Ivo Lučić: SVIJET KAO ZAVIČAJ

(O knjizi Snaga je u odricanju od sile i moći Pere Sudara na predstavljanju u Zagrebu 18. 12. 2023.)

 

Ovo je knjiga u kojoj je biskup Sudar cjelovito, nekad u naznakama, nekad s više objašnjenja,  artikulirao svoj svijet. On počiva na tri stupa: to su ljudi, pripadnost zemlji i vjera.

Tri stupa Sudarova svijeta

U pripadnosti zemlji posebno je zanimljivo pitanje zavičaja. Sudarov zavičaj je Neretvica, sunčana padina planine Zec, dio proslavljene grupe planinā „Vranica“:

„Neretvica i dolina kroz koju protječe, kao i cijela Bosna i Hercegovina, su po mjeri čovjeka koji ne traži više nego mu treba“.

Sudarovi ljudi su starinski ljudi Neretvice: „tvrde riječi i meka srca. Evo jednog primjera karaktera tih ljudi iz zadnjeg rata. Radi se o selu Crni Vrh, kad su pripadnici ondje dominantne vojne snage pljačkali kuću Jele G.:

„I dok je, istjerana iz kuće, čekala da završe, vojniku kojega su stariji i jači ostavili kod konja na kojima će opljačkanu robu otjerati je savjetovala: 'Idi i ti, sinko, sebi nešto uzmi, ja ću čuvati konje!'“

Kaže da iskreno žali što nije imao prilike više živjeti s tim ljudima, jer ima dojam da je u tome „puno onoga najdragocjenijeg ljudskoga i duhovnog bogatstva propustio“.

Sudarov svijet je svijet vjere. Molitva ga je prožimala duboko od malih nogu i prati ga cijeli život, u dobru i zlu. Njegovo iskustvo s Crkvom može se sabrati u cjelovitu kritiku koja seže od pogrešno shvaćenog kršćanstva, koje se doživljava kao sputavanje slobode i zapreka prema radosti, do nekritičkog preoblikovanja unutarcrkvenih odnosa milosrđa u potčinjavanje braće na nižim hijerarhijskim položajima, ono što će Sudar nazvati begovskim pastoralom.

Kaže da bi bio puno mirniji da nije imao priliku upoznati Katoličku crkvu iza kulisa.

„Trebalo mi je molitve i milosti da neke realnosti prihvatim i s njima se u sebi pomirim“, kaže Sudar.

To može dovoljno govoriti o mogućim razlozima zbog kojih se nakon četvrt stoljeća odrekao biskupske pozicije, premda o njima ne želi javno govoriti.

O Sudaru se može govoriti dugo i naširoko. Samo je, npr. katolički školski sustav, koji je podigao u zemlji razorenih vrijednosti, u svakom je gradu gdje postoji, bez obzora na antagonizme, najuglednija odgojno-obrazovna ustanova.

Što je zavičaj?

No, mi ćemo večeras u središte pažnje staviti pojam zavičaja, jer se u ovoj knjizi u njemu najbolje susreću i prožimaju Zemlja, ljudi i vjera.

Sudar-dječak je molitve prije večere, koja su potrajale i do 20 minuta, u glavi poredao po selu, i ta metafora je ostala građa njegova svijeta za cijeli život.

Sama riječ zavičaj upućuje na mnoga objašnjenja: zavičaj znači biti vičan, tj. znati, naučiti se na kraj u kojem si odrastao.

„… ne razumijem kako čovjek može zaboraviti ili, ne daj Bože, prezreti mjesto i kraj u kojemu je, kao dijete, osjetio roditeljsku ljubav, toplinu rodnoga doma, doživio nepatvorenu dobrotu ljudi, susreo veličanstvenost stvorenoga, i čudesni životinjski i biljni svijet. Pa, to je tako urastalo u nas i srastalo s nama da je zauvijek postalo dio nas, naš identitet!“

Da, zavičaj je srastanje ljudi i kraja u kojem smo formativno rasli. I to barem na dva načina: Prvi je interiorizacija prirode, kada se geofizički reljef nekog kraja održava u čovjeku i i oblikuje njegov psihički i duhovni svijet. Zavičaj je iskustveni krajolik, odnosno utjelovljena priroda.

„Nema sumnje da sam vidio i doživio krajeva i mjesta čije, Bogom dano i ljudskom rukom pridodano, bogatstvo ostavlja bez daha. Međutim, nikada mi se u srcu nije rodilo pitanje ili žal: pa, što se nisam tamo rodio.“

Drugi je oblikovanje društvenih odnosa: običajnih zakona i etosa nekog kraja. Zavičaj i običaj su dvije slike istog. Danas su ovi drugi možda manje vidljivi, ali igraju važnu ulogu ne samo u izgradnji lokalnog identiteta, nego i formalno-juridički kroz bazičnu organizaciju prostora.

Napuštanje zavičaja

Unatoč svim svojim vrijednostima i važnostima, zavičaji postaju sve beznačajniji pa se već duže vremena prâzne.

„To što bi drugdje bilo pretvoreno u zaštićeni park prirode i povlaštena mjesta življenja s neshvatljivom lakoćom smo ostavili, bojim se, i prezreli, puštajući da zaraste u šumu i korov.“

Sudar navodi primjer svoje šire obitelji: od 29 živuće djece od njegove braće i sestara, samo dvoje ostalo je u Bosni i Hercegovini a nijedno u Klis-Neretvici:

„Bez osude bilo čije odluke da ode, boli ta današnja lakoća napuštanja svoga rodnog mjesta, očevine, kraja i domovine. Ta bol postaje ne samo teško podnošljiva, nego se pretvara u slutnju na zlo...“

On uočava dvije vrste odlaska. 1) Selidbe, koja daju mogućnost oproštaja i uvjerenja da su oni koji odlaze na dobitku; 2) progonstvo, koje se primjenjuje i doživljava kao kazna, pa bi, Sudar smatra, povratak u toj situaciji trebao biti motiviran otporom nepravdi.

Prisilno napuštanje zavičaja ima širok raspon uzroka, od gotovo neprimjetne prisile koja se više razumije kao privlačenje drugih krajeva boljim materijalnim uvjetima i očekivanjem znatno većeg stupnja ljudskog dostojanstva, do otvorenih političkih, vojnih i oružanih progona. Važno je uočiti da je većina tih progona potaknuta odozgo, iz vlasti. Najprije je to bila akumulacija HE Jablanica iz sredine pedesetih, a danas se skupilo dosta tih nevolja:

„Odviše se nerazborito i neljudski igralo sa sudbinom običnih ljudi i tako im se ubijala ljubav prema rodnoj grudi. (…) Ti malobrojni manjinski stanovnici po bosanskohercegovačkim selima posve su izručeni samovolji nasilnika i sitnih lopova. Čovjek se ne smije ni javiti, dok mu imovinu pljačkaju!“

Odvajanje od majke, ono što se u psihoanalizi zove separacijom, smatra se jednim od važnih izvora mnogih ljudskih trauma. Slično se događa i sa zavičajem, odvajanjem od Majke Zemlje. Medicina uočava da je prati depresija i tuga, a njih ponekad i fizički simptomi: gubitak sna, apetita, glavobolja… Mnogi to ne prepoznaju kao traumu: desilo im se. Ali ne samo da je trauma pohranjena u našem mozgu, nego i u našem tijelu. Smatra se da čovjek svoju traumu prenosi na Zemlju, te tako stvara geotraumu, bol Zemlje.

Kompenzacija zavičaja

U pokušaju da potisnu bol zbog odlaska, mnogi su, barem dijelom, pripisali krivnju i zavičaju.

„Nije se u njima sama od sebe utrnula vatra ljubavi prema rodnome kraju i domovini. Ne, oni su je u sebi ugasili nekom vrstom mržnje u nadi da će ju tako lakše preboljeti. Jedan od njih, posve iskreno, priznaje da ga je pretrpljeno zlo otrovalo i da se s tim teško nositi.“

Sudar, međutim, upozorava da se ta krivnja ne smije pripisati Drugom (narodu), pa kaže:

„U našim etničkim isprepletenim prostorima, vlastiti narod se voli samo kroz njegovo osposobljavanje za mjeru ljubavi i dobrote prema drugima.“

Sudar se ponosi što je obilježen rodnom Hercegovinom i što pripada državi Bosni i Hercegovini, koja je, zajedno s Hrvatskom, njegova „domovina“. To što je rođen u Bosni i Hercegovini ne umanjuje da bude Hrvat, niti to što je Hrvat smeta da poštuje druge narode u Bosni i Hercegovini ili da sam bude Bosanac. Jednako tako, kaže, Bosna i Hercegovina nije manje njegova domovina zato što je domovina i drugih naroda.

U prirodnom pogledu radi se o iznimno vrijednoj zemlji, čije bogatstvo nije trebalo biti razlog odlaska. Naši krajevi su po geodiverzitetu i biodiverzitetu među vodećima u Europi, pa i šire, što bi u rukama dobre vlasti okupljalo ne samo domaće građane, nego i druge, kao što je, primjerice, stoljeće i pol prije.

Ovdje sam se zabavio lokalnim pitanjima, pa bi se mogao steći dojam da je Sudar čovjek palanke. Nipošto. Na srcu su mu univerzalne humanističke i kršćanske vrijednosti i katolicitet u svim njegovim značenjima.

„Ne znam kako je moguće voljeti opće, ako se ne voli pojedinačno, kako se može voljeti domovinu, a ne voljeti rodni dom.“

Sudarova knjiga, kao i njegov život, pohvala su zavičaju, ishodištu koje oblikuje naše vrijednosti i čini ih djelatnima cijeli život. Biskup je mjesto rođenja postavio kao uzor ljubavi prema svijetu u njegovoj neobuhvatnoj veličini. Sudarov zavičaj je zaista zamaman, u to sam se uvjerio. Ali, svaki zavičaj, koliko god mi bili njegov odraz, često ovisi od onoga što smo mi u nj uložili. Sasvim izravno rečeno: on je rezultat toga.