Ljiljana Šop: Ep o Gradu i Pesniku

Pogovor u knjizi Amira Brke Poeme, koja je ovih dana objavljena u Tešnju.

Već dve decenije sklapam jedan od mogućnih kritičkih mozaika koji bi predočio univerzalne vrednosti književnog, prevashodno pesničkog opusa Amira Brke, s osećanjem da lepota, dubina i značenjska raskoš i slojevitost tog opusa prevazilaze moći mog kritičkog i interpretativnog umeća, ali i standardnih dometa savremene književnokritičke prakse na ovim prostorima, kojima nepotkupljivo vrednovanje neretko izmiče, zajedno sa drugim moralnim stavovima i pretpostavkama slobodnog mišljenja i govorenja.

Pet Brkinih poema sabranih u celinu nastajalo je i objavljivano u pet pojedinačnih knjiga u poslednjih pet godina, a da se njihove međusobne spone i prožimanja nisu u potpunosti mogli niti morali uočiti. Ali sada, među zajedničkim koricama, njihovo suštastveno jedinstvo i kontinuitet, uprkos do suprotnosti različitih stihotvornih formi i uprkos vekovnog raspona u vremenu o kojem pevaju, izranja kao bitan kohezioni element i neodoljiv izazov za ponovno promišljanje. O dvema (Tačka i Sa pjesnikova odra) pisala sam ranije, i to bi valjalo imati na umu, jer ne želim da ponavljam rečeno u ranijim interpretacijama nego da naglasim elemente novog uvida u drugačiju celinu.

Uprkos opšteprihvaćenom mišljenju da se ep ne može dogoditi u modernim vremenima, smatram da se on upravo dogodio! Jer šta bi drugo pet poema - kojima je zajednička nit mitska, istorijska i savremena sudbina Grada i zapitanost nad njegovom budućnošću - moglo da bude u konačnici nego nekakav oblik savremenog epa, makar to i kontradiktorno zvučalo? U ovom slučaju, epa o Gradu (Tešnju), a samim tim i o Bosni.

Jedna od skrovitijih ideja u Brkinoj poetici jeste upravo ta da u istoriji poezije i tvorenja stihova ne postoje mrtve, okončane, ili pak prevaziđene forme. Naprotiv, neodoljiv pesnički izazov i vrhunac umeća jeste dozvati ih iz tmine daleke prošlosti u sopstveno vreme i učiniti delotvornim na nov način. Brkina sklonost i spremnost da mišlju i stvaranjem, etičkim i estetičkim bićem istovremeno postoji u svim vremenima i planetarnom prostoru zalog je univerzalnosti njegove poezije, ali i način da u svom vremenu u potpunosti izbegne sve zamke jednoumlja, nerazumevanja drugog i drugačijeg, podela i isključivosti koje prete opstanku čoveka i čovečnosti.

Jedna od najsažetijih meni bliskih definicija poezije pripada italijanskom matematičaru i jezuiti (Tommaso Ceva, 1648-1737). Možda bi bila i zaboravljena da je tri veka kasnije nije citirao Euđenio Montale i tako ponovo vratio u opticaj. Ceva je, naime, poeziju nazvao "snom koji se sanja u prisustvu uma". Krilatica je funkcionalna o kojem god pesnički izuzetnom delu da razmišljam, a Brkine poeme s naglašenim elementima snoviđenja i postojanom budnošću uma koji ih artikuliše primer su savršenog rezultata koji kao da posledično proističe iz pomenute definicije.

Poljski pesnik Adam Zagajevski smatra da se duhovni život poezije smešta na granici između sećanja i mašte, a Virdžinija Vulf da dobar tekst o piscu i njegovom delu mora uzeti u obzir dve dimenzije piščeve biografije: 1. empirijski i nemilosrdni život, i 2. snoviđenja koja se uznose nad njim. Poeme Amira Brke egzistiraju upravo u ove dve dimenzije. One su (kao, uostalom, i čitav Brkin pesnički opus) izraz i svedočanstvo i beskonačni panoptikum iz njegove celoživotne tešanjske svakodnevice, kao i fantazmagorične vizije i snoviđenja koja sežu do nastanka grada, istorijskih dokaza i domaštanih detalja njegove istorije i metafizike, ontologije i kozmologije. I u pojedinačnim pesmama ovi motivi kontinuirano behu u žiži pesnikovog interesovanja; poeme su sledeći stepen u složenijem organizovanju povesti o velikim i presudnim događanjima, a njihov zbir je celoviti imaginarijum sastavljen od činjenica i snova, sećanja i mašte, lektira i iskustva, čin volje za sistemom i celovitošću kakvoj su u svetskoj i nacionalnim književnostima težili najveći pesnici različitih naroda sa ciljem prevazilaženja ograničenja i zabluda vlastite epohe.

"Filozofi moraju da izaberu svoj grad,/ samo je pesnicima dopušteno da žive svuda", završni je distih u pesmi o španskom gradu Kordobi već pomenutog Adama Zagajevskog. Neobična tvrdnja, iako je Zagajevski uistinu pesnik mnogih gradova. Smatram da je to postao jer je njegova porodica, u godini kada se rodio, morala napustiti njegov rodni Lavov i preseliti se pošto je grad pripao Ukrajini, zbog čega čitavog života smatra sebe beskućnikom. Ali ako iole, imajući ovakvu misao na umu, izraženu u formi apodiktičke tvrdnje, zaronimo u odnose mnogih filozofa i pesnika, od antičkih do savremenih, prema rodnim, odabranim ili nametnutim gradovima, iskaz će se ispostaviti dubljim i sudbonosnijim nego što izgleda. Kako god, tek sudbonosnost Tešnja za život i poeziju Amira Brke jeste činjenica koju i Poeme potvrđuju uprkos ambivalencijama koje proizlaze iz odnosa grada i stvaraoca, posvuda i oduvek. Odnos prema Gradu načinio je od Brke pesnika koji se na mudar način odnosi prema fenomenu tradicije. Taj odnos je eliotovski, ali i paundovski, rekla bih. "Tradicija je lepota koju čuvamo, a ne lanci za okivanje", rekao je Ezra.

Prva poema (Tačka) govori o ljubavi i o ratu. O istom govori i Homerova Ilijada kao drevni prototip, a u ovoj priči Tešanj je Troja. O istom govore i slavni romani poput Pasternakovog Doktora Živaga, ili Prohujalo sa vihorom Margaret Mičel, ili Šolohovljeve Uzorane ledine, ali verovatno i mnogo više od polovine svetske književnosti svih vremena. Tačka je jedina od pet poema u kojoj se pesnik odlučio za spartansku škrtost u jeziku, maksimalnu verbalnu svedenost koja teži nemogućem pesničkom idealu, ćutnji. Pored izrazito emotivnog i duhovnog bića, pisanju ove poeme predaje se snažno koncentrisan um s kraja 20. veka u kojem je istorija zadala nokautirajući udarac poeziji, čega je stvaralac apsolutno svestan. Reč je o umu oslobođenom iluzija da biti čovek gordo zvuči, da je istorija učiteljica života, da će se bilo koji i čiji bog smilovati makar na svoje ako ne i na sve ostale vernike, makar propovedao ljubav kao ideal, itd. U pitanju je um saglasan, recimo, sa Česlavom Milošem koji je digao glas neslaganja kada ga je kritika nazvala "svedokom 20. veka", s pravom smatrajući da istorija jeste prepreka na životnom, ali nije niti može da bude prepreka na stvaralačkom putu.

Mera između kazivanja o ličnom, porodičnom, opštem i univerzalnom u Tački je savršeno izbalansirana, distanca za koju se smatra da je neophodna kako bi se ključno, a ubitačno lično životno iskustvo autora pretočilo u umetnost, besprekorno je ostvarena. Uprkos intenzitetu patnje, užasa i egzistencijalne ugroženosti, opsađeni Grad u paklenom obruču odoleva poput mitskog, epskog heroja, sa šansom da preživeli građani dožive katarzu, što je i bila veličanstvena ideja drevnih epova.

Istorijska i kontemplativna optika prepliću se u svim poemama Amira Brke tako da se ni u jednom trenutku ne isključuju niti eliminišu jedna drugu. Naprotiv, pesnik koji je doživeo iskustvo rata devedesetih godina prošlog veka kao katastrofičnu pretnju rodnom gradu za koji je sudbinski vezan, principom potrage za kontinuitetom poseže za istorijom Početka i utemeljenja Grada. Baštinik onoga što zovemo postmodernim dobom, autor poeme Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju u uvodu fingira književnoistorijski dokument naučne potrage za nepoznatim autorom Pjesme, svojevrsnu povesnicu ne samo utemeljenja tešanjskog urbaniteta 1559. godine nego i pripovest o intenzivnoj postojanosti njegovog kulturnog identiteta. Mistifikacija oko autorstva pesme i vremena nastanka rukopisa uzgred pokazuje da su Brkina teorijska i praktična znanja o teoriji stiha uopšte, kao i istoriji versifikacije na ovim prostorima, neiscrpna - baš kao i njegova unutrašnja potreba da se i sam okuša u klasičnim formama i omogući čitaocima da oslušnu razlike u intonacijama i melodijsko bogatstvo različitih epoha. (Tako će u međuvremenu nastati i remek-delo savremene sonetne umetnosti u Evropi, Brkin Nebeski nomad.)

Poema Gazi Ferhad-beže iznova u Tešnju, spevana u zahtevnom šesnaestercu, doima se kao sušta suprotnost jezičkoj svedenosti Tačke. Baš kao da ih u jeziku, melodiji stiha, viđenju i poimanju sveta deli vek, a ne godina. Negde sam pročitala zanimljiv podatak da je čak skoro deset procenata Ćatićevih pesama napisano u šesnaestercu, inače ređe korišćenoj formi među pesnicima s kraja devetnaestog i početka dvadesetog veka. Poema kao da poseduje dva toka; u prvom je zamišljena kao dvostruki omaž: Ferhad-begu, utemeljitelju urbanog Tešnja, junaku Mohačke bitke u kojoj je trupe predvodio lično sultan Sulejman Veličanstveni, a potom, ko zna koji put u Brkinom opusu, i omaž Musi Ćazimu Ćatiću. Njemu će se Brka vratiti i u jednoj od pesama u Snu o gradu, da bi život i predsmrtna agonija, tragična biografija i haotični svetonazori nesretnog pesnika koji nije stigao da se ostvari postali glavna tema filosofske poeme Sa pjesnikova odra. U drugom toku, ali, rekla bih, u prvom planu je nemilosrdna kritika na koju ima moralno pravo osnivač grada, baš kao što ga ima i pesnik kad je već, zabrinut i nesrećan, usnio ovu čudesnu fantazmagoriju.

Pesniku se, naime, kao nehotičnom svedoku, u trenutku nadmetanja noći da još opstane i novog dana da se konačno rodi, što bi se reklo u gluvo doba, priviđa markantni jahač, u punoj opremi uglednika i ratnika, kao da je sišao sa platna nekog nadahnutog starog majstora istorijske kompozicije kakve često viđamo po svetskim muzejima. Junak je očigledno ljut i razočaran, besan na svitu Tešnjaka koji mu uplašeni dolaze u susret i na poklonjenje. Lavinu optužbi sručuje na gradske prvake zarad njihove gramzivosti, zlobe, pretvornosti, bezosećajnosti, lažne vere, spletkarenja, međusobne nesloge, osvetništva, prljavih misli i ruku, nebrige o sirotinji, te poema poprima ton žestoke društvene kritike prikladne svakom vremenu, a sadašnjem, nažalost, ponajviše. Uostalom, Proslov za Pjesmu datiran je na Dan grada Tešnja, a u konačnici biva jasno da se povod za stvaranje čak tri poeme direktno vezuje za taj istorijski datum (10. decembar).

Slučajnom ili svesnom geometrijom u komponovanju celine epa o Gradu i Pesniku, središnja poema San o gradu, centralna u smislu da je okružena sa po dve drugačije po emocijama, intonaciji i osnovnom, u velikoj meri tragičnom iskustvu i kritičkom pogledu na svet, predstavlja epifanijski let pesnikov iznad Tešnja na njegov "četiri stoljeća i ljeta pregršt" rođendan. Okupan snežnom belinom, svetlošću i čistotom, duhom mlad iako ga sneg čini sedim, a vekovno iskustvo starački mudrim, Grad na trenutak svojom postojanošću učini da se i pesnik trgne iz melanholije, iz preovlađujuće sete i skeptičnosti vlastitog bića i bića njegove poezije, prevashodno zagledanih u za pojedinca tragične ishode, u društvene nevolje i istorijske lomove ("sve parastosi do rekvijema"), te da (možda i neočekivano i za sebe i za druge) sroči toržestvenu odu, himnu lepoti, istrajnosti, miroljubivosti, strpljivosti Grada koji je doživljavao teška vremena i nepravde tokom svoje istorije, ali nije pokleknuo niti uzvratio zlom. Svestan da će opstankom i trajanjem grada, kao i zato što je taj grad i večno počivalište Muse Ćazima Ćatića koji je u poslednjem pismu pred smrt poželeo da se vrati baš njemu kao "svetištu mladosti i pjesničkog života", nadživeti i sam sebe, Amir Brka svoj odnos prema Gradu definiše kao odnos oca i sina, učeći od grada kako da u sebi, često uznemirenom, depresivnom, teskobnom, rastrojenom, zdvojnom, barem pokuša da ipak odneguje sklad i duševni mir.

San o gradu sastoji se od šest pesama jednakog versifikacijskog sklopa; svaka ima po pet strofa sačinjenih od katrena sa različito raspoređenim rimama. Odabrana versifikacija kao da i melodijski podstiče himnični ushit kakvom pesnik teži ("načas ushićen", kako sâm priznaje), ali odlučan da "rođendansku potragu" za tešanjskom dušom, makar samo u ovoj poemi, ne dovede u pitanje onim što Enver Kazaz naziva "subverzivnim potencijalom" poetskih slika tipičnih za Brkin poetski univerzum. Kao pasionirani ljubitelj gradova bez obzira na njihovu veličinu i slavu, geografiju i istoriju, i čest gost u Tešnju koji nesporno jeste "grad s dušom" zbog čega ume da osvoji došljaka, kao neko ko je davno uživao u Brkinoj Monografiji grada i pisao o njoj, čini mi se da sam u teoriji i praksi senzibilizovana za ovu poemu duboke odanosti i bezuslovne ljubavi. Kada Brka ponudi na kraju poeme, na Ćatićevom tragu, sinovljevski nežni stih "A možda će Tešnjem se zvati i neki mali zakutak raja", ja tako poetizovanoj mogućnosti iskreno dajem svoj kritički glas, premda ne verujem ni u raj ni u spas od savremenih varvara. Tim pre jer na sve strane nadiru vremena u kojima i veći i moćniji gradovi propadaju zahvaljujući agresivno vlastoljubivim neznalicama i njihovim udvoricama i poslušnicima.

Kada bi pesnički jezik bio nemušt pred fenomenom smrti, ogroman deo svetske poezije i književnosti ne bi postojao; možda je upravo tema smrti alfa i omega poriva da pesništvo nastaje i opstaje uprkos svemu. Smatram da je poema Sa pjesnikova odra jedan od vrhunaca refleksivne poezije na ovim prostorima uopšte, te da širinom pogleda i maestralnom realizacijom prevazilazi intimnu dramu i autobiografsku ispovest pojedinca suočenog sa sopstvenom smrću u moru drugih smrti na početku Prvog svetskog rata. Koliko god bila i primer bez presedana empatije za tragičnu ljudsku i pesničku sudbinu Muse Ćazima Ćatića (1878-1915), ova poema je i šira slika svetske kataklizme pokrenute atentatom u Sarajevu, što dovodi u pitanje i sudbinu Bosne. Istorijski kontekst umrežava se u sve što će doneti kraj dvadesetog veka kao posledicu, a lično i opšte se dramatično prožimaju. Vreme kao da teče u oba smera istovremeno, a taj neobični utisak stvoren je Brkinim umećem ukrštanja dve pesničke vidovitosti koje uzajamno premošćuju vek. Bez Ćatićevog groba kao da čak ni Tešanj za Brku ne bi bio ono što će jednom biti: pesnički grad i kad u njemu više ne bude pesnika! Nekim čudnim putevima čitanja, kad god se vratim ovoj poemi - pomislim na prvi susret sa Dnevnikom o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog, a potom i na poemu Miodraga Pavlovića Odbrana našeg grada sa čuvenim refrenskim stihom "Ja imam nade za ovaj grad"!

Činjenicom rođenja dobija se mogućnost egzistencije, ali se ukupan čin bivstvovanja ne svodi na nju i ne iscrpljuje pukim življenjem, prihvatanjem stvarnosti i mirenjem s onim što nazivamo sudbinom. Samo je ljudima, pa i njima u različitoj meri, svojstvena potreba da se pitaju o smislu života i smrti, o dobru i zlu, da tragaju za znanjem, istinom, slobodom, pravdom, da veruju i sumnjaju, da stvaraju. Međutim, posedovanje znanja i vrlina, talenta i umeća, individualnosti, slobodoumlja i pravdoljubivosti ne čine vlasnika istinski dobrodošlim ni u jednom od društvenih sistema kakve istorija čovečanstva poznaje, premda većina to ne želi priznati. I u antičkoj demokratiji pesnici su proterivani iz gradova, a filozofi osuđivani zbog delikta mišljenja i govorenja. (Mada mi se čini da bi poneki ostrakizam i u savremenim demokratijama valjao kao mera za spas od potencijalnih tirana!)

Potreba za slobodnim promišljanjem sveta i umetničkim izrazom sama po sebi je "opasan" teret za pojedinca u svim vremenima: s jedne strane, izaziva nepoverenje i podsmeh većine koja tako izražava svoj otpor prema svemu što ne razume i čega se plaši, a, s druge, iritira moćnike raznih vrsta. Moćnici raznih profila ne žele svedoke, moralne sudije i one koji javno uzvikuju istine kakve se većina ne usuđuje ni u sebi šaputati.

Završna poema Dan državnosti vraća čitaoca u realnost i sadašnjost kakvu živimo četvrt veka, svako u svom ataru, od događanja opevanih na početku, u Tački. Generacije stasale u jednom obliku autokratskog režima, poniklog iz pobedničke euforije Drugog svetskog rata, odrastale na floskuli, pesmi, mantri "samo da rata ne bude", doživele su još jedan prljavi rat više u odnosu na Evropu i svet u dvadesetom veku. Građani, opet svaki u svom ataru, slave neke nove datume kao Dan državnosti, a u Bosni se to posebno usložnjava, jer se oko svakog detalja zajedničkog života moraju dogovoriti tri entiteta. Ili se varam kada odmeravam količinu složenosti, jer sve je vidljivije da se danas ni jedan narod sam sa sobom ne može više ni oko čega složiti. Premda je poema briljantno satirična, teško da će ikome razumnom biti do smeha, a kamoli do katarze nakon bilo koje i čije tirade sročene od opštih nacionalističkih floskula, istorijskih zabluda, religijskih dogmi, kiča i trivijalija, odrecitovanih u ime tri entiteta i jedne ideologije, one koja je do devedesetih godina prošlog veka uspela da konglomerat jugoslovenskih naroda i vera zadrži pod zajedničkim krovom.

Moje čuđenje, tačnije divljenje nad umetničkom snagom ove poeme, počiva na pitanju: kako je uopšte moguće u ovolikoj meri "poetizovati" politiku, a ne "prigušiti" poetičnost i umetnost? U ovako formulisanom pitanju podrazumeva se odgovor: tako što pesnik stvara ovu kafkijansku, bulgakovljevsku fantazmagoriju mišlju i duhom nezavisan, neopterećen bilo kakvom računicom i interesom, strahom od reakcije neistomišljenika, slobodan i oslobođen od predrasuda. Verovatno po cenu da ignoriše čak i eventualne posledice po vlastiti i porodični "nemilosrdni i empirijski" život, onaj iz opaske Virdžinije Vulf koju sam citirala.

Ako uporedimo tiradu Ferhad-bega pred kojim su gradski čelnici drhtali od straha, te smerno, a zapravo kukavički iščekivali da bes i oluja prođu, pa da oni nastave po svome, sa govorancijama predstavnika tri konstitutivna naroda i tri zakrvljene vere i atmosferom na proslavi Dana državnosti, uvidećemo kako su šejtan, vrag i đavo imali pune ruke posla poslednjih godina, na zapanjujuće plodnom tlu, a shvatiti i u kojoj su ga meri uspešno obavili. Dok je Ferhad-beg izronio iz tame kao zastrašujuća figura za vernike i pokajnike, preteći im da neće "omirisati raja", čudovište koje promiče nad prazničnom svečanošću u Danu državnosti je neuhvatljivi i neopipljivi demijurg zla, đavolska figura zadužena da pomuti i ono malo razuma što ga ima savremeni svet. Sva je prilika da je za početak dovoljno bilo posejati paranoju među pripadnicima različitih vera. Katkad izgleda da je lakše bilo ničeanski proglasiti nepostojanje Boga nego "odati tajnu" da je Bogu u vladanju ljudima Đavo jedini delotvoran saveznik, kako u Jevanđelju po Hristu fantazmagoriše Žoze Saramago.

Ima takvih knjiga nakon kojih više ništa nije isto, a ništa više nije isto ni nakon pomnog čitanja Brkinih poema. U pitanju je u tolikoj meri intenzivno i podsticajno preispitivanje svega (ne)postojećeg, bliskog i dalekog, davnog i savremenog, profanog i svetog, da ono otvara neke nove prostore, ali i ponore u potrazi za razumevanjem sveta i čoveka u njemu. Kao da nebo nad našim glavama i zemlja pod našim nogama zamene mesta, a strane sveta se vrtoglavo zavrte oko nas, te sve u što smo verovali, mislili da znamo, nagađali - stane da zahteva i s pravom očekuje da mu ponovo nađemo smisao, mesto i razlog postojanja i trajanja. Otprilike se tako nekako osećam pred svakom novom Brkinom pesničkom tvorevinom, već godinama.

(Porto, 28. februar 2021. godine)