Husnija Kamberović: VIŠE OD KLASIČNE HISTORIJE

Amir Brka: Kenotaf za ubijene tešanjske Rome; Sarajevo – Tešanj: 
Udruženje za modernu historiju – Centar za kulturu i obrazovanje, 2022.

 

Riječima da, "kao čovjek koji je rođen i živi u Tešnju, neću biti spokojan dok ne učinim ono što mogu da se, kako zbog pijeteta prema ljudskim žrtvama tako i radi budućnosne memorije, evidentira istina o zločinu koji je izvršen u ovom gradu", Amir Brka otkriva vlastitu poziciju prilikom pisanja ove knjige, ali i činjenicu da je u Tešnju tokom Drugog svjetskog rata doista izvršen zločin nad Romima te da je taj zločin prešućivan radi različitih interesa. Nije to nešto što je vezano samo za Tešanj – Romi su općenito u Evropi bili "zaboravljeni narod", pa se ta "zaboravnost" jednostavno transferirala i na naše prostore. Zbog toga je Amir Brka krenuo u istraživanje sudbine Roma u Tešnju, nudeći prije toga "skicu za historiju" (iako je ovo puno više od "skice") Roma u Bosni i Hercegovini. Nakon tog dosta širokog uvoda, Brka se približio Drugom svjetskom ratu i fokusirao na strašnu sudbinu koja je u tom vremenu sustigla Rome. Knjiga je, dakle, kenotaf (a riječ "kenotaf" je grčkog podrijetla kenos – prazan i tafos – grob, i označava simboličan grob ili spomenik podignut na uspomenu pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje) tešanjskim Romima.

Gdje su nestali tešanjski Romi? Ko je odgovoran za njihovu sudbinu? Brka to promatra u širem kontekstu onoga što se od 2016. godine naziva Samudaripen (masovno ubijanje, potpuno uništenje), a što se jedno vrijeme nazivalo Porajmos (proždiranje), odnosno – genocid nad Romima.

Kakva je sudbina Roma u Bosni i Hercegovini? Oni dijele sudbinu Roma u ostalim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske. Zanimljivo je da se u rasnim zakonima koje Pavelić donosi Romima ne posvećuje posebna pažnja. Zašto? Zato što se smatralo samorazumljivim, pokazuje autor ove knjige, da su oni neka niža rasa, "ljudsko smeće". U zakonskoj odredbi o rasnoj pripadnosti Romima je posvećena jedna rečenica: "Kao Ciganin u smislu ove zakonske odredbe vrijedi osoba, koja potječe od dvaju ili više predaka drugoga koljena koji su Cigani po rasi." Masovnije likvidacije Roma su se u NDH odvijale 1941. i početkom 1942, ali je sistematska deportacija i otpremanje u logore počelo sredinom maja 1942. godine (od 20. maja do kraja jula 1942. godine).

Brka se fokusira na tešanjske Rome i analizira različite povijesne izvore, pri čemu su ključni Anketa SUBNOR-a sa poimeničnim popisom ubijenih tešanjskih Roma, Poimenični popis žrtava Jasenovca i dokumenti Zemaljske komisije za Bosnu i Hercegovinu za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Brka ulazi u detalje pojedinih svjedočenja o stradanju tešanjskih Roma, dokazujući da je njih oko 200 ubijeno u ovom genocidu (on navodi poimenično 172 imena – str. 110-119, ali također tvrdi da ovo nije ni konačan broj).

Ali, nije riječ samo o siromašnim Romima, jer se spominje kako je imovina odvedenih tešanjskih Roma podijeljena dobrovoljcima Adem-age Mešića. Kao da piše dramu, Brka navodi razne podatke do kojih je došao o onima koji su imali kuće u strogom centru Tešnja (u "ulici H. Nesuha"), a kojih više nema (str. 106-107).

Šta znači činjenica da su mnogi ubijeni Romi prije likvidacije imali kuće u strogom centru grada, u Tabacima, "jezgru tešanjskog urbaniteta", gdje se nalazi i Ul. H. Nesuha, tj. Hadži Nesuhova mahala? To sugerira da nisu u pitanju bili siromašni Romi. Na šta ukazuje činjenica da je na prostoru Dautovače kasnije izgrađeno naselje sa lijepim i bogatim privatnim kućama, te da se "toponim Dautovača izgubio [se] iz javne memorije, a kolokvijalni naziv ovog zaseoka još uvijek je Cigani, mada suvremenici uglavnom ne znaju zašto"? Osim toga, piše Brka, "nekih kilometar i po odatle prema planini Crni vrh jedan omanji plac na desnoj strani između puta i potoka poneko i sada nazove Ciganskim grebljem, premda se ni jedna humka ne uzdiže nad tlom, a na njemu je i oronulo zdanje nekadašnje Tošine kafane. Tragovi ovih nesretnika nalaze se još samo u mutnim dubinama jezika. Pa, ni ovo što ja činim nije, u stvari, ništa drugo nego gradnja jezičkoga kenotafa za njih..." (str. 109-110).

Središnji dio knjige naslovljen je Od manipulacije žrtvom do mita o spašavanju (str. 135-170). Tu se autor "razračunava" sa onima koji su gradili mit o tome kako su u Bosni i Hercegovini Romi spašavani, ukazuje na radove Muhameda Hadžijahića, kao i neke druge poslije njega koji su taj mit dalje razrađivali. Brka tvrdi da je to doista bio naknadni mit, građen nakon rata, i to dokazuje na konkretnom primjeru sudbine tešanjskih Roma koji su u maju 1942. pokupljeni i otpremljeni u logor. O tome Brka piše:

"Ne može se govoriti ni o kakvom pritisku naroda da se Romi iz Tešnja ne isporuče u logor. Konkretnu informaciju o neposrednom izvršiocu prikupljanja tešanjskih Roma i njihove deportacije u jasenovački inferno daje DZ 56999, gdje stoji da su, ’po naređenju ustaških vlasti, žandari iz Tešnja u samom Tešnju i okolici, te u našem selu Karadaglijama, uhapsili (su) oko 200 cigana koji su bili otpremljeni u logor Jasenovac i tamo su ubijeni’." (str. 121)

Brka je dokazao kako je jedini otpor koji spominju raspoloživi izvori zabilježen u iskazu što ga je dao tešanjski Rom Mujo Alikić ("sin umrl. Paše, star 38 god."). Alikić je ostao u životu budući da se u vrijeme deportacije Roma maja 1942. godine nije nalazio u Tešnju, a 20. juna 1945. godine izjavio je pred tešanjskom Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača da je saznao kako je "tadanji a sada umrli muktar Rifkija Kahvić sa još nekoliko cigana pošao kod Ademage Mešića, da ga moli da bi se ti ljudi spasili, ali on ih je istjerao vičući: ništa-ništa napolje moraju svi ići!" Koristeći još neke druge dokumente, Brka zaključuje da je "od svih neromskih stanovnika Tešnja samo [je], dakle, Rifkija Kahvić pokušao nešto učiniti kako bi tešanjski Romi izbjegli stradanje".

Dok je u slučaju Jevreja bilo otpora Tešnjaka da se oni otpremaju u logore, o čemu je Brka pisao u knjizi o Nisimu Albahariju, masovno protivljenje odvođenju Roma je izostalo, osim ovog slučaja muhtara Rifkije Kahvića. Nije to specifičnost samo Tešnja, nego je to pravilo odnosa prema Romima u cijeloj tadašnjoj Evropi. (str. 124 i 126)

Brka u ovoj knjizi navodi i niz drugih izvora koji pokazuju krivicu Adem-age Mešića za stradanje tešanjskih Roma, iako se sâm Mešić, već na suđenju pred Vojnim sudom 1945, branio tvrdnjama da je spašavao Jevreje i Srbe u Tešnju (što nije bilo tačno), pri tome uopće ne spomenuvši Rome, kao da nisu niti postojali. Autor u ovoj knjizi detaljno analizira kako je poslije Drugog svjetskog rata izgrađen mit o spašavanju Roma, upućujući na ulogu koju su u tome imali radovi Muhameda Hadžijahića. Brka je detaljno analizirao na koji je način Hadžijahić interpretirao rad jedne komisije 1941. godine koja se bavila pitanjima Cigana, te je zaključio da je ta komisija pitanje Roma svela na vjersko pitanje po kojem su se bijeli Cigani asimilirali u muslimane, te ih zbog toga ne treba dirati, ali su izvan toga ostali Gurbeti koji su, očito je, ostali izvan svakog pokušaja zaštite, jer nisu smatrani arijevcima. Brka je doveo u pitanje i postojanje navodnog elaborata o Ciganima kojega spominje Hadžijahić, zato što se u dokumentima on nigdje ne nalazi, nego su preostali samo pismo koje komisija upućuje Ministarstvu unutrašnjih poslova NDH i studija Leopolda Glücka o Romima, a elaborat nije pronađen u arhivima.

Brka u širem kontekstu govori i o Zeničkoj rezoluciji, koja se u našoj literaturi najčešće navodi kao primjer spašavanja Roma. Međutim, Brka je problematizirao takvu interpretaciju, s obzirom na to da je tu zahtijevano spašavanje samo bijelih Cigana (ali su i oni, ipak, i dalje stradali), dok se crni Cigani uopće ne spominju.

Kenotaf za ubijene tešanjske Rome je fascinantna knjiga o sudbini Roma u Tešnju u vrijeme Drugog svjetskog rata. Autor je ocrtao put kojim su Romi prošli od indijske pradomovine do bosanskog grada Tešnja, te pažljivo ispisao njihovu sudbinu u ratu. Najprije je pokazao kako se romskim žrtvama manipuliralo nakon rata, a potom je raskrinkao mit o njihovom navodnom spašavanju. Ova knjiga je dokaz koliko je važno istraživati stradanja na jednom mikroprostoru, bez unaprijed postavljenih zaključaka. Amir Brka je detaljno istražio zatiranje tešanjske romske zajednice u Drugom svjetskom ratu, detektirao ključne krivce i ponudio našoj kulturi i nauci knjigu koja je puno više od klasične historije.

Diwan, Časopis za kulturu, Gradačac, XXVI, 2023, br. 55-56.