Ivan Lovrenović: LAŽNA BRIGA ZA NAROD
21. 12. 2010.
Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH, sasvim se uživio u ulogu vođe naroda. Veoma je zabrinut ovih dana za njegovu sudbinu. Alarmantnim tonom saopćava da se Hrvatima sprema nova neprijateljska podvala u vidu četverostranačke platforme za sastav nove izvršne vlasti u Federaciji i za zajednički nastup na državnom nivou. Bez njegove stranke u vlasti i bez njega kao državnoga premijera, plaši Čović javnost, sprema se propast Bosni i Hercegovini i Hrvatima u njoj.
Sad, da je Lagumdžijina koalicija popriličan politički frankenštajn, o tome se da razgovarati, i uopće nije izvjesno kako će taj projekt završiti ako Ljubićev HDZ 1990 zaista ostane talac Čovićeve politike, te ako te dvije stranke opstruiraju projekt udruženim snagama sa vladajućim srpskim strankama iz Republike Srpske. No, što se Čovića tiče, jasno je da njegova kritika četverostranačke koalicije nije ništa drugo do prekrivanje vlastitih ambicija smokvinim listom nacionalnog interesa.
U makijavelizmu ovoga političara uvijek iznova zapanjuje surova beskrupuloznost i potpuni nedostatak odgovornosti koja se pretpostavlja kod javnih osoba s demokratskim legitimitetom. Na drastičan način pokazao je to i ovih dana, skupa sa svojim stranačkim vrhom, uručujući kao pokrovitelj malonogometnoga božićnog turnira u Mostaru pehar pobjedničkoj ekipi. Ta se zove HVO Srednja Bosna „Dario Kordić“, i njezini članovi na grudima ponosno nose sliku ovoga ratnog zločinca osuđenog za najteže zločine. Otužna je istina da svi bosanskohercegovački etnopolitičari njeguju sličan ili isti model odnosa prema zločincima ili osumnjičenicima za ratni zločin iz svoga naroda. Taj se odnos svodi na vulgarni negacionizam, odnosno na stav da su zločinci samo „oni drugi“.
Primjera u poslijeratnoj praksi ima mnogo, a dovoljno se sjetiti Dodikovoga odnosa prema Biljani Plavšić, ili Silajdžićevoga prema Rasimu Deliću i Atifu Dudakoviću. Čovićeva gesta je, dakle, tipična, ali utoliko gore po njega. Odgovoran i narodnom dobru istinski predan političar u ovoj bi prilici postupio sasvim obrnuto. Mogao bi se demonstrativno distancirati, mogao bi strpljivo pedagoški, javno, objasniti da se zločince naprosto ne smije slaviti. Najprije zbog pijeteta spram njihovih žrtava, ali ne manje zbog vlastitoga političkog i mentalnog zdravlja. Ili bi mogao…, ma, ima stotinu načina na koje bi ozbiljan političar pokazao vlastitu pamet i odgovornost. Pogotovo u predbožićnoj atmosferi, koja bi prema izvornome smislu ovoga blagdana imala biti radosno navještenje mira svih sa svima „dobre volje“. Ta vrsta odgovornosti i mudrosti Čoviću je, očito, nedostupna; njegov domet je mutna bara populističke demagogije i dobroga šićara, lišena ikakve istinske odgovornosti prema poslu kojim se bavi i prema narodu koji tvrdi da zastupa. Pa, tko zapravo Hrvatima u Bosni i Hercegovini sprema propast?