Ivan Lovrenović

Za novi broj magazina Staze, koji izdaje Isusovačka služba za izbjeglice, uvodnik je napisao prof. Vladan Perišić. Vladan Perišić je umirovljeni profesor filozofije i teologije na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, gdje je predavao filozofiju, teološku epistemologiju, ontologiju i patrologiju, a ranije i srednjovjekovnu te modernu filozofiju na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Obnašao je dužnost dekana i bio predstojnik Katedre za patrologiju, a dugi niz godina predstavljao je Srpsku pravoslavnu crkvu u Svjetskom vijeću crkava. Kao protojerejstavrofor Srpske pravoslavne crkve aktivan je i u ekumenskom dijalogu, osobito kao član Pravoslavno-katoličke radne skupine „Sv. Irenej”, a ujedno djeluje kao parohijski svećenik u Dubrovniku.

Uvodnik Vladana Perišića iz Staza objavio je portal polis.ba, odakle se prenosi ovdje.

Patriotizam bi mogao označavati ljubav prema domovini čijih smo neizbežnih mana svesni, a što nas podstiče da je uvek nastojimo učiniti boljom. Ali ne na račun drugih. A nacionalizam bi mogao označavati ljubav prema sopstvenoj naciji čije neizbežne mane pokušavamo da odstranimo kako bi bez njih zavredila još više naše privrženosti. Kažem da bi patriotizam i nacionalizam to „mogli“ biti. Jer najčešće nažalost nisu. Kod ljudi niskog stupnja kulture (a i inteligencije) patriotizam se obično izražava negativnim i čak neprijateljskim stavom prema drugim nacijama. Zar ljubav prema svojoj naciji ne pokazujemo time što neku drugu mrzimo? Obično onu nama najsličniju (uporedi nekada Judejce i Samarjane ili sada Ruse i Ukrajince, mada bi i Srbi i Hrvati bili odličan primer). Jer, naš nacionalizam je patriotizam, a njihov je šovinizam. Uostalom za sve naše mane, nedostatke i promašaje krivi su oni drugi. Nikako mi. Stoga je i normalno da ih mrzimo i nipodaštavamo. A da se svojoj naciji i domovini (pa i državi) klanjamo kao idolu, kao zlatnom teletu. I da pri tom imamo svu podršku svoje crkve koja je „čuvar tradicije“ i naš istomišljenik zadužen da nam umiri savest ako se ova slučajno probudi.

Za razliku od nas, Isus svoju domovinu nije idolatrizovao, nego je za njom plakao. Kao za onom koja je dostojna sažaljenja jer je očito skrenula na stranputicu, što je za njega značilo da je skrenula sa puta koji vodi ka Bogu. A to je opet značilo da je postala nepravedna (pravednost je svojstvo Boga), a često i nemilosrdna (milosrđe je svojstvo Boga). Sažaljevao ju je kao izgubljen slučaj i nije na njene nedostatke hteo da zatvara oči. Nije joj podilazio niti joj je laskao. Nego joj je, kao zabludeloj, proročki pretio („Jerusalime, Jerusalime…“). Čak je i njene najviše vjerske službenike, koji su je u tom zastranjenju zdušno podržavali, nazivao licemernom „pećinim razbojničkom“. Možda bi se moglo reći da je njegova ljubav prema (zabludeloj) domovini imala formu sažaljenja.

Za razliku od Isusa naši domoljubi (srpski i hrvatski) svoje domoljublje ničim ne dovode u pitanje. Oni svoju zemlju i svoj narod, umesto da ga kad zastranjuje ispravljaju i vraćaju na pravi put, potpuno nekritički veličaju i uzdižu iznad svih ostalih, a uzdižu ga tako što ostale obezvređuju i nipodaštavaju. Potpuno zaslepljeni iracionalnim uverenjem da poseduju superiornu vrednost nad ostalima prostom činjenicom što su se slučajno rodili u jednom delu zemaljske kugle, a ne u nekom drugom. I koji je u trenutku njihovog rođenja slučajno imao baš onu kulturu i baš onu religiju koju su oni svojim dolaskom na svet zatekli. I koju sada nepromišljeno veličaju kao superiornu nad svima ostalima. Ispada da su ta nacija i ta religija samo čekale da se oni pojave kako bi celom svetu razglasili njihovu superiornost nad ostalim nacijama i religijama. Takvo ostrašćeno zagovaranje sopstvene nacije i nacionalne države koje ponekad ide i do nivoa religiozne ushićenosti, kao što to jevanđelja nedvosmisleno pokazuju, nema nikakve veze sa hrišćanstvom. Naprotiv, potpuno mu je strano. Da li ćemo to ikada shvatiti i prihvatiti izgleda da zavisi od naše spremnosti da se suočimo sa istinom i od toga da li našu savest uljuljkavamo u nacionalnoj mitologiji ili nastojimo da je držimo trezvenom i budnom. U tome bi nam naša crkva mogla, štaviše morala, biti od najveće pomoći. No, kako stvari stoje, teško da će od nje ovakve biti ikakve vajde.