KRONIKA NAJAVLJENE SMRTI - na vijest o smrti Blagoja Adžića

5. 3. 2012.

Javljaju mediji: umro Blagoje Adžić. Od 1989. (kada se počela raspadati Jugoslavija) do 1992. godine načelnik Generalštaba JNA, jedan od naredbodavaca za razaranje Vukovara, zajedno s generalom Veljkom Kadijevićem najodgovorniji za agresiju JNA na Sloveniju i Hrvatsku. Rođen je kod Gacka 1932. godine, završio vojne škole u Jugoslaviji i u SSSR-u (vojna akademija Frunze). Kadijević, koji se između ostaloga, vojno doškolavao u SAD-u, još je živ, u Rusiji. Ni za jednoga ni za drugoga Haški tribunal nije se zanimao.

Ova vijest i ovo ime najedanput bolno oštro vrate sjećanje dvadeset jednu godinu unatrag. Ljeto 1991: Slovenija, tenkovi i trupe državne vojske protiv naroda. Strah u kostima dok na televiziji Blagoje Adžić saopćava da će JNA „preuzeti kontrolu“.

Izdavali smo tada u Sarajevu tjednik Obzor, što ga je financirao dobri duh Pero Buntić, i u njemu izražavali kako smo najtačnije umjeli taj strah koji se zgušnjavao u nama i oko nas, ali i svoj protest protiv njega i protiv onih što ga siju. Kronika najavljene smrti je jedan od takvih tekstova.

  Kronika najavljene smrti Obzor, Sarajevo, 12. 7. 1991. Najgore što se može dogoditi jednomu društvu jest njegova militarizacija. Pre­tvaranje vojske iz sile koja društvu slu­ži i koju društvo kontrolira, u silu koja druš­tvom vlada i kontrolira ga. Militarizacija i demokratizacija obrnuto su proporcionalne vrijednosti, pojmovi koji se isključuju. U sistemu vrijednosti u kojemu je militarni duh, vojnikluk, na visokoj cijeni, ljudski duh je nisko pao. O životu i glavi da se i ne priča... Takav sistem vrijednosti defektan je i bo­lestan sistem. Oduvijek se je to znalo, i oduvijek traje ta borba duha protiv vojnikluka, te su likovi Milesa gloriosusa i Bramarbasa trajni motivi ev­ropske antiratne satireske već više od dvije ti­suće godina. Perverznost svojega osnovnog i jedinog stvarnog razloga postojanja - ubijanje (pravo da ubiješ i budeš ubijen!) - militarni duh i establišment otkad je boga i svijeta zaodijevaju u zvučne i treštave parade i ceremonije, u blještave i drečave odore i dekoracije, te u či­tavu odgovarajuće plitku i lažnu metafiziku i moralku Svetinja, Zakletvi, Patriotizma, u patetiku Žrtve, Vjernosti, služenja Domovini, ili u prokletstvo izdaje, otkazivanja poslušnosti. Sve skupa: laž i prijevara, sračunata na ku­povinu naših duša, na umrtvljivanje savjesti, na dobrovoljnu predaju naših tijela u šape Ve­likog Žderača. Ovako je to u jednom od svo­jih bezbrojnih melankoličnih uvida definirao Miroslav Krleža, jedan od najlucidnijih evrop­skih antiratnih analitika, potomaka Erazmovih: „Ljude odgajaju kao konje i, dresirajući ih, stavljaju im na oči naočare, ljude vježbaju kao cirkuske majmune i pse, ljude lome po kasarnama, podređujući ih imperativima koji se zovu svetinje, bez izuzetka sazdane na Nasilju, koje je svoju prevlast proglasilo Božan­stvom.“ (Djetinjstvo 1902-03.) Rat između republike Slovenije i državne jugo-armade potvrdio je taj uvid na mnogo načina. On je najedanput i kao na dlanu poka­zao svu lažnu stvarnost i stvarnu lažnost armijske jugo-mitologije, ogolivši do jezive jas­noće njezinu temeljnu dihotomiju: na jednoj strani sjedokosi, uvehli generalski kor (imena je mnogo, ali su sva međusobno zamjenjiva: Adžić, Negovanović, Avramović, Rašeta itd, itd, sasvim svejedno...), na drugoj - mliječna devetnaestogodišnja mladost, dječački ispamećena pred grozom koja ju je snašla, i koju razumjeti ne može nikako... Ta spremnost, ta nužna potreba zapravo, jedne goleme strukture-mašine da se hrani nabubrelom mladošću, nepogrešivo signalizira da se radi o militarizaciji u već poodmakloj fazi. Izgovoriti to dosad pred našim tzv. prosječ­nim građaninom, uspavanim moćnim jugo-hipnoticima o „narodnoj armiji“, o „garantu mira i jedinstva“, o „ravnopravnosti i humanosti“, bilo je bogohulno i riskantno. Moralo je, nažalost, pasti toliko mrtvih glava, pa da to odjedanput postane bjelodano, i da spontano nikne roditeljski i „zelenokaderaški“ pokret. To - pojavu roditeljskoga otpora ljudožderskoj prirodi militarizma i pojavu svojev­rsnoga „zelenoga kadera“ - doživio sam kao jedinu normalnu, elementarno ljudsku reakci­ju i masovnu manifestaciju u nas unatrag ne­koliko godina. Ona će sasvim sigurno i ostati zapisana kao takva, kao jedino zrno mudrosti u ovoj diluvijalnoj pomrčini, iako ona sama promjeniti neće ništa. Barem dok je nama, bla­go nama, našega Generalštaba i u njemu Adžića Blagoja. Ton i način kojim nam je Adžić unišao u kuće putem televizije, pa potom sad­ržaj njegove besjede-naredbe izabranim ofici­rima, ne ostavlja ni najmanje sumnje u to da general-načelnik nema nimalo volje da svoju firmu podredi kontroli društva. Naprotiv, ona ima volju da „ostvari kontrolu i stvari do­vede do kraja“. Ako je adžićevština prevladavajući duh u našoj vojnoj vrhuški (a to će se vrlo brzo mo­rati vidjeti!), onda je jasno da je ona podlegla duhu tajnoga bratstva, zatvorene kaste, da je to sila koja se prva otcijepila od Jugoslavije, i da sada hoće da upravlja sama sobom i našim sudbinama. Kada mi načelnik Adžić daje do znanja da će to raditi u ime onoga „jugoslovenstva u či­jem duhu je učen decenijama“, onda je to up­ravo ono od čega mi kosti mrznu. Jer, za og­roman broj naših ljudi jugoslovenstvo je uvi­jek i bilo samo to: represivna i prisilna državna ideologija, koja je u idilu utjerivala vojno-policijsko-partijskim monolitom. Danas je od te trijade živ i moćan još samo njezin prvi element - vojni. Adžićevština jest, doduše, i klica njegove vlastite propasti. No, kakva nam je to utjeha, kada je više nego jasno da bi nam taj duh prije toga bio spreman prirediti sveopću, zajedničku propast. Ne zaboravimo: kad padnu sve maske i koprene, kad spadne sva pozlata i ušute fanfa­re, militarizam ne može sakriti svoj osnovni razlog postojanja, svoje trogloditski jednostavo geslo - ubiti i biti ubijen! Nitko tko se vojniklukom zanosi ne bi smio smetnuti s uma da je krajnji njegov „smisao“ u morbidnoj pa­tetici uzvika onoga Francova generala: „Viva la muerte!“, živjela smrt! Ivan Lovrenović