izgovoriti.