Ivan Lovrenović

Odlomci iz iz knjige Ikavski zemljopis. Putovanje po Bosni godine 2018. (V)

Čineći hommage Ivanu fra Frani Jukiću o dvjestotoj godišnjici njegova rođenja, s namjerom da slijedimo putovanje što ga je opisao u Putovanju po Bosni godine 1845, krenuli smo na put - Josip sa svojom fotografskom tehnikom, ja s tefterima i mapama - osam dana a stotinusedamdeset i tri godine poslije Jukića: on drugoga lipnja 1845. iz Fojnice, mi u nedjelju desetoga lipnja 2018. iz Sarajeva, i ostali na putu šest dana. Nismo ni namjeravali a ni mogli doslovno pratiti Jukićev itinerar. Bili smo u odnosu na nj „hendikepirani“: on je putovao na konju i pješice, mi autom, a taj se na Jukićevim starinskim stazama i vrletnim planinskim putinama i krškim iznenađenjima često pokaže nemoćnim. Na našemu putovanju zanimalo nas je i štošta drugo, što Jukića nije. Tako smo se, u razmaku od skoro dva stoljeća, susretali, razilazili, ponovo susretali, dopunjavali.

Među narodom živiti, njegove običaje, narav, ćud, predrasude
ne znati, uprav znači: u vlastitoj otačbini tuđinom biti.
Ivan fra Frano Jukić (1818 - 1857)

Glagoljašev grob. Stvarnost u legendi. Tko bijaše don Jakov Katić, alias Čotić, zvani Čota, i što je znamenito s njegovim grobom iznad Rastičevskoga jezera?

Priča o Čoti priča je o glagoljaštvu, zanimljivom marginalnom fenomenu crkvenoga života u otomanskoj Bosni. Poznato je kako su u njoj franjevci, u širem okviru Crkve i sami marginalni, bili jedini predstavnici katolicizma i Rima sve do austrougarske okupacije i uspostave tzv. redovne crkvene hijerarhije. No, eto, ipak ne sasvim. S novim trendovima u politici Rima od XVII stoljeća, kada se mnogo polaže na širenje rimokatoličkog utjecaja na slavenski Istok, osnivaju se u Italiji škole i studiji na kojima se obrazuje svećenički kadar za služenje obreda na staroslavenskom jeziku i pismu. Takve škole osnivaju se i na hrvatskom području, u dalmatinskim biskupijama (Zadar 1748, Priko kod Omiša 1750). Glagoljaši su, kako precizira Srećko Džaja, „U liturgijskom i kulturnom pogledu čuvali i nastavljali tradicije srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša po Bosni i Dalmaciji. Služili su se rimskim obredom, staroslavenskim jezikom, glagoljskim pismom, odnosno u Poljicama i po Bosni, već od srednjeg vijeka, praktični­jom bosančicom.“[1]

U nevelikom broju, obrazovani elementarno ali požrtvovani i suživljeni s narodom, služili su kao pomoćnici franjevačkim župnicima i kapelanima po zabačenim i nepristupačnim seoskim krajevima zapadne Bosne. Jedan od njih bio je i Jakov Čota. Rođen je u Dalmaciji 1727. godine, u okolici Trilja. Ne zna se tačno od kada je u Bosni, moguće već od 1780. godine, kada je po tvrdnji biskupa Ilijića, neznano zašto, „protjeran iz Dalmacije“. Prvo kratko služi u Duvnu a onda sve do smrti 1807. na Kupresu. Zapravo jedini činjenični podaci o Čotinome životu i radu u Bosni nalaze se u pisanim relacijama koje su proizašle iz nastojanja biskupa bosanskoga fra Grge Ilijića Varešanina da Čotu suspendira i ukloni iz službe, kao i glagoljaše u cjelini.  

Taj sukob obiluje jakim riječima i slikovitim situacijama, govori mnogo o karakterima, a u pozadini i o vremenu i prilikama u kojima se događa. Žestoke su optužbe protiv Čote koje biskup Ilijić, i inače prijek i autoritaran tip, šalje u Rim Propagandi: da dijeli narodu sumnjive zapise, da žene nerotkinje uvjerava kako im travama, zapisima i molitvama može pomoći da rode, čak da mogu izabrati - muško ili žensko. To radi ne gledajući na vjeru - kako katolicima, tako i pravoslavcima i muslimanima. Priskrbljuje si dosta novaca, a zarađuje i hodajući po sajmovima s natovarenim konjima trgujući žitom, solju i drugim stvarima. Obredni pribor nosi u neurednim bisagama, a misu često služi na konjskom samaru. Itd, itsl. I inače, budući da u tursko vrijeme sve do druge polovice XIX stoljeća nije bilo crkava, sa stalnim obrednim rekvizitarijem i namještajem u njima, mise su se služile uz pomoć tzv. prijenosnih oltara: izvana običan drveni sanduk, kad se rasklopi postaje oltarić, često oslikan i rezbaren. Postoji podatak da ih je u doba biskupa fra Augustina Miletića 1803 - 1831. na području franjevačke provincije Bosne Srebrene bilo oko 180.

Kada biskup Ilijić 1797. godine dolazi u vizitaciju na Kupres, naređuje Čoti da se pojavi pred njim. Ovaj dolazi tek treći dan, „kao misec po vodi“ piše Ilijić, ali odmah i odlazi jer, kaže, mora hitno paši Kukavici. Ponavlja to i 1800. godine, pri drugom dolasku biskupa Ilijića, ali se saznalo da paši nije otišao, nego se negdje sakrio. Tada mu biskup službeno zabranjuje ispovijedanje naroda i služenje mise, sve dok se ne pojavi pred njim. Pa kada Čotu ni to ne skruši, nego on nastavi pomagati u ispovijedanju, biskup mu potpuno zabrani služenje mise. Ni Čota ne miruje: požali se Propagandi u Rim opovrgavajući biskupove optužbe, te izvješćuje da je 1779. hodočastio u Jeruzalem, i da mu je tadašnji biskup bosanski fra Augustin Botoš-Okić dao punu svećeničku jurisdikciju. Završilo je tako da je biskup Ilijić morao skinuti suspenziju.

To su ujedno i posljednji pisani podaci o don Jakovu Čoti. Iza njih, kolikogod oskudni bili, dovoljno se jasno nazire jaka i samosvojna ličnost, neopterećena doktrinarnim ogradama, srođena s prilikama u kojima živi, s ljudima s kojima živi. Poslije Čotine smrti sve je to ostalo u snažnom pamćenju, te s vremenom stvorilo pučku legendu i štovanje, koje je i danas, nakon više od dva stoljeća, živo na Kupreškoj visoravni među svim konfesijama. Sve do u novije doba na Čotin se grob odlazilo i obilazilo ga - često i na koljenima - u zavitu i molitvi u raznim potrebama. Oko njega su u proljeće i u jesen čobani - jednako muslimanski, katolički i pravoslavni - po triput obilazili sa svim blagom koje im je dano na čuvanje. U digresiji, prisjećam se: u svome vatikanskom dnevniku poljski romansijer i diplomat Tadeusz Breza[2] opisuje razgovor sa starim prijateljem, nadstojnikom redovničkoga samostana u gradiću Torchiati blizu Avellina, u napuljskome kraju. Ondje je kapelica sa čudotvornom slikom Majke Božije, gdje jednom godišnje težaci iz okolice dovode „svoje konje, mazge, koze, magarce“, s njima triput obiđu oko kapele, potom redovnici čine znak križa uljem na čelima životinja. Pita Breza prijatelja: je li svetim uljem, on odgovara: ma ne, običnim, samo ga prethodno blagoslovimo. 

Za župnikovanja don Marijana Kopića u Rastičevu, sagrađen je 1966. skroman i grub a zanimljiv spomen na Čotinu grobu - betonske stepenice koje se uzdižu s dviju strana te se nad grobom spajaju u polulučni mostić poduprt dvama križevima. Time se htio naglasiti ekumenski smisao Čotina stila i života. To je kasnije nagrđeno nespretno projektiranom kapelicom, pa je prvobitna zamisao uništena, a običajno obilaženje oko groba ometeno.  Za posljednjega rata 1991-95. kapelica nad Čotinim grobom bila je jedino katoličko obilježje koje nije oštećeno ni srušeno u naletu JNA i srpske vojske 1992. godine.

Predahnut ćemo malo kod groba vrletnoga glagoljaša. Maleno groblje je ograđeno, zasađeno je i nekoliko borova čija hladovina nije naodmet po današnjoj vrućini, ali grobova ima tek nekoliko. Naziru se i neke stare humke, bez ikakva znaka. Po kazivanjima, tu su osim Čote davno pokopani još neki svećenici, ali ništa se ne zna pouzdano.

Dvjestotinjak metara niz padinu pravoslavno je groblje, mnogo veće i „naseljenije“ od Čotina. Bit će da je to ono groblje u koje su po narodnoj predaji ovdašnji pravoslavci ukopali  Čotino tijelo nakon što su ga krišom noću iskopali iz prvobitnoga groba, ali im se nije zadržalo, jer su katolici odmah skočili i vratili ga. Nitko više ne zna što je u toj predaji tvrda istina a što fantazija, no to je i najmanje važno. Mnogo važnija i rječitija je sama priča: u njoj, makar i groteskno-komičnoj (a i kakva bi drukčija bila u ovome surovom, a svejedno duhovnosti potrebitom, Čotinom svijetu), pohranjena je nepatvorena istina o nekadašnjem životu na Visoravni i o rudimentarnim oblicima pučke simbioze na njoj.   

[1] Srećko M. Džaja, Katolici u Bosni i zapadnoj Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće,  1971.

[2] Tadeuš Breza, Bronzana vrata (Vatikanski dnevnik), Beograd, 2013.