Ivan Lovrenović

Bezumnost i taština sve je što čovjek pod suncem čini
da obilježi svoje zadnje počivalište, da za nj izabere
najljepše mjesto; s tim i bez toga isto mu se piše: iz praha
je stvoren i u prah će se pretvoriti. Tko može izbrojiti sve
one milijarde, od početka svijeta, što im kosti trunu na
mjestima nepoznatim, neobilježenim, koje ničija draga
stopa nikada nije pohodila, ničija suza na njih kanula!
Tvorcu nisu nepoznati, pred njim su isti kao i svi drugi.
Ako su u nj vjerovali. I ako ga ima.

Jest, dakle, bezumnost, i jest taština, jest i uzaludnost,
ali što je ljudsko a da nije – to troje!
Iz toga trojega izašle su stvari najuzvišenije,
bez kojih bi svijet bio ljudska pustinja
a život čovjekov tupo i gluho nizanje dana. Pa, tako,
grobovi i groblja znaju biti mjesta nedostižne ljepote i tajanstva,
i predmet žarke čežnje smrtnika.
O posljednjem počivalištu sanjarili su i pjevali
visoki duhovi, umnici i pjesnici.

Goran Kovačić, u strašnoj anticipaciji svojega stvarnog,
nepoznatog groba u šumama iznad krvave Foče:

U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum.

Paul Valèry, kad ispjevava slavnu poemu o morskome groblju,
a na groblju istoga imena u rodnome Sèteu i počiva,
na brdu Saint Clair što nadvisuje grad i
mediteransku pučinu beskrajnu: 

okružen sav mojim pogledom morskim.

Sav u kontrapunktu, Georges Brassens, veliki pjesnik i pjevač
malih ljudi i malih stvari, i on iz Sètea, uz svoju gitaru koja priča,
i uz svoju neizbježnu lulu pod moćnim brkom, pjeva

Molbu da bude ukopan na plaži u Sèteu:

poštujem, kaže, Valèryja, njegovi su stihovi od mojih bolji,
ali moje groblje bit će od njegovoga morskije,
a mještani mu neće hodočastiti. Dragi brkajlija na kraju
nije pokopan na plaži u Sèteu, to ne daju propisi ni
bolji običaji, koje je u svojim pjesmama tako ljupko-jetko
ismijavao, već na Cimetière de Py, groblju koje je nastalo
kao sirotinjsko, a stoji na unutarnjoj strani grada,
nasuprot Valèryjevu veličanstvenom Cimetière marin.
Omahnuo je, međutim, u proroštvu Brassens: od 1981.
kada je pokopan, njegov grob postao je mnogo posjećenija
grobljanska znamenitost od Valèryjeva.

Zlosretni Walter Benjamin nije mogao birati gdje će
umrijeti i počinuti: smrt ga je stigla u Portbou,
mjestašcu podno Pireneja, kad je 25. rujna 1940.
bježeći ispred nacizma prešao španjolsku granicu
i odsjeo u hotelu „Fonda Francia“. Saopćili su mu
da njegovi papiri ne vrijede i da će ga sutradan vratiti
natrag. Iste noći umro je, a ta je smrt do danas ostala
zagonetna (srčana kap?, samoubojstvo?, likvidacija?).
Uz prisutnost nekoliko dobrih duša, sahranjen je na malom
mjesnom groblju iznad mora, ograđenom visokim obijeljenim
zidovima, s redovima grobnih niša što kaskadno padaju
prema beskrajnom Mediteranu koji se stapa s horizontom
pa ne znaš gdje završava more a gdje počinje nebo.

Prema mjestu počivanja nije bio ravnodušan 
Ranko Marinković, premda su mu pogled na svijet
i književna poetika cijeli sagrađeni na genijalnoj ironiji
i ogoljavanju svetinja. Tražio je, i dobio, najljepše od
viđenih: groblje pod crkvom-tvrđavom sv. Mikule iznad
Komiže. Na tome mjestu što graniči s beskrajem,
s onostranim, javlja ti se ironija sasvim marinkovićevska,
tek malo sjetom prožeta: prava je šteta što stari majstor,
u suhu otočnu zemlju zakopan, pa odozgor pritisnut
teškom pločom od bijela mramora, a uza sve to još
i mrtav – nikada ne će moći oćutiti šum vitkih čempresa
pod kojima leži, niti može uživati u bezočno raskošnom
morskom pogledu zbog kojega je sebi izabrao mjesto.

Gledale su ove oči i druga čudesna mjesta mrtvih
nastala iz silne i tašte želje živih da ne umru sasvim.
Časove najvišeg tajanstva i najfinijega milja imale su
u tišini bosanskih planina,
uz stare bosanske putove,
na grobljima u mjestima čija imena malo komu nešto znače:
među mramorjem na Zmijskoj gromili između Čvrsnice i Vrana,
pod  golemim Bašića mašetom na polju Glamočkome,
u Krčevini na Baljvinama s ogromnim vidikom na Bočac,
dolinu Vrbasa prema Banjoj Luci, visoki masiv Čemernice,
na mezarjima Kulenovića-Bajbutovića na Havali iznad Une,
uz križe na Rostovu,
u Brajkovićima na groblju koje se zove Bogduša,
na Madžarskome groblju pod lipom u Jajcu,
među golemim biljezima na gustovarskome Mramorju u moru
krupnih ciklama omamna mirisa...
Sve su to mjesta sirenskoga zova: ovdje se zaustavi,
ovdje počini, gdje ti može biti bolje da se smiriš!

Al' ima mjesto nad svima mjestima:
Staro groblje u Varcaru pod Grabežom
Na zemlji koja se zove Ćelija.
Sve je tu tvoje.
Tako će i ostati
Bez tebe

Ti nećeš pasti u zamku, tražiti
Da ti se ispuni želja, prazna i pusta,
Tebi je bliža stara katolkinja iz djetinjstva
Koja se znala otresti kad bi se povela
Riječ o grobovima, gdje bi tko volio, gdje bi mu bilo
Najdraže:
„Pripazite vi mene dok sam živa, kad umrem
bacite me za plot!“

Ne, nećeš pasti u zamku,
Tvoj trenutak na Ćeliji bio je onaj
U kojemu si cijelim sobom znao da
Stojiš na srcu zemlje.

Nikada se nije okončao
Taj trenutak
Traje kao steći mramor.

(Iz knjige Ulazeći u Varcar, odlomak iz poglavlja Groblje na Ćeliji, 2016.)