Ivan Lovrenović: INTERVJU U "TELEGRAMU"
Ugledni književnik govori o hrvatskom identitetu, nacionalnim mitovima, vjeri, zločinima i odgovornosti pojedinca pred poviješću
www.telegram.hr, 15. 11. 2026.
Razgovarao Ante Peričić
"Nisam izgubio sjećanje na jednostavnost života u vjeri, na osjećaj pouzdanosti u Ruku koja te vodi i olakšava podnošenje života - onaj Pascalov epifanijski paralelogram sigurnost-čuvstvo-radost-mir - ali sam zarana otkrio da za istinsku vjeru nisam obdaren, da je nemam u sebi, a da je prakticiram mehanički i ritualno, ili nedajbože nacionalno, postalo mi je nepodnošljivo neiskreno i kukavički. Tako sam se našao na čistini, kao ateist.“
Što znači biti Hrvatom? Pitanje je to na koje su generacije političara, povjesničara, književnika i nacionalnih ideologa nudile odgovore, nerijetko uvjereni da su pronašli onaj konačni. Ivan Lovrenović, međutim, u svojoj novoj knjizi Azijski vjetar odgovor traži ondje gdje ga nacionalne pripovijesti najmanje vole tražiti – u vlastitoj savjesti. “Biti Hrvatom – ako nešto znači, znači da ni jednom jedinom, ni najmanjom česticom svijesti i pameti ne smiješ davati popusta ikakvu hrvatskome zlu. Kao i to, da ti ocean laži koji je izliven na Hrvate ne smije odvratiti oči od činjenica njihova zla.”
A potom, nekoliko redaka dalje, zaključuje: “Dobar si i okomit, bistar i svijetao samo onda kada se otmeš demonu pripadanja, hrvatskomu”. Upravo ta napetost između pripadnosti i savjesti, između ljubavi prema vlastitome i bespoštednog suočavanja s njegovim tamnim stranama, provlači se kroz velik dio Lovrenovićeva književnog i intelektualnog života.
Sjedimo na sarajevskoj Grbavici, u bistrou podno Lovrenovićeva stana, u dijelu grada u kojemu je za vrijeme rata čovjek iz posljednje plejade polihistora naše književnosti ostao bez gotovo svega što je godinama skupljao, pisao i čuvao.
S Grbavice se, pripovijeda, može vrlo lako prizvati jedno sasvim drugo Sarajevo, ono iz 1992., kada je ovaj dio grada postao poprište terora, progona i razaranja. Premda je Lovrenovićeva književnost svojevrstan pokušaj da se od zaborava sačuva ne samo povijest već i sve one potankosti što nas čine ljudskim bićima, on je sam u toj knjizi duboko sumnjičav prema ljudskoj potrebi da iza sebe ostavimo trag.
U toj nevelikoj, ali moćnoj i misaono koncentriranoj knjizi, podnaslovljenoj Vježbe pamćenja i sastavljenoj od zapisa koji se protežu kroz desetljeća, piše o Bogu u kojega ne vjeruje, o Bosni koju istodobno može obožavati i ne voljeti, o mnogočemu što nam klizi niz prste kada se počne osipati svijet kojemu pripadamo.
Dok razgovaramo, prisjećam se Irene Vrkljan, kod koje sam pročitao kako je njezina baka odgajala njezinu majku u uvjerenju da je privid najvažniji. “Taj bakin odgoj”, piše Vrkljan, “da je najvažniji privid, postat će jedino tlo na kojem moja majka stoji”. Lovrenović, čini mi se, čitav svoj književni i intelektualni život odbija stati na takvo tlo.
Satima smo razgovarali o Arhipelagu Gulag, čiji je prijevod jedan čovjek 1986. donio Lovrenoviću u Sarajevo u malom koferu, o Titu i Brežnjevu, jugoslavenskim šezdesetosmašima, misterioznoj smrti Vladimira Perića Valtera, Stepincu, bosanskim franjevcima i njihovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu.
O Jergoviću, Mehmedinoviću, Andriću i Krleži, o Rousseauu, čije Ispovijesti danas čita s neskrivenim užitkom, o hrvatskom jeziku koji mnogi Hrvati moraju učiti gotovo kao strani, o vjeri koju je napustio, ali čije ga kršćansko duhovno nasljeđe ne prestaje zaokupljati. I, naposljetku, o zajednicama koje se nikada ne stide svojih zločina, jer stid, smatra, može pripadati samo pojedincu.
Rijetko se susreće čovjek koji je toliko svojega života posvetio istraživanju prošlosti, a tako je malo spreman prihvatiti utješne priče što ih sebi pričaju narodi, države i, naposljetku, pojedinci. U Azijskom vjetru pita se kako u historiji, čije je prvo ime rat, a drugo narod, sačuvati dušu?
Pitanje je zapisao još 1983. i čini mi se da je ostalo prisutno u gotovo svemu što je otad stvorio. Možda se upravo u toj njegovoj upornosti da se vlastitoj povijesti uvijek iznova vraća, da je ispituje i dovodi u sumnju, krije barem dio odgovora. Zato mi je, da posegnem za Hamletovim riječima, bilo osobito lijepo sjediti s čovjekom koji ne služi kobi kao sviralo na kojem ona svira kako hoće.
LOVRENOVIĆ: Vi ste Ante ili Anto?
TELEGRAM: Ante.
LOVRENOVIĆ: Ante... to jedno slovo u Bosni je važna demarkacija. Ante je Hercegovac i Dalmatinac, a Anto je Bosanac. Takav način pravljenja skraćenih imena i hipokoristika jednako je karakterističan za govore svih naroda u Bosni: Huso, Jovo, Ivo.
TELEGRAM: Moja je majka s Vlašića. Čuo sam kao dijete, što me i danas zna nasmijati, jednu gospođu u njenom mjestu kako kaže: „Joj, Isuse, daj da sveti Anto pomogne“.
LOVRENOVIĆ: Odlično! Ona zna hijerarhiju (smijeh). Jer ako ovaj ovome ne odobri... Taj sveti Anto je u Bosni, vjerojatno i u Hrvatskoj, sve. Pučki svetac koji silazi do najtrivijalnijih trivijalija. Izgubila žena iglu: „Sad mi je bila tu, đe mi je? Sveti Anto, pomozi!“ I on – pomogne. U Sarajevu, kod fratara na Bistriku, svetome Anti po pomoć dolaze i muslimani i pravoslavci, bogme i bezvjerci, kad je muka velika.
TELEGRAM: Nije to samo kod nas. Primjerice, T. S. Eliot i njegov The Cocktail Party: davno sam to čitao, ali sjećam se da Julia stalno gubi naočale, riječ je gotovo o malom gegu kroz dramu. U jednom se trenutku vraća u stan u kojem se drama odigrava jer ih je opet negdje ostavila, nastane potraga, Edward je pita je li pogledala u torbu, a ona odgovara da naravno nije, uz riječi da ih „upravo ondje inače drži“. I tamo ih pronađu. Pa mu kaže: „Idući put kad nešto izgubim, doći ću ravno tebi umjesto svetom Anti.“ U Ateljeu 212 tu je dramu režirala velika Mira Trailović. Ispričavam se na ovoj digresiji, ali držim tu dramu silno podcijenjenom i već se godinama nadam da će je netko postaviti i na nekoj od zagrebačkih pozornica. Dakle, i kod Eliota je sveti Anto taj pučki svetac izgubljenih stvari. A kad smo već kod svetog Ante – vjerujete li vi u Boga?
LOVRENOVIĆ: Nisam izgubio sjećanje na jednostavnost života u vjeri, na osjećaj pouzdanosti u Ruku koja te vodi i olakšava podnošenje života - onaj Pascalov epifanijski paralelogram sigurnost-čuvstvo-radost-mir - ali sam zarana otkrio da za istinsku vjeru nisam obdaren, da je nemam u sebi, a da je prakticiram mehanički i ritualno, ili nedajbože nacionalno, postalo mi je nepodnošljivo neiskreno i kukavički. Tako sam se našao na čistini, kao ateist. Praktični, nipošto doktrinaran. Nema ništa gore od doktrinarnoga i agresivnog ateizma. Ravna mu je samo vjerska zadrtost i netolerancija. Cioran veli da ne treba biti ni za ni protiv bilo kojeg boga, te da je zauzimanje stava o tim pitanjima neukusno, ali veli i to, da čovjek „nikada neće dosegnuti dubine usporedive s onima, koje je spoznavao kroz vijekove sebičnoga razgovora sa svojim Bogom“. Znam o čemu govori.
TELEGRAM: Pozicija agnostika dugo mi je bila sigurna zona, pa da se vratim još jednom T. S. Eliotu, koji piše da je većina čovječanstva „lijena duha, apatična, preokupirana svojom taštinom i mlaka u svojim čuvstvima“, pa zato nije sposobna ni za mnogo sumnje ni za mnogo vjere. Kako ste se nedvosmisleno nazvali ateistom, je li kod vas i nevjera nešto što je trebalo istjerati do kraja?
LOVRENOVIĆ: Pa i u Pismu se kaže: „Jer si mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz usta svojijeh.“ Nemam vjeru u vječni život, nemam vjeru da smrt nije kraj. Ali starost mi donosi nešto što me je i kroz život određivalo: dobitak od kršćanstva kao duhovnosti, kulture, etike. Dakle, sve ono što je kršćanstvo sa sobom povezalo, mnogo i oplodilo u svojim najboljim varijantama, i što je baštinilo ljudskom rodu kao stvarnu vrijednost, bez obzira na to jesam li u vjeri ili nisam.
TELEGRAM: Tertulijan je ostavio onu slavnu formulu anima naturaliter christiana – duša je po naravi kršćanska. Jung ju je, čini mi se, gotovo preveo na svoj jezik kada je govorio o anima naturaliter religiosa, o čovjeku kao biću koje po svojoj psihičkoj strukturi ima religioznu funkciju.
LOVRENOVIĆ: Tertulijan... veliki heretik.
TELEGRAM: Čini se i pomalo šašavac.
LOVRENOVIĆ: Ha-ha, da... Nisam se u formativnoj dobi bavio kršćanskim počecima, ali kasnije jesam. To kršćanstvo, dok se još nije stvrdnulo u Instituciju, dok ga Rimsko Carstvo nije učinilo državnom vjerom i politikom, pa Sloterdijk za katoličanstvo sugerira da bi ga se trebalo proučavati prije politikološki nego teološki, strašno je zanimljivo. Ono, kako se marginalnost tih prvih kršćana ali i snaga njihova opisuje u Poslanici Diognetu: „Žive u svom zavičaju, ali kao stranci; imaju sve zajedničko s drugima kao građani, a trpe sve kao tuđinci. Sva im je tuđina domovina, i sva domovina tuđina.“ Domovina kao tuđina, stranac u zavičaju - kako mi je to blisko!
Pustinjski oci, premda već u dobu kršćanstva kao državne religije, traže svoj individualni put k Bogu. Oni vežu nebo i zemlju, ali ne kao mistici, ne idem na to. Merton o tome fino izvještava: pustinjski oci inzistentno odbijaju mušterije koje im dolaze sa željom da ih upute u mističke tajne spasenja. Nema mistike, ima samo život. Koji život? Živi u pustinji, izrađuje košare od palmina lišća, hrani se onim što mu je pri ruci, sjedi i uživa u zalasku sunca, i posjetiteljima željnima spasonosne pouke izgovara poneku koja im se učini trivijalnom. Ali ona se kao trivijalnost čini njima, koji dolaze iz vanjskoga svijeta, dok je iz koncentracije iz koje pustinjak to govori – čista vječnost.
TELEGRAM: Proslijedio sam vam pozdrave gospodina Marka Grčića.
LOVRENOVIĆ: Drago mi je to i lijepo, jer ga jako cijenim. Marko Grčić je velika, nesvodljiva književna pojava.
TELEGRAM: Rekao mi je još nešto što se lijepo nadovezuje na našu temu: da se Marija po imenu u Kuranu spominje više nego u Novom zavjetu. A za katolički kult Marije upotrijebio je riječ „mariolatrija“, koja, kaže, ponekad graniči s blasfemijom.
LOVRENOVIĆ: Cijela ta naša katolička mariologija i kult Marije, sve je nadodano... Isus je apostrofira u Evanđelju, u nekom važnijem smislu, jedino s križa u onome strašnom trenutku, kada joj kaže za Ivana: „Ženo, evo ti sina.“, a njemu: „Evo ti majke.“ Ali to su evanđelistove riječi... Ili, ono mjesto na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje mu se mati požali kao sinu i čudotvorcu, da je nestalo vina, pa joj on osorno, potpuno izvan konteksta, odgovara: „Ženo, što ja imam s tobom? Moj čas još nije došao.“ Sva sam takva mjesta u svojoj „kristologiji“ sistematizirao. Ima i ono gdje govori svojim sljedbenicima, ili onima koji hoće biti sljedbenici, što prvo treba učiniti, i to na izravan, brutalan način: morate zaboraviti svoga oca i svoju mater, odbaciti svoju braću i svoje sestre, sve to poništiti, i onda možete biti sa mnom.
Imam nekoliko prijatelja, vrsnih teologa, nedogmatičnih, sjajnih ljudi, kojima zanovijetam s pitanjima takve prirode. Jedan je od njih fra Ivan Šarčević, po mom laičkom ukusu najjači naš teološki pisac, koji je sada na službi u Beogradu u bosanskom franjevačkom samostanu na Zvezdari, kod veličanstvene crkve sv. Ante, genijalnoga djela velikog Jože Plečnika. On je teolog, koji zna da ima pitanja na koje ne možeš odgovoriti.
Ali Isus je ostavio ljudima i onu valjda najčudesniju ideju u povijesti roda - da treba voljeti neprijatelja. Napisao sam u Azijskom vjetru da je nemoguća, ali jednom izrečena javno, u obliku neopozive etičke upute, ona obavezuje i onda kada je se nitko ne drži. Obavezuje samim tim što je izrečena i u pamćenju Svijeta nezaboravljena.
TELEGRAM: A onda imate i ono mjesto u Djelima apostolskim: u Efezu obraćenici javno spaljuju knjige kojima su se služili u magijskim praksama, a odmah zatim dolazi sukob Pavlova pokreta s ljudima koji žive od Artemidina kulta. Zašto takva mjesta teologija nije ozbiljnije raščistila?
LOVRENOVIĆ: Ne mogu to znati. Ali veličina tih knjiga i njihovih brojnih redaktora je i u tome što je to ostalo zapisano, što nije izbačeno. Kao što mnogo koječega drugog sigurno jest.
TELEGRAM: Kad smo već kod redaktora – i vi ste jednom trebali biti redaktor jedne knjige gotovo biblijskih razmjera. Arhipelag Gulag trebao je biti objavljen u Sarajevu, ali se povijest ispriječila?
LOVRENOVIĆ: To je stara, duga priča. Tada sam bio glavni urednik u izdavačkoj kući Veselin Masleša. Jednoga jutra 1986. pokuca mi čovjek, predstavi se, u ruci nosi mali kufer i pita: „Možemo li razgovarati?“ „Izvolite, sjedite“, kažem. Dolazi sa Cetinja, autobusom, Vidak Rajković, stručni suradnik u Centralnoj narodnoj biblioteci na Cetinju. Šokira me, kaže: „Ja vam u koferu nosim prijevod Arhipelaga Gulag.“ Pitam: „Neki ulomak, uzorak?“ „Ne“, cio“. - odgovara, i pokazuje mi na taj svoj kuferčić. Popili smo kafu, porazgovarali. Objasnio mi je da na tome radi godinama, da je paralelno radio na ruskom originalu i na francuskom prijevodu. Vidim da je čovjek ozbiljan, ništa mi ne odaje da bi mogao biti kakav čudak i fantast.
Kufer sam odnio kući u potpunom uzbuđenju, otvorio ga i dao se čitanje. Prvo sam uvidio da je čovjek fanatično pedantan. Rukopis je bio tako sređen, da ste ga mogli slati ravno tehničkom uredniku na prelamanje. Prethodnih su godina među nama potajno kružile nekakve neuredne indigo-kopije djelomičnog prijevoda Arhipelaga. Ovdje vidim: tekstu ne možete naći mane, opremljen je neophodnim fusnotama, komentarima. Vidim da je čovjek potpuno svoj na svome.
Javio sam mu se i potjerao proceduru u redakciji, a to je tada bilo jako komplicirano. Partija, a to istovremeno znači i Udba, pomno je bdjela nad takvim stvarima. U drugim sredinama stega već popušta, u Beogradu naročito, čak i u Zagrebu iako je Zagreb bio vrlo tvrdokoran ideološki, a o Sarajevu da ne govorim. Recimo, poslije prvih slobodnih izbora 1990. godine po posredniku mi se javlja stručnjak koji je do jučer bio na radnom mjestu praćenje književnika, nudi mi trake sa snimljenim mojim telefonskim razgovorima za relativno male novce, jer je ostao bez posla, „žena nezaposlena, mala djeca...“
U tadašnjim tvrdim sarajevskim partijskim glavama Arhipelag Gulag bio je jako opasan. Postojao je čitav niz stepenica u izdavačkoj proceduri koje je valjalo proći da bi se takav projekt usvojio, a potom i objavio. Prošli smo sve te stepenice do one najviše, a to je bio Izdavački savjet, koji je bio pod direktnom kontrolom Partije. Tu je Arhipelag odbijen. Tužan podatak: predsjednik Savjeta bio je prof. Fuad Muhić, valjda jedan od najlucidnijih naših kritičara staljinizma, dok ga Partija nije „pripitomila“. Sluteći sve to unaprijed, znajući da će teško proći, bio sam se dogovorio sa svojim tadašnjim a i sadašnjim dobrim prijateljem Jovicom Aćinom, sjajnim piscem, prevodiocem i genijalnim urednikom, tada u izdavačkoj kući Rad: ako kod nas ne prođe, ja ću to njemu proslijediti.
TELEGRAM: To je izdanje koje i danas viđamo po antikvarijatima.
LOVRENOVIĆ: Perfektno izdanje. Aćin je veliki znalac. Oni su u Radu to prihvatili i objavili te napravili fenomenalan posao, i u kulturnom, a bogme i u financijskom smislu. Ima nekoliko anegdota u vezi s tim izdanjem, zapravo, nisu anegdote, nego činjenice. Španjolski dnevnik El País nakon pojave tog izdanja pratio je njegove odjeke, recepciju, pa su imali svoju anketu za tu godinu u kojoj je beogradsko izdanje Arhipelaga Gulag bilo među deset najvažnijih događaja u svijetu te godine.
Čuo sam za hrvatsko izdanje, nisam ga imao u rukama. Volio bih ga vidjeti.
TELEGRAM: Lijepo izdanje, luksuzno. Spremam se čitati.
LOVRENOVIĆ: Sve ovo s Arhipelagom ima prethistoriju koja je danas već potpuno zaboravljena, ali je za to vrijeme jako važna. Postojao je ozbiljan izdavački projekt da se kompletan Arhipelag Gulag objavi u Rijeci, u izdavačkoj kući „Otokar Keršovani“...
TELEGRAM: Izdavali su oni Solženjicina, zar ne? Čini mi se da kod kuće imam njihovo izdanje Odjela za rak...
LOVRENOVIĆ: Da, objavljivali su Solženjicina, i Odjel za rak i U prvom krugu, to smo čitali frenetično, kao i Avgust 1914. i Jedan dan Ivana Denisoviča u beogradskim izdanjima. U „Keršovaniju“ bio je sjajan urednik, Omer Lakomica, jedan od najdinamičnijih izdavača u tadašnjoj Jugoslaviji, koji je imao u rukama hrvatski prijevod Arhipelaga Gulag. Planirao ga je objaviti, bilo je to čini mi se 1978, 1979. Kad je njihova namjera postala javna stvar, nastala je velika uzbuna. Sovjetska ambasada u Beogradu alarmirala je stvar sve do Moskve. Je li to baš tako bilo ili nije, ne znam, ali ljudi od kojih sam to čuo tvrde da jest: da je tada kod Tita direktno intervenirao Brežnjev. A iz vjerodostojnih izvora poznato je, da se Tito Brežnjeva jako bojao. Brežnjeva i njegovih tenkova. Doduše, imao je i zašto.
TELEGRAM: Čini mi se da sam kod Marka Thompsona, u njegovoj biografiji Danila Kiša, čitao da je sovjetski konzulat hrvatskom, odnosno jugoslavenskom izdavaču prijetio čak i otkazivanjem sovjetskih brodograđevnih poslova s Jugoslavijom. Brežnjev meni, zbog internetske kulture, izgleda duhovito.
LOVRENOVIĆ: Reinkarnacija Staljina u manjem formatu. Ta je intervencija išla vrlo direktno i žestoko, Lakomica se predomislio i to nije objavljeno.
TELEGRAM: Grčić mi je, da ga još jednom spomenemo, govoreći o svom životu, rekao na kraju razgovora: „Znate, često mislim: sve je to bio san, sve to umišljam, to se ništa nije dogodilo.“ I naslov vaše knjige slično aludira: Putovi su, snovi li su. Spominjete u jednoj crtici šezdeset i osmu. Jeste li bili šezdesetosmaš?
LOVRENOVIĆ: To me je zaobišlo. Godine 1968. bio sam u vojsci, ali i da nisam, ne bih bio šezdesetosmaš. Sva moja formacija i sav moj prethodni život bili su potpuno nekompatibilni s bilo čim iz tog velikog oslobađanja 1968. i sa svime što je ono nosilo sa sobom. Tako da je to mene mimoišlo kao da se nije ni dogodilo. Ili kao da se ja nisam dogodio.
TELEGRAM: U Zagrebu 1968. nije bilo tako masovnog pokreta kao u Beogradu? A u Sarajevu?
LOVRENOVIĆ: Nisam tada već ni bio u Zagrebu. Iz Zagreba sam otišao 1967., kada sam završio fakultet, pa se vratio u Bosnu. Živio sam u Mrkonjiću, daleko od Sarajeva, pa ni s time nisam imao nikakvog doticaja. U cijelome studentskom društvu kojega se sjećam, u cijeloj toj generaciji, nije bilo nijednog šezdesetosmaša. Bila je to politički potuljena generacija, iz nje su ljudi za ništa završavali na Svetom Grguru, pa kad bi se nakon godinu-dvije vratili, nisi ih mogao prepoznati. Ruševine. Šezdesetosmu nosili su drugi neki momci i cure, mlađi, iz politički situiranih i pravovjernih krugova. Dogodila se ta „pobuna“ kao grom iz vedra neba, kao nešto potpuno strano i neočekivano za mene i moju generaciju. Kao što ste rekli, u Beogradu je bio jak pokret, ali već se tada moglo vidjeti, a poslije pogotovo, da jugoslavenska 1968. u idejnom smislu ima vrlo malo ili nikakve veze s evropskom. Što su tražili naši šezdesetosmaši? Od Tita da više bude Tito. Od jugoslavenskog socijalizma da bude više socijalizam, čak komunizam. To je najbolje, samopokajnički, rekao pokojni Zdravko Grebo, taj sjajni sarajevski lik, koji je bio tvrdi šezdesetosmaš, ali je to poslije lijepo objašnjavao u svojim intervjuima: tražili smo od Partije da bude više Partija, da bude oštrija. Što opet ima svoju logiku jer su u to doba Partija i cijeli sistem bili jako birokratizirani i korumpirani.
Kao što nemam iskustvo 1968., nemam iskustvo ni tada već postojeće, kompatibilne subkulture djece cvijeća. Sve me to mimoišlo, ostavilo intaktnim.
TELEGRAM: Na početku smo se dotaknuli te vaše zagrebačke priče iz Putovi su, snovi li su, gdje se pitate zna li još itko za Trg Petra Drapšina, tko je uopće bio Petar Drapšin. Taj mi je motiv vrlo zanimljiv. U Moskvi sam čuo da su nakon pada Sovjetskog Saveza vratili stare nazive ulica, ali da pritom nisu sasvim izbrisali ni one iz sovjetskog razdoblja. Kod nas to nije slučaj. U Dva vijeka, jedan vijek opisujete onu scenu s Valterovog sprovoda koji je išao ulicom Ante Pavelića koja je, prije toga, bila posvećena kralju Aleksandra, još prije Franji Josipu I., da bi kasnije postala Titova ulica.
LOVRENOVIĆ: Sarajevske ulice? Usred rata i opsade 1993. godine bilo je borbe da se Titovo ime ulice ukine, ali je nađen kompromis, pa mu je ostalo pola ulice, a druga polovica je dana znamenitom sarajevskom ljetopiscu iz 18-19. stoljeća Mula Mustafi Bašeskiji.
U cijeloj povijesti Kine Valter brani Sarajevo među najgledanijim je filmovima uopće. Oni imaju mit o Valteru i tom filmu daleko veći nego mi, iako meni i ovaj naš ide na živce.
TELEGRAM: Ubili su ga njegovi, da se naslutiti iz vaše knjige?
LOVRENOVIĆ: Sve to oko Valtera spada u tipične ratno-političke mitove, koji nikada neće biti dovedeni na razinu egzaktne istine. Ali subverzivna priča o ubojstvu od svojih naprosto traži da bude tretirana al pari sa službenom legendom, koja je puna sumnjivih momenata. To da Valter u zoru, nakon što je grad oslobođen, s jednim čovjekom, svojim povjerenikom, ide ulicom i da odnekud prasne granata koja njega ubije, a ovoga tek neznatno rani... U tom trenutku više nema neprijatelja u Sarajevu. Ono malo Nijemaca što je bilo, već je pobjeglo, ustaša također više nema. Dakle, to je vrlo suspektno.
Andrej Aćin, koji živi u Kanadi, svojevremeno je snimio odličan dokumentarni film o toj temi. Zanimala ga je zapravo recepcija filma o Valteru u Kini. Istražujući to, istražio je cijelu biografiju i taj događaj, i u njegovu filmu imate dosta čvrstih, ili barem naizgled čvrstih indicija da je to zaista bila diverzija iznutra. Objašnjava i cijeli kontekst koji politički zvuči uvjerljivo. Ukratko: Valter je bio, kao što se zna, glavni ilegalac, partizanski obavještajac u Sarajevu, i zaista je bio čudesan. To što je radio graniči s nevjerojatnim. Kao takav, imao je mnogo saznanja i dokumenata o labilnom držanju nekih partijskih ljudi u Sarajevu, ilegalaca, od kojih neki sada, s danom oslobođenja, postaju u Sarajevu svemoćni faktori. To bi, onda, bio razlog da ga se makne jer je opasan za uspostavu novog sistema vlasti. Famozni Valterov crni kufer s dokumentima nestao je zajedno s njime, tvrdi se da je i danas u jednom od beogradskih arhiva sa zabranom otvaranja stotinu godina od vlasnikove smrti. Najmanje što bi se moglo tražiti od objektivne historiografije jest, da sve te priče stavi u isti rang pa neka se kritički pretresaju.
TELEGRAM: Odlična mi je bila ona vaša misao koja sjajno koincidira i s hrvatskom političko-religijskom stvarnošću: Isusovo ime kao bubanj od sadrte junakove kože za zastrašivanje neprijatelja, pa onda zaključujete: „Kakva vesela barbarska kristologija.“
LOVRENOVIĆ: Sva naša starija katolička propedeutika, rekao bih sve do Drugoga vatikanskog koncila, s vrlo živim ostacima i danas – sva je ona u znaku bojovnosti. Krist je simbol pobjedničkog kralja. Onoga koji nama, katolicima, nosi pobjedu nad svim neprijateljima, a neprijatelji su od... do...
TELEGRAM: Nasuprot ideji okretanja drugog obraza...
LOVRENOVIĆ: Strogo gledano, to s Kristom iz Evanđelja nema nikakve veze. To je naša tradicija. Naše crkvene pjesme su takve. Ne sve – liturgija traži svu silu raznih intonacija, sve do onih pokorničkih i pokajničkih – ali dominiraju bojne, pobjedničke, trijumfalističke. Tako da ovaj franjevački pisac o kojemu govorimo, inače meni vrlo drag Filip Lastrić, 18. stoljeće, veliki polihistor, pripada direktno toj matrici. A to je matrica koja je učvršćena stoljeće i pol ranije sa smjernicama Tridentskoga koncila, koji je sav u znaku grčevite potrebe za obnovom jer je luteranska reformacija prijetila da razdrma temelje rimske firme.
TELEGRAM: Rim se polako okreće istoku.
LOVRENOVIĆ: Rim pod navalom reformacije traži nove načine, novu politiku, danas bi se reklo, novu geopolitiku. Ona je usmjerena na istok, a prvi istok Rimu smo mi, i to pogotovo oni krajevi koji nisu pod političkom vlašću Habsburga i Mletaka. Otomanski Balkan.
Bosanski fratar što će drugo biti nego bojovni zastupnik katolicizma! Iako je to svojevrstan paradoks: on je u Bosni pod Osmanlijama manji od makova zrna, kome će on biti bojovan? Ali to je duh Tridenta. Tako da Krist tu biva zastava, barjak, kralj, pobjednik, s mačem u desnici. Uostalom, nije to samo naše, to je i evropska kršćanska historija. Carlos Fuentes veli da je jezik protureformacije - unitaristički, pravovjeran, dogmatski - ubio roman u španjolskoj književnosti poslije Cervantesa!
TELEGRAM: A 1941. franjevcima je bilo izričito zabranjeno pridruživati se ustašama?
LOVRENOVIĆ: To je u jugoslavenskoj historiografiji i publicistici bila potpuno ignorirana činjenica, iako je te Upute fra Marko Oršolić objavio i komentirao 1981. godine. Ljeto s ustaškim pokoljima 1941. godine u NDH je pakao - to je truizam, opće mjesto, ali toliko strašno da ga uvijek valja ponavljati. Tada u Rimu, u vrhovima Reda, sjede dva franjevca iz Bosne i Hercegovine. Jedan je iz Hercegovačke provincije fra Dominik Mandić, kasnije znamenit historiograf, a drugi je manje poznat, ali ne manje važan, fra Vitomir Jeličić iz Bosne Srebrene, vrstan crkveni pravnik, jedan od najboljih u svoje vrijeme, kažu, u cijeloj Katoličkoj crkvi, i kao takav predaje u Rimu na sveučilištu.
Njih dvojica dobivaju vrlo žive informacije iz Bosne i Hercegovine o svim tim užasima, pa iniciraju u upravi Reda dokument koji ide pod potpisom generala Reda Leonarda Bella, interni raspis svim franjevcima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ima deset tačaka, vrlo precizno formuliranih. Tu, između ostaloga, stoji da se franjevcima zabranjuje sudjelovanje u ustaškom pokretu. Ima još jakih odredaba: izrijekom im se zapovijeda da uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i da ni na koji način ne sudjeluju u njihovu progonu, otimanju njihove imovine i tako dalje, da ne sudjeluju u nasilnom i masovnom prevođenju pravoslavnih na katoličku vjeru... To je, dakle, kolovoz 1941.
TELEGRAM: Svega nekoliko mjeseci nakon uspostave NDH.
LOVRENOVIĆ: Dokument prvorazredne važnosti. Različito od njega je, međutim, ponašanje pojedinih ljudi u raznim mjestima, u raznim uvjetima i funkcijama, i u franjevačkom redu, a i uopće u Crkvi, koje ne služi na čast. A sve diktirano pogubno snažnim osjećajem nacionalnosti, kada je Bog efikasno zamijenjen Nacijom i Državom. U dokumentu koji spominjem, na jednom se mjestu izrijekom precizno upozorava na grijeh kojim bi se koji franjevac ogriješio o snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu „zanesen narodnom suverenošću“... Mi i danas dobro znamo što taj izraz znači.
Pokušao sam u ovoj knjizi dati ne historiografsku, nego literarnu panoramu tih likova i njihovih držanja. Uzmite toga fra Krunu Misila, fra Vitomira Jeličića, fra Josipa Markušića, fra Gavru Gavranića, nesretnog mostarskog biskupa fra Alojzija Mišića, te niz običnih franjevaca na malim župama kakvi su bili fra Željko Džaja, fra Jaroslav Jaranović, ili dijecezanac don Niko Kaić – to su zaista svijetli likovi, u sred toga krvavog vremena. A bilo je i onih drugih koji su, „zaneseni narodnom suverenošću“, slijepo išli uz ustašku politiku i praksu.
TELEGRAM: U Dva vijeka, jedan vijek očito je koliko ste duboko ulazili u arhivsku građu i izvlačili dokumente koji su ostali gotovo izvan šireg pamćenja. Jedan od zanimljivijih takvih nalaza jest pismo srpskog episkopa Varnave o nadbiskupu Stepincu.
LOVRENOVIĆ: Varnava je vrlo zanimljiv lik. Stepincu on ništa ne zamjera zbog NDH i ustaša, to ni ne spominje, a nije da nije imao posla s njima: Pavelić ga je vukao u Zagreb i snubio ga da bude glavar Hrvatske pravoslavne crkve, što je on odbio. Stepinca Varnava visoko cijeni iz istih onih razloga iz kojih ga se u Hrvata danas želi vidjeti svecem, a to je fanatično držanje u obrani Crkve od komunizma. To je i episkopu Varnavi na prvome mjestu. On se pred komunističkim sudom ljuto protivi čak i elektrifikaciji, ako će to narod okrenuti ateizmu. Zanimljiva mu je biografija. Rođen 1914. u Americi, u Garyju, nadomak Chicaga kao Vojislav Nastić, dobio dobro školovanje, izvrsno je svirao violinu, gotovo na razini koncertnih nastupa, govorio svjetske jezike, a otac će mu, nakon njihova povratka iz Amerike, biti vlasnik mehane u Sarajevu kojoj je dao ime „Amerikanac“. Pa ako želite ručati u Sarajevu, otiđite u restoran koji se i danas zove „Amerikanac“. To je taj restoran Varnavina oca Atanasija, koji je kroz stoljeće promijenio sijaset vlasnika.
TELEGRAM: Od trojice iz Dva vijeka, jedan vijek, nekako mi je najsimpatičniji i najviše se ljudski osjeti Hrgić, naročito ona epizoda sa Sidom Košutić, pa njegov razgovor sa Šopom koji ga nagovara...
LOVRENOVIĆ: Da, prijeđe granicu (smijeh). Nesretna Sida Košutić... Darovitija nego što joj to hrvatska književnost i dan danas priznaje. Imali su njih dvoje potencijal da budu Abelard i Heloiza u nekakvom hrvatski malecnom formatu. Nije se posrećilo. A zanimljiv je i sam Šop, koji je bio sav eteričan, i kao čovjek i kao pjesnik, naš najeteričniji pjesnik, a koji fra Ljubu Hrgića nagovara kako da riješi svoju ljubavnu kušnju: „Prijeđi granicu, to je prirodno...“
Pored onoga što sam u ovoj knjizi napravio s fra Ljubom Hrgićem – čak ne mogu reći da sam sasvim nezadovoljan – on je još uvijek neispričana priča, nevjerojatna. Dalo bi se o njemu još na mnogo načina i u puno registara razmišljati i pisati, istraživati, počevši od toga da još uvijek ne poznajemo njegovu kompletnu pisanu ostavštinu, koja nije malena. Postoji, recimo, rukopis njegova romana koji danas nitko ne zna, a koji je čitao njegov prijatelj, pjesnik, drug u akšamluku pokojni Kemal Mahmutefendić, i jedini je o njemu ostavio zapis, po kojemu sudim da bi to mogao biti stvarno odličan roman.
TELEGRAM: Gdje bi mogao biti?
LOVRENOVIĆ: Možda još uvijek u nekom samostanskom budžaku, ali je vjerojatnije da je propao. Puno je toga propalo. Guča Gora bila je Hrgićevo posljednje franjevačko sjedište i tamo je ostala gotovo sva njegova ostavština, ali toga romana nema. A u ovom je ratu Guča Gora ponovno stradala kao i u onome 1945; samostan su 1993. devastirali mudžahedini.
TELEGRAM: Znate reći i da je Grbavica neispričana priča.
LOVRENOVIĆ: Sjedimo tu, ispod mog stana, i kad bih imao vremeplov da nas vrati u svibanj ili lipanj 1992. i da tu stojimo, vidjeli bismo nešto sasvim drugo. Bila je to brutalna okupacija. Postoji jedan stari bosanski izraz – bašibozuk. Karadžićev bašibozuk: paravojne, razularene jedinice, u rasponu od najobičnijih pljačkaša do sjajno sređenih, na američki način opremljenih i naoružanih likova, da bi vrlo brzo stigla i tada još postojeća JNA sa svojim tenkovima.
Sve se to ovdje sleglo, okupiralo ovaj dio Sarajeva i uvelo neviđeni teror. Teror je, naravno, imao nacionalni predznak: Bošnjaci i Hrvati bili su meta. Lipanj i srpanj - pakao s klanjima, silovanjima, pljačkom, progonom svake vrste. Kako su tada okupirali ovaj dio grada, tako su ostali sve dok to u Daytonu nije politički razmontirano. Onda je trajalo još nekoliko mjeseci, da bi se tek u ožujku 1996. povukli, a Grbavica i drugi dijelovi bili oslobođeni. Eh, kad smo tada ušli u Grbavicu moja djeca i ja, a dovezao nas je iz Zagreba Nenad Popović, tu se imalo što vidjeti. Strava i užas. Ono što su ljudi na Grbavici doživljavali tijekom tih nekoliko godina nije ispričano i teško da će ikada i biti ispričano jer ne vjerujem da se takve stvari mogu u punini posredovati. Postoje neki artefakti: film Jasmile Žbanić Grbavica, izvanredan roman Damira Ovčine Kad sam bio hodža...
Postoji još nešto što u Sarajevu nije nepoznato, ali je uspješno prešućeno: fenomenalan dnevnik koji je tu, sto-dvjesto metara odavde, vodio pjesnik Jakov Jurišić, u to doba još uvijek službeno predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. On je sa suprugom u stanu i vodi dnevnik. Zapisuje i neke svoje pjesme, i to traje sve do jeseni 1993., kada ga, kao i svakodnevno prije toga, odvode na kopanje rovova tu gore u planinu, na Zlatište, gdje je front između srpske i bosanske vojske. Na kopanju rovova jednoga dana i pogine. Iza njega ostaje rukopis dnevnika koji je poslije objavljen pod naslovom Škola stradanja, a na neki način kao da i nije objavljen, jer ga više nitko niti spominje niti čita niti ponovo objavljuje. To je izvanredna knjiga kao dokument vremena, ali bogme i kao književnost. To je najljepše i najbolje što je taj čovjek cijeloga života napisao. Da je Sarajevo drukčiji grad, sudbinu Jurišićevu i njegovu knjigu njegovalo bi kao jedan od svojih najvažnijih amblema. Ali ne u ispraznom, ceremonijalnom smislu. Ne vjerujem da će to ikada biti.
TELEGRAM: Držite da je književni prostor Jugoslavije uspješnije nadživio zajedničku državu nego ljudi koji su u njoj živjeli?
LOVRENOVIĆ: Sasvim logično. Smisao književnosti i kulture uopće i jest u tome da je u duhovnom smislu superiorna političkim granicama. I ako je to zaista tako, onda to znači da imamo mnogo bolju književnost nego što nam je politička sudbina.
TELEGRAM: Zašto toliko volite Zimsko ljetovanje Vladana Desnice?
LOVRENOVIĆ: U više sam navrata kroz godine, kada bi me se nešto pitalo o našim romanima, znao istaknuti da su za mene dva najbolja romaneskna teksta uopće Andrićeva Prokleta avlija i Zimsko ljetovanje. Ne znam otvori li se Zimsko ljetovanje još ikome na radnom stolu.
TELEGRAM: Proljeća Ivana Galeba mnogo su poznatija, dok je Zimsko ljetovanje ostalo nekako zanemareno?
LOVRENOVIĆ: Proljeća Ivana Galeba su sjajna, zar to uopće treba reći. Ali kada se govori o umjetnini, o umjetnini u starinskom smislu, koja teži da bude savršena kao jaje, i u formi, i u sadržaju, i u potencijalu, onda su to, u svoj svojoj stegnutosti i dovršenosti, Zimsko ljetovanje i Prokleta avlija. Ne znam druga dva teksta na našim jezicima tako savršena u svakom pogledu.
TELEGRAM: Svjesno ste, sudjelujući u jednom izboru, izbjegli navesti žive autore; kažete da mnoge njihove knjige niste pročitali pa ne biste iznosili sud. Je li današnja produkcija u određenoj mjeri dokinula ideju književnog kanona kakav smo nekoć imali?
LOVRENOVIĆ: U određenom smislu da. Svaki kanon rezultat je jednoga trenutka u vremenu, sa svime onime što taj trenutak nosi, i tu ne možete isključiti ništa: počevši od strogo estetskoga kriterija, ako je takav uopće moguć, pa sve do najgrubljega političkog momenta. Kanon je nešto što je samo u sebi paradoksalno: hoće učvrstiti tablicu, popis vrijednosti, istovremeno znajući da će u sljedećem trenutku biti demontiran, da će na red doći novi kanon. To je igra recepcije i to je igra same književnosti. Vi sigurno znate iz vlastitog iskustva: nijedan umjetnički tekst koji čitate danas neće se ponašati isto kada ga ponovno uzmete u ruke nakon godinu ili pedeset godina. To znači da on ima neku čudovišnu narav ili da mi imamo čudovišnu narav sa svojom recepcijom, koja je danas ovakva, a sutra onakva. To je priča i o kanonu.
TELEGRAM: Na početku Azijskog vjetra stoji misao Simone Weil: „Reći ja, znači lagati.“ Nekoliko stranica poslije pišete da bi autobiografija trebala biti popis vlastitih sramota, posrnuća, grijeha i zala.
LOVRENOVIĆ: Davno je sve rečeno o tomu mrskom „ja“, koje je istovremeno i obožavano „ja“. U užarenom Voltinom luku između jednoga i drugoga „ja“ sva je naša sudbina, sva naša priča o nama samima. Emancipacija i bijeg od „ja“ neophodan je da bi čovjek uopće u sebi sazrio kao smisleno i strukturirano biće, ali je istovremeno i nemoguć. Najbolji dokaz, najspektakularniji primjer te mogućnosti i nemogućnosti, za me je nezaobilazni Ivo Andrić. On je u svojoj književnosti, pa i u svom građanskom životu, nastojao do krajnje mjere njegovati izoštren floberovski princip impersonalizma, bijega od „ja“. Međutim, jedno od njegovih najboljih djela u nekom unutarnjem, duhovnom smislu jesu Znakovi pored puta. Kada pak uđete u Znakove pored puta, tu nema ničega drugog osim „ja“. Tu je „ja“ naglašeno prisutno, ali u tekstualnoj izvedbi vlastitih dojmova, misli, ideja, vidite i težnju da se stvar maksimalno izmakne iz neobavezujuće subjektivnosti i da se čitatelju ispostavi kao nešto o čemu vrijedi misliti mimo svakoga „ja“. Ako se „ja“ u književnom tekstu pojavljuje kao alfa i omega, samo u se zaljubljeno, s pogledom koji se ne odvaja od vlastitoga pupka, naravno da to nije književnost, nego laž. Isto je tako i u životu, među ljudima.
Autobiografija? Pišući o sebi nitko se još nije usudio spustiti u se do onih mračnih slojeva i zlih činova, koje on veoma dobro zna i pamti. A to bi bilo jedino važno i relevantno o sebi reći, ako već pišeš autobiografiju.
TELEGRAM: Ipak, postavljate pitanje što treba ostaviti iza sebe i dajete sjajan odgovor: nije li i sama ta potreba najviši dokaz umišljenosti?
LOVRENOVIĆ: Tako, da.
TELEGRAM: Lako je to govoriti iz vaše pozicije, kada ste mnogo toga ostavili.
LOVRENOVIĆ: To je opet paradoks, onaj Kafkin: naređuje da se sve spali, ali se ništa ne spali (smijeh). To je jedna od onih ljudskih stvari o kojima možemo imati definitivan sud, volju i zahtjev, u jednom trenutku. U drugom već ne.
TELEGRAM: I pada sjena između toga kako promišljamo i kako postupamo.
LOVRENOVIĆ: Naravno. Kako da kažem, prolaznost čovjekova, prolaznost pamćenja na kraju krajeva ipak je vrhovni kriterij i zakon. Mnogo toga možemo htjeti, mnogo toga možemo i uraditi, kako tko, ali sve to na kraju ipak pripada prolaznosti.
TELEGRAM: Kad smo kod prolaznosti, razjasnili ste mi jednu stvar koja mi je dugo bila nejasna. Pišete o Propovjedniku i o prijevodima te kažete da se nikada niste priviknuli na „ispraznost“. Meni je, pak, „ispraznost“ uvijek bila jasnija od „taštine“, jer nisam razumio zašto jedan prijevod kaže „taština nad taštinama“, a drugi „ispraznost nad ispraznošću“. Vi ste onda sjajno objasnili što ta „taština“ izvorno znači.
LOVRENOVIĆ: To su sinonimi.
TELEGRAM: Ali ne i u suvremenom jeziku.
LOVRENOVIĆ: E, izgubilo se. Veliki Bartol Kašić prije gotovo četiri stotine godina prevodi: „Taština od taštinâ.“ Moj djed je u svome govoru, još duboko u dvadesetom vijeku, imao normalan ikavski pridjev tašć za prazan. Preferiram „taštinu“ zato što mi „ispraznost“ u uhu i dalje zvuči malo knjiški. „Taština“ je više usidrena u dubinu jezika, u govor i njegovu muziku.
TELEGRAM: Jeste li voljeli čitati Vedranu Rudan?
LOVRENOVIĆ: S apsolutnim i punim poštovanjem – chapeau bas, što bi Francuzi rekli – prema svemu, prema kompletnoj ličnosti, pisanju, bez rezerve. A subjektivno - to nije moje. To samoubilačko eksponiranje prema van, ta radikalna ekstrovertnost... Ponavljam, puno poštovanje, mogu reći čak strahopoštovanje, ali nije moje. Ja se pred tim osjećam gotovo prepadnutim. Imam poriv bježati od toga, ali to je stvar psihologije, stvar nekih ličnih osobina o kojima ni sam ne znam mnogo. Samo znam kako se ćutim.
TELEGRAM: Pisali ste i o susretima s Rankom Marinkovićem, no recite mi nešto o vašem profesoru Jonkeu.
LOVRENOVIĆ: Bio je čudo. Godina je 1961, amfiteatar novoga Filozofskog fakulteta u Zagrebu, sada već staroga, prepun nas na prvoj godini. Mislim da nas je bilo oko 180, iz svih krajeva bivše Juge, sjećam se i dvojice kolega s Kosova. Dvogodišnji kolegij Suvremeni književni hrvatskosrpski jezik. Ulazi profesor Jonke – dotad o njemu znamo samo priče – kršan, ogroman, skladno korpulentan, s velikom glavom, ozbiljan, i počinje svoju priču. A mi ga, prije svega, gledamo zbog legende da je kao mladić trenirao boks, pa gledamo kako hoda. Umišljamo li mi to ili je stvarno tako? Vidimo u njegovu hodu mekoću nekadašnjeg boksača.
Kad nam tumači promjene po padežima – ima ih puno u tom hrvatskom, kompliciranom dozlaboga – jednu od tih promjena on objašnjava ovako: „Tele, teleta. To vam je...“ I onda se prvi put sasvim malo osmjehne, inače se nikada nije smijao: „kao Jonke, Jonketa“ (smijeh). To sam zapamtio zauvijek.
Čovjek ogromnog znanja, a imao je i ono što gramatičare ne odlikuje baš uvijek – veliko književno znanje. Jednom nam je na seminaru govorio o tome kako se ulazi u književnost i kako se ulazi u jezike. Studirao je u Pragu, ali kad je došao u Prag nije znao češki. Morao ga je na brzinu naučiti. Vidio je da to ne ide najbolje pa je počeo čitati češke pisce.
„Pa, profesore, kako ste čitali?“, pitat će netko. A on će: „Tako. Uzmem knjigu i čitam. Uz ono što učim, ja čitam, čitam. Čapeka i druge.“ I tako je, kaže, naučio češki, puno brže i bolje nego da ga je samo učio školski. A onda je naučio i druge slavenske jezike. Bio je strog profesor. Držao je do svog predmeta gotovo sudbinski, ali ga je i znao.
Međutim, predmet je sam po sebi bio jako težak i znam da su mnogi otpadali sa studija zbog njega. A taj predmet nosio je i jednu silnu „nepravdu“ – možete to staviti pod navodnike a i ne morate – nepravdu koja prati hrvatski jezični standard kroz cijelu njegovu modernu povijest. Kad ukupnu populaciju koja se hrvatskim jezikom služi kao standardom razlomite po govornoj tipologiji, onda vidite da je hrvatski standard, koji se bazira na štokavštini, za ogroman dio hrvatske populacije na razne načine užasna tegoba: da bi čovjek govorio i pisao svojim jezikom, mora ga učiti, malne kao strani.
S time sam se susretao kroz cijeli život, pa i na studiju, kao povlašten, jer sam rođeni štokavac kojem nikakav problem nije bilo -je, -ije, č i ć, dž i đ, niti četveronaglasna ortotonija, do čega se tada jako držalo. Danas vidim da se na zagrebačkim televizijama, bogme sve više i na sarajevskim, do toga ne drži nimalo. Moje se uho naježi kad čujem te akcente. Ali onda, opet, mislim: pa čekaj malo, pusti ljude neka govore kako govore, nitko to ne ispravi! O svemu tome odlično i razložno piše Ivo Žanić, referirajući se i na moje tekstove, u svojoj knjizi Jezična republika.
TELEGRAM: Moj profesor. Obožavali smo slušati njegova predavanja.
LOVRENOVIĆ: U njegovoj knjizi ima cijelo jedno poglavlje o toj nepravdi. Hrvatski je slučaj u jezičnom smislu – nisam komparatist i ne znam primjere, vjerojatno toga ima na svijetu još – strašno kompliciran. U Hrvatskoj ljudi, dakle, moraju učiti svoj jezik. Mislim na čakavce, kajkavce i neke druge vernakularce. A u Bosni i Hercegovini, gdje žive tri naroda s tri različito imenovana službena jezika, nema tog problema uopće, jer sva tri ta naroda u govornoj praksi govore jednako. To znači da su Hrvati u Bosni i Hercegovini po tome u psihološki i komunikacijski lakšem i prirodnijem položaju nego Hrvati u svojoj Hrvatskoj.
TELEGRAM: Poznato mi je da su Hrvati Srednje Bosne govorili ikavicom, a i vi u Azijskom vjetru pišete o „ikavskom jeziku i ikavskoj poetici“ kao potisnutoj kulturnoj i kulturološkoj činjenici.
LOVRENOVIĆ: E, to je tek moja tema, ali nećemo dugo, jer bismo otišli predaleko! Ikavski – ja ga zovem ikavski jezik – bio je zajednički katolicima i muslimanima u velikom dijelu Bosne i Hercegovine. Brozović je o tome temeljito pisao još pedesetih godina prošloga vijeka. Tu dijalektalnu sliku poremetile su masovne i sukcesivne migracije s osmanlijskim osvajanjima. Ikavski se govor održao kod Hrvata katolika i Bošnjaka muslimana u mnogim krajevima i dan-danas. Ali to nisu samo riječi, to je melodija, to je ritam, to je jedna cijela jezična kultura. Zato kažem - poetika. U sredinama koje su tradicionalno očuvanije, ikavica je izrazitija kod muslimana nego kod katolika. Ima je čak i kod Srba pravoslavaca u nekim kupreškim selima, i to ne kao utjecaj i preuzimanje od susjeda, nego po svoj prilici autohtono. Ikavski je stjecajem standardizacijskih tendencija, od Bečkoga dogovora naovamo, bačen u deseti plan i zanemaren. Ogromni korpus ikavske usmene književnosti silno je zanimljiv jezični, kulturološki, umjetnički bunar, još neispitan i neistražen.
TELEGRAM: Zaboravio sam vas pitati, dok smo razgovarali o Arhipelagu: susreli ste se s Kočom Popovićem u Dubrovniku? Mnogi žale što se od njegova života nije snimio film.
LOVRENOVIĆ: To jest odlična ideja. Ne znam tko je o Popoviću ozbiljno pisao osim profesora Gojka Tešića, koji je priređivao njegove tekstove. To je tema o kojoj ja nisam previše kompetentan suditi jer je mimo mojega glavnog zanimanja, ali znam da je fascinantna. Da je takvu biografiju imao neki Francuz, Španjolac, to bi bila svjetska filmska, romaneskna priča. A eto, nije.
Moj susret s njim nije bogznašto. Bilo je to neposredno prije raspada Jugoslavije, kada smo iz tadašnje Svjetlosti, upravo posredovanjem profesora Tešića, otišli u Dubrovnik kod Popovića da napravimo ugovor za njegove memoarske zapise. Prilično je naporno bilo, jer je bila užasna žega, a on je već bio bolestan i gospođe koje su bile oko njega – njegova supruga i njezine sestre – stalno su nam signalizirale da ga ne gnjavimo previše. Sve je bilo dogovoreno, ali je sve ubrzo prekinuo rat.
TELEGRAM: Skočimo načas u naš vijek, pa evo jedno vaše pitanje: otkud dolaze te usporedbe Jergovića s Aralicom?
LOVRENOVIĆ: Zanimljivo je to s Jergovićem u Sarajevu i u Bosni. Knjižare su uvijek iznova pune njegovih knjiga, ima golemu i vjernu čitateljsku sljedbu, koja ga nepogrešivo prepoznaje kao odličnoga pisca i posebno kao velikoga pisca Sarajeva. Istovremeno, u određenim krugovima drži se i povremeno podgrijava potpuno besmislena ali pogana fama da je on „protiv Sarajeva, Bosne, muslimana“. Ne bih se upuštao u porijeklo i karakter te opačine, iako bih mogao. Odatle i ovo o čemu pitate. Izjednačiti Jergovića s Aralicom politički, kao što je nedavno uradio jedan pisac (S. Mehmedinović) može samo um zatrovan nekakvom zažagrenom mržnjom. Ovih dana, vidim, taj ljuti džihad nastavlja i proširuje, pa tonom i pozom vrhovnoga arbitra odriče Jergoviću i književnu vrijednost, uz kojekakva mizerna osobna difamiranja na mahalskom nivou. Zaprepašćuje pri tomu služenje otvorenim falsificiranjem i lažima najniže vrste. Sve je u tako vrištećem sudaru sa činjenicama i sa stvarnošću, da je zapravo smiješno-tužno. Baš provincijalno.
TELEGRAM: Silno me zabavila ona crtica iz vaše knjige Putevi su, snovi li su, iz Varšave u zimu 1976., pišete da se obični Poljak ljuti što je papa uputio pismo s direktivom da se ne praznuje previše, da se više radi. Govorim po sjećanju; papu vaš varšavski sugovornik denuncira na kolaboracionista komunističkih vlasti.
LOVRENOVIĆ: U tim tvrdim sistemima, u kojima je vlast jedini vlasnik istine – pri čemu je istina danas ovakva, a sutra onakva – u takvim se situacijama, ovisno o gledištu, sve može pripisati istovremeno ili pokvarenoj, korumpiranoj suradnji s mrskim vlastima ili opoziciji tim vlastima. Tu nikada niste načistu o čemu se zapravo radi.
TELEGRAM: U polemikama niste uvijek birali rukavice. Za Telegram ste Ivi Bancu svojedobno spočitavali čak i „sitnu pakost“, podmetanje, izvrtanje vaših teza. Kad danas čitate svoje stare polemike, postoji li neka uz koju biste najradije dodali fusnotu: ovdje sam pretjerao, ovdje pogriješio, ovdje bio preblag?
LOVRENOVIĆ: To bi zahtijevalo dug i dosadan razgovor, pa nećemo dugo, a nadam se ni dosadno. Polemike? Sudbina ili karakter htjeli su da sam u tzv. javnost i ušao polemikom, i to baš o jeziku i jezičnoj ravnopravnosti u Bosni. Bilo je to tako davno, u tako drukčijim prilikama, i tako samoubilački, te mi se katkad čini da je te 1973. godine to bio netko drugi.
Pogrešno, pretjerano, preblago? Ako je polemika preblaga, ako nije pretjerana - slaba je polemika, slab tekst, nije ga trebalo ni pisati. A pogrešna u određenom smislu mora biti svaka, jer joj je to u prirodi: žestoko zastupa jedno stanovište nasuprot drugome, ništeći ga. No, ispravnost polemike nije u apsolutnoj istinitosti, već u etičkoj i intelektualnoj čestitosti. Mogu se nadati da tu nisam omanuo.
Ali generalno mogu reći da mi je žao svih onih godina i svega onog napora koji sam uložio u pisanje tekstova o aktualitetu, jer takve tekstove pišem teško, s mukom, uz jak unutarnji otpor. A toga je bilo tako mnogo, i mnogo mi je godina odnijelo. Svi su oni pisani s najboljom vjerom da to ima nekog smisla, a danas hladne pameti znam i vidim da je sav naš aktualitet – ondašnji kao i današnji – šupalj i prazan, da u sebi ne nosi nikakvu povijest, nikakav smisleni sadržaj, nikakav proces ni dinamizam. U Bosni, i ne samo u Bosni.
TELEGRAM: Žalite za onim što je moglo biti, a nije? Za onim što ste mogli napisati, a niste?
LOVRENOVIĆ: Ne. Ne vjerujem da bi ta energija bila upotrebljiva za nešto drugo jer je naprosto bilo takvo vrijeme. Budući da upravo spremam veliku knjigu takvih tekstova, pa imam potpuno hladan retrospektivan uvid, mogu mirno reći da u njima ništa ne bih mijenjao. Tu i tamo jest bilo ponekoga prejakog akcenta, ali ni njega ne bih mijenjao jer je rezultat raspoloženja i trenutka. Naravno, sudit će onaj tko bude čitao. To više nije moje.
TELEGRAM: U eseju o starenju spomenuli ste Eckermanna i Goethea. Koliko su takva djela autentična?
LOVRENOVIĆ: Vječno otvoreno pitanje. Jovica Aćin, koji je u našim jezicima jedan od najvećih poznavatelja Kafke, prije nekoliko je godina objavio prvo kolo Sabranih djela Franza Kafke u osam knjiga: preveo, priredio, protumačio itd. U jednoj od tih knjiga nalaze se Razgovori s Kafkom Gustava Janoucha. Priređivač na kraju, u bilješci, navodi sve kontroverze koje postoje oko autentičnosti tog dokumenta. On sam, malo oprezno, ipak tipuje na autentičnost. Nisam ranije znao za Janouchove razgovore s Kafkom, a silno su zanimljivi.
Enes Čengić i Krleža: također otvorena pitanja. Za Eckermanna ne znam jer ne znam njemački, ali Čengića sam čitao davno i sad mi ga se više ne da čitati jer je to šuma. Toliko je zavodljivo da, kad uđete u to, ne možete izaći, a ja više ne mogu gubiti vrijeme. I kad je trač, to je trač najviše književne kvalitete. U Čengića je fascinantan dar kojim pamti i vjerno reproducira Krležin govor. To je moment koji ide u prilog autentičnosti, ali istovremeno ostavlja mogućnost da je baš zahvaljujući toj sposobnosti mogao koješta i kreirati...
Načelno, jedna je stvar kod svih ovih razgovora podložna metodičkoj skepsi. Naime, onaj koji sluša i zapisuje, medij je onomu koji govori. Svjesno ili nesvjesno, onaj koji govori mnoge stvari podešava prema mediju – kako će govoriti, o čemu će govoriti, o čemu neće. To je silno važno.
Sve to vrijedi i za još jednu fascinantnu knjigu razgovora, knjigu Ljube Jandrića Sa Ivom Andrićem, koja mi je često pri ruci.
TELEGRAM: Kada planirate u Zagreb?
LOVRENOVIĆ: Nemam nikakav plan. U ovim godinama i s ovim fizičkim ograničenjima teško je putovati, teško je izbivati iz kuće makar i jednu noć, a pogotovo putovati, prometati se. Sve više uviđam smisao izreke koju je u 19. vijeku zabilježio fra Ivan Frano Jukić, da je Bosancu „kućni prag najviša planina“.
TELEGRAM: Što čitate?
LOVRENOVIĆ: Rousseauove Ispovijesti i Chateaubriandove memoare, Baudelairea, Spleen Pariza... Pa sam napisao bilješku o tome kako čitam Francuze, liječeći svoju neostvarenu frankofiliju. I moram reći da sam si priuštio odlično vrijeme. To je toliko suvremeno, toliko zaprepašćujuće iskreno. Šarmirao me je papa Franjo kada piše da mu je Baudelaire među književnim favoritima. Tko bi to očekivao od katoličkoga prvosvećenika! Pa, ponovo Platonov, nakon valjda četrdeset godina: Treći sin, pripovijetke. Kakav svijet, kakav pisac. Da se predaš, da više ne napišeš ni retka.
TELEGRAM: Pročitao sam prvi dio Ispovijesti. Sjećam se istog dojma, zabavno štivo.
LOVRENOVIĆ: Ludo zabavno.
TELEGRAM: Kad opisuje onu epizodu s onanijom u samostanu...
LOVRENOVIĆ: Imao je, nesretnik, urođenu neizlječivu deformaciju: morao je često i strašno bolno mokriti. Sam na jednom mjestu opisuje koliko ga je sretnih trenutaka u životu to koštalo. Ne samo sretnih nego i uspješnih. Zamislite vi cijeli život tako patiti. Pritom onanist. Sam kaže da je onanist, da ne može odoljeti tom porivu.
Kad biste tu knjigu propustili kroz najrecentnije književnoteorijske postavke o umjetnosti romana, bila bi negdje pri samom vrhu, sasvim sigurno. Tu ne znate što je klasicizam, što romantizam, što postmodernizam – u najboljem smislu riječi. To je tekst koji je naprosto sve. Strašno moćno. A ja onda dodajem: njegova sreća, a naša nesreća, jest to što je gospodin Jean-Jacques umro i nije doživio revoluciju 1789. Osjećam se uskraćenim za Rousseauove tekstove o toj revoluciji i o svemu poslije nje. Uvjeren sam da bi to bilo nešto najbolje.
Onda, opet, Chateaubriand, koji je sasvim druga priča, a genijalan pisac.
Inače, čita se svašta. Manijak sam dokumentaristike, putopisa, kronistike – bosanske, historijske, franjevačke i druge. Puno vremena i energije trošim na to, ali u tome uživam.
TELEGRAM: Augustinove Ispovijesti su mi, za razliku od Rousseauovih, patetične, ili sam ih samo premlad čitao.
LOVRENOVIĆ: One su sjajne tamo gdje su rusoovski iskrene. Ima jedno mjesto koje oduvijek jako volim. Piše Augustin kako je išlo s njegovim napuštanjem grijeha. Žena s kojom je živio bila mu je sve, uživao je u njoj, sina mu je rodila. Onda dolazi njegovo obraćenje, za koje je silno zaslužna bila njegova majka Monika, kršćanka. Ona navaljuje na njega da razvrgne to grešno suložništvo pa da se pošteno oženi. Augustin se prelomi, otpusti majku svoga sina, i ona se vrati u Afriku sama, uz zavjet da neće „poznati drugoga muškarca“. A njemu, što bi rekli u Bosni, begenišu mlâdu, desetgodišnju djevojčicu kojoj nedostaju još dvije godine do dobi propisane za udaju. Kada se sjeća kako se teško odrekao žene, Augustin sugestivno piše: „Kad su mi od moga boka otrgli ženu s kojom sam običavao spavati, bilo mi je slomljeno i izranjeno srce uz koje je ona bila prirasla, i počelo je krvariti.“ Morajući čekati dvije godine, nije, kaže, imao snage za uzdržavanje kao njegova puštenica, jer nije bio „ljubitelj braka nego rob strasti“ te je našao drugu i nastavio živjeti u grijehu. A dobri Stjepan Hosu, prevodilac – kažu da je bio sjajan profesor u sjemeništu na Šalati, iako potvrd – na tome mjestu spušta fusnotu, raznježen nad žrtvom žene koja se povlači, nazivajući je „najsimpatičnijim likom u toj fatalnoj epizodi“. Ali za bilo kakav podatak o daljoj njezinoj sudbini ostajemo uskraćeni. Ni ime joj ne znamo.
TELEGRAM: Je li vaša internetska stranica na neki način pokušaj da ponovno izgradite arhiv, rukopise, fotografije i dokumente izgubljene u ratu?
LOVRENOVIĆ: Ne. Jednom uništeno, a uništeno je radikalno, s mržnjom, na Grbavici 1992. od onoga bašibozuka što smo ga spominjali na početku - neobnovljivo je. (O tom razdraganom uništavanju ima bilješka u Jurišićevoj Školi stradanja.) Internetsku stranicu pokrenuo sam 2011. godine nakon preprodaje i profesionalne propasti klasičnih novinskih medija u kojima sam pisao. Da ne budem uvučen u nečasnosti i manipulacije koje su se u Sarajevu vukle uz tu propast, upotrijebio sam jedino efikasno sredstvo - povlačenje iz svega. Pokazalo se to korisnim: za javno Sarajevo me već petnaest godina nema, a i ja sam miran od njega. Web stranica služi mi da povremeno objavim poneki svoj zapis a mnogo više priloge drugih autora, intervjue, prijevode, zanimljive dokumente itd.
TELEGRAM: Vaša je misao da treba mrziti zločine vlastitih barem koliko i zločine drugih: može li zajednica koja se ne zna postidjeti vlastitoga zločina politički odrasti?
LOVRENOVIĆ: Ne vjerujem u mržnju ni u kojem obliku. Zločine vlastitih nije dovoljno mrziti da bi se s tim teretom nekako izašlo na kraj, a to nikada nije moguće sasvim ni konačno, nego ih treba prihvatiti kao svoje, kao neotklonjiv element vlastitoga identiteta u onoj mjeri u kojoj je u tvoj identitet „ugrađen“ i kolektivni identitet zajednice u čije ime se zločini čine ili su činjeni. Ali, to je malo perverzna igra. Zajednica nema svijest, zajednica nije subjekt nego krdo, ne može se ona stidjeti. To može samo pojedinac, pojedinci. Pokažite mi makar jednu zajednicu duž cijele poznate historije koja se ikad zastidjela zbog svojih zločina. Obično se na ovom mjestu kaže: Njemačka. Da, ali Njemačka je samu sebe bila survala u takav položaj, da joj je autorefleksija bila sudbonosan, upravo ultimativan uvjet preživljavanja i opstanka. Nije Njemačka napisala Pitanje krivnje, nego ga je napisao građanin, pojedinac, Karl Jaspers. Pojedinac, dakle, mora preuzeti na sebe krivnju i stid zbog zločina, makar u njemu ne sudjelovao, makar ne bio ni rođen u vrijeme zločina, da bi se zločinima i krivnji zbog njih izreklo pravo, istinito, nepotkupljivo ime i priroda. Bez ikakvih „dvostrukih konotacija“. A onda, evo, svjedočimo kako je Njemačka danas ušla u ciklus u kojemu kao da bi najradije stresla sa sebe sav taj teret priznanja, stida, savjesti, kajanja... Elem, moje je uvjerenje da je sva historija, s tim svojim ciklusima, slijepa kontingencija u kojoj rat i zločin prevladavaju kao konstanta, te da političko odrastanje zajednice, naroda, nacije nije ni u kakvom moralno kauzalnom odnosu spram priznanja vlastitih zločina. U romanu U sjeni fantoma pripovjedač na jednome mjestu govori o historiji kao zlu, o njezinu prvom imenu koje je: rat, drugom koje je: narod, te se pita: kako u njoj sačuvati dušu. Eto nas ponovo na fatalnoj „zanesenosti narodnom suverenošću“ kao izvoru i uzroku zločinstava. „Sačuvati dušu“ moguće je samo u pojedinačnim obračunima sa samim sobom i sa svojom zajednicom. Gdje? U književnosti i u drugim oblicima intelektualnog samoispitivanja. O hrvatskom slučaju na ubitačno istinit i minuciozno razrađen način o svemu ovome pisao je Stanko Lasić još prije trideset i sedam godina u trećoj knjizi Krležologije. Ali tko danas u hrvatskoj zajednici još daje pet para na Krležu, kamoli na Stanka Lasića. Idol zajednice je rikalo Thompson.