Tomislav Domović: ISPOVJEDAONICA
Napisao sam tisuće stiholovki,
nijednu dovoljno dobru za pojašnjenje postanka,
nijednu presudno očajnu da opravda olovo u sljepoočnici
Za svaki dan po jedna, tako dokazujem raslinju da još sam živ
Nastaju jednostavno, embrio sna s plafona presadim u mokru jastučnicu,
od čovjekova znoja nema bolje posteljice za rođenje misli
Kad sazriju u biće ohrabre se, jurišaju na oštro pero i imitiraju ošit;
bučne u slavlju, šapćuće u ljubavi, tihe u koroti
U dokolici drobe heljdu i s kvascem u tinti pregovaraju o bistroj vodi
Tragaju za Betlehemom,
a kao pernati uljezi slijeću u dronsko jato
obrušeno na školska igrališta
Pohranjene dodire iz mračnog trapa izvlače na sunce,
a potkožno svetkuju dah i nespretnost žudnje dok otkopčava stegnuti korzet
Napisao sam tisuće snohvatica,
svakom živu majku i mrtvog oca iznova podsjećam
kako dvonožac s glavom na mokrom jastuku postaje stablo,
posvojče brezove mladice s kojom usporedo
raste do prve neselektivne sječe na rubu šume
ajfelov most, www.jergovic.com