Fra Ivan Šarčević: PJESMA STVORENJA FRANJE ASIŠKOG, S NOVIM PRIJEVODOM

Sažetak

Svojom Pjesmom stvorenja Franjo Asiški nadahnjivao je i nadahnjuje ne samo vjernike, kršćane, nego i mnoge druge, naročito umjetnike. Ivan Pavao II. proglasio ga je zaštitnikom ekologa, a papa Franjo uzima njegovo ime i svoj pontifikat usmjeruje prema Franjinom shvaćanju sveopćeg bratstva sa svim ljudima i stvorenjima. Franjin odnos prema stvorenjima proizlazi iz njegova vjerničkog stava o dobrom i neimenljivom Stvoritelju. Po stvorenjima i sa stvorenjima Franjo zahvaljuje Svevišnjem; pažljiv je prema svakom Božjem stvoru - od mrava do sunca, od ševe do mjeseca. U članku se analiziraju sve strofe Pjesme stvorenja, od nebeskih preko zemaljskih elemenata, pa preko praštanja kao vrhunca ljudskosti do sestrice smrti kao zadnje ljudske pohvale Bogu. Poseban se naglasak u članku stavlja na teološko praktične implikacije za nas danas. Naime, Pjesmom stvorenja Franjo nas potiče na bolje vjerničko utemeljenje odnosa prema prirodi, ljudima i Bogu: na zahvalnost Bogu i osjećaj darovanosti, na odnos prema ljepoti, posebno ljepoti ljudskoga (ženskoga) tijela, na etiku koja poštuje autonomiju Božjih stvorenja, na zahtjev praštanja, na stav divljenja te na pomnije korištenje jezika vjere, počevši od dijalekta i pučkog jezika.

Ključne riječi: Franjo Asiški, Pjesma stvorenja, ekologija, bratstvo i sestrinstvo, tijelo, ljepota, pučki jezik

 

Uvod

Manje je poznato da je Franjo Asiški ne samo svetac, nego i pisac i pjesnik. Važno je to imati u vidu za sagledavanje cjeline njegove osobe i njegova značenja za kršćanstvo, Crkvu i kulturu uopće.

Franjo nije pisao mnogo. Iza njega je ostalo nešto manje od tridesetak, većinom kratkih, ali relativno značajnih spisa. Dijele se u tri vrste: prva su pravila i opomene/nagovori, druga pisma, a u treću skupinu spadaju pohvale i molitve. Ovoj trećoj skupini pripadaju Pohvale Gospodnje, među njima i Pjesma brata Sunca ili Pjesma stvorenja (1225.-1226.)[1] mnogima čak poznatija od drugih Franjinih spisa.[2] Uz Potvrđeno pravilo, Cedulju bratu Leonu i Oporuku najviše se pisalo o Franjinoj molitvi-pjesmi: Pjesmi stvorenja. Nju je Franjo diktirao fratru jer zbog oslijepljenosti nije mogao sam pisati.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je Franju Asiškog 1979. svecem ekologije i zaštitnikom ekologâ zasnivajući svoje razloge ponajvećma na Franjinom odnosu prema prirodi i svemu stvorenom, a što se upravo ogleda u spomenutoj Franjinoj pjesmi. Papa Bergoglio, uzeo je ime Asiškoga sveca i u svom poslanju nadahnjuje se Franjinim siromaštvom[3], bratskim odnosom prema Božjem svijetu, izgradnji sveopćeg bratstva i socijalnoga prijateljstva među ljudima, polazeći od siromašnih i perifernih. Izričito naglašava važnost Franje Asiškog u socijalnoj enciklici Laudato sì i njezinoj nadopuni, pobudnici Laudate Deum[4], zatim u Deklaraciji o ljudskom bratstvu (2019.)[5] kao i socijalnoj enciklici Fratelli tutti[6].

Na Franjinoj Pjesmi stvorenja i njegovom odnosu prema prirodi nadahnjivali su se i nadahnjuju mnogi pisci i pjesnici, od Dantea do D'Annunzia, Hessea, Andrića, Chestertona, Šopa, Hrgića i Brnčić ili kazališne predstave kao što je ona Renea Medvešeka, Brat magarac, filmova i dr. Tu su i razna glazbena ostvarenja Pjesme brata Sunca za zbor i orkestar kao što su činili muzičari Franz Listz, Domenico Alaleona, Carl Orff[7], Olivier Messiaen, zatim franjevac konventualac Domenico Stella, ruska skladateljica Sofia Gubaidulina, do mnogih suvremenih pjesma, šansona na festivalima franjevačke mladeži ili za neke druge prigode. Franjina ljubav prema stvorenjima tema su i mnogim umjetnicima, posebno slikarima i kiparima, od Giotta do naših Dulčića (npr. iznimni vitraji u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu), Grgića, Murtića, Sedera, Biffela, Kesera, Rončevića, Poljana, Blažanovića, Trogrlića, Salavarde (koji su radili i po crkvama i samostanima u Bosni i Hercegovini) ili nedavno postavljenim Vrkljanovim vitrajima u crkvi franjevaca-trećoredaca na zagrebačkom Ksaveru.

 

Edo Murtić, Zadar (1953)

 

  1. Vrijeme i kontekst nastanka Pjesme stvorenja

Franjo nije spjevao ovaj himan (canticum) u dahu, nego u razmaku više od godinu dana. Životopisci smatraju da ju je počeo sastavljati i velikim dijelom sastavio teško bolestan kod klarisa u Svetom Damjanu, u proljeće 1225. Dakle, nakon što se vratio s La Verne, u vrijeme prevladane duhovne krize o svome mjestu i ulozi u bratstvu koje je začuđujuće brzo raslo i postajalo velikim crkvenim redom (od petnaestak 1210. do oko 3000 franjevaca 1220.-ih godina), Franjo se sve više osjećao suvišnim a nekada i smetnjom.[8]

Duhovno opuštanje nakon lavernskih iskušenja pratila je, međutim, sve veća tjelesna onemoćalost i pritisak raznih bolesti, posebno bolova u očima do osljepljenja. U Sv. Damjanu mu je, u nekoj pokrajnjoj sobici od rogožine, koja je inače služila za svećenike, bila osigurana njega.[9] Ondje je imao noć strašnih bolova, ali i utjehu unutarnjeg razgovora s Bogom. U molitvenoj borbi primio je od Boga obećanje (certificatio) spasenja.[10] »Tada je sastavio pohvale o stvorovima i njih je namijenio za veličanje Stvoritelja« (2 Čel 213, FI 803). Tako su ove Pohvale Bogu po ljepoti svemira i njegovih stvorenja nastale iz velike strpljivosti i prigrljenosti tjelesnih tegoba. U dnu tame patnje, zablistala je božanska utjeha.

Strofu o opraštanju i miru, pretpostavlja se, pridodao je u svibnju iste godine. Povod je bio sukob dvojice glavnih ljudi grada Asiza, načelnika i biskupa, koje je Franjo poštivao, a bilo mu je jako stalo do mira. Strofu o sestrici smrti sastavio je vjerojatno krajem rujna 1226., u posljednjim danima života. Ostavljamo po strani moguća neslaganja oko autentičnosti i vremena nastanka pojedinih strofa. I bez obzira na nemogućnost posve preciznoga datiranja nastanka Pjesme te nekih literarnih problema vezanih za nju, ipak to ne priječi da upoznamo Franjin pogled na svijet i njegovu vjeru.[11]

Tri su cilja koja Franjo postavlja ovom pjesmom: pohvala Bogu, utjeha njemu i braći i izgradnja drugih. Izričito veli: »Zato ću njemu na slavu, a nama na utjehu i na duhovno saziđivanje bližnjih sastaviti Pohvalu po njegovim stvorenjima kojima se dnevno služimo i bez kojih ne možemo živjeti, a ljudski rod po njima mnogo vrijeđa Stvoritelja i danomice smo mu nezahvalni za tolike milosti, jer svoga Stvoritelja i darovatelja sviju dobara ne hvalimo niti slavimo kako bismo morali« (AsZb 83, FI 643).

Pjesma stvorenja kao da nas vraća u djetinje vrijeme našeg susreta s kozmosom, na naša prva putovanja u zvjezdano nebo i na rubove horizonta, i one imaginacijske avanture, k apsolutnom, na otvorene oči divljenja zvijezdama, travama i šarenom svijetu. Franjo s godinama ne posustaje, nego ostaje zadivljeno dijete do konca života. Kao »hodočasnik apsolutnog«, pjesmu pohvala Bogu, to djetinje divljenje Božjem svijetu, sastavlja na koncu svoga života. Sva tajna života i postojanja uvire u misterij Božje milosti, nakon dugog puta unutarnjeg čišćenja, preko radosti i patnji, preko opuštenosti u predanju u Božje ruke do teških tjeskoba duhovnih ali i fizičkih slabosti. Pjesma stvorenja gotovo slijepoga čovjeka izraz je njegove »mudrosti koja tako čudesno spaja najčistiju evanđeosku mistiku i najzaneseniju kozmičnu mistiku, osjećaj duhovnog odmaka i duboku povezanost sa Zemljom«.[12]

Paradoksalno je, dakle, da Franjo uvećava zahvalnost Bogu u vremenu duševnih nedaća, intenzivnije se raduje i pjeva prema kraju života kada ima sve veće fizičke nevolje. Pjesma stvorenja, molitva-pjesma, usporediva je i veže se uz Franjine Hvale Bogu višnjemu što ih je vlastoručno napisao bratu Leonu (Cedulja dana bratu Leonu), vjerojatno na La Verni, mjestu životnog sabiranja i naročitog doživljaja iskustva Božje milosti vezano uz stigmate. U toj hvali ima trideset i jedan put Bogu žarko iskazanih jednostavnih izraza divljenja: Ti si … svet, jak, velik, svevišnji, mudrost, ljepota, lijepost, milosrđe, pravda, umjerenost, bogatstvo… (FI 114-115). Iza svega toga stoji Franjino iskustvo njegove i uopće ljudske malenosti i Božje veličine.[13]

Osim kao pohvala Bogu, za izgradnju braće, Pjesma brata Sunca je bila samom Franji sredstvo utjehe u nevoljama, sredstvo da se suoči s patnjom i duhovnom krizom.[14] Asiški zbornik sažima Franjin odnos radosti i patnje, bolesti i pjesme hvale Bogu: »Na ono što je radosno činio i kad je bio zdrav i kao bolestan rado je poticao i druge, tj. da hvale Gospodina. Štoviše, kad je bio pritisnut bolešću, sam je započinjao govoriti 'Pohvale Gospodnje', a inače je volio da mu to drugi pjevaju. Mislio je da bi, razmatrajući Pohvale Gospodnje, mogao zaboraviti na težinu iznemoglosti i bolesti. Tako je činio sve do svoje smrti« (As ZB 83, FI 644).

Slično kao u svemu, tako i u molitvi i pjesmi, koje su neodvojivi dio života, Franjina duhovna hrana, duhovno štivo jest Božja riječ, Biblija. Osim Svetoga pisma, izvor njegove duhovnosti nalazio se i u liturgiji, bogoštovlju Crkve te nipošto naposljetku i nimalo manje značajno, u stvorenom svijetu.[15] Rekli bismo ništa novo, što i drugi nisu činili. Ipak, kod Franje je sve podložno posebnom procesu osobnog pounutarnjenja, novoj fuziji pouzdane familijarnosti sa stvorenjima i čudesne dubine običnih riječi, čak priprostih riječi umbrijskoga dijalekta kojima izražava svoj bratski odnos prema njima.[16] Nekada se radi samo o promjeni rečeničnog naglaska, drukčijem rasporedu riječi, što, međutim, mijenja ili drukčije usmjeruje značenje rečenoga.

Franjo, dakle, na svoj osobni način posvaja Božju riječ. Kao primjer za Pjesmu stvorenja očiti je dokaz biblijski Himan trojice mladića u užarenoj peći (usp. Dn 3,51-88) koja, bez sumnje, nadahnjuje Franju. Mladići, u smrtnoj nevolji, kao i Franjo, osobito pred kraj života, u teškim bolestima, slave Boga »u svim počelima i stvorovima«.[17] Franjo ništa i nikoga ne citira tek onako, pogotovo ne da bi se »pokazao« umnim ili da bi Božjim riječima potvrdio svoje ljudske naume, nego, i kad ponavlja drevne riječi, daje im svoju boju, stvara amalgam novosti, čini izvanredno u redovnom, novo u starome.[18] Povrh svega Božja stvorenja naziva braćom i sestrama, što je doista za to doba nečuveno novo!

 

  1. Pjesma stvorenja – sadržaj

Pjesma ima deset strofa i 33 retka. Našu analizu učinit ćemo tako što ćemo strofe o nebeskim tijelima: suncu, mjesecu i zvijezdama, spojiti u jednu, kao što ćemo to učiniti i s onima o četiri zemaljska elementa: vjetar i voda, oganj i zemlja. Napominjemo da se služimo raznim prijevodima, ali nastojim dati vlastiti, doslovniji prijevod originala koji se nalazi na koncu ovoga rada, ne zbog neke filološke znatiželje, nego radi ukazivanja na moguće šire semantičko bogatstvo riječi.[19]

 

2.1. Pohvala Bogu – Stvoritelju neimenljivu

Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine,
tvoje su hvale i slava i čast i svaki blagoslov.
Tebi to jedinom, svevišnji, pripada,
a nijedan čovjek nije dostojan spomenuti te.

U uvodnoj strofi odzvanjaju riječi iz novozavjetnog Otkrivenja, kojima se opisuje nebeska liturgija (poglavlja 4-5): »Dostojan si, Gospodine, Bože naš, primiti slavu i čast i moć! Jer ti si sve stvorio, i tvojom voljom sve postade i bi stvoreno!« (Otk 4,11).[20] Samo Bogu pripada hvala, čast i blagoslov svaki. Sve što je stvoreno Bogu se vraća kao njegova hvala. Nijedan čovjek, zaključuje Franjo, nije dostojan imenovati Boga. Nije dostojan reći Ime onoga koji nije bezimen ni neimenovan, nego neimenljiv (neizreciv) u svojoj nesličnosti.

Vrijedi napomenuti da je Franjo, iako bez teološke naobrazbe, zastupnik apofatičke (negativne) teologije. Naime, koliko god izražavao blizinu i familijarnost s Bogom, čovjekovu sličnost s Bogom i sa svim stvorenjima, spomenimo i njegovo gotovo doslovno materijalno uprizorenje, imitiranje Božjeg utjelovljenja s jaslicama u Grecciju, Franjo zadržava stav strahopoštovanja pred Božjom neizmjernosti. Bog ostaje uvijek veći i nedokučiv. Nikada se Franjo ne ophodi bestidno s tajnom Boga i tajnom postojanja. Nije beznačajno upozoriti da baš u njegovo vrijeme, nasuprot mnogim pobožnjačkim (i heretičkim) tendencijama, kojih doduše nije pošteđeno nijedno vrijeme, da se »zaposjedne« Boga, IV. lateranski koncil (1215.) inzistira na ljudskoj »nesličnosti« s Bogom.[21] Franjo sačuvava stvorenjsku distancu, u svom familijarnom, djetinje sinovskom odnosu s Bogom.

Početni zaziv Pjesme stvorenja izražava, dakle, nepremostivi kontrast između Stvoritelja i stvorenja. Bog apsolutno nadilazi čovjeka. Čovjek ne može Boga definirati, nije dostojan ni spomenuti mu ime. Odjek je to Božje zapovijedi o nespominjanju Božjega imena isprazno, manipulativno i koristoljubivo, a ne samo izravno psovački. Samo Bogu ekskluzivno pripada hvala. A to znači i odbacivanje svakog rizika i opasnosti onih odnosa među ljudima koji bi se bazirali na rivalitetu ili skrivenoj želji da se, imenom Božjim, u ime Boga, ima moć nad drugima.[22]

S druge strane, upravo takav neizmjerno uzvišeni i neimenljivi Bog, ljubi i brine se za svoj svijet, za svako stvorenje. To sačinjava os Franjine duhovnosti, neistraživi misterij Boga: Svevišnji (Najviši), Svemoćni, Dobri Gospodin jedini je dostojan hvale, i baš takav stvara i uzdržava sva stvorenja. U čovjekovoj nedostojnosti da imenuju Boga, u Nepotvrđenom pravilu, Franjo poziva samoga Isusa, Sina Božjega, da s Duhom Svetim iskaže hvalu Bogu.[23] U Pjesmi stvorenja, kad bi se očekivalo da zašuti, jer nitko od ljudi, dakle ni on sam, ne može ni spomenuti Božje ime, Franjo nastavlja sa stvorenjima i po stvorenjima hvaliti Stvoritelja. Riječi koje čovjek ima, nisu dostatne da se imenuje Boga. Bog ih sve nadilazi. No, nema apsolutne šutnje, nema embarga na pohvale Bogu i kada se Božje ime zlorabi. Ima netko tko je dostojan proslave Boga. To su Božja stvorenja. Već onako kako postoje, ona su pohvala svoga Stvoritelja. Franjo, dakle, razrješuje pitanje čovjekove nedostojnosti time što »oni koji nemaju glasa, ostvaruju istinsku hvalu Bogu jer su hvala Bogu«[24].

 

2.2. Pohvala Boga sa (cum) svim stvorenjima, posebno po (per) svjetlilima nebeskim

Uz uvodnu i zaključnu strofu, Franjina Pjesma sadrži strofe o nebu, zemlji i čovjeku. Nakon hvale sa svim stvorenjima, najprije Franjo hvali Boga s i po nebeskim svjetlilima – suncu, mjesecu i zvijezdama – koja su na poseban način izraz Božje veličine i dobrote:

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
napose s gospodinom mojim, bratom suncem,
koji je dan i po kojem nas rasvjetljuješ.
I ono je lijepo i blistajući s velikim sjajem,
tebe, svevišnji, nosi značenje.
[25]

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu[26] našem mjesecu i zvijezdama.
Na nebu si ih oblikovao sjajne i krasne i čiste.
[27]

Napomenuli smo: kada bi se očekivala šutnja zbog nemogućnosti govora, i samoga spomena Božjeg imena, baš tada Franjo nastavlja hvaliti Boga sa svim stvorenjima, a napose sa suncem, mjesecom i zvijezdama. Ako ne mogu ja, ako nijedan čovjek nije dostojan izgovoriti Božje ime, preko Franje, preko mene hvalu Bogu mogu izreći njegova stvorenja – sav svijet. Kozmos je epifanija. Bog biva hvaljen od onoga što je njegovo: po svojim stvorenjima.[28]

Stvorenja nisu apsolutno autonomna, nego su ovisna o Bogu pa su time sredstva, a ne cilj hvale. Bog ne biva hvaljen zajedno s drugim stvorenjima. Prijedlozi cum (s/sa) i per (po) imaju instrumentalno značenje. Hvala pripada samo Bogu i Bog je razlog hvale.[29] Molitveno kazano: »Ne hvalimo te dakle zbog [a causa] stvari koje si stvorio, nego te hvalimo po tebi [per te] jer si htio stvoriti sve stvari«.[30] To je iznimno važna »finesa«. Nije isto zahvaljivati (hvaliti) po daru ili po osjećaju koji je dar nadahnuo. »Stvorenja su dobra jer dolaze od Boga (protiv svakog maniheizma koji negativno prosuđuje materiju), ali u isto vrijeme Božja su stvorenja i čovjekova braća i sestre (protiv svakog panteizma koji divinizira stvorenja).«[31]

I u strofi o nebeskim svjetlilima očituje se Franjino nadahnuće biblijskom vjerom, osobito Knjigom Postanka. Ondje se kaže da Bog stvara sunce i mjesec – jedno da vlada danju, a drugo noću i zvijezde (Post 1,16-17). Slično napominju i psalmi stvaranja, mudrosne knjige kao i Govor na gori. Franjo promatra svijet poput biblijskih vjernika, kao otvorenu knjigu koja priča o svome stvoritelju (usp. Ps 19,2-5).[32]

U kozmičkoj slici svoga vremena, u ptolomejskom sustavu onoga doba, sunce ima posebno značenje. Franjo za sunce kaže da je »gospodin« i »brat«: gospodin, jer je slika Božja; brat, jer je Božje stvorenje. Suncu se ne izriče hvala, nego čovjek sa suncem pripovijeda slavu Božju. Nije, dakle, sunce, nego Bog onaj koji nas obasjava. Sunce je na poseban način znak Božje svjetlosti i Božje dobrote, »Sunce je od sviju stvorova najljepše i jer se najbolje može usporediti s Bogom« (AsZb 83, FI 644).[33] Franjo je nazivao ovu pjesmu Pjesmom brata Sunca, jer sunce od svih stvorenja ima najveće značenje Boga, slika je Svevišnjega.

Franjo je iznimno volio svjetlo i svjetiljke.[34] Nije isključeno da se ta ljubav uvećavala kako je slabio njegov vid. Sa sve većim sljepilom, rasla je njegova unutarnja čežnja za svjetlošću, za izlaskom iz tame u unutarnje obasjanje. Stvorena svjetla, svijeće, uljanice, sunce, mjesec i zvijezde, bili su mu izraz vjere u Boga koji prebiva u nedostupnu svjetlu i nikakve tame nema u njemu.[35]

U izrazu da nebeska svjetlila imaju značenje Boga, da su Božja slika, pruža nam se mogućnost zaključiti da su ta svjetlila ne samo lijepa, nego i dobra. Estetskoj vrijednosti nebeskih svjetlila (sjajnost, blistavost, čistoća), Franjo pridružuje i onu etičku. Svjetlila su slika svoga Stvoritelja koji svoje svjetlo i toplinu, milost i milosrđe svima daruje. Odjek je to Isusovih riječi iz Govora na gori o ljubavi prema neprijatelju jer Bog daje da njegovo sunce grije sve, i zle i dobre.[36] Svjetlo je čista darovanost[37], čista milost, neuvjetovana ljubav.

 

2.3. Himan Stvoritelju četiriju zemaljskih elemenata: vjetar i voda, oganj i zemlja

Franjo se divio svim stvorenjima i sva je vezao za Stvoritelja. Spajao je knjigu prirode s Biblijom, knjigom objave; »sve je stvorove« – izrijekom piše Toma Čelanski nazivao »braćom i sestrama« i vezao ih za objavu božanske ljubavi.[38] Četiri kitice o četiri zemaljska elementa – vjetar i voda, vatra i zemlja – izražavaju Franjin holistički pristup, obuhvaćaju sav čovjekov svijet. Naizmjenično ih raspoređuje: brat vjetar/zrak pa sestra voda; brat oganj pa sestra/majka zemlja. I ovdje Franjo slavi Boga ne po onome što ta stvorenja u sebi metafizički jesu, nego po ulozi koju imaju u svemiru i po značenju koje imaju za čovjeka.[39]

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu vjetru,
i po zraku i oblaku i vedrini i svakom vremenu,
po kojem uzdržavaš svoja stvorenja.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri vodi,
koja je vrlo korisna i ponizna i dragocjena i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu ognju,
po kojem nam rasvjetljuješ noć,
i on je lijep i razigran[40] i snažan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj majci zemlji,
koja nas uzdržava i upravlja,
i rađa[41]plodove razne sa cvijećem šarenim i biljem.

Dva su lebdeća, zračna elementa: braća vjetar i oganj i dva više zemljana, koji padaju zbog svoje težine: sestre voda i zemlja. Za vjetar, točnije zrak i za zemlju Franjo govori da uzdržavaju (hrane) stvorenja. Vrijeme utječe na plodnost zemlje. Zrak i tlo, nebo i zemlja, prostor su života, prostor koji obitava čovjek. Dok je sunce bilo gospodin i brat, zemlja je majka i sestra[42], roditeljica, hraniteljica, ali i stvorenje.

I u ovoj strofi možemo vidjeti povezanost s biblijskim himnom trojice mladića u užarenoj peći. Kao ni ondje, tako ni kod Franje nema govora o kultu božici zemlji.[43] Odjek je tu i stare, prirodne vjere koju reflektira Knjige Postanka: Bog je čovjeka od zemlje (praha) napravio (i to od one gdje se čovjek rodi, rekao bi I. Golub). Zemlja rađa, čovjek je istoga sastava kao zemlja, a Bog mu daje duh, oživljuje zemljanog čovjeka (adama). Zemlja rađa/proizvodi (produce), uzdržava/hrani (sustenta) i upravlja (governa) sva stvorenja, ali pod Božjom voljom i nadzorom, uza sve prirodne zakone.

S druge strane, voda i oganj su elementi dani čovjeku na raspolaganje. Voda je vrlo korisna, a oganj (vatra) rasvjetljava noć. Ova su stvorenja jednostavna, ponizna, ali i razigrana (razdragana), snažna i jaka. Oba ova elementa traže od čovjeka odgovornost, poštivanje i pomno korištenje, jer se mogu prometnuti u opasnost i nanijeti štetu. Franjo stalno naglašava ljepotu, korisnost i dobrotu svih stvorenja, što počiva na njihovoj darovanosti od Boga koja treba biti sačuvana. Darovima – vodom i ognjem – ne smije se manipulirati, iskorištavati ih, nego čuvati i dalje darivati, i pokoljenjima poslije nas. Darove se ne izrabljuje, nego se njima služimo. Oni služe čovjeku, čovjek ne smije robovati stvorenjima.

Za razliku od katarskog i pesimizma spiritualiziranih struja koji su u stvorenoj materiji vidjeli negativno pa i zlo, bojali se kontaminirati, onečistiti materijom, Franjo sva stvorenja smatra »djecom« dobroga Boga, i sebe Božjim djetetom, pa se prema stvorenjima odnosi kao prema braći i sestrama.[44] I stvorenja su, piše Čelanski, uzvraćali Franji zahvalu. Radost i zahvalnost zbog stvorenja nije dokinuta ni u patnji i poniženjima. I kad je bio bolestan i čekao spaljivanje sljepoočnica (kauterizaciju), razgovarao je Franjo s bratom ognjem i molio ga: »Bratu moj ognju, s obzirom na ostale stvari imaš zavidnu ljepotu; snažan si, lijep i koristan, jer te je Svevišnji takvim stvorio. Budi prema meni ovaj čas samilostan, budi blag! Jer sam te do sada ljubio u Gospodinu« (2 Čel 125, FI 779).

Franjino razumijevanja bratstva i sestrinstva sa stvorenjima nije neki romantičarski pogled na prirodu. Zna on što je blatna zima, okrutnost hladnoće, glad i nemanje, vatra uništenja, osobito ratna sažgana zemlja. Franjino sveopće bratstvo i sestrinstvo temelji se na Božjem stvoriteljskom djelu, i na Božjem očinstvu koje očituje Isus Krist. Franjo zagovara familijarni, bratski, a ne monaški model uređenja odnosa u svojoj zajednici i među ljudima uopće[45], onako kako je to Isus tražio od svojih učenika. I taj evanđeoski model bratstva prenosi na sva stvorenja.

Postavlja se pitanje zašto u ovoj strofi, ali i uopće u čitavoj Pjesmi nema životinja. Zašto životinje koje je Franjo bez sumnje volio, ne hvale Stvoritelja? Franjo je volio ne samo ptice[46], s kojima ga se često prikazuje, nego i mrave i pčele, velike i male životinje, vola i janje, gusjenicu i vuka.[47] Možemo se složiti s P. Maranesijem da je unutar četiri elementa neba i zemlje, koje Franjo navodi, sadržano sve neživo i živo stvorenje.[48] Uostalom on ne hvali Boga ni po čovjeku kao takvom, nego jedino po čovjeku koji prašta. Dakle jedina istinska slika Boga koju čovjek očituje jest u praštanju i u umiranju bez grijeha, pomiren s ljudima i s Bogom. Upravo o tome govore sljedeće dvije strofe, spjevane pred kraj života. Franjo usmjeruje svoj pogled na čovjeka, i to na dva najteža ljudska čina: na praštanje i na smrt. U njima se sažima Franjina antropologija.

 

2.4. Praštanje je najuzvišenija pohvala Boga: ljubav koja pati i oprašta

Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju poradi[49] ljubavi tvoje
i podnose nemoć i nevolju.
Blaženi koji će to podnositi u miru,
jer ćeš ih ti, svevišnji, okruniti.

Već je zgotovio Pjesmu stvorenja kad je u rodnom gradu Asizu izbio skandalozni politički konflikt uslijed »destruktivnog rivalstva«[50] između podestata[51], načelnika Oportula i biskupa Guida, obojica Franjini prijatelji. Pretpostavlja se da je početak svibnja 1225. Franjo ne može biti miran. Šalje neku braću da pjevaju Pjesmu brata Sunca i za tu prigodu sastavlja strofu o opraštanju i miru.[52] I to da pjevaju usred grada, na onom istom trgu na kojem je javno napustio oca i prekinuo sa zemaljskim očinstvom i obiteljskim vezama. Paradoks? Čovjek koji se odrekao obiteljskih veza, jer su ga sputavale, hoće stvarati sveopću obitelj braće i sestara, hoće sveopće bratstvo pomirenja među ljudima. Jasno, ovaj konflikt je po svojoj težini društveno utjecajniji i neusporedivo štetniji od njegova raskida s biološkim ocem.

Iako je povod ovoj strofi konkretni događaj, Franjo pohvalu Gospodina po onima koji praštaju podiže na opću razinu. Opraštanje i nevolje su komplementarni. Franjo traži poniznost i postojanost u nevoljama i progonima.[53] Prilog per u značenju po, prevodimo poradi, radi Božje ljubavi. Onaj, naime, tko osjeća da je ljubljen, tko je zahvalan što ga Bog ljubi i što mu oprašta, kadar je oprostiti drugome.

Nezaobilazno je ovdje primijetiti i Franjinu posredničku misiju. On se, naime, ne zaustavlja i ne uljuljava u svom nepomućenom odnosu s Bogom, u samodovoljnom spokoju i oazi samo svoje duhovne sreće. On je mirotvorac – posrednik. Onako kako je to činio njegov Gospodin i Učitelj Isus, bio posrednik između ljudi i Boga. Zato Franjo nije stajao miran na bilo koje oduzimanje slobode, nanošenje straha i zla: ni na ono koje činio gubijski vuk, niti je ostao povučen u sukobu kršćana i muslimana, nego je djelovao politički pomirljivo, ne stranački, partijski pristrano, nego evanđeoski mirotvorno. Usred križarske vojne išao je u vjeri susresti egipatskog sultana.[54] Zato ni ovdje nije sa strane pametovao i živio od konflikta načelnika i biskupa. Franjo je mirotvorac, ne tek pasivni i ljeporječivi miroljubac.

Opraštanje nije bezbolno. Iznimno mnogo košta. Franjo to dobro zna. Zato strofa o opraštanju izražava dvostruku muku: najprije sukob s ljudima te bolest, nemoć patnje i tjeskobu uslijed toga sukoba, napor da se sve podnose u miru, što znači posve svjesno, bez uljepšavanja i iluzija. Hvali Franjo one koji podnose nemoć i nevolju, smatra blaženima one koji će sve to podnositi u miru. Uostalom, jedino istinsko opraštanje i jest opraštanje neoprostivoga. Tako milosrdni Bog oprašta. To je Franjino iskustvo. Iz njega progovara i traži od braće da budu mirotvorci.

Franjo, dakle, ostaje realan. Zna da opraštanje poradi Božje ljubavi ima iznimnu težinu. U Tumačenju Očenaša kaže da mi ljudi ne možemo dokraja oprostiti, nego trebamo moliti Boga da nam Bog pomogne da posve otpustimo svojim dužnicima.[55] Lakša je i posve prirodnija odmazda. Opraštanje s Bogom i u Božje ime, pretvaranje je onoga negativnog u dobro, u pozitivno, u milost. Kako je veliko nositi svoje bolesti i nevolje opraštanja u miru! Franjo je siguran u Božju nagradu: one koji praštaju Bog će okruniti – učiniti vječno sretnima. Bio je uvjeren da praštanje radi Boga ne može ne uspjeti.

Strofa o opraštanju, napomenimo, ističe ono najvažnije i istodobno najteže u Isusovu evanđelju: ljubav prema neprijatelju[56], prema onome i onima koji su mi mrski i odurni, kako sam Franjo svjedoči u Oporuci. Opraštanje nije tek nedodirivanje, nego novi odnos ljubavi, tako da su mu oni koje je prezirao postali više nego podnošljivi, braća i sestre, slatki za dušu i tijelo (usp. Opor 3). Postao je odgovoran za njih.

S ovom i posljednjom strofom o smrti Franjo izražava dva najteža aspekta humanosti i vjere: opraštanje i umiranje. Istodobno njima Franjo uvodi stvorenje-čovjeka u Božji kozmički red i to ne toliko slijedom biblijskoga stvaranja, nego Isusova evanđelja, Isusova novoga, obraćena čovjeka: najveća čovjekova sličnost s Bogom je u opraštanju, u podnošenju slabosti i nevolja radi ljubavi prema Bogu, u, poput Isusa, totalnom predanju Bogu u smrti. To je savršeni čovjek!

 

2.5. Pohvala Boga po tjelesnoj smrti

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj smrti tjelesnoj,
od koje nijedan živi čovjek ne može umaći.
Jao onima koji će umrijeti u grijesima smrtnim.
Blaženi oni koje ćeš naći u svoj presvetoj volji,
jer smrt im druga neće učiniti zla.

Iz Svetoga Damjana Franjo je zbog liječenja morao na put u Rieti[57] (pa zatim u samotište Fonte Colombo)[58] pa u Sveti Sebastijan (papinskim liječnicima). Na to su ga poticali ministar fra Ilija i druga braća. Iz istih razloga išao je Sijenu i Bagnari, povrh grada Nocere[59], da bi se ubrzo vratio u biskupsku palaču u Asizu. Ondje je bio čuvan danju i noću da ne bi, ako umre, njegovo tijelo bilo ukradeno (usp. AsZb 99, FI 658). Ondje ga je posjetio prijatelj liječnik iz Arezza (Bongiovanni) i sa žalošću mu najavio da neće dugo živjeti. Franjo je na to, »s najvećom pobožnošću i poštovanjem prema Gospodinu ispružio ruke i uskliknuo: 'Moja sestra smrt je dobrodošla.'«[60] Imao je još jednu veliku želju: da zatvori oči u Mariji Anđeoskoj, Porcijunkuli, ondje gdje je sve i započelo i gdje mu se objavila punina njegova poslanja.[61] Prenijeli su ga onamo na nosilima, s kojih je na putu blagoslovio svoj grad.

Asiški zbornik izvještava o razgovoru Franje i nekog brata, vjerojatno fra Ilije, o tome da će uskoro umrijeti. Franjo je kazao da ako mora umrijeti neka mu zovne dvojicu braće. Tražio je da mu se pjeva njegova Pjesma. I pjevala su je dvojica: fra Anđelo, kralj stihova i fra Leon, Božja ovčica, vjerni pratitelj. I tom prilikom Franjo je dodao kiticu o smrti.[62] Bilo je kasno ljeto, kraj rujna 1226., pred samu smrt.

Posljednji Franjin motiv hvale Bogu je smrt. Smrt je sastavni dio života, nitko joj umaći ne može. I u ovoj strofi možemo vidjeti da je sve kod Franje utemeljeno na Božjoj riječi, naročito na Novom zavjetu: da se u smrti želi suobličiti s Kristom – sve do toga da bude lišen svega, gol položen na golu zemlju.[63] Njegovo svjesno prihvaćanje smrti i vjernički hrabro odlaženje s ovoga svijeta, usporedivo je sa slugama o kojima govori evanđelje – koji budni čekaju gospodara da se vrati (usp. Lk 12,37). Budnost Franjo preriče u život u tvojoj svetoj volji, po Božjoj volji. Franjo živi s kraja života, iz perspektive smrti. Smrt nije provalija u ništavilo, nego sestra koja vodi u susret s Bogom ljubavi i milosrđa. Ispunja se tako izreka: Qualis vita finis (mors) ita!

Franjo govori o dvije smrti: fizičkoj i duhovnoj. Ova druga smrt je grijeh, život izvan Božje volje, u sebeljublju, u nepriznanju i nekajanju za grijehe. To je najgora smrt (pakao) za čovjeka pojedinca i za kolektiv. Život po Božjoj volji, a time i umiranje u Bogu, definitivna je cezura, lom i prekid sa sebeljubljem. Iz iskustva Božje ljubavi, Franjo se nije strašio smrti. Iskustvo ljubljenosti od Boga, odgoni strah. Zato Franjo nije razumijevao smrt kao propadanje u prazninu, nego kao ostvarenje najdublje čežnje i željkovanog susreta s Bogom ljubavi, s milosrdnim Licem koje je tražio čitava života. Onu ljubav koju je na počecima svoga obraćenja iskusio kao Ljubav koja nije ljubljena, i želio je zato ljubiti kao povijest Isusa, Sina Božjega, u kojem se odigrava zemaljska drama neuzvraćene ljubavi.

Vrijedi spomenuti zanimljivost koja se nadaje iz Franjina načina umiranja. Naime, nezaobilazni svjedok o sv. Franji i snazi prvoga franjevaštva je suvremenik Jakov Vitrijski.[64] U jednom pismu pripovijeda da se na proputovanju kroz Italiju zadesio u Peruđi: »U njemu nađoh da je umro papa Inocent, ali da još nije pokopan. S njega su noću kradomice svukli skupocjeno ruho u kojem je imao biti pokopan a tijelo mu, koje je već zaudaralo gotovo golo ostavili u crkvi. Ja sam pak ušao u crkvu i na očigled se uvjerio i spoznao kako je varljiva slava ovoga svijeta kratka i isprazna.«[65]

Za razliku od Inocenta III., vjerojatno jednog od najmoćnijih papa svih vremena, također redovnika, pisca spisa o preziru(!) svijeta (De contemptu mundi), siromašak Franjo, tvorac molitvene pohvale Bogu za sva njegova stvorenja[66], umirao je onako kako umiru pomireni ljudi s Bogom, među svojim bližnjima, u obitelji, okružen braćom. Kratko pred smrt tražio je da mu dođe Jakoba, prijateljica iz Rima, da mu donese ukopno sukno, odjeću i omiljene kolače. Na samrti je tražio od fratara da mu čitaju evanđelje o Isusovoj muci, da mole i pjevaju. I načinom umiranja želi biti primjer svojoj braći, »htio je 'teatralizirati' svoju smrt da je učini svetom dramom, i to oživljavanjem posljednjih etapa Kristove egzistencije, od Posljednje večere do Getsemanija, ostavljajući tako svoj braći neizbrisivu sliku za sjećanje«[67].

 

2.6. Poziv svima da hvale Boga i ponizno mu služe

Hvalite i blagoslivljate Gospodina moga i zahvaljujte mu
i služite mu s velikom poniznošću.

Zadnja strofa Pjesme stvorenja sinteza je onoga što je Franjo prethodno izrekao. Međutim, ta strofa izlazi iz forme osobne molitve Bogu. Ona prelazi u poticaj i nagovor (lat. exhortatio, tal. esortazione – egzorta) upućen neodređeno, dakle svima, da hvale, blagoslivljaju i zahvaljuju Gospodinu. Edukativna je slično biblijskom pozivu: »Hananijo, Azarjo, Mišaele, blagoslivljajte Gospoda: hvalite i uzvisujte ga dovijeka!« (Dn 3,88).

No, kada bismo očekivali da zahvalom sve završava, Franjo iznenađuje uvođenjem još jednog novog elementa, zapravo onoga što je uvijek nastojao ostvariti i na što je neumorno pozivao svoju braću i sestre: na služenje Bogu s poniznošću, i to s velikom poniznošću. Toma Čelanski naglašava da je Franjo i pred smrt, »upravo izgarao od silne želje da bi se povratio prvotnoj poniznosti. […] Kad je u vrijeme svoje bolesti nužno ublažio nekadašnju strogost, govorio je: 'Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali'« (1 Čel 103, FI 304).[68] I ovdje nam je dopušteno vezati ove Franjine riječi uz Božje riječi, osjetiti odjek Isusovih riječi iz Evanđelja: »Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!'« (Lk 17,10).

Uz siromaštvo i jednostavnost, osnovna oznaka čovjeka, kršćanina, Isusova nasljedovatelja, prema Franji Asiškom, je poniznost.[69] Dodavanjem pridjeva velikom uz poniznost, njegova hiperboličnost, čini se da ukazuje na to da Franjo ima na umu čestu praksu duhovnih, crkvenih ljudi, klera i redovnika, da izopačuju poniznost. Naime oni oholost – najčešću i najtežu manu pobožnih i savršenih – rado maskiraju poniznošću. Uostalom Franjo je dobro znao da Gospodin Isus ni s kim nije imao više muke kao s oholim religioznim stručnjacima koji su svoju oholost zaodijevali poniznošću, sebeljublje ljubavlju prema Bogu, narodu i crkvi.

Bez buke i glamura, stišano, završio je Franjo svoj pjev. Završio je kako je i započeo, u bogobojaznosti, u poniznosti velikoj, jer se osjećao nedostojnim da izgovori Božje ime.

 

  1. Teološko-praktične implikacije Pjesme stvorenja

U pojašnjavanju sadržaja Pjesme stvorenja već smo istaknuli neke aktualnosti Franjina pogleda na Božji svijet. Na sljedećim stranicama nastavit ćemo u istom smislu, imajući u vidu neke činjenice. Naime, svaka aktualizacija prošloga podrazumijeva uvažavanje raznovremenosti (dijakronije): velik je vremenski razmak između Franje, njegova svijeta, dakle svijeta njegovih spisa i našega vremena, nas današnjih ljudi.[70] Franjo i njegovi suvremenici drukčije su doživljavali prirodu i Boga, tijelo i slobodu, život i smrt, umjetnost i zvijezde, Crkvu i društvo, od nas današnjih ljudi. Franju se ne bi smjelo imitirati, bila bi to opasna zabluda, pa ni slijediti, jer on to nije dopuštao. On je uzmicao kultu ličnosti i bezrezervno je svakoga upućivao na osobno nasljedovanje evanđelja. Franjo nije put, nego pokazatelj puta kako nasljedovati Isusa.

Za svoje suvremenike Franjo je bio skandalozno drukčiji, »Božja luda«, kako se sam zvao. Temelj njegova stila života, njegova odnosa prema Bogu i ljudima, dakle duhovni humus iz kojega izvire i Pjesma stvorenja, jest siromaštvo. Radikalno siromaštvo, koje se ne odnosi samo na odricanje od bogatstva i od uvećavanja materijalnih potreba, od svake suvišnosti i ovisnosti o novcu, nego je to duhovno siromaštvo. Franjino duhovno siromaštvo svoj posljednji razlog nalazi u Božjem osiromašenju, Božjem nenadmašno poniznom postajanju čovjekom, u utjelovljenju u Isusu iz Nazareta te u Isusovom zahtjevu da se razda sve što s ima i krene za njim.

Franjino radikalno siromaštvo lišavanje je sebe svake moći, zavodljivog sebeljublja i kulta ličnosti koji vlada ne samo svjetovnim svijetom, nego na još perverzniji način među duhovnim, crkvenim ljudima koji streme svetosti. Franjo u svoju societas caritatis (društvo ljubavi)[71], a time u Crkvu i svijet, uvodi minoritski princip – uvijek biti manji brat, uvijek biti s onima koji ne pripadaju nikakvoj društvenoj klasi, solidaran s besklasnima i perifernima.

Ne dopušta Franjo ikakvo nadimanje, ni najmanji prizvuk tituliranja i hijerarhiziranih naslova kojima bi se i riječima izražavao status nečije superiornosti (prior, superior, monsinjor, prepošt, opat, prečasni, preuzvišeni, poštovani…).[72] Utemeljen na Isusovu zahtjevu učenicima da jedni drugima budu braća i služitelji a ne gospodari, Franjo svoju zajednicu oblikuje na familijarnom principu bratstva (fraternias) u kojem ulogu poglavara vrše oni koji se odgovorno brinu za braću i služe im. Zato od Franje potječu nereligijski i nehijerahizirani izrazi za poglavara kao što su ministar – služitelji, gvardijan i kustodi – čuvar i skrbnik.[73]

Nikakvoga dakle kulta sebeljublja, nikakva statusnog privilegija ni hijerarhijskog klerikalizma (nikakva koncepta svjetovne moći Crkve – ecclesia militans et triumphans), nego kršćanin treba biti brat svima, i to manji brat. Stoga, kada mislimo o Franji, konkretno, kada čitamo njegovu Pjesmu stvorenja, nužno je imati pri svijesti da je Franjo uvijek nastojao biti manji pred Bogom i njegovim stvorenjima. Franjo ne kaže da je mali brat, ne kaže ni da je najmanji brat, nego manji. On je uvijek u komparativu. Uvijek trebam biti manji od onoga što jesam i kakvim se pokazujem! Upravo iz ovog razloga dopušteno nam je zaključiti da Franjo sebe nikada ne bi nazvao »alter Christus«, kako su to – naravno, iz dubokog poštovanja i divljenja – od njega učinili njegova braća, pogotovo »drugi otac Reda«, fra Bonaventura Banjoređijski pa sve do velikog zaljubljenika u Franju Ernesta Renana i sličnih. Time su minoritski princip usmjerili k hagiografskoj ideologiji minoritizma. Učinili su Franju ne samo nedostižnim za nasljedovanje, nego su izokrenuli njegovu najveću nakanu da se ne slijedi njega, nego Isusa. Franjo ostaje čovjek, on nije Krist, ni drugi Krist, nego uvijek manji!

Franjin stav siromaštva nije moralni idealizam/rigorizam ali ni laksizam (licemjerje) u vjeri, neka izvanjska pobožna vježba odricanja i tjelesnoga mrtvljenja. Njegovo siromaštvo, nasljedovanje siromašnog Isusa je sloboda od svakog robovanja, posebno od robovanja moći i vladanja nad drugima. Slobodno i radosno siromaštvo, vrijedi ponavljati, nije puko odbacivanje stvari, pravljenje nekih posebnih gradacija i valorizacije stvari, Božjih stvorenja, nikakvo puko odricanje od stvorenoga svijeta, nego poštivanje onoga bitnog u svemu stvorenom, jer svako stvorenje je na svoj izvorni, božanski način, Božji trag.

Nakon ove generalne postavke, slijede neki pojedinačni uvidi iz Franjine Pjesme koji nam mogu biti poticaj za praksu.

 

3.1. Stav zahvalnosti iz svijesti darovanosti

Franjo živi iz zahvalnosti Bogu za njegovu milost i ljubav. Pjesma stvorenja je molitva hvale koja izlazi iz zahvalna srca. Zahvalnost je duhovni stav na kojem se temelji život i prelijeva se u poslanje. Iako živi siromašno i toliko naglašava siromaštvo, Franjo ne živi iz nedostatka, nego iz punine, iz obilja, iz radosti s tako bogatoga (šarenog) Božjeg svijeta.

Ne bi trebalo zaboraviti da Franjo ne dolazi iz siromašne obitelji da bi mu duhovno zvanje omogućilo materijalnu sigurnost, ponudilo prostor bogaćenja i crkvenog karijerizma. On čak nije htio biti svećenik, nego tek đakon samo da bi – po crkvenom pravu – mogao naviještati i propovijedati evanđelje. Kao bogati trgovac i vitez, čitava života ostaje bogat čovjek, živi zahvalnost postojanja. Tu zahvalnost izražava Stvoritelju zajedno sa svim stvorenjima. Iako Božja stvorenja ne mogu davati hvalu Bogu bez čovjeka, Franjo u njima prepoznaje samostalnost u njihovoj ljepoti i značenju koje im dolaze od Boga. Franjina zahvalnost Bogu radost je zbog postojanja svijeta, radost zbog ljepote koju je Bog darovao stvorenjima, ne dakle najprije i jedino zbog korisnosti, kako nerijetko mi suvremeni ljudi gledamo na Božju prirodu.

U tjelesnoj onemoćalosti Franjo ne proklinje život ni sudbinu, ne usredotočuje se na sebe, ne zatvara u grč samosažaljenja, niti pribjegava pobožnostima za iscjeliteljsko čudo, nego se podlaže medicini, liječnicima, svjestan relativnosti ljudskoga znanja. Zbog toga što je njemu loše, ne upada u pesimističnu jadikovku o prolaznosti ljepote svijeta i života. Iznakažen od bolestî, slab i obnevidio, ludo je vedar i Bogu zahvalan za darovanu ljepotu stvorenja. Ljepota je vječna, jer je trag Božje duhovne ljepote. »Čovjek koji je ponovno otkrio Boga ljepote, prepoznata i hvaljena u poslušnoj jednostavnosti stvorenjâ, zna vrlo dobro da evanđelje odjekne u srcu ne kada ono postane prijetnja osude, nego obećanje divljenja. Samo ljepota može prevesti jezik evanđelja i prenositi evanđelje.«[74]

 

3.2. Pohvala Boga – pohvala transcendentnom izvora svega

Ima ljudi koji veličaju Franju i njegovu Pjesmu, a pritom zaboravljaju, prešućuju ili jednostavno podrazumijevaju Franjin vjernički stav zahvalnosti Bogu. Franjino povjerenje u ljepotu Božjih stvorenja nije ishod njegove ekološke svijesti, nego vjere; dolazi iz njegova odnosa prema Bogu Stvoritelju i Ocu[75] te prema Isusu, Sinu Božjem i bratu svih ljudi. Franjo je vjernik, čovjek evanđelja. On je zatečen veličinom Božjega svijeta pa sa strahopoštovanjem stoji zagledan u Božji svemir, u biljke i ljudsko lice. On zna da nije on, ni priroda, ni ikoji čovjek tvorac te ljepote, nego Svevišnji kojemu nije dostojan ni ime izgovoriti.

Nepotpuno bi stoga bilo analizirati Pjesmu brata Sunca bez ovog aspekta. Franjo jest pjesnik, jest ekološki osviješten, ako govorimo današnjim jezikom, ali je prije svega molitelj-pjesnik. On je religiozan čovjek i vjera u Boga – pohvala Boga – je razlog i cilj njegova života. Zato je njegova ekologija dio teologije i kristologije, dio pneumatologije koja tvrdi da Božji duh prožima sav svemir. Pjesma stvorenja potvrda je da iza svega što je materijalno stoji Božji stvaralački duh, iza sveg našeg tjelesnog i tvarnog poretka, i onog socijalno-političkog, stoji netvarni, duhovni tvorac i transcendentni poredak. Pjesma stvorenja bogoštovni je čin, priznanje transcendentnog izvora postojanja.[76] Odatle se izvodi posljednji razlog čovjekove odgovornosti za svijet, poštovanje ljudi i samopoštovanje. Tajna postojanja obvezuje, jer ima transcendentni izvor.

Iz poštivanja netvarnoga prapočela svega što postoji, iz vjere u Boga stvoritelja, prema Franjinoj Pjesmi proizlazi da su sva stvorenja zrcalo i sakrament, znak i trag nevidljivoga Boga[77]Najvišeg dobra; pa ako i nismo vjernici, svijet i stvorenja nisu naš proizvod ni posjed. Poštivanjem stvorenja, poštujemo njihovu tajnu postojanja, poštujemo po njima Boga i Bogu vraćamo zahvalu za ono što nam je darovao. To je naposljetku liturgijski/bogoštovni smisao darivanja. (Mi tebi dajemo ono što si ti nama darovao!)

 

3.3. Stvorenja su odraz ljepote Stvoritelja (via pulchritudinis)

Stvorenja od Boga primaju svoju ljepotu i značenje. Nije, stoga, kako nekada prevladava u pobožnoj askezi, čisto srce ono koje odbacuje Božja stvorenja, nego ono koje u stvorenjima vidi Stvoritelja, dobra Božja stvorenja. I sebe sama kao dio svemira, stvorenje od zemlje oblikovana, Božjim duhom oživljena. Sa stvorenjima činimo jednu obitelj, svjetsko bratstvo.[78] »Samo potvrdom zemaljske, prirodne ljepote otvara se ona iza te ljepote postojeća duhovna dimenzija.«[79]

O Franjinom otkrivanju Božjih tragova u stvorenjima Čelanski kaže: »U svakoj umjetnini veličao je Umjetnika. Što god je opažao u stvorovima, podsjećalo ga je na Stvoritelja. […] U lijepim stvarima je prepoznao Najljepšega. Sva mu dobra dovikuju: 'Onaj koji nas je stvorio najbolji je.' Po tragovima što ih je u stvari svuda utisnuo slijedi Ljubljenoga, od svega pravi sebi stepenice kojima se dolazi do prijestolja« (2 Čel 124, FI 778).[80]

U klasičnoj teologiji i katehezi učilo se da je stvoreni svijet mogućnost da se spozna Boga – stvorenja su put (via) do Boga. Franjo slijedi put ljepote (via pulchritudinis), jer »ljepota je bila jedan od najvažnijih atributa (svojstava) Boga prisutnih u njegovim tekstovima«[81]. U prenošenju vjere, a tako onda i u suvremenoj evangelizaciji, odnosila se ona na prvi navještaj vjere, na kerigmu, ili na katehezu kao pouku o vjeri i odgoj u vjeri, nezaobilazan je put ljepote. Ljepota Božjih stvorenja, ljepota ljudi, ljepota umjetničkih djela odraz su ljepote Boga.

U svom programskom spisu Radost evanđelja (2013.) papa Franjo traži da kerigmatsku katehezu slijedi mistagoška inicijacija [dublje uvođenje u tajne vjere] u kojoj posebnu pozornost treba posveti »putu ljepote«: »Naviještati Isusa Krista znači pokazati da vjerovati u njega i slijediti ga nije samo ispravno i istinito nego i lijepo […], svi se izrazi istinske ljepote mogu prepoznati kao put koji pomaže susresti se s Gospodinom Isusom. Time ne širimo estetski relativizam koji može potamniti neraskidivu vezu između istine, dobrote i ljepote, nego pokazujemo da cijenimo ljepotu kao sredstvo koje pomaže doprijeti do ljudskoga srca i učiniti da u njemu zablista istina i dobrota Uskrsnuloga. […] Prijeko je potrebno, dakle, da izgradnja via pulchritudinis bude uključena u prenošenje vjere.«[82]

Via pulchritudinis odnosi se povrh svega na ljude, na ljudsku tjelesnu ljepotu i na moralnu ljepotu čovjeka. Ljudi su najizvrsniji put do Boga. To uostalom potvrđuje temeljna kršćanska istina: Bog se upovjesnuje, Bog postaje čovjekom. To uostalom kaže sam Isus kad se izjednačuje s ljudima, potrebitima prije svih, i s onima koji nisu lijepi, koji su izranjeni, iznakaženi ljudskom ili svojom zloćom, bolestima i grijesima.

Vrijedilo bi, stoga, u našem vremenu koje visoko cijeni ljepotu i koje je razvilo estetiziranje do neslućenih mogućnosti, među ljudima vrlo sklonim prividu i simulakrumu [kumiru], modama i glumi (a koje to vrijeme nije!), pripaziti da ne upadnemo u napast omalovažavanja ljepote bližnjih, da ljepotu drugih ljudi ne smatramo apriori namještenom, nego da razlučujemo ljepote, da bez zavisti i obescjenjivanja, poput Franje, zahvaljujemo Bogu s ljepote naše braće i sestara. U korijenu manihejskog dualizama, u srcu prezira stvorenja leži zapravo mizantropija i skamenjeni narcizam – prezir ljudi i njihove ljepote.

Ispravno primjećuje francuski spisatelj i filozof F. Hadjadj da često ne podnosimo javnu ljepotu drugih, da smo za lijepe (i dobre) ljude skloni govoriti: »To se samo tako čini.« Izopačeno mislimo da lijepi, umni i solidarni oko nas ustvari nisu takvi, nego vanjski prikrivaju neku svoju falinku, neku ružnoću ili neku nesreću; kao da su nečija ljepota, veselje ili uspjeh samo plod varanja.[83] Ima duhovnika i svećenika koji će iz svoje mizernosti, zavisti ili razočaranosti, ili zato što su oni kič-ljudi, hodajući sebeljubivi monumenti, sretnim ljudima u prijateljstvu, braku, u životu uopće, prekopati sve da im nađu kakvu manu i slabost, bezrazložno ih okrivljivati ili ubacivati kukavičja jaja grižnje savjesti, ubrizgavati otrov nepostojećeg grijeha.

Čujemo često za lijepe (ili pametne) žene i muškarce: Lijepi su (pametni), ali su oholi! No, slijedom Franjine Pjesme stvorenja, možemo se pitati: Od koga je njihova ljepota, dobrota ili umnost? Jesu li ih ukrali od drugih? Zar ljepota nije od Boga? Sa spomenutim Hadjadjom upitajmo se: Što bi bio paun bez svojih krasnih krila? Što imamo od toga ako je nešto po sebi lijepo a ne pokazuje se: ako sunce ne zasja, ako ruža ne procvjeta, ako netko zna mnogo a znanje mu mrtvi kapital koji ne daruje drugima? Tȁ prvu stvar koju je Bog dao stvorenjima jest da se pokazuju, zapravo da njega pokažu, da njega slave. Stvorenja su Božja slava.[84] Čovjek je Božja slava!

Kod Franje Asiškog nije riječ samo o prepoznavanju i putu do Boga po vanjskoj ljepoti stvorenja, nego on Boga, Krista, prepoznaje i u ružnim i grešnim ljudima, u gubavcima, u neprijateljima pa i grešnim svećenicima, kako kaže u Oporuci (Opor 5-6)[85]: ono što mu je bilo mrsko i odurno, postaje mu slatko i prihvatljivo. Oni su mu privilegirani put do Boga. Tada, zaključuje, nastupa njegovo puno obraćenje na Isusov put.[86]

Nažalost, jedino se čovjek zna izvitoperiti, varati svojim pokazivanjem. Isus posebno upozorava na religiozno licemjerje onih koji se samo pokazuju po sinagogama, trgovima, molitvenim sastancima, na gozbama s prvim mjestima. Oni ne daju slavu Bogu, nego traže svoju slavu. No, ne zaboravimo, također, da Isus, usprkos ljudskoj sklonosti dvoličnosti i samopokazivanju, opominje svoje učenike da se ne skrivaju, da ne izokreću poimanje poniznosti u povlačenju, u lažnom bijegu od javne odgovornosti. Nije osnovna stvar ne biti ohol, nego proslaviti Boga. Nije poslanje kršćanina zavlačiti se po zakucima da ne bismo bili odgovorni za svijet i ljude, nego je poslanje kršćanina izići iz svojih sigurnosti i krenuti putem ljubavi radi Boga, i to usred svijeta. Zato Isus učenicima zapovijeda da moraju biti sol zemlje, svjetlo svijeta, svjetiljka koje se ne skriva pod posudu; da trebaju biti grad na gori; da ne smiju, poput religioznih licemjera, biti grobovi izvanjske ljepote a unutarnje truleži; niti nezamjetljivi grobovi zarasli u travu svjetske prosječnosti, po kojima, i ne primjećujući, ljudi gaze.[87]

Vrijedno je ovdje prisjetiti se da Franjo kaže da obraćenjem on napušta svijet (usp. Opor 3). Za svijet stoji saeculum. No, napuštanjem svijeta, on se ne povlači u osamu niti u utvrđeni samostan. On ne napušta svijet kao mundus, uređeni, od Boga ukrašeni svijet, zemaljski krug, svemir. Franjo napušta svjetovnost, svjetovni način ponašanja, duh vremena, da bi mu sav svijet postao samostanom. Upravo onako kako Isus moli Oca za učenike da ih ne uzme iz svijeta, nego da se oni ne ponašaju svjetovno, već evanđeoski.[88]

 

3.4. Autonomija stvorenja

Prema stvorenjima se Franjo nije odnosio sa strahom, nego u strahopoštovanju. Nije bio nasilan prema njima, ali ih nije ni pobožanstvenjivao (panteizam). Uostalom, on nikada ne koristi pojam priroda (natura), nego samo stvorenja (creatura). Iako su stvorena na korist čovjeku i da njemu služe, a ne da čovjek njima služi, stvorenja imaju svoju relativnu autonomnost upravo iz svoje zasebne stvorenosti od Boga. Franjo je govorio da su stvorenja braća i sestre, a braću i sestre ne možemo birati: oni su to u odnosu na Boga, a ne zbog naših ideja i ideologija.

U odnosu prema prirodi kod Franje nije riječ o čistom antropocentrizmu, što bi značilo da sva stvorenja postoje jedino zbog čovjeka i da od čovjeka imaju svoj razlog postojanja. Ne radi se ni o kakvom sebičnom čovjekovom autocentrizmu. Nije, s druge strane, riječ ni o biocentrizmu, po kojem bi stvorenja postala božanstva ili polubožanstva, kojima bi na koncu čovjek robovao. Brigu za sve stvoreno, utemeljenu na stavu Franje Asiškog, zalaganje pape Franje i ekološke inicijative kršćana i crkvenih ljudi, neki »budni« crkveni prelati i kontrolori pravovjerja, navodno zabrinuti za Boga i čovjeka, neosnovano smatraju poganskim biocentrizmom, podilaženjem svjetovnosti, sekularnim ekologizmom i idolatrizacijom zemlje i prirode.[89]

Pjesma stvorenja ne umanjuje, međutim, čovjeka, Boga da ne govorimo. Čovjek u Franjinoj pjesmi nesumnjivo zauzima posebno mjesto. Jedini je obdaren i kadar govoriti jezikom hvale i zahvale. Jedini je istinski slobodan, a time i odgovoran za svijet i sve stvoreno. S papom Franjom možemo govoriti o »situiranom antropocentrizmu«[90] što znači da Franjo Asiški daje glas, ljudski glas Božjim stvorenjima koji govore cjelinom svoga postojanja. Priznajući da sve stvoreno dolazi od Boga Oca, Franjo izravno priznaje autonomiju stvorenja u sebi; ona iz sebe samih djeluju, oni su braća i sestre, Božja djeca. Stvorenja su kadra pokazati znakove onoga od koga dolaze. Ona očituju crte Boga i Božjeg lica, označuju ga, njegova su hvala.

U Pjesmi stvorenja nema zasebne strofe o čovjeku kao kruni stvorenja koji bi bio slava Bogu, ali je čovjek prisutan u svakoj strofi preko čovjeka, preko brata Franje, koji sa svim stvorenjima, svakim pojedinačno, hvali zajedničkog Stvoritelja. Strofa u kojoj se izravno spominju ljudi, strofa o pomirenju, naknadno je pridošla, iz posve konkretnih okolnosti i konkretnog ljudskog sukoba. Ona je ustvari korekcija i nadopuna općem usmjerenju.[91] Štoviše, ona zacrtava novu, na Isusovu evanđelju utemeljenu antropologiju, ali i evanđeoski biocentrizam, jer samo praštanje prekida usmrćivanje ljudi, i duhovno i fizičko. Čovjek je najsličniji Bogu, savršen je kao Otac nebeski, onda kada oprašta poput Bog – neoprostivo.

 

3.5. Još o ljepoti kao radosti, utjesi i moralnoj obvezi

Stvorenja su za Franju lijepa, korisna i dobra. Iz estetike (via puchritudinis) slijedi etika i kult, divljenje i hvala Bogu. Senzibilnost za ljepotu Božjih stvorenja osnovni je temelj odakle niče Franjina Pjesma. Nije riječ o pukoj romantičarskoj ljepoti, nego o ljepoti koja ima i moralnu stranu. I ne radi se samo o ljepoti prirode, ljepoti mora i zalaska sunca, niti o bestjelesnoj duhovnoj ljepoti, nego o konkretnoj ljepoti ljudskoga tijela koja rađa eros, jednu od najjačih pokretačkih sila.[92] Ljudsko tijelo nije izvor ljepote, nego trag i odbljesak Božje ljepote. Zato, zlostavljanje, orobljavanje, silovanje, trgovanje ljepotom (tijelom djece, nevinih, slabih žena i muškaraca), izravno je vrijeđanje Boga, skrnavljenje Božje svetinje (sakrilegij).

Kao i sve ljudsko, i ljepota je dvoznačna. Vrijedi, međutim, Pjesma stvorenja nas na to potiče, razlučivati prirodnu ljepotu od reklamne i pomodne ljepote. Posebno je važno razlikovati kič od umjetnosti, slično kao što treba razlikovati laž od istine, jer skloni smo, piše Sveto pismo, više voljeti laž od istine (usp. Ps 52,3), bižuteriju od bisera. Isus strogo upozorava na sveto ophođenje sa svetinjama i biserima (usp. Mt 7,6), jer ima ljudi koji, poput pasa ili svinja, nemaju ništa sveto, uništavaju tuđe svetinje, uprosječuju sve, blate čiste i u svoj kal svaljaju bisere. Perverznjaci najradije uništavaju ljepotu prostora i ljudi, siluju, zagađuju i uništavaju tuđe svetinje.

Posebno naglašavamo važnost ženske ljepote, jer je ona u maskulinističkoj kulturi najveći strah muškarcima i istodobno predmet velikih manipulacija, zlorabljenja i paklenih trgovanja.[93] Sjetimo se, primjerice, kako su se Suzaninom ljepotom dali zanijeti i skrenuti u zlo izopačeni stari ljudi (usp. Dn 13,1-49). Događa se krajnja izopačenost da muškarci, muževi, svojim (od strašnoga stida i samokrivnje opterećenim) silovanim ženama prigovaraju da im se silovanje dogodilo zato što su zavodile silovatelje svojom ljepotom ili im je i samima bilo drago biti silovane![94] Ljepota se pojavljuje kao krivnja a ne kao Božji dar![95] Ima kod nas nekih dijabolična sklonost orobljavanja i zaposjedanja svega što je lijepo i čisto, što fascinira, neka silna potreba iživljavanja nad svetim.

Ljepota je dvoznačna. »Ako je istina uvijek lijepa, ljepota nije uvijek istinita« (P. Evdokimov). Lijep nije samo Bog, nego se i njegov protivnik đavao pokazuje u svjetlu i ljepoti (Lucifer). On nije crn ni rogat, niti plaši onako kako si ljudi umišljaju, jer tako nikada ne bi osvojio nikoga. On je krasan i uredan, ljeporječiv i atraktivan, obećava spas i sigurnost. Oblači se u ljepotu, uzurpira lijepo bez traženja istine i pravde, dobrote i milosrđa, bez ikakva suosjećanja, pogotovo za slabe i nemoćne. Đavao odvaja ljepotu stvorenja od njihova izvora, od Boga, pridaje joj apsolutnu moć.

Poput Dostojevskog neki smatraju da će svijet spasiti ljepota. Hoće, ali ako je ta ljepota istodobno istinita i dobra, suosjećajna i pravedna, kako pokazuju najuzorniji likovi ovog poznavatelja ljudi, poput kneza Miškina ili Sonječke, koji su plemeniti i sućutni, solidarni i dobri do ludosti. Ljepota ne može sama. Franjo svojom Pjesmom pokazuje da je ljepota stvorena i da preko čovjeka treba biti otkupljena kao proslava Boga. Grijeh su stari uvijek smatrali odvraćanje od Boga i okretanje stvorenjima (aversio a Deo et conversio ad creaturas). Franjo pak sve usmjerava k Bogu.

Nužna je etička dimenzija ljepote koja nije zagledana u sebe, nego je korisna i dobra, istinita i pravedna, jer istina i dobrota i ono što je ružno, čini lijepim, šarmantnim. Isus je, na paradoksalan način (sub contraria specie), svojim neestetiziranim tijelom na križu, svojim patničkim licem od kojeg ljudi glavu okreću, učinio ono ružno moralno uzornim i privlačnim, kao što je ono ludo i nemoćno u ljudskim očima, učinio mudrim i jakim (usp. Pavlov govor o Isusovu križu – 1 Kor 1,18-31). Ako preko ljepote ne možemo upoznati Boga, Bog ide i dalje, nudi se u porazu, u ružnoći i deformaciji tijela na križu – u ljubavi koja nije ljubljena, kako je izvikivao Franjo Asiški. Ovaj se Božji čovjek nije bavio ekologijom i ljepotom iz koristi i profita[96], da očuva svoje zdravlje i da uživa u blagostanju ravnodušan za mizeriju mnogih. On grli ranama iznakaženo, ružno tijelo gubavca i spoznaje božansku ljepotu njegove duše.[97]

 

3.6. Stav čuđenja: snebivanje i divljenje

Uvijek ima nešto paradoksalnoga, ako hoćemo i trgovačkoga, u Franje: pretvarati patnju u radost, bolest u utješnu pjesmu pohvale, poraz u dobitak. Osim što je molitvena proslava Boga, Franjo u Pjesmi stvorenja nalazi utjehu za lakše podnošenje bolesti.[98] Uz to, Franjina je nakana bila da u svemu što čini bude primjerom (exemplum), »ogledalom i uzorom« (AsZb 108, FI 667) svojoj braći (forma minorum). Njegova odgojna crta, »saziđivanje bližnjih«[99], treća je nakana zašto je spjevao ovu pjesmu.

Zanimljivo je kako stoji u Asiškom zborniku: odmah nakon što je sastavio Pjesmu, Franjo joj je »dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju«.[100] Dakle, Franjo nije samo riječima propovijedao ljudima, rekli bismo »držao predike«, nego bi i pjevao, rado na francuskom, a tražio je i od svojih drugova da idu svijetom tako da oni koji umiju propovijedati, propovijedaju, a da nakon propovijedi zapjevaju Pohvale Gospodnje, jer »što su drugo sluge Božje nego neke vrste njegovi pjevači koji treba da razigravaju ljudska srca i da ih potiču na duhovno veselje« (AsZb 83, FI 643).

Uz to što je Pjesma stvorenja bila sredstvo evangelizacije, instrument širenja radosne vijesti, Franjo njome poziva svoju braću i sve ljude na izgradnju stava pred tajnom postojanja: na čuđenje. Čuđenje nije samo odozgor darovani dar, nego se čovjek i odgaja za čuđenje, uči se čuditi. Ljudi koji otupe pa se ne mogu estetski i moralno začuditi, odumiru kao ljudi.

Čuđenje se očituje na dvostruk način: jednom kao snebivanje pa i strah pred veličinom nepoznatoga ili opasnošću smrtno prijetećega. Čuđenje kao snebivanje događa se pred enormnom količinom zla i zločina u našem svijetu kojega ne možemo izbjeći ili odstraniti.

Drugi put čuđenje se očituje kao divljenje ljepoti prirode, stvorenja, ljudskoga lica, divljenje nečijoj dobroti i moralnosti. Pjesma stvorenja je nedvojbeno više divljenje nego snebivanje. Ali ne smijemo zaboraviti da se Franjo, naročito poslije svoga obraćenja, snebivao nad podjelama, sukobima i ratovima (između minores i maiores, između kršćana i muslimana), nad društvenim nejednakostima i isključivanju pojedinih skupina ljudi iz društva (siromašni, gubavci). Želio je, o tome govore i njegovi spisi, da njegova braća budu osjetljivi za malene i isključene, za mir i bratstvo među ljudima. Želio je da ih snebivanje na socijalnim nepravdama učini suosjećanima i solidarnima s potrebitima.

Pjesma stvorenja izraz je divljenja Bogu po ljepoti njegova svijeta. Htio je Franjo na svoju braću i sestre prenijeti stav strahopoštovanja pred Božjim stvorenjima, podsjetiti na temeljni biblijski stav vjernika: na bogobojaznost. Franjo je fasciniran i istodobno suzdržan pred svim stvorenim (mysterium fascinosum et tremendum). Svojom životnom pjesmom htio je poučiti ljude o nužnosti praštanja zbog Boga te o veličini smrti kao pečatu života i susretu s Božjim milosrdnim licem.

Iz egzistencijalne pogođenosti ljepotom i dobrotom svijeta i ljudi, Franjo je bio vedar i slobodan čovjek, oslobađao se zavisti i bolesne konkurencije, i nastojao biti primjerom ljudima da i oni budu zahvalni Bogu, da se dive s preobilja Božje ljepote i dobrote.[101]

U našoj kulturi koju označava narcizam, individualni i kolektivni (naročito nacionalizam!), povrh svega narcizam vlastodržaca, koji se služe srdžbom i gnjevom, osvetom i nasiljem, utjerivanjem straha i raznim zavođenjima da bi izazvali divljenje drugih, Franjo poziva na drukčiji put: na divljenje Stvoritelju po stvorenjima, a ne traženje divljenja sebi. Narcis se, kako primjećuje teolog T. Halík, ne može diviti nečemu ili nekomu izvan sebe; ne može biti pogođen ljepotom i dobrotom izvan sebe, a da ih ne zarobi ili nagrdi, posvoji ili uništi. Štoviše, narcis zamjenjuje ljubav divljenjem.[102] On ne traži da ga se ljubi, nego da mu se svi dive. Njemu je važan samo on, njegova vanjština, sebe se ne može nagledati. Franjo Asiški nije tražio divljenje za sebe, nego se divio Bogu preko ljepote stvorenja.

 

3.7. Pjesnik Riječi – pučki jezik i pažnja na riječi

Pjesmom brata Sunca Franjo stoji na početku talijanske književnosti.[103] Spjevao ju je na pučkom jeziku, na umbrijskom dijalektu, s miješanjem biblijskog latinskog. Pjesma je upućena svijetu pučke religioznosti i istodobno predstavlja njezin najviši glas.[104] Dijalekt nije spiritualizirani, bestjelesni jezik koji zapaljuje srce poput slame, nego jezik kojim se tvrdo stoji na zemlji rođenja. Bog uostalom govori dijalektima, jezikom zemlje od koje smo stvoreni. Franjo ne »govori u jezicima« koje drugi ne razumiju, nego jezikom koji razumiju njegovi najbliži, maleni i jednostavni, kojima je najprije poslan svjedočiti hvalu Bogu, evanđelje radosti i mira. A oni će, njegova braća i sestre, dalje posredovati svoje iskustvo u jeziku svojih slušatelja da ih i ovi razumiju. Franjin jezik je djetinji jezik zrela čovjeka povjerenja i divljenja, nekontaminiran koristoljubljem, jezik prvotne nedužnosti kojim govore oni koji su zadivljeni ljepotom, pročišćeni kroz patnju i koji su nastojali mnogo ljubiti.[105]

Iako se s pravom Franju svrstava u pjesnike[106], jer poput pjesnika imenuje stvari, Božja stvorenja[107], ipak ovom pjesmom, kao ni drugim svojim spisima, on nije imao nikakvu književnu ambiciju. Nije pisao da mu se pjesma objavi, nego da njome proslavi Boga, da se osobno utješi i da potakne svoju braću i sestre na hvaljenje Boga. Neizbrisiv je bogoštovni, terapeutski i edukativno-etički smisao njegovih riječi.[108] I ovdje je Franjo na tragu evanđelja, na tragu poetizirane povijesne naracije Boga u čovjeku Isusu iz Nazareta.

 

Zaključak

Poetičnost i ritmična lakoća te molitveni sadržaj Franjine pjesme ne prestaje nadahnjivati ljude. Njezina jednostavnost, zapravo Franjina jednostavnost ishod je njegova mističnog iskustva, duhovnih stremljenja, dugih vremena askeze, susretanja s ljudima, razgovaranja s Bogom, meditiranja Isusovih riječi i prakse, stalnog nastojanja da što vjernije – kao siromašni manji brat – slijedi svoga Učitelja i Gospodina Isusa. Jednostavnost stiže na koncu. Na počecima su konfuzije i traženja, zapetljavanja i lutanja.

Ova, u ja-formi ispjevana pjesma nije nastala iz hedonističkog preobilja niti iz dosade života [verbum otiosum]. Nije bila namijenjena duhovnom tržištu, religioznoj buci trgova i stadiona pa stoga traži stišanost i suzdržanost emocija, osobno uvjerenje. Ona je molitva-pjesma s mjerom, iskrena, bez ljeporječivog zavođenja i lažnih obećanja.

Pjesma stvorenja ili Pjesma brata Sunca osobna je pohvala i zahvala Bogu Franje Asiškoga na koncu njegova relativno kratkog, ali vrlo intenzivnog života. Franjo se divi Bogu zbog ljepote, korisnosti i dobrote njegovih stvorenja. Prema njima Franjo ne gaji osjećaj superiornosti, nego u familijarnom duhu, kao brat, manji brat, s njima i po njima hvali Stvoritelja. Pjesma stvorenja je himan Stvoritelju jednoga čovjeka koji, iako teško bolestan, slijep, osjeća zahvalnost za život koji se primiče svome kraju.

Obraćenjem Franjo nije izokrenuo ni poništio svoju narav, nego je i u radikalnom siromaštvu do kraja života zadržao trgovačku mudrost i vitešku otmjenost. Dokraja je ostao Božji zaigrani i raspjevani trubadur (ioculator) čega je Pjesma stvorenja izniman dokaz.

I kao što je sve radio s drugima i za druge, ova je pjesma Franjin poziv na sveopće bratstvo svemira, bratstvo i sestrinstvo svih stvorenja i svih ljudi. Poziv je na odgovorno obitavanje u zajedničkoj kući, na odgovorno ponašanje prema svemu stvorenom koje, kao Božja stvorenja, zadržavaju svoju autonomnost.

Asiškom mirotvorcu posebno je važno opraštanje i pomirenje među ljudima, kao i razlikovanje grijeha od bolesti, ozdravljenja od spasenja, duhovne od tjelesne smrti.

Jedinstveni Franjo Asiški poručuje nam da se uvijek, čak i u hvaljenju i proslavi Boga, trebamo čuvati pobožnog pretjerivanja, uvijek tražiti poniznost, veliku poniznost; i uvijek biti manji od svake svoje malenosti.

Đuro Seder, Sveti Franjo

 

IL CANTICO DELLE CREATURE O IL CANTICO DI FRATE SOLE[109]

Altissimu onnipotente bon signore,
tue so le laude la gloria e l'honore et onne bendizione.
Ad te solo, altissimo, se konfano,
et nullu homo ene dignu te mentovare.

Laudato si, mi signore, cun tucte le tue creature,
spetialmente messor lo frate sole,
lo qual'è iorno, et allumini noi per loi.
Et ellu è bellu e radiante cun grande splendore,
de te, altissimo, porta significatione.

Laudato si, mi signore, per sora luna e le stelle,
in celu l'ài formate clarite et pretiose et belle.

Laudato si, mi signore, per frate vento,
et per aere et nubilo et sereno et onne tempo,
per lo quale a le tue creature dai sustentamento.

Laudato si, mi signore, per sor aqua,
la quale è multo utile et humile et pretiosa et casta.

Laudato si, mi signore, per frate focu,
per lo quale enn'allumni la nocte,
et ello è bello et iocundo et robustoso et forte.

Laudato si, mi signore, per sora nostra matre terra,
la quale ne sustenta et governa,
et produce diversi fructi con coloriti flori et herba.

Laudato si, mi signore, per quelli ke perdonano per lo tuo amore,
et sostengo infirmitate et tribulatione.
Beati quelli ke 'l sosterrano in pace.
ka da te, altissimo, sirano incoronati.

Laudato si, mi signore, per sora nostra morte corporale,
da la quale nullu homo vivente pò skappare.
Guai a quelli, ke morrano ne le peccata mortali:
beati quelli ke troverà ne le tue sanctissime voluntati,
ka la morte secunda nol farrà male.

Laudate e benedicete mi signore
et rengratiate et sreviteli cum grande humilitate.

 

PJESMA STVORENJA ILI PJESMA BRATA SUNCA

Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine,
tvoje su hvale i slava i čast i svaki blagoslov.
Tebi to jedinom, svevišnji, pripada,
a nijedan čovjek nije dostojan spomenuti te.

Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
napose s gospodinom mojim, bratom suncem,
koji je dan i po kojem nas rasvjetljuješ.
I ono je lijepo i blistajući s velikim sjajem,
tebe, svevišnji, nosi značenje.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu našem mjesecu i zvijezdama.
Na nebu si ih oblikovao sjajne i krasne i čiste.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu vjetru,
i po zraku i oblaku i vedrini i svakom vremenu,
po kojem uzdržavaš svoja stvorenja.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri vodi,
koja je vrlo korisna i ponizna i dragocjena i čista.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po bratu ognju,
po kojem nam rasvjetljuješ noć,
i on je lijep i razigran i snažan i jak.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj majci zemlji,
koja nas uzdržava i upravlja,
i rađa plodove razne sa cvijećem šarenim i biljem.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po onima koji opraštaju poradi ljubavi tvoje
i podnose nemoć i nevolju.
Blaženi koji će to podnositi u miru,
jer ćeš ih ti, svevišnji, okruniti.

Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj smrti tjelesnoj,
od koje nijedan živi čovjek ne može umaći.
Jao onima koji će umrijeti u grijesima smrtnim.
Blaženi oni koje ćeš naći u svoj presvetoj volji,
jer smrt im druga neće učiniti zla.

Hvalite i blagoslivljate Gospodina moga i zahvaljujte mu
i služite mu s velikom poniznošću.

 

[1] »Pohvale Gospodnje što ih je [Franjo] sastavio, naime 'Svevišnji, Svemogući, dobri Gospodine', nazvao je 'Pjesmom brata Sunca', jer je Sunce od sviju stvorova najljepše i jer se najbolje može usporediti s Bogom« (AsZb 83, FI 643-644). Franjine i franjevačke spise, kao i njihove kratice, navodimo prema: FRANJEVAČKI IZVORI, Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Zagreb-Sarajevo 2012.

[2] Usp. Carlo PAOLAZZI, Lettura degli 'Scritti' di Francesco d'Assisi, Edizioni Biblioteca francescana, Milano 2002., 44-47.

[3] Usp Papa FRANJO, Život. Moja povijest u Povijesti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2024., 205.

[4] Papa FRANJO, Laudato sì (LS), Enciklika o brizi za zajednički dom, Dokumenti 169, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015. Nadopuna toj enciklici je pobudnica iz 2023. objavljena na sv. Franju: Laudate Deum (LD), Apostolska pobudnici o klimatskoj krizi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2024.

[5] Usp. Branko JURIĆ, Proročka dimenzija Dokumenta o ljudskom bratstvu (https://polis.ba/branko-juric-prorocka-dimenzija-dokumenta-o-ljudskom-bratstvu/ - 15.1.2025.)

[6] Papa FRANJO, Fratelli tutti (FT), Enciklika o bratstvu i socijalnom prijateljstvu, Dokumenti 187, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2020. Papa se nadahnjuje Franjinim »otvorenim bratstvom«, traži da se napusti zatvoreni svijet straha i agresije: »Fratelli tutti napisao je sv. Franjo Asiški obraćajući se svoj braći i sestrama i predlažući im oblik života koji na sebi nosi miomiris evanđelja. Među njegovim savjetima želim istaknuti onaj u kojem poziva na ljubav koja nadilazi sve zemljopisne i prostorne prepreke« (FT 1; u sljedećim uvodnim brojevima od 2 do 8, Papa govori o Franjinom bratstvu sa svim stvorenjima).

[7] Uz kompozitora Orffa, Platzek spominje još nekolicinu njemačkih kompozitora koji su glazbeno obradili Pjesmu stvorenja za zbor i orkestar u XX. stoljeću do 80-ih godina: Beretvás, Jöbges, Mola y Matéu, Suter, Tinel (Erhard-Wolfram PLATZEK, Das Sonnenlied des heiligen Franziskus von Assisi. Zusammenfassende philologisch-interpretative Unutersuchung mit ältestem Liedtext und erneuter deutscher Übersetzung, Dietrich Colde Verlag, Werl/Westfalen 1984., 53).

[8] Merlo piše da je s La Verne sišao »drugi Franjo«, iako s mnogo više patnje u tijelu, duševno miran; mogao je »pjevati« (usp. Grado Giovanni MERLO, Frate Francesco, Il Mulino, Bologna 2013., 118). O krizi svoga značenja za novi red usp. Ivan ŠARČEVIĆ, »Rane svetog Franje«, https://polis.ba/rane-svetog-franje-asiskog/ (19. 2. 2025.)

[9] »Slično ga je dvije godine prije smrti, kad je već bio vrlo bolestan, naročito mučila bolest očiju. Tada je boravio u jednoj ćelijici od rogožine kod Svetog Damjana. […] Dok je blaženi Franjo ondje ležao pedeset i više dana, danju nije podnosio Sunčevo svjetlo, a noću svjetlo vatre.« Jedne noći je imao veliku muku i od samosažaljenja, kroz iskustvo Božjeg obećanja spasenja, postao je radostan. Sutradan je to priopćio braći. »Sjedeći je počeo razmišljati i napokon je rekao: 'Svevišnji, svemogući, dobri Gospodine!' Tim je riječima dodao napjev i naučio svoje drugove da to pjevaju« (AsZB 82-83, FI 643).

[10] »Raduj se i kliči u svojim bolestima i nevoljama. Smatraj se ubuduće tako sigurnim kao da se već nalaziš u mojem kraljevstvu« (AsZb 83, FI 643). Usp. Felice ACCROCCA, Francesco fratello e maestro, Messaggero di Sant'Antonio, Padova 2002., 109.

[11] Usp. Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, WbgTheiss, Darmstadt 2018., 181.

[12] Éloi LECLERC, Pjesma stvorova. Isčitavanje svetoga Franje Asiškoga, Veritas, Zagreb 2016., 50.

[13] Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, Marietti, Genova 1992., 20-22; Carlo PAOLAZZI, Lettura degli 'Scritti' di Francesco d'Assisi, 141-144.

[14] Maranesi objašnjava tri cilja Franjine pjesme: pohvala Bogu, izgradnja bližnjih i vlastita utjeha. Kao duhovnu utjehu za suočavanje sa smrću pjesmu su mu pjevali Anđelo i Leon (usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi: Vie di lode al Signore della vita«, u: Frate Francesco. Rivista di cultura francescana 83 [2017.] 2, 409-412).

[15] Usp. Franco CARDINI, Francesco d'Assisi, Oscar Mondadori, Milano 2014., 211.

[16] Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, 60-61; Alfonso MARINI, Francesco d'Assisi, il meracnte del regno, Carocci editore, Roma 2015., 195.

[17] Čelanski izričito povezuje Franjinu ljubav prema stvorenjima s pjesmom trojice mladića (usp. 1 Čel 80, FI 289-290).

[18] Povezujemo to i s Franjinom originalnošću u sastavljanju pravila. Dugo vrijeme nastanka pravila, od 1209/10. pa preko Nepotvrđenoga pravila (1221.) do Potvrđenoga (1223.), govori o Franjinoj izvornosti u nasljedovanju evanđelja. Za svoje pravilo nije uzeo za predložak ni Benediktovo, ni Augustinovo, ni Bernardovo pravilo. Nije posustao kad su se njegova vlastita braća žalili kurijalnom kardinalu Hugolinu, protektoru Reda, da potakne Franju da se dadne voditi savjetima mudre braće. Na kapitulu na rogožinama kazao je da neće nikoje od spomenutih pravila ni putova, nego da će biti »jedna nova luda u ovom svijetu: i nije nas htio voditi drugim putem, nego tim znanjem« (OgSav 68, FI 1159). Usp. Felice ACCROCCA, Francesco e la santa Chiesa romana. La scelta del Vangelo e la codificazione di un ideale, Cittadella Editrice, Assisi 2015., 89-110; Maria Pia ALBERZONI, Santa povertà e beata semplicità. Francesco d'Assisi e la Chiesa romana, Vita e pensiero, Milano 2015., 55-75.

[19] Dragocjeno nam je filološko djelo: Erhard-Wolfram PLATZEK, Das Sonnenlied des heiligen Franziskus von Assisi, te: Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, Marietti, Genova 1992.

[20] Ova pohvala doslovno je sadržana i u Franjinim Hvalama za svaki čas (FI 95-96) čiji je završetak sličan uvodu Pjesme stvorenja: »Svemogući, presveti, svevišnji i najviši Bože, svako dobro, najviše dobro, sve dobro, koji jesi jedini dobar (usp. Lk 16,19), tebi iskazujemo svaku hvalu, svaku slavu, svaku zahvalnost, svaku čast, svaki blagoslov i sva dobra. Neka bude. Neka bude. Amen.«

[21] O Lateranskom pravilu: »između stvoritelja i stvora ne može se ustvrditi tako velika sličnost, a da se između njih ne bi morala ustvrditi još veća nesličnost« (DH 806), iscrpno piše: Stjepan KUŠAR, Skriveni Bog. Pokušaji na razmeđu filozofije i teologije, Hrvatska sveučilišna naklada – Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagreb 2024., 109ss. Papa Benedikt XVI. također se poziva na IV. lateranski sabor: »Kršćanin također može i mora uvijek iznova izvlačiti pouku iz strogog odbacivanja svake slike […]. Ispravnost negativne teologije istaknuta je na IV. lateranskom koncilu [o većoj razlici nego sličnosti između Stvoritelja i stvorenja]. Ipak, u svom odbacivanju svake slike vjernik ne može ići dotle da na kraju […] niječe obje teze, teizma i ateizma« (Papa BENEDIKT XVI., Spe salvi. U nadi spašeni [2007.], Dokumenti 149, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2008., br. 43).

[22] Usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 415.

[23] Na to podsjećaju i Franjine upute o molitvi i zahvaljivanju u Nepotvrđenom pravilu: »A budući da svi mi bijednici i grešnici nismo dostojni ime ti reći, ponizno molimo da Gospodin naš Isus Krist, Sin tvoj ljubljeni, u komu ti sva milina (usp. Mt 17,5) s Duhom Svetim Tješiteljem, za sve zahvaljuje kako se mili tebi i njemu, koji ti je uvijek u svemu dovoljan i po kojem si nama toliko toga učinio. Aleluja« (NPr XXIII, 5, FI 175).

[24] Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 416.

[25] Riječ significatione prevodi se često kao znak, slika, metafora, pa bi značilo da je sunce slika Boga.

[26] U izvorniku mjesec je ženskog roda: sestra luna; kao što je sunce muškog roda: brat sunce, frate sole.

[27] Većina prijevoda pridjev casta prevodi s lijepe. Odlučujemo se za doslovnije značenje riječi – čiste, jer smatramo da bi Franjo upotrijebio riječ belle da je htio reći lijepe.

[28] Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, 73.

[29] Slično to Franjo kaže u Nepotvrđenom pravilu. »Svemogući, presveti, višnji i vrhovni Bože, Oče sveti (Iv 17,11) i pravedni, Gospodaru, kralju neba i zemlje (usp. Mt 11,25), radi tebe ti zahvaljujemo jer si svojom svetom voljom i po jedinorođenomu Sinu svome stvorio sve duhovno i tjelesno, i nas si stvorio…« (NPr XXIII, 1, FI 175).

[30] Carlo PAOLAZZI, Lettura degli 'Scritti' di Francesco d'Assisi, 150.

[31] Usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 417.

[32] »Nebesa slavu Božju kazuju, / naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, / a noć noći glas predaje. / Nije to riječ, a ni govor nije, / nije ni glas što se može čuti, / al’ po zemlji razliježe se jeka, / riječi sve do nakraj svijeta sežu« (Ps 19,2-5).

[33] Sunce nije samo slika, metafora za Boga, nego najočitiji dokaz Božje brige za čovjeka: preko sunca Bog obasjava svijet. Sunce je svjetlo samo zato jer je Bog svjetlo (usp. Chiara FRUGONI, Vita di un uomo. Francesco d'Assisi, Einaudi, Torino 32014., 151; Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 419).

[34] »Osjećajem nečuvene pobožnosti grli sve stvorove, govori im o Gospodinu i potiče ih da ga slave. Pažljiv je prema uljanicama, svjetiljkama i svijećama. Nije htio svojim rukama priječiti njihovo svjetlo, jer da je njihovo svjetlo znak vječnoga svjetla« (2 Čel 165, FI 778).

[35] Leppin smatra da je to utjecaj platonske filozofije na kršćanstvo. Bog i svjetlo su neiscrpne teme za neoplatonizam, a posebno je našla mjesto u liturgiji (usp. Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, 176).

[36] »A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima« (Mt 5,44-45). »Nego, ljubite neprijatelje svoje. Činite dobro i pozajmljujte ne nadajuć se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima« (Lk 6,35).

[37] Usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 420.

[38] Toma Čelanski piše kako mu je divota cvijeća i drugih stvorenja donosila silnu radost jer ih je vezao uz objavu i božansku ljubav: »Odmah je svraćao oko svoje duše da promatra ljepotu onoga cvijeta koji je blistav u proljetno doba izbijao iz korijena Jesejeva […]. Tako je netaknutom čistoćom opominjao na božansku ljubav i poticao na radosnu podložnost: usjeve i vinograde, kamenje, šume i svu ljepotu polja, vodene izvore i zelenilo vrtova, zemlju i vatru, zrak i vjetar. Sve je napokon stvorove nazivao braćom i sestrama i na izvrstan, drugima nepoznat način pronicao u tajne stvorova oštrinom srca kao onaj koji je već ušao u slobodu slave sinova Božjih« (1 Čel 81, FI 290).

[39] Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, 83.

[40] Pridjev iocundo najčešće se prevodi s radostan. Mi se odlučujemo za razigran jer u korijenu riječi ima riječ iocus – igra. Franjo je za sebe govorio da je Božji ioculator.

[41] Predikat produce ima prvo značenje proizvodi, ali znači i rađa, što nam se čini primjerenije za zemlju koju Franjo naziva majkom – majka rađa.

[42] Papa Franjo počinje encikliku Laudato ovim riječima: »Laudato sì, mi Signore – Hvaljen budi, moj Gospodine pjevao je sveti Franjo Asiški. U toj lijepoj pjesmi podsjeća nas da je naš zajednički dom također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput lijepe majke koja nas prima u svoje ruke« (LS 1).

[43] Usp. Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, 184.

[44] S obzirom na povijesno-religioznu situaciju, Manselli smatra da je Franjina Pjesma stvorenja »nesumnjivo i odgovor na katarizam«, nikada eksplicitno ne ulazeći u polemiku. Bog je stvorio dobri svijet i on ne može biti zao, »nije pakao u kojem su zatočeni anđeli, nego je, naprotiv, djelo i rezultat jedne čudesne, svemoguće dobrote koja se u stvaranju svijeta objavljuje i kao ljepota. Uostalom, upravo ova tijesna povezanost dobrote i ljepote pridonosi davanju cjelovitog smisla protivljenja katarizmu u prvom dijelu Himna« (Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011., 418-419). Usp. također: Gunnar DECKER, Franz von Assisi. Der Traum vom einfachen Leben, Siedler, München 2016., 238.

[45] Usp. Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, Demetra, Zagreb 2010., 208-210.

[46] Franjina propovijed pticama (usp. 1 Čel 58, FI 278-279) ili odnos s nekim drugim stvorenjima ulazi u Franjin odnos s Bogom. Ta propovijed nije prenošenje informacija, puka jednosmjerna komunikacija ili tumačenje, nego molitva, dijalog stvorenja sa Stvoriteljem. »Propovijed pticama nije zahvalnost pticama, nego povratak propovjednika na istinsko mjesto kršćanske vjere, hvale i slave« (Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, 179).

[47] Franjo je oduhovljavao životinje. Smatrao je da imaju dušu. S njima je razgovarao: s pticama, vukom, mravom, a nije bio vegetarijanac. Usp. Peter KAMMERER – Ekkehart KRIPPENDORFF – Wolf-Dieter NARR, Franz von Assisi – Zeitgenosse für eine andere Politik, Patmos, Düsseldorf 2008., 111.

[48] Usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 423.

[49] Ovdje per (per lo tuo amore) prevodimo s poradi, a doslovno bi bilo po tvojoj ljubavi.

[50] Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 426.

[51] Podestà – u srednjovjekovnim gradovima najprije šef policije a kasnije načelnik autonomnih gardova sa civilnom i vojno-policijskom moću.

[52] Asiški zbornik svjedoči da je biskup izopćio gradskog načelnika, a načelnik nije dopuštao da se trguje s biskupom. »Tako su jedan drugoga silno zamrzili.« Franjo, »potaknut ljubavlju prema njima«, dao se u akciju posredovanja pomirenja. Jer nije bilo ni redovnika ni svjetovnjaka da posreduje, »Franjo je rekao svojim drugovima: 'Velika je to sramota za vas, sluge Božje, što se biskup i načelnik tako mrze, a nitko ne posreduje da se među njima uspostavi sloga i mir.'«  Poslao je Franjo jednog fratra načelniku da mu kaže da se s drugim odličnicima ode pomiriti s biskupom. Drugoj dvojici je kazao: »Idite pa pred biskupom, načelnikom i drugima, koji budu s njima otpjevajte Pjesmu brata Sunca.« Franjo se pouzdavao u Boga da će njihova srca omekšati. Kad su Pohvale otpjevali, načelnik se skrušio i pao na koljena pred biskupom i tražio oproštenje. »Biskup je načelnika prihvatio svojim rukama, podigao i rekao: 'Dolikovalo bi da u skladu sa svojom službom budem ponizan, ali sam po naravi sklon srdžbi. Oprosti mi!' Zatim su se međusobno najsrdačnije izgrlili i izljubili« (AsZb 84, FI 644-645).

[53] U Potvrđenom pravilu govori se o opominjanju i popravljanju braće, o odnosu ministra i podložne braće, o blagosti i poniznosti, o strpljivosti u progonima i optužbama, o ustrajnosti (usp. PP X, FI 194-195).

[54] Usp. Gwenolé JEUSSET, Sveti Franjo i sultan, Svjetlo riječi, Sarajevo-Zagreb 2008.

[55] U Franjinu Tumačenju Očenaša, i to članka o opraštanju, stoji: »Kako i mi otpuštamo dužnicima našim (Mt 6,12): i što posve ne otpuštamo, učini, Gospodine, da posve otpuštamo, da radi tebe neprijatelje istinski ljubimo i da se kod tebe za njih pobožno zauzimamo, nikome zlo za zlo ne uzvraćajući (usp. Rim 12,17) i da nastojimo u tebi u svakoj stvari biti od koristi« (TumOč 8, FI 95),

[56] Slično govori u Pismu jednom ministru da treba opraštati uvijek, kako god neki brat pogriješio (usp. PMin 8, FI 131).

[57] »Brat ga Ilija uspijeva nagovoriti da se posavjetuje s papinim liječnicima, čija je svita tada boravila u Rietiju. Prema Tomi Čelanskom, Ilija ga prati poput majke, dok prema mnogim povjesničarima poput nadzornika. U Rietiju je Franjo bio smješten ili u biskupskoj palači, ili kao prenosi Legenda antiqua, u kući 'Tebalda Saracena', vjerojatno nekog papina liječnika muslimana« (Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, 81).

[58] Usp. AsZb 86, FI 646-647.

[59] Usp. AsZb 96, FI 654; 1 Čel 105-108, FI 305-306.

[60] AsZb 100, FI 659.

[61] »Tada je boravio u dvoru asiškog biskupa pa je zato molio braću da ga što žurnije prenesu k crkvi svete Marije u Porcijunkuli. Htio je naime da dušu preda Bogu ondje gdje je, kako rekosmo, najprije potpuno spoznao put istine« (1 Čel 108, FI 306).

[62] »Ako dakle moram brzo umrijeti, pozovite mi brata Anđela i brata Leona da mi pjevaju o sestri smrti. Spomenuta braća dođoše […] Ispred posljednjega retka dodao je redak o sestri smrti […]« (AsZb 7, FI 589).

[63] Usp. Éloi LECLERC, Pjesma stvorova, 153.

[64] Jakov Vitrijski [Jacques de Vitry, oko 1160–1240] regularni kanonik, biskup u Akkri u Svetoj zemlji, pisac Historia Orientalis (poznata i kao Historia Hierosolymitana), važan izvor za povijest križara. U dva pisma svojim flandrijskim sunarodnjacima piše o značenju sv. Franje i privlačnosti i sve većem brojčanom rastu njegova pokreta.

[65] 1 Vitr (Pismo I.), FI 1584. Papa Inocent III. moćni je duhovni i svjetovni vladar onoga vremena. Između ostaloga važan je i za Bosnu jer je poslao delegata Ivana de Kazamarisa da ispita pravovjernost bosanskog bana Kulina (1203.). O ovom papi usp. također: Hans KÜNG, Das Christentum. Die religiöse Situation der Zeit, Piper, München – Zürich 32005., 477-478.

[66] Povjesničar Le Goff navodi da su se Franjo Asiški i Inocent III. vjerojatno susreli tri puta. Pita se: »Kakva su zapravo ova dva čovjeka licem u lice? Dva pastira čije su osobnosti, službe i iskustva, gotovo u svemu oprečni. Prožet pesimističnom duhovnošću monaške tradicije, Inocent III., je napisao djelo O preziru svijeta [Del disprezzo del mondo]. To je potpuna opreka ljubavi koju je Franjo nosio svim stvorenjima, pa ako ne teži ničemu drugom doli nebu, ipak mu teži preko stvorenja. Čak i kad Inocent III. ne bi bio 'politički' papa, kako ga vide mnogi povjesničari, on je uvjeren da Kristov vikar posjeduje dva mača, dvije moći – duhovnu i svjetovnu. Franjo pak kaže: 'Neka se sva braća klone pokazivati ikakvu vlast ili nadmoć, naročito među sobom. […] Za Franju ne postoje neprijatelji izvan nas, nego su neprijatelji naše mane i grijesi i ni na koji način ne valja suditi drugoga. Inocent III., međutim, vidi kako na Crkvu jurišaju neprijateljske sile, vladari koji se nazivaju kršćanima a koje on redom izopćuje i proklinje (cara, francuskog kralja, engleskog kralja); zatim heretici koji se samo množe […]« (Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, 63-64).

[67] André VAUCHEZ, Francesco d'Assisi. Tra storia e memoria, Einaudi, Torino 2010., 154.

[68] I nastavlja Čelanski o Franji: »Smatrajući da do tada nije dopro dokle je trebao, neumorno je ustrajavao u novoj, svetoj odluci. Nadao se da će moći započeti nanovo, ponovno je htio dvoriti gubavce i želio biti izvrgnut preziru kako je to nekoć bilo« (1 Čel 103, FI 304).

[69] Paupertas (siromaštvo), humilitas (poniznost) i simplicitas (jednostavnost), Franjina je alternativa rimskom kurijalnom sistemu i Crkvi u duhu Inocenta III. (usp. Hans KÜNG, Das Christentum, 475. 479). Maranesi zaključuje da je predloženi čovjek Franje Asiškoga onaj kojeg je označila Simone Weil kao čovjeka koji ima temeljne osjećaje kršćanina: pohvala Bogu, milosrđe prema ljudima te poniznost i strpljenje (usp. Pietro MARANESI, »Il Cantico delle creature di Francesco d'Assisi«, 433).

[70] Usp. Peter KAMMERER – Ekkehart KRIPPENDORFF – Wolf-Dieter NARR, Franz von Assisi – Zeitgenosse für eine andere Politik, 154.

[71] Usp. 2 Čel 191-192, FI 791-792.

[72] Franjina želja je bila »da svoj red i svoje vjernike odvrati, zasigurno ne od Crkve, već od klerikalizma te stalno pribjegavanje nereligijskoj terminologiji pored religijskog vokabulara […] – sve to pokazuje da društveni rječnik franjevaštva također izmiče, ako ne religijskom, a ono barem eklezijalnom kalupu« (Jacques LE GOFF, Sveti Franjo Asiški, 160).

[73] Možemo zaključiti da Franjino poimanje bratstva sa svima proizlazi iz Franjina razumijevanja Božjega utjelovljenja koje ne čini od Isusa nedostižno božanstvo i time, Crkvi, jer njime »vlada«, legitimira neupitnu moć, nego Božje utjelovljenje promatra kao radikalno lišavanje božanske moći, poniznost. Isusovo postajanje čovjekom, bratom svima, ne poznaje vladanje i kontrolu, nikakvo instrumentaliziranje, izrabljivanje i prijevaru. Odatle ona nesvakodnevna Franjina mudrost i divljenje životu koja u najmanjem i najvećem, u crvu i suncu, prepoznaje ono veliko – neizmjernoga Boga.

[74] Pietro MARANESI, Put brata Franje. Posljednje tri godine svečeva života: uvod u franjevačke stoljetnice, Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb 2024., 93.

[75] »Ekološko poštivanje prema stvorenom svijetu ima, dakle, svoj prvi i konačni temelj u Božjem očinstvu: pokazuje to Asiški svetac kada se svim stvorenjima obraća s poštivanjem i divljenjem, nazivajući ih uvijek i isključivo 'braćom i sestrama'« (Pietro MARANESI, Put brata Franje, 70-80).

[76] Češki pisac i predsjednik V. Havel često je ponavljao da je kriza suvremene demokracije u tome što je zaboravila poštovanje onoga što nas nadilazi, svoju »spiritualnu dimenziju« koja »spaja sve kulture i cijelo čovječanstvo. A mora li demokracija ne samo preživjeti već se i uspješno širiti i sprječavati konflikte kultura tada, prema mojem mišljenju, mora pronaći i obnoviti svoje vlastite transcendentne korijene i izvore. To znači obnoviti poštovanje onog netvarnog poretka koji nije samo nad nama već i u nama i među nama i koji je jedini mogući i provjereni izvor ljudskog samopoštovanja, poštovanja drugoga čovjeka, prirodnog poretka i ljudskog poretka pa, dakle, i zemaljskog autoriteta. Gubitak ovog poštovanja uvijek i neizostavno vodi ka gubitku poštovanja svega, od zakona koje ljudi sami stvaraju pa do života bližnjih i do naše žive planete« (Václav HAVEL, Sve je moguće. Izabrani govori, Matica hrvatska, Zagreb 2000., 88).

[77] Leppin ovo povezuje s Augustinovom teologijom koja je odredila srednjovjekovno mišljenje: stvorenja su vestigia trinitatis [tragovi trojstva]. Usp. Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, 175. Naravno, Franjo nije morao studirati Augustina da bi došao do zaključka da se Stvoritelj uprisutnjuje u svojim stvorenjima.

[78] Papa Franjo smatra da »[s]tvorenja ovoga svijeta ne mogu se držati ničijim vlasništvom« nego je sve Božje: »Na tome počiva uvjerenje da smo, jer nas je isti Otac stvorio, mi bića ovoga svemira povezana nevidljivim vezama i tvorimo neku vrstu sveopće obitelji, uzvišenu zajednicu koja nas potiče na sveto, nježno i ponizno poštovanje. […] Bog nas je tako tijesno združio sa svijetom koji nas okružuje […]« (LS 89).

[79] Walter SCHAUPP, Franz von Assisi und die Schöpfung, u: Michaela SOHN-KRONTHALER – Christoph HEIL – P. Willibald HOPFGARTNER (ur.), Provokation – Inspiration – Irritation. Franz von Assisi in der religiösen Auseinandersetzung heute, Tyrolia, Innsbruck-Wien 2021., 171.

[Objavljeno u: Ante Bekavac (ur.), Osam stoljeća svjetlo evanđelja po tebi, Franjo, sav svijet obasjava. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija proslave franjevačkih jubileja, Zagreb 11. listopada 2024., Svjetlo riječi, Sarajevo, 2025., 130-172.]

[80] I nastavlja Čelanski: »Kad bi braća sjekla drva, branio je da se stablo sasvim posiječe. Htio je da mu se ostavi nada da će ponovno potjerati. Vrtlaru je naredio da oko vrta ostavi neprokopanu među da bi u svoje vrijeme zelenilo biljaka i dražest cvijeća propovijedala o divnom Ocu svega. Naredio je da se unutar vrta uredi vrtić za mirisno bilje i cvijeće da one koji to budu promatrali podsjeća na vječno uživanje« (2 Čel 124, FI 778-779).

[81] Pietro MARANESI, Put brata Franje, 83.

[82] FRANJO, Evangelii gaudium – Radost evanđelja. Pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu, Zagreb, 2013., br. 167.

[83] Hadjadj govori o »[d]va klasična lika [koja nas] potiču da pojavnosti ne vidimo kao prvobitni dar već krajnju lukavštinu: koketa i kavalir. No postoji li poročna koketnost koja ide za tim da nasamari druge, postoji i kreposna koketnost, nešto poput veličanstvene skromnosti, koja ide za tim da drugima pokaže slavu sličnu paunovu repu, tigrovu krznu, zebinu cvrkutu« (Fabrice HADJADJ, Slava meni, Verbum, Split 2024., 95).

[84] Usp. Fabrice HADJADJ, Slava meni, 94-96.

[85] Ako bi svećenici bili siromašni ili čak javni grešnici, i onda ako bi Franjo (ili neki njegov brat) imao od njih više mudrosti, »toliku mudrost koju je Salomon imao« (Opor 7), i onda kada bi se pokazali negostoljubivi, rigorozan je Franjo, valja im se pokoravati. S jedne strane, taj Franjin respekt prema svećenicima počiva na sakramentalnosti svećeničkoga poziva (svećenik jedini podjeljuje tijelo i krv Gospodinovu), a s druge, na poštivanju hijerarhijskog ustroja Crkve.

[86] Boga i njegovo ime Franjo vidi u odbačenim papirima, skupljao bi spise koje je nalazio po cesti, i one »poganske«, jer ekumenski čovjek, nije prezirao tuđe spise, nego bih ih skupljao i stavljao na časno mjesto. »Sinko, skupljam i njih zato što su i ondje slova iz kojih je sastavljeno preslavno ime Gospodina Boga. Dobro što se ondje nalazi ne pripada poganima ili nekim drugim ljudima, nego samome Bogu 'komu pripada svako dobro'« (1 Čel 83, FI 290-291). Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, 25.

[87] Usp. Mt 5,13-16. »Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja« (Mt 23,27-28). »Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode« (Lk 11,43-44).

[88] »Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta« (Iv 17,15-16).

[89] U kritici sinodalnosti i pape Franje neki njegovi protivnici navode da su neki grijesi za koje Franjo traži od kršćana da se kaju, izmišljeni, tako i u odnosu na grijehe u području ekologije: »Riječ je o još jednom nerazumljivom grijehu s kojim najveći broj kršćana nema veze. Poznavajući Papino učestalo govorenje o tzv. klimatskim promjenama i bolima koje se nanose majci Zemlji, pretpostavljamo da se grijeh stvorenoga odnosi na tu ideološko-pogansku stranu. Kao takva, predstavlja zloupotrebu katoličke vjere i crkvenog autoriteta, što znači da je i ispovijedanje takvog izmišljenog grijeha zapravo grijeh protiv Stvoritelja (usp. Post 1,28 ss)« (https://www.vjeraidjela.com/sinoda-o-sinodalnosti-i-grijeh-izmisljanja-grijeha/ - 1. 10. 2024.).

[90] »Judeokršćanski pogled na svijet zagovara jedinstvenu i središnju vrjednotu ljudskog bića usred čudesnog skupa svih živih bića, ali danas smo prisiljeni priznati da se može govoriti samo o 'situiranom antropocentrizmu'. To jest, moramo priznati da se ljudski život ne može razumjeti ili održati bez drugih živih bića. naime, 'mi bića ovoga svemira povezana smo nevidljivim vezama i tvorimo neku vrstu sveopće obitelji. uzvišenu zajednicu koja nas potiče na sveto, nježno i ponizno ponašanje'. […] Odbacimo, dakle, sliku o jednom autonomnom, svemoćnom, neograničenom ljudskom biću i počnimo sebe gledati i razumijevati na skromniji i bogatiji način« (LD 67-68: ponavlja iz LS 89 da smo sva »bića ovoga svemira povezana nevidljivim vezama i tvorimo neku vrsti sveopće obitelji«.)

[91] Usp. Volker LEPPIN, Franziskus von Assisi, 185.

[92] Usp. Raniero CANTALAMESSA – Carlo Maria MARTINI, Dalla croce la perfetta letizia. Francesco d'Assisi parla ai preti, Ancora, Milano 22008., 25.

[93] Začetnik moderne franciskanologije, pred kraj XIX. stoljeća, protestant P. Sabatier, završava svoj osvrt na Franjinu Pjesmu stvorenja konstatirajući da je ta »pjesma predivna, ali joj nedostaje jedna strofa, koja, ako i nije bila na Franjinim usnama, bila je u njegovu srcu: Hvaljen budi, Gospodine moj, po sestri našoj Klari, / koju si stvorio tihu, radinu i oštroumnu / da njezino svjetlo obasjava naše srce« (Paul SABATIER, Vita di s. Francesco d'Assisi, Porziuncola, Assisi 2013., 269).

[94] O mučnoj temi silovanja žena upućujemo na roman: Enes KARIĆ, Isti čovjek, Ilum, Bužim 2024.

[95] Ne može se i ne smije, smatra Cantalamessa, na žene svaljivati teret naših borbi i odgovornost naših padova, protiv ženskog uljepšavanja. Više nego zatvoriti oči pred lažnim ljepotama, treba otvoriti oči pred stvarnom ljepotom (Usp. Raniero CANTALAMESSA – Carlo Maria MARTINI, Dalla croce la perfetta letizia, 37-38).

[96] Usp. Klaus REBLIN, Franziskus von Assisi. Der rebellische Bruder, Vandenhoeck & Ruprecht, Göttingen 2006., 111.

[97] Nije Franjo prezirao ni hranu, niti je zbog neke više askeze i pobožnjaštva demistificirao ljepotu materije, kao što nije dopuštao da ljepota bude svedena samo na seks appeal.

[98] »Iako je blaženi Franjo bio teško bolestan, ipak je na utjehu svome srcu i da mu zbog teških i različitih bolesti ne bi malaksalo, češće preko dana poticao svoje drugove da mu pjevaju Pohvale Gospodnje što ih je on davno prije sastavio u jednoj svojoj bolesti. Slično je činio i noću da bi to napose bilo na duhovno izgrađivanje onih stražara koji su zbog njega oko [biskupskog] dvora bdjeli« (AsZb 99, FI 658).

[99] Podsjetimo iznova kako Franjo sažima svoje nakane: »Zato ću njemu na slavu, a nama na utjehu i na duhovno saziđivanje bližnjih sastaviti Pohvalu po njegovim stvorenjima […]« (AsZb 83, FI 643).

[100] Nastavlja Asiški zbornik: »Srce mu je tada bilo puno miline i utjehe da je htio poslati po brata Pacifika koji je kao svjetovnjak prozvan 'kraljem stihova' i bio vrlo vješt učitelj pjevanja. Htio mu je dati nekoliko dobre, duhovne braće da pođu po svijetu, da propovijedaju i hvale Boga« (AsZb 83, FI 643).

[101] »Mi koji smo s njime bili (usp. 2 Pt 1,18) promatrali smo kako se u svojoj unutrašnjosti i izvana veseli svim stvorovima. Doticao ih se i rado ih je promatrao te se činilo kao da mu srce ne boravi na zemlji, nego na nebu. Očito je i istinito da je zbog mnogih utjeha što ih je nalazio i otkrivao u Božjim stvorovima kratko vrijeme prije svoje smrti sastavio i napisao Pohvale Gospodnje o njegovim stvorovima da bi srca slušača potaknuo na hvalu Božju i da bi Gospodina hvalili svi njegovi stvorovi« (AsZb 88, FI 649).

[102] »Sebeljubljem [narcis] nadomješta nepriznatu tugu što stvarno nije niti ljubio niti može ljubiti; plaši se ljubavi, sluti da bi od njega zahtijevala mnogo; zbog toga sâm treba više divljenje, nego ljubav« (Tomáš HALÍK, Želim da postojiš. O Bogu ljubavi, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2022., 142). »Suprotnost ljubavi nije mržnja, nego sebeljublje. Suprotnost vjeri nije ateizam, već pobožanstvenjenje sebe« (137).

[103] Činjenicu da je Franjo pisao ovu pjesmu na talijanskom a ne na latinskom Manselli smatra nečim revolucionarnim, jer »prekida s tradicijom« koja je molitvu željela na latinskom, a on se na koncu života želio obratiti onima koji su ga pratili od početka i među kojima je živio, »najprije kroz pogrde, a zatim kroz rastuće odobravanje«. Osim toga, nastavlja Manselli: »U svojim latinskim spisima […] uvijek je imao potrebu za suradnjom tajnika […] S Himnom je konačno mogao govoriti vlastitim jezikom […]« (Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 415-416).

[104] Usp. Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, 421.

[105] Usp. Carlo PAOLAZZI, Il Cantico di frate Sole, 14-15.

[106] Ukazujemo na sjajno razlikovanje ničeovske i poetike Franje Asiškoga u: Éloi LECLERC, Pjesma stvorova, 180-190.

[107] Referiramo se na pismo pape Franje o važnost književnosti i poezije za svećeničku formaciju, dakle za vjeru i teologiju: Franjo piše da »književnost pomaže čitatelju da sruši idole autoreferencijalnih jezika, lažno samodostatnih, statički konvencionalnih jezika, koji ponekad prijete da zagade čak i naš crkveni govor, zarobljavajući slobodu Riječi. Književna je riječ ona koja pokreće jezik, oslobađa ga i čisti: otvara ga vlastitim daljnjim izražajnim i istraživačkim mogućnostima, čini ga gostoljubivim za Riječ koja se nastanjuje u ljudskoj riječi, a ne kada ona samu sebe shvaća kao spoznaju koja je već puna, konačna i potpuna, već kada postane bdijenje slušanja i iščekivanja Onoga koji dolazi da sve učini novim (usp. Otk 21, 5).« Naposljetku, nastavlja Papa, »duhovna snaga književnosti podsjeća na primarni zadatak koji je Bog povjerio čovjeku: zadatak 'imenovanja' bića i stvari (usp. Post 2, 19-20). Misija čuvara stvorenja, koju je Bog dodijelio Adamu, prvenstveno prolazi upravo iz prepoznavanja vlastite stvarnosti i smisla postojanja drugih bića. Svećenik također ima tu izvornu zadaću 'imenovati', dati smisao, postati sredstvom zajedništva između stvorenja i Riječi koja je tijelom postala i njezine moći da osvijetli svaki aspekt ljudskog stanja. Srodnost između svećenika i pjesnika očituje se dakle u ovoj tajanstvenoj i nerazdvojnoj sakramentalnoj povezanosti između božanske Riječi i ljudske riječi, stvarajući službu koja postaje služba puna slušanja i suosjećanja, karizmu koja postaje odgovornost, viziju istine i dobra koja se otvara kao ljepota. Ne možemo se ne prisjetiti riječi koje nam je ostavio pjesnik Paul Celan: 'Tko uči stvarno gledati, približava se nevidljivom'« https://fratellanza.net/papa-franjo-o-ulozi-knjizevnosti-u-formaciji/ (13. 2. 2025.)

[108] Usp. Carlo PAOLAZZI, Lettura degli 'Scritti' di Francesco d'Assisi, 37.

[109] Koristimo izvornik Pjesme stvorenja iz: Fontes franiscani, Edizioni Porziuncola, Assisi 1995., 39-40.

[Objavljeno u: Ante Bekavac (ur.), Osam stoljeća svjetlo evanđelja po tebi, Franjo, sav svijet obasjava. Zbornik radova sa znanstvenog simpozija proslave franjevačkih jubileja, Zagreb 11. listopada 2024., Svjetlo riječi, Sarajevo, 2025., 130-172.]