Ivan Lovrenović

Prije dva i po mjeseca na ovome mjestu bila je postavljena vijest o izlasku knjige dr. Joze Džambe Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni. Napisao sam tada da je na prevođenje i objavljivanje ove knjige trebalo čekati trideset godina - riječ je, naime, o kapitalnoj historiografskoj studiji koju je Džambo napisao i objavio na njemačkom jeziku 1991. godine (Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien, Dietrich-Coelde-Verlag Werl/Westfalen 1991).

Podesilo se, da je ovih dana iz štampe izašla još jedna dugo čekana Džambina knjiga O staroj Bosni u riječi i slici. Književno-povijesni pogledi. To je izbor od šesnaest velikih historiografskih i kulturoloških eseja, nastalih od 1981. do 2018. godine. Knjigu je objavio zagrebačko-sarajevski izdavač Synopsis u reprezentativnoj ediciji Historia, u velikom formatu, na 686 stranica, s obiljem slikovnoga materijala. Ovako autor u predgovoru obrazlaže izbor tekstova i objašnjava svoju autorsku poziciju:

„Prilozi su neka vrsta presjeka moga bavljenja bosanskohercegovačkim, u prvome redu kulturnopovijesnim temama koje su me zaokupljale i za koje sam, uz svoj glavni posao, mogao naći vremena i energije. Boraveći od 1972. godine u Saveznoj Republici Njemačkoj nikada nisam prekidao veze s matičnom zemljom, a posebno s ljudima bliskim mojim interesima. Međutim, okolnosti su bile takve da sam profesionalno bio vezan za druge teme i područja. Moje djelovanje u Bavarskom nacionalnom muzeju (Bayerisches Nationalmuseum), Institutu za etnologiju Sveučilišta u Münchenu te pune 23 godine u Adalbert Stifter Vereinu, institutu za njemačko-češke kulturne veze, zahtijevalo je druge preokupacije i druge zadaće kao i publiciranje na njemačkom jeziku o temama koje su daleko od ovih skupljenih u ovom zborniku. Iz biobibliografije koju je brižno sastavio bibliotekar i dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Slavko Harni može se vidjeti kako je tekao moj profesionalni put. Dakle, prilozi s bosanskohercegovačkim sadržajima nastali u ovom vremenu isključivo su kolateralni rezultati bavljenja drugim prostorima i drugim zadaćama. Stoga u ovim prilozima nema strogo ograničene jedne okvirne teme; one su donekle rastrgani izraz raznolikih interesa, što će cijenjeno čitateljstvo odmah uočiti i, nadam se, moći razumjeti. (...) Najveći dio priloga je ilustriran u manjoj ili većoj mjeri. Ilustracije ne treba shvatiti kao usputni materijal, nego kao važan sastavni dio riječi, to jest teksta.“

Knjiga je strukturirana u četiri dijela. Prvi je naslovljen O NARACIJI I HISTORIOGRAFIJI – PRIMJER BOSNA (I HERCEGOVINA), a sadrži tri eseja: „O biografiji. Dometi i granice jednog historiografskog žanra“, „᾿Turcy u Bosni᾿ i ᾿Knjaz ot Hercegovine᾿. Prijevodna književnost i historija“, „Milena Preindlsberger-Mrazović. Publicistkinja između tradicionalnog i modernog“. U drugome dijelu pod naslovom O TURCIMA, BOŠNJACIMA I BOSANCIMA I O NOVIM NARAŠTAJIMA slijede eseji „᾿Geschicht von der Turckey᾿ Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine“, „Bitka za Žepče 7. kolovoza 1878. godine prema austrijskim i njemačkim izvorima“, „Muzealne prezentacije povijesti“, „Maledicta ethnica. O nacionalnim stereotipima i verbalnoj agresiji“. Treći dio - O BOSANSKIM KRAJEVIMA – PUTOPISNO I SLIKOVNO ispunjen je nslovima „Bavarski botaničar Otto Sendtner u Bosni 1847. godine“, „᾿Niki botanik dojde iz Nimačke᾿. Bavarski botaničar Otto Sendtner i njegov boravak u Travniku 1847. godine“, „Rama potkraj 19. stoljeća u riječi i slici češkoga muzikologa i umjetnika Ludvíka Kube“ i „Bosna i Hercegovina u njemačkim tekstovima. Imagološka skica“. Treći dio zove se FRANJEVCI I NJIHOVA BOSNA, a u njemu su eseji „Povijest mentaliteta. Jedan historiografski pristup fenomenu bosanskog franjevaštva“, „Stoljeće fra Grge Martića. Dihotomija svjetova franjevaca Bosne Srebrene“, „Bosanski franjevci i austrougarska okupacija BiH godine 1878.“, „Jedna neobjavljena kritika Jelenićeva djela Kultura i bosanski franjevci“ i „Slavenstvo sarajevskog Čeha Rudolfa M. Zahradníka i franjevci Bosne Srebrene“.

Osim uobičajenih popratnih alata (bibliografska bilješka, kazalo imena i mjesta, pogovor, koji sam imao čast napisati), knjiga je opremljena prilogom konvencionalno naslovljenim kao Biobibliografija, a sve je prije nego konvencionalan. To je neuobičajeno iscrpan i akribičan, s velikom posvećenošću i stručnošću urađen popis razuđenoga i raznorodnog Džambina opusa, a autor mu je Slavko Harni, bibliotekar i dugogodišnji suradnik Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. U uvodu biobibliografije, koja obaseže cijelih trideset stranica velikoga formata, Harni na vrlo upečatljiv način piše o književnom i znanstvenom putu Joze Džambe:

„Formalnom izobrazbom povjesnik medijevist, stvarno intelektualac iznimno širokog spektra interesa, pa po tome i temā o kojima piše tekstove, Jozo Džambo pripada autorima koji su svoj život u znatnoj mjeri (zamalo bi se moglo reći: sasvim) posvetili pisanoj riječi. To u primarnom svojem sloju znači čitanju. On je dapače jedan od ranijih kvalificiranih proučavatelja čitanja, jer je njegov magistarski rad iz 1979. bio posvećen toj temi sa sociološkog stajališta. U drugom sloju posvećenost pisanoj riječi ostvaruje se pisanjem. Biva se piscem. I onda se život događa kao odnos čovjekova svijeta i pisma. Pismo biva u znanstvenom diskursu objektivno, distancirano, egzaktno istinito. Džambo je pisao takve tekstove kao povjesnik. Pritom bi ga se moglo – po emotivnoj uključenosti u gradnju teksta, a imajući u vidu cjelinu njegova autorskog svijeta – usporediti s odnosom prema tekstu u srednjovjekovnih prepisivača u zamkovitim samostanima u kojima se prepisuju knjige. Prepisuje se dugo, nerijetko zamorno, ali to se razumije kao poslanje. U Džambe se može govoriti o njegovu otmjeno obzirnom, intimnom i povjerljivom odnosu prema peru, o emotivnoj strani pisanja znanstvenih tekstova. Taj emotivni aspekt naravno još je izraženiji u subjektivno garniranim slobodnim tekstovima. Zapravo je Džambo, u znanstvenom ali i u književno užem smislu, trajno stvarao neodoljivo zanimljivu literaturu.

Dok rabimo metaforu o okviru za sliku primjerenom za izbor iz njegovih tekstova koji se nalaze u ovoj knjizi, posve opravdano možemo tu metaforu ᾿premjestiti᾿ u prostor doslovnosti. Jozo Džambo je naime znanstvenik koji respektira važnost slike za znanstveni diskurs pa su brojni njegovi znanstveni nalazi izvedeni kao izložbe s odgovarajućim popratnim publikacijama. To je, u vremenu onoga što se naziva iconic turn, aktualno da ne može biti aktualnije i proučavano upravo kad je riječ o povijesnim tekstovima i to ne samo u imagološkom (imago: unutarnja, mišljena slika) već i u pikturalnom (pictura: izvanjska, zbiljska slika).

Ukazom na pismo i sliku kao temeljne označnice Džambina svijeta ukazujemo na sržno obilježje njegova znanstvenoga i općenito intelektualnog profila, ono što Džambo u nekom sustavnom smislu jest. Genealogija toga svijeta mora posegnuti za kronologijom.

Kronologija pokazuje kako je Jozo Džambo onaj poznati sretni slučaj, više poznat nego što je raširen: dječak se iz malog srednjobosanskog sela, u kojem je sve dirnuto mjerom malenoga, otisne u veliki svijet i učini da ga taj veliki, nekoć nedostupni, svijet prihvati kao svoga, dapače kao autoritet, a da se rečeni dječak pritom ne odrekne ničega što mu je prije toga bilo važno i sveto – zavičaj, rodna gruda, uvjerenja. Naprotiv.“

Među prvim susretima s Jozom Džambom živo pamtim onaj prije trideset i tri godine, kada smo se na kraju oktobra 1989. našli u Jajcu na simpoziju o fra Anti Kneževiću. Tada je on izlagao teze iz eseja „᾿Turcy u Bosni᾿ i ᾿Knjaz ot Hercegovine᾿. Prijevodna književnost i historija“. Organizatori su nas smjestili u moderni hotel ponad Velikoga Plivskog jezera što je bio izgrađen u pripremama za održavanje PESK-a, evropskog i svjetskog prvenstva u kajaku na mirrnim vodama 1963. godine. Poznavao sam otprije, i vrlo cijenio neke Džambine tekstove, između ostalima i one književne - neke putopise pa i liriku, sve objavljivano u časopisu Jukić što su ga uređivali tada mladi, svijetu otvoreni intelektualci s Franjevačke teologije u Sarajevu. Tih večeri i dana već sam bio počeo opsjedati Džambu s idejom da objavimo knjigu njegovih tekstova. Odupirao se vrlo uspješno, kao i mnogih godina poslije, u kontinuitetu.

Tako, sada, kad su jedna za drugom izašle dvije njegove knjige, svaka u svome žanru znanstveni i intelektualni biser, mogu reći da mi je srce na mjestu, jer se konačno na velika vrata otvorila mogućnost da upoznamo Jozu Džambu kao velikoga i važnog pisca.

Intimno, godina 2022. za mene je godina Joze Džambe. (I. Lovrenović)