Enver Kazaz: TRIJUMF SVJETLOSTI

Ljiljana Šop, Odbrana svetlosti od tame, poetski univerzum Amira Brke, CKO Tešanj, 2023. 

 

 

Knjiga Ljiljane Šop Odbrana svetlosti od tame, poetski univerzum Amira Brke nastajala je tokom dvadesetogodišnjeg kritičkog praćenja poetskog i proznog djela ovog autora, koji danas spada u najznačajnije pjesnike policentričnog južnoslavenskog jezika što se različito imenuje i standardizira. Ljiljana Šop je iznimno zanimljiva kritičarka, koja pripada samom vrhu književne kritike na južnoslavenskom prostoru. Otud ova knjiga jest kritički susret onih među najboljima u našem jeziku: velike kritičarke s djelom velikog pjesnika. Zato je ona vrhunski trijumf poezije i kritike, uz to poetske kritike u najboljem smislu tog pojma, te dokaz da univerzum kreacije u jeziku stalno širi svoje granice, bez obzira na činjenicu da su i poezija i kritika, ona pogotovu, danas marginalizirane u kulturnom i ukupnom društvenom kontekstu.

Kažem trijumf poezije i kritike, jer takvih susreta nema u našem jezičkom kontekstu, a poeziju, nakon što se u akademskoj kritici uspostavio poststrukturalizam sa svom sterilnošću svoga diskursa, gotovo niko i ne tumači. Pa i kad se dogodi da kritičar tumači poeziju, najčešće je to uopćeno govorenje, bez dodira sa poetskim suštinama, igrom u jeziku, svijetom ideja i emocija koje drže poetske univerzume tragajući, kad je najbolja poezija u pitanju, uvijek za onim univerzalnim i beskonačnim u konačnostima ljudske egzistencije.

Kad je dobra i najbolja, kritika nije samo spona između djela i čitaoca, kako je mislila tradicionalna književna nauka. Nije ni samodovoljan univerzum koji, zatvoren u sebe, može postojati u jeziku bez dodira sa drugima. Ona je prije svega dijalog i susret kritičke stvaralačke kreacije, inteligencije, talenta i književnog uma u kojem se zbiva međusobno obogaćivanje različitih svjetova, književnog i kritičkog, ali i njihovo sjedinjavanje u kojem se književnost prelijeva u kritiku i obratno. Nije to samo nadvremeni susret lijepih duša, kako su mislili Poulet ili Bachelard u definiranju poetske kritike kao potrage za transvremenim suštinama. Ne, to je susret u kojem se međusobno odražavaju različiti svjetovi, konteksti, tvorački principi u upotrebi jezika, pa je kritika nikad prekinuti dijalog u kojem se zbiva prevođenje jednog u drugi svijet, a kritika postaje poezijom samo onda kad u njoj progovori autentičan talenat, obrazovanje, razumijevanje i, u konačnici, interpretacija koja plijeni bogatstvom svoga maštovnog svijeta.

Za one koji su posvećenici književne riječi, Ljiljana Šop je ličnost koja je obilježila našu (pod ovim našu podrazumijevam jugoslavensku i postjugoslavensku) kritičku scenu u posljednjim decenijama prošlog i prvim ovog vijeka. Kad kažem obilježila, mislim na njeno prisustvo u tzv. dnevnoj kritici koja prati tekuću književnu praksu, ali i esejistici koja se izdiže iznad dnevnosti kritičke riječi i ostaje u vremenu kao neprolazna vrijednost. Ne postoji neko sličan njoj ko je u književnu praksu ulazio s takvim darom i marom, a izvan akademskih institucija. Možda joj je blizak Igor Mandić, ali on je pisao kritiku drugačijeg tipa, bez esejističkih uzleta i kreativnih igara, kritiku preciznu u svom izričaju i odanu književnom djelu koje interpretira. Ili joj je ipak bliži Midhat Begić, vrhunski književni kritičar, ali iz akademske oblasti, pa je morao biti i historičar književnosti, što je unekoliko ograničavalo njegovu kritičku maštu za račun književne naučnosti. Bilo je i drugih kritičara u onoj negdašnjoj državi gdje se književnost nije svodila na sluškinju nacionalnog identiteta, ali oni nisu preživjeli metodološke prijelome kao Ljiljana Šop, ostajući vjerna svom metodu u sabesjedništvu sa književnim djelom.

Događalo mi se nerijetko dok sam kao student, a i kasnije, čitao Ljiljanu Šop da doživim maštovna uznesenja i zapitam se: kako ja to nisam vidio u književnom djelu? A nisam, jer me ograničavao naučni metod i njegov rakurs iz kojeg sam bivao prinuđen interpretirati književni tekst. Tek onda kad sam uvidio da je svaki metod krut i nedostatan, te da je za kritiku nužna kreacija jednaka onoj koju posjeduje književno djelo – otvarali su mi se književni svjetovi s njihove najbolje strane. A Ljiljana Šop je kao kritičarka rođena s takvim darom i ostala mu je vjerna cijeli svoj život, odbivši kritičke mode i metode za račun kritike kao spoja mašte, znanja i obrazovanja što se međusobno isprepliću i plodotvorno nadopunjuju. To je kritika kao sinteza metoda, mašte i emocije, jednom riječju: trijumf kritičkog duha u univerzumu jezika.

Knjiga o poetskom, a zapravo o književnom univerzumu Amira Brke, jer Ljiljana Šop analizira i dvije prozne knjige Amira Brke – Monografiju grada i Crnu svesku – nastajala tokom dvadeset godina kritičkog praćenja djela ovog pisca, pokazuje da se u tako dugom vremenskom periodu, u kojem imanentni kritički metodi, prije svega formalizam i strukturalizam, ustupaju pred nadolazećim poststrukturalističkim horizontom, nije mijenjao metod ove kritičarke. On je ostao otporan na književne mode, a poststrukturalizam, sa svojim kosim čitanjima i rasredištavanjima književne strukture, zaboravio je da je književnost, poezija posebno, jezička kreacija prije svega. U takvoj figuraciji jezika poezija je sušta sublimacija književnosti, pa nije ni čudo što ju je teško, gotovo nemoguće rasredištiti i čitati npr. iz pozicije kulturnog materijalizma, a da se pri tom ne izgubi njena suština – igra u jeziku i obliku koji poeziju izdiže na pijedestal književnosti.

Ovo ostajanje dosljednim imanentnom kritičkom metodu, uz svijest o promjeni konteksta i djela i pisca i kritičarke, konteksta koji obilježava krvavi raspad Titove Jugoslavije i transformacija socijalizma u kapitalizam, uz sve strave rata i njegove žrtve, ističem kao pohvalu Ljiljani Šop. Poststrukturalizam je zapeo tamo gdje je i počeo – u književnoj strukturi koju je pokušao decentrirati, pa su njegove interpretacije velikim dijelom aplikacija književnosti na teoriju, a ne obratno, uz naglasak da takvi tekstovi liče kao jaje jajetu i da se u potpunosti izgubila osobnost kritičara u kritičkom tekstu. Kao da imamo posla s nekim bezličnim tekstom koji se neprestano umnaža i transmigrira u svaku kritičarsku ličnost. Takvo obezličenje kritike, pogotovu na akademskim periferijama, na kraju je rezultiralo smrću dnevne kritike, prikaza, interpretacije i eseja, a na sceni je ostala masa sterilnih akademskih radova u kojima se citiraju isti autori i piše samo na jedan način. A kad je Culler usred takve situacije zavapio: književnost je prije svega umjetnost riječi – poststrukturalistički horizont je pokazao da je iscrpio svoju inovativnost i postao sveopćim akademskim klišeom.

To je još jedan u čitavom nizu razloga zbog kojih sam ovu knjigu dočekao s radošću. I sam pratim djelo Amira Brke, kao i Ljiljana Šop. I sâm sam sklopio knjigu o njegovom opusu (2016), a ona je već sada nedostatna, jer se to djelo umnažalo i dostizalo stalno nove i nove estetske uzlete. Zato ovu knjigu Ljiljane Šop doživljavam kao saputničku i sagovorničku u beskrajnom dijalogu o književnosti. U tom kritičkom susretu vidim i svoje kritičke mijene, preispitivanja i međukritičke nadopune koje potvrđuju da vrijedna književnost, kakva uistinu jest Brkina, posjeduje neiscrpnost književnih smislova, baš kao arabeska beskraj svojih strukturnih nijansi.

Otud i prva ocjena Odbrane svetlosti od tame jest sukritičko divljenje kritičkoj mašti, daru i maru autorice, i pohvala njenom metodu. Bezbroj je razloga za to, a u prvi plan izbija sposobnost kritičke sinteze. I to one sinteze koja posjeduje mogućnost da kritičkom govoru podredi različite metode i pretvori ih u svoj, ličnošću kritičarke određen metod, a da se, onda, iznad toga izdigne dar za interpretaciju svakog pojedinog djela, pjesme ili figure, i pogodi u samo središte književnih smislova.

Evo jednog karakterističnog primjera: "Jednu od nepokolebljivih linija poezije Amira Brke, jednu od onih koje cenim ne pretpostavljajući je drugim važnim linijama niti misleći da za nju treba više odvažnosti, poštenja i pesničke veštine, već možda 'samo' više odgovornosti i smisla za svedočenje, čine pesme o ratu posle kojeg su sve naše ljudske istine gubitničke, sve naše priče uzaludne, sva naša iskustva bespredmetna. Znajući to, Amir Brka se u svakoj svojoj pesničkoj knjizi, kao i u proznoj Monografija grada, iskazivao i kao čovek koji peva posle rata, ali i kao jedinka čiji se moralni i intelektualni svetonazori nisu poljuljali, čiji se vrednosni kriterijumi nisu pogubili, jedinka koju je možda baš pesničko svedočenje sačuvalo kao autonomnu ličnost. Ne mogu znati, ali mogu slutiti kolika je cena jedne takve autonomije. Ponešto o tome izranja i iz pesme Riječ Božija i moja. Mada pesnikovo sporenje s Tvorcem, pa i nadmetanje i proklinjanje (nema istinskog pesnika a da se ne nađe u takvoj utrci ne smatrajući je huljenjem, niti valjane umetnosti koja bi, u krajnjoj liniji, bila vulgarno bogohulna), nipošto u Brkinom slučaju nije posledica samo ratnog užasa već je prevashodno na tragu večnog, velikog stvaralačkog disputa koji bismo mogli nazvati 'opštim mestom' ozbiljne umetnosti, pod uslovom da isključimo svaku negativnu konotaciju pojma 'opšte mesto'.

Zapravo je veličanstvena pesnikova snaga 'u toj utrci nijemoj/ koju će samo jedan od nas/ do kraja izdržati moći', jer ne radi se o tome kakve izglede smrtnik protiv Besmrtnika u utrci ima, već šta će posle smrtnika kao dokaz 'boja kozmičkog' ostati i šta bi od Besmrtnikovih reči ostalo da nema drznovenih smrtnika koji ih vazda stavljaju na večnu proveru smisla."

Da, to i jest pogađanje u suštinu pjesničkog napora Amira Brke, ali i nekih drugih pjesnika koji su pisali o ratu. U pravu je Ljiljana Šop – rat je učinio to da ni jedna naša istina ne ostane cijela i da se sve u ljudskom svijetu iznova mora provjeriti. Čini to i Brka, jer je pjesnik izvorne sumnje ponikle iz onog kako čovjek postoji u ratu i pustinji nakon njega. Ljiljana Šop uviđa tu liniju pjesništva i određuje je svjedočenjem (svojedobno sam u jednom tekstu cjelokupan korpus ratnog pisma označio poetikom svjedočenja, a onda su došli akademičari nacionalnog opredjeljenja i iskrivili smisao tog pojma ideološki ga funkcionalizirajući za račun viktimološkog koncepta nacionalnog identiteta) autonomne ličnosti "čiji se moralni i intelektualni svetonazori nisu poljuljali, čiji se vrednosni kriterijumi nisu pogubili, jedinka koju je možda baš pesničko svedočenje sačuvalo kao autonomnu ličnost". Ali, to je tek polovina posla. Jer pjesnikovo u društvu i historijskom zlu i jest postojati izvan ideoloških borbi, ratnih bubnjeva i zova kolektiva. Jednom riječju, biti na strani gole ljudske supstance koja trpi teror historije. Druga polovina mora suknuti negdje gore, visoko, do Boga, do tvorca čija se riječ mora provjeriti u historiji. Tako Ljiljana Šop otkriva sraz historije i metafizike u Brkinom pjesništvu, gdje pjesnik u dijalogu sa Besmrtnikom iz svoje smrtnosti traži pravo govora, prigovora i propitivanja, i pravo na svoju skepsu u kojoj cvjeta ljudskost. Ali, ni to nije dovoljno da se icrpi smisao Brkine pjesme Riječ Božija i moja. Jer rasprava s Bogom, naglašava kritičarka, "nipošto u Brkinom slučaju nije posledica samo ratnog užasa već je prevashodno na tragu večnog, velikog stvaralačkog disputa koji bismo mogli nazvati 'opštim mestom' ozbiljne umetnosti, pod uslovom da isključimo svaku negativnu konotaciju pojma 'opšte mesto'." Ona, ta rasprava, ima i svoj poseban metafizički izvor iz kojeg se pjesnikova riječ izdiže na Božiju razinu, a Božija dobija ljudske mjere, pa je "veličanstvena pesnikova snaga 'u toj utrci nijemoj/ koju će samo jedan od nas/ do kraja izdržati moći', jer ne radi se o tome kakve izglede smrtnik protiv Besmrtnika u utrci ima, već šta će posle smrtnika kao dokaz 'boja kozmičkog' ostati i šta bi od Besmrtnikovih reči ostalo da nema drznovenih smrtnika koji ih vazda stavljaju na večnu proveru smisla."

I sve ovo u jednom pasusu, u nekoliko jezgrovitih rečenica do prskanja nabijenih smislom, da bi eksplodiralo saznanje o tome šta će ostati od smrtnika iza kosmičkog boja i šta od Besmrtnikovih riječi, da nema onih drznovenih (volim neobičnost ove riječi koja zamjenjuje ustaljenu – drzovitih) smrtnika koji stavljaju pod sumnju i provjeravaju smisao metafizičkih poruka. Taj luk od rata, preko cjelokupne historije, do ljudske autonomnosti u odnosu na sve ontičke fenomene, pa onda do metafizičkog beskraja u nečemu što je slika pobunjenog pjesnika, zapravo je sposobnost kritičkog pisma da misli preko poezije, da figuru pretoči u diskurs i da, potom, u njegovim okvirima misli o smislu poetskih riječi. Raspon tog mišljenja ukazuje na stepen filozofske obrazovanosti kritičarke, ali i na njenu emocionalnost, saosjećanje s drugima i sposobnost da u humanumu pronađe uporišnu tačku iz koje motri pjesnički smisao.

Tekstovi u ovoj knjizi nastajali su kao kritičke reakcije na pojavljivanje pojedinih Brkinih knjiga. Oni su prije svega spoj interpretacije i eseja, a zbog njihove dužine mogu se s pravom odrediti kao interpretativni mikro-eseji. Taj, za ovu priliku opisan, književnokritički žanr karakteriše ukupan ne mali opus Ljiljane Šop. Tu je šest objavljenih knjiga i na stotine tekstova rasutih po različitim publikacijama. Možda će ih jednom neko skupiti u cjelinu i objaviti: tek tada će se u punom svjetlu vidjeti vrijednost njenog književnokritičkog opusa.

U uvodnoj bilješci uz ovu knjigu Ljiljana Šop naglašava jednu zanimljivu koincidenciju: ovo je njena sedma knjiga i sedma knjiga o književnom opusu Amira Brke. Radi se o uistinu sretnom sticaju okolnosti. Brka je imao sreću da se književna kritika u toj mjeri bavi njegovim djelom, baš kao što je imao sreću da se za njegovo djelo zainteresira ova velika kritičarka. Naravno, ta sreća nije nezaslužena, naprotiv. Brka je veliki pjesnik našeg četveroimenog jezika, a Ljiljana Šop njegova velika kritičarka. Ovi mikro-eseji kao praćenje Brkinog djela na koncu se sklapaju u cjelinu – tako da se čini kako od prvog do posljednjeg reda čitamo ne različite tekstove nego precizno koncipiranu knjigu. Naglašavam knjigu, ne kritičku studiju, jer studija bi zahtijevala strogi centar i hronologiju, što bi utjecalo na razbokorenost kritičke mašte. Jedan od njih, centralni tekst Prestanite da živite i čitajte, objavljen je u zborniku U svijetu bez središta (2017) kao uvodno izlaganje sa naučnog skupa o književnom djelu Amira Brke održanog u Tešnju 16. i 17. 12. 2016. godine. On jedini ima naznake mozaički organiziranog sintetskog eseja. U njemu je Ljiljana Šop na svom terenu – u sintezi meditativnog, lirskog i kritičkog. Zato i može iznositi sažete ocjene Brkinog poetskog postupka: "U pojedinačnim pesmama, ali i u ciklusima, poemama, pesničkim i proznim knjigama kao čvrsto organizovanim celinama, Amir Brka najčešće polazi od konkretnog povoda i situacije, svakodnevne slike, od ličnog, porodičnog iskustva i sećanja, od ovog grada, od stvarnog ili fiktivnog susreta, dijaloga, citata, od sna ili more koji su ga pohodili u realnosti, od strepnje pred konkretnim, ali i vaskolikim zlom, a gotovo uvek stiže do izrazito refleksivne lirike, doseže transcendentalna iskustva, obitava u prostorima metafizike, u svetu univerzalija, uspevajući da najrazličitije vrste diskursa, od svakodnevnog do filosofskog, religijskog, mitskog, opesmotvori na svoj, originalan način. Misaoni paradoksi, ironijski obrti, palimpsestne naslage duha i jezika koje neprestano otkrivaju nove slojeve tame i zla u ljudima i njihovoj prirodi, u istoriji i ustrojstvu sveta, umeće dubinskog ukrštanja posebnog, pojedinačnog i opšteg u muzealnu građevinu labirintne strukture u kojoj se čuva svekoliko zemaljsko i kosmičko đubrište i iz koje ništa ne nestaje bez obzira na ljudsku sklonost zaboravu, sve se to, uprkos razornoj 'navali ontologije', uprkos 'toksičnosti futura', uprkos 'razdešenosti detalja', uprkos 'umiranju na tragu ka Ničemu', ovaploćuje u Brkinom književnom delu kao čvrst i uverljiv sistem, kao hramovna arhitektonika, a time i kao uzbudljiva estetska i etička činjenica."

Zaista se radi o vrhunskom kritičkom umijeću. Na jednoj strani je opis postupka, a na drugoj poetska filozofija koja iz njega proizlazi. Kritičarka uviđa od čega pjesnik polazi, kojim se poetskim putevima kreće i gdje dolazi, a šta dostiže. I sve to u jednom jezgrovitom, smislom nabijenom pasusu. Za šta nekim drugim kritičarima trebaju stranice, Ljiljani Šop su dovoljne sažete, a precizne rečenice koje prerastaju u vrijednosne sudove. Reklo bi se da u ovu ocjenu staje Brkin poetski postupak, ali i njegov poetski misaoni sistem, a onda i hramovna arhitektonika kao estetska i etička činjenica. Mnogi od kritičara koji su pisali o Brki nisu dostigli ovako jezgrovit sistem analize i vrijednosnog suda, pa se može reći da je ova knjiga sinteza dosadašnjih kritičkih pristupa Brkinom opusu. Slažući se s Ljiljanom Šop, nadodajem užitak u kritičkom čitanju njene kritike. Kada bih, naime, bio prinuđen da biram između široke analize s razvijenim argumentima i dokazima postavljenih teza i ovakve kritičke jezgrovitosti, odabrao bih ovo drugo. U njemu se odražava veliko kritičko znanje i talenat, ali isto tako i sposobnost da se uđe u tajnu pjesničke umjetnosti i osvijetle njeni zapretani smislovi. Jer, precizno uviđa kritičarka, pjesnik polazi od onog, andrićevski rečeno, što sanja i što mu se događa, od svakodnevnog, ličnog, iskustvenog, historijskog itd, "a gotovo uvek stiže do izrazito refleksivne lirike, doseže transcendentalna iskustva, obitava u prostorima metafizike, u svetu univerzalija, uspevajući da najrazličitije vrste diskursa, od svakodnevnog do filosofskog, religijskog, mitskog, opesmotvori na svoj, originalan način".

Ali, ovo je tek polazište za kasnije analize konkretnih djela: Nebeskog nomada, Brkine vrhunske sonetne knjige koju Ljiljana Šop određuje kao remek-djelo, zbirki Đavo na Dunavu i Dijalektika tmine, Monografije grada, labavog romana ili čvrsto organizirane zbirke priča, Crne sveske, knjige začudnih proza, ili posljednje objavljene knjige pjesama San mizantropa – da pomenem smo dio Brkina opusa koji je analiziran u ovoj knjizi. A uvijek je izvršena precizna analiza postupka, interpretacija smisla i iznošenje vrijednosnog suda.

Pri tom, Ljiljana Šop precizno smješta Brku u njegov Tešanj, stvarni, snovidi, imaginarni, mitski, poetski, da bi ga vidjela u nutarnjem i metafizičkom nomadstvu, pa ga onda pratila u historijskom kontekstu, istražila njegovu ironiju i skepsu, osmotrila fantastiku, oniričke i fantazmagorične scene, ispitala njegovu kritičku poeziju, analizirala njegov stalni dijalog sa Ćatićem, odredila intertekstualne relacije i palimpsestne osnove njegova opusa, i na koncu ga postavila u sami vrh južnoslavenskog pjesništva, sa žaljenjem konstatirajući da njegove knjige nisu prevedene na neke od svjetskih jezika.

Naprosto je zadivljujuće kako kritičarka analizira pjesnikovo uranjanje u historiju slikom đavola na Dunavu, veliku rijeku i civilizaciju uz nju, gdje đavo dolazi iz historije i prirode ljudskog društva razarajući osnove humanuma, a onda prati pjesnikovu ontološku strepnju u dijalektici tmine, gdje se tmina, kao naznaka historijskog i društvenog čovjekovog užasa, stalno mijenja ostajući vječito ista, ili se upušta u tragove pjesnikovog nebeskog nomadstva, prateći pjesničko majstorstvo u izvedbi soneta.

No, iza svega toga stoji etstetski horizont svjetske književnosti u koji kritičarka svrstava Brku. Tako, pišući o njegovim proznim knjigama, ona naglašava: "Ja i dve dosadašnje prozne knjige Amira Brke i tematski i stilski posmatram u kontekstu sistematske zaokruženosti njegovog opusa, i zovem ih za sebe 'pesnikove prozne knjige'. Sistematičnost jeste racionalna kategorija, ali u Brkinom slučaju ona je intuitivna. Namera ne prethodi, nego se sklapa post festum. Da samo te proze, 'Monografiju grada' i 'Crnu svesku', pročita neko ko ništa ne zna o autoru – shvatio bi da ih je napisao pesnik. Tipološki, reč je o prozi poput kultnog 'Vodenog žiga' Josifa Brodskog, Manove 'Smrti u Veneciji', Barikove 'Svile' i sličnim. U Brkinim prozama nesporna je biografičnost, lična ili tuđa, kao i biografičnost grada, a 'biografija je po definiciji elegijski žanr', veli Brodski u izuzetnom tekstu o Danilu Kišu, važnom ne zbog pohvala koje izriče nego zbog dubine razumevanja Kišove poetike. I, dabome, zbog razumevanja svekolikog značaja poetske proze u istoriji svetske književnosti." A to je, zapravo, dokaz širine kritičkog znanja. Kao poetska proza, Monografija grada i Crna sveska promatrane su iz perspektive djelā kakva su Mannovo, Bariccovo i Brodskyjevo, što je istodobno i pohvala pjesniku, odnosno prozaisti, ali i implicitna ocjena njegove vrijednosti. Uz pomenute pisce, Šopova nerijetko u povodu Brkinih djela priziva Saramaga, Márqueza, Krležu, Pessou, Miłosza, Celana i druge pisce kao neku vrstu Brkinih saplemenika u književnosti. Na taj način ona gradi komparativne paralele koje dodatno osvjetljavaju Brkino djelo, ali određuju i policu svjetske biblioteke na kojoj se ono nalazi.

Tako smo iz našeg četveroimenog jezika ušli u polijezičnu svjetsku književnost, a kritičarka je pokazala kako radi njen asocijativni kritički krug i načine na koji povezuje ovog pjesnika sa onima koji su mu srodni u svjetskoj književnosti. Zato s punim pravom i zaključuje: "Naravno da je prvo što sam usvojila čitajući Amira Brku bilo to da je Tešanj njegov Makondo, Joknapatafa, Eldorado, Moskva Petruški, Dablin, Aleksandrija ili šta već. Naravno i da sam davno zaključila da tolika količina ironije i samoironije, ugrađena u Brku kao ličnost i u ono što piše, neće omogućiti ni dozvoliti kanonizaciju i akademsku okoštalost ni njegovog otvorenog dela niti govora o njemu. Jedna žal se, međutim, sve opipljivije kako vreme prolazi, useljava u mene dok čitam ovu poeziju, sve manje žudeći da je objašnjavam i interpretiram za druge, a sve češće u osami vodeći dijalog s njom. Verujem da bi dobar prevod na tri-četiri velika jezika učinio da ova poezija sama nađe svoj svetski put, kao i da bi taj proces bio važniji za ljubitelje poezije u svetu nego za samog Amira. U tom kontekstu, često se vratim pesmi Zar je važno ('Ovi gradovi, žale li što tebe neće vidjeti...?') I tada, premda objavljene i uredno poslagane u pristupačnom delu moje biblioteke, posmatram te knjige kao rukopise u Pesoinom koferu i nagađam da li će taj kofer ikada biti otvoren u nekim 'sretnim gradovima'."

A onda se svemu ovome pridodaje analiza Brkine centralne pjesničke knjige Nebeski nomad. Centralne, jer je u njoj na perfektan način osvojen sonet i uspostavljena sinteza dotadašnje Brkine poezije. Evo kako tu knjigu precizno ocjenjuje Ljiljana Šop: "Ne napušta me uverenje da je Amir Brka, stvarajući Nebeskog nomada, živeo jednu od prekretničkih godina, godinu veličanstvenog epifanijskog iskustva, mističkog transa, melodijskog i jezičkog zanosa, godinu vizija koje nije lako obujmiti umom, a kamoli ukrotiti rečima. Godinu celoživotnog geteovskog iskušenja, a ne samo letovanja sa Faustom! Jednim delom, sve svoje dosadašnje poetske motive, teme, opsesije iz prethodnih pesničkih knjiga, opesmotvorene na različite načine i u različitim formama, uz nove uvide i poente još je i 'posonetio', a onda se otisnuo dalje, u nove teme, prostore, 'u misao koju još uvek ne misli niko'.

Mnogo toga iz dosadašnje Brkine poezije u ovoj knjizi je ponovo ovde, drugačije, u savršenom dosluhu sa potpuno novim temama, motivima, idejama – jednako, ali i bitno drugačije, kao da se drevnom formom, intenzitetom, sažetošću, kristalizacijom do perfekcije izdiglo iznad konkretnog vremena u večnost. Tu su Brkina po-etika, životni, moralni i stvaralački credo, dom i preci, njegova Bosna, njegov odnos prema poeziji i jeziku, njegove lektire, njegov Ćatić, njegovi mrtvi majka i otac, njegov Tešanj i njegov Omiš, njegova sagrada familia, njegove bogohulne i čovekohulne misli, njegova rascepljenost i podvojenost, njegove fantastične i bizarne i pesimistične i apokaliptičke reminiscence, snovi i more koje se 'postvaruju' od rata devedesetih do danas, a postvarivaće se i u 'toksičnom futuru'."

Nakon ove sintetske doći će i argumentacijska linija analize. Neposredno po objavljivanju ove knjige, mislio sam da o njoj nije potrebno pisati sintetski nego interpretativno, analizom svakog soneta pojedinačno. Čovjek je od svog postanja do danas u stalnoj metafizičkoj pustolovini, nebeski nomad koji ide od jedne do druge mitske priče tragajući za ujevićevskim pobratimstvom lica u svemiru. Ali on je i nomad kroz vrijeme, u neumitnom historijskom hodu, pa egzistencijalistički shvaćen nomad u potrazi za smislom. Ljiljana Šop uviđa sve te aspekte Brkinog sonetnog nomadstva, da bi im pridodala i druga značenja i ocjene: "Usidren u rodnom gradu, Amir Brka jeste duhovni nomad modernih vremena, sa punom svešću o tom nomadstvu kao sudbini koja, tako mu se katkad čini, a soneti o tome svedoče mnoštvom nijansi, nije ni slučajna, ni odabrana, nego dodeljena nekim višim i ne do kraja saznatljivim razlozima. Brka u životu nije upoznao ono što čini praksu zemaljskog nomadstva. Nešto slično se u istoriji dogodilo mnogim velikim pesnicima koji su mesto rođenja menjali samo ako su prognani, poput Dantea iz Firence, ili prinuđeni da drugde nešto rade, poput Šekspira koji se iz Londona ipak vratio u rodni Stratford na Ejvonu da tri godine kasnije umre. Dantea i Šekspira izdvajam kako zbog sonetne forme u kojoj su se proslavili, tako i zbog neočekivanih duhovnih ukrštaja u ogromnom vremenskom rasponu i mogućnosti uspostavljanja neobičnih poređenja s našim autorom, kakve bi posvećeni tragač mogao da poduzme kao izuzetan izazov za opsežnu studiju. Možda ljubiteljima autoriteta i nedodirljivih ikona svetske književne istorije zvuče neverovatno ili odveć afirmativno ovakvi kritički sudovi i komparacije, ali meni je važno da iskažem ono što mislim i u šta verujem."

A ovome dodajem još jednu interpretativnu igru kao dokaz kritičkog talenta: "Nebeske nomade vidim kao one koji čitavog života neumorno lutaju i tragaju, na javi i u snu, za magnum ignotum, velikim nepoznanicama postanja, sveta, uma, zaumlja, ideja, snova, ljubavi, smrti, one čiji ponorni pesimizam kao pogled na svet pobuđuje čitaoce da promišljaju život bez straha ili banalne koristi po sebe. Tu tragalačku strast pesnici i suptilni čitaoci im neretko, i kada su ateisti, pripisuju i s one strane života, jer njihovo delo ostaje svetionik koji i naslednike inspiriše i iskušava."

Nakon ovog vrhunskog mikro-eseja slijede također vrsni o zbirci pjesama Dijalektika tmine, knjizi Poema (Tačka, Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, San o gradu, Sa pjesnikova odra i Dan državnosti), te esej u kojem se raspravlja na temu imati ili nemati svoj grad i na koncu kratka bilješka o zbirci San mizantropa. Dakle, knjigom je obuhvaćen ukupan Brkin opus, a svaki njegov dio dobio je svoju analizu, vrijednosnu ocjenu, svoj literarni kontekst, zatim i kanoniziranje pjesnika koje prelazi preko granica našeg četveroimenog jezika i Brku smješta u vrhove polijezične svjetske književnosti. Kritika, zapravo, i ne može uraditi više, pogotovu ona kritika koja nastaje kao pratnja djela, bez vremenske distance, takorekuć na vruće, u trenutku kad se djelo pojavi. Ističem to, jer takvu kritiku, a da ne bude dnevna već esejistička, najteže je pisati. Ovdje sam na više mjesta već istaknuo karakteristike metoda, dar i vrhunsko kritičko umijeće Ljiljane Šop, a kao ilustraciju toga kratko ću analizirati njenu intepretaciju Brkine poetske zbirke Dijalektika tmine koja je nastajala desetak godina, u vremenskom periodu u kojem je Brka napisao svoja najvažnija životna djela.

Ljiljana Šop polazi od naslova zbirke, ali ne tako da na uobičajen način otključava smisao naslovne sintagme, u ovom slučaju metafore koja pokriva ontičku dimenziju svijeta. Kritičarka daje filozofski kontekst naslova, da bi se potom upustila u analizu poetskih smislova i načina pjesničke kreacije u jeziku i poetskom obliku: "Pod izvrsno odabranim naslovom koji prvom rečju kazuje da se među koricama ove zbirke pesama odvija proces, kretanje, uzajamnost, protivrečnost, dijalog, diskusija, polemičnost, Amir Brka objavljuje pesme nastajale u jednoj, ovoj deceniji koja se upravo katastrofično završava. Ako imamo u vidu da su u antici dijalektičarima, eristima iliti polemičarima prvo nazivali pristalice Euklida iz Megare, Sokratovog učenika, a da će Aristotel potom dijalektičarima zvati i Zenona iz Eleje, čuvenog po aporijama, i Heraklita, ući ćemo u kosmos antičkog mišljenja koje je jedna od, za nas presudnih, kolevki ljudskog mišljenja uopšte. Takođe, naći ćemo se u drevnom, večitom dualitetu u načinu mišljenja, izraženom kao idealistički ili materijalistički pogled na svet." A potom se ovom filozofskom znanju pridodaje emotivno intonirana ocjena današnjeg stanja svijeta: "Drugu reč iz naslova ove zbirke, tmina, verujem da nikom danas ne bi trebalo posebno objašnjavati, jer tminu upravo planetarno živimo, a živeli su je na različite načine i svi pre nas, otkad je sveta i veka, izuzev vladara i političara, ili verskih vođa, koji u svemu oko nas tvrde da vide svetlost i svetost..."

Taj princip asocijativnih igara u kritici, ali istodobno metodološke preciznosti i logički ustrojene argumentacijske linije, pokazuje sav dar Ljiljane Šop za kritičku sintezu. Brka se Dijalektikom tmine vratio konceptu poetske zbirke, a ne čvrsto koncipirane knjige pjesama kakva je npr. Nebeski nomad. To nije nužno otežavajuće za kritički pristup djelu, ali i u takvoj rasredištenoj strukturi Ljiljana Šop otkriva poveznice i uspijeva napisati ne samo kritičku analizu već i ispričati svojevrsnu kritičku priču. Ona, ta priča, ide naravno od poetskog postupka, preko jezičke rezbarije pjesme, do poetskog smisla. Opisujući taj postupak, Ljiljana Šop s pravom uviđa: "Virtuoznost sa kojom se autor Dijalektike tmine strelovito izdigne iznad monotonije i banalnosti svakodnevice, fiksirane u nekim pesmama, smatrajući ih s pravom podjednako važnim za tvorbu pesme i njenu atmosferu, za dočaravanje trenutka, ali i za 'odskočnu dasku' u sasma drugačije poimanje sveta; vrtoglavi koviti od trena do večnosti, od propadljive materije do kosmičkih maglina, od vere do skepse, od dobroćudnog humora do ubitačne ironije – ta tzv. lakoća, veština, tehnika, a zapravo dilema, groznica, izazov i pobeda stvaranja, fascinantni su i svaki put nanovo potvrđuju umeće koje nije jednostavno (o)pisati niti (po)svedočiti. Nije u pitanju samo način mišljenja, oblik iskazivanja i drama bivstvovanja; reč je o dugo i pomno vaspostavljanoj ravnoteži između ogromnog dara i velikog znanja, slobode i pravila, igre i odgovornosti, razmaha mašte i poimanja realnosti. U najboljim pesmama u zbirci reč je i o briljantnom, neočekivanom poentiranju od kakvog, uopšte ne preterujem, zastaje dah."

Zapravo, dijalektika tmine, naglašava to kritičarka, omogućuje pjesniku da uvidi filozofiju prema kojoj se sve u svijetu neprestano mijenja stalno ostajući isto. Pa je, na koncu, pjesniku nad tim mučnim saznanjem preostala samo zapitanost u šta to gleda, šta to spoznaje, čemu sve to vodi, šta jest naša historija i sudbina, naša metafizika, ideologija, etika, jednom riječju: kosmički drhat našeg bića pod praznim nebom: "Iz sveukupne zapitanosti opet je najčešća i najdramatičnija ona pred smrću, pojedinačnom i masovnom, prirodnom i neprirodnom, monstruoznom, prošlom i budućom. Po meni, u zbirci vrhune dve ključne pesme s ovim motivom: Dijalektika tmine; Todesfuge i Molitva nane Hate (koju vidim i kao nužan i u ovom vremenu dragocen disput sa Kulenovićevom Stojankom majkom Knežopoljkom).

Možda zvuči bogohulno, sigurno bi i meni tako zvučalo kada sam bila bitno mlađa, ali kada razmišljam o savršenstvu pojedinačne pesme po sebi – nije mi presudna tema nego izvedba. Ilustrovaću to ovako: savršena mi je, recimo, veoma važna pesma koja je podarila i naslov ovoj zbirci, a kontrapunkt je slavnoj Celanovoj Todesfuge, ili pak čudesna, višeslojna pesma o individualnom otporu prema 'skupnom identitetu' koja postupno i virtuozno predočava Brkin dijalektički metod (Šta mi je rekao šejh Ibrahim), ali jednako mi je savršena npr. i pesma Upaljač, iako zauzima oprečan i beskrajno udaljen pol od prve dve ako ih merimo po sudbinskoj važnosti teme za čovečanstvo."

Tako se otkriva Brkino ukrštanje svakodnevnog i sudbinskog, banalnog i metafizičkog, historijskog užasa i lažnog mira u svakodnevnim životnim praksama, jednom riječju: ukupnost čovjekovog postojanja u njegovim polovima od anđeoskog do đavoljeg principa. A to znači da, osim kritičke interpretacije, u ovoj knjizi trijumfuje i kritička filozofija. Pjesnik i kritičarka sjajno se nadopunjuju u ovim mikro-esejima, a gonetanja značenja koja provodi Ljiljana Šop naprosto zadivljuju.

U pet Brkinih poema ona iznenađujuće otkriva stvaranje novog epa u čijem je centru grad Tešanj, koji je Brka postavio ne samo na našu nego i na svjetsku književnu mapu: "Uprkos opšteprihvaćenom mišljenju da se ep ne može dogoditi u modernim vremenima, smatram da se on upravo dogodio! Jer šta bi drugo pet poema – kojima je zajednička nit mitska, istorijska i savremena sudbina Grada i zapitanost nad njegovom budućnošću – moglo da bude u konačnici nego nekakav oblik savremenog epa, makar to i kontradiktorno zvučalo? U ovom slučaju, epa o Gradu (Tešnju), a samim tim i o Bosni." Ovoj ocjeni pridružuje se cijeli niz interpretacija moćnih poetskih mjesta i semantičkih linija u poemama, a onda bljesne kritičarkin lični stav, njena etika i empatija, njena ljubav, napokon, za čovjeka u surovom svijetu: "Kada Brka ponudi na kraju poeme, na Ćatićevom tragu, sinovljevski nežni stih 'A možda će Tešnjem se zvati i neki mali zakutak raja', ja tako poetizovanoj mogućnosti iskreno dajem svoj kritički glas, premda ne verujem ni u raj ni u spas od savremenih varvara. Tim pre jer na sve strane nadiru vremena u kojima i veći i moćniji gradovi propadaju zahvaljujući agresivno vlastoljubivim neznalicama i njihovim udvoricama i poslušnicima."

Ali, imajući u vidu svu složenost Brkinih poema, njihova analiza predstavlja precizno ustanovljenje razlika i sličnosti koje se na koncu slivaju u historijski, savremeni, mitološki i stvarni, svakodnevni i metafizički Tešanj i Bosnu s njime, da bi, najzad, uslijedio zaključak: "Ima takvih knjiga nakon kojih više ništa nije isto, a ništa više nije isto ni nakon pomnog čitanja Brkinih poema. U pitanju je u tolikoj meri intenzivno i podsticajno preispitivanje svega (ne)postojećeg, bliskog i dalekog, davnog i savremenog, profanog i svetog, da ono otvara neke nove prostore, ali i ponore u potrazi za razumevanjem sveta i čoveka u njemu. Kao da nebo nad našim glavama i zemlja pod našim nogama zamene mesta, a strane sveta se vrtoglavo zavrte oko nas, te sve u što smo verovali, mislili da znamo, nagađali – stane da zahteva i s pravom očekuje da mu ponovo nađemo smisao, mesto i razlog postojanja i trajanja. Otprilike se tako nekako osećam pred svakom novom Brkinom pesničkom tvorevinom, već godinama."

Da, to je prava poetska kritika koja podrazumijeva odziv ukupne kritičke ličnosti na zov književnog djela. Tim odzivom ispunjena je ova vrsna knjiga od početka do kraja. A na njenom kraju sija zaključak: "El Greko je ponavljao da slika kako bi odbranio svetlost od tame. Sve sam uverenija da Amir Brka piše s istim ciljem. Njegova formula odbrane svetlosti jeste san o povratku arhajskom znanju, čak i kada ga sam definiše kao nemoguć cilj." U tom povratku arhajskom znanju, kao sagovornik Ljiljane Šop i stalni čitatelj Amira Brke, konstatiram da iz ove knjige izbija svjetlost i da je njome tama razobličena i potpuno osvijetljena. Poetska kritika Ljiljane Šop, dakle, načinila je čudesan kritički svijet, u kojem svjetlost trijumfuje.