O „prijateljima Bosne“, još jednom

Ljuti se Ivo Banac (Jutarnji list, 9. 1. 16) što sam ga, skupa sa Stipom Mesićem, ironizirao kao jednoga od „prijatelja Bosne“ što na daljinu mudruju i popuju o Bosni i Hercegovini. Bilo je to u kontekstu prikazivanja i problematiziranja recentnih ideja koje bosanskohercegovački političari u promet puštaju probno, u očekivanju bolnih a neizbježnih ustavnih i administrativnih reformi, prije svega u Federaciji BiH (vidi: Telegram, 24-25. 12. 2015).

Konkretno, radilo se o ideji Bakira Izetbegovića da je „hrvatsko nacionalno pitanje“ moguće riješiti  „kroz ujedinjavanje kantona kako bi se njihov broj smanjio na 3-4“. Napisao sam i to da je Izetbegović naknadno, pod pritiskom kritika da je „popustio Čoviću i pristao na novu podjelu Bosne“ (jer se ujedinjavanje kantona shvaća kao stvaranje hrvatskoga kantona, praktično - trećega entiteta), kao sredstvo da se izbjegne pravljenje „etničkih kantona“ ponudio ujedinjavanje Srednjobosanskoga (Travnik) i Hercegovačko-neretvanskoga kantona (Mostar) i ujedinjavanje Goraždanskoga sa Sarajevskim kantonom, što, zapravo, ne predstavlja nikakvo rješenje nego stvari vraća na početak. Naime, prva dva kantona su jedine multietničke administrativne jedinice, uglavnom bošnjačko-hrvatske, pune problema upravo zbog „neriješenih nacionalnih pitanja“, tako da bi se ti problemi samo perpetuirali pomnoženi s dva, što Izetbegović veoma dobro zna, pa je njegov prijedlog vjerojatno samo neka taktička igra i „ispipavanje“. A ujedinjavanje drugih dvaju kantona (Sarajevo i Goražde) značilo bi racionalizaciju uprave, ali i okrupnjavanje „etničkoga kantona“, bošnjačkog.

Bilo je u tome tekstu riječi i o neuralgičnoj tački svih razgovora o promjenama u Bosni i Hercegovini, onoj koja se tiče Republike Srpske. Izetbegović ju nastoji izbjeći retoričkim manevrom pa govori o „pojednostavljivanju strukture BiH“, „preuređenju BiH“, ali mu je manevar providan jer je sasvim jasno da govori samo o kantonima u Federaciji.

Nisam u tekstu Izetbegovića s njegovom idejom „okrupnjavanja kantona“ ostavio samog, nego sam mu pridružio i razmišljanja hadezeovca Bože Ljubića, Čovićevoga adlatusa zaduženog za javno iznošenje i testiranje ovakvih ideja, koji za rješenje hrvatskoga pitanja traži dvostruku autonomiju - etnoteritorijalnu i institucionalnu. Objašnjeno je tu kako je unošenje koncepta institucionalne autonomije u novu retoriku hrvatskih političara samo smokvin list za skrivanje i umivanje jedinoga pravog cilja - stvaranja hrvatske federalne jedinice. Umivanje je potrebno, jer je ta ideja mrska i neprihvatljiva svima bez kojih neće biti ostvariva, od bošnjačkoga Sarajeva, do vošingtonske administracije. Jedina će je podržati Banja Luka, naravno, iz svojih nacionalističkih interesa.

Eto, to je kontekst u kojemu sam Mesićeve i Bančeve prijedloge rješenja za Bosnu i Hercegovinu nazvao iritantnim mudrovanjem i popovanjem. Iritantnim zato, što i jedan i drugi svoje „preporuke“ grade na davno prevladanim klišejima, bez ikakva ozbiljnijeg uvida u današnju političku stvarnost zemlje te ne uzimajući u obzir primjenljivost i ostvarivost onoga što predlažu. Primjera radi, Banac se zalaže za „logičniji samoupravni dizajn“ poput onoga „sa šest okruga iz austrougarskog razdoblja“, koji bi bio „lijek protiv svakog separatizma“ (što je, dodajem, samo neznatno modificirana i preimenovana upravna podjela na sandžake i kadiluke naslijeđena iz osmanskoga razdoblja, a i u socijalističkoj Bosni i Hercegovini bila je prepoznatljiva u formiranju krupnijih međuopćinskih zajednica).

Da, krasne su to ideje, ali previđaju „samo“ dva momenta. Jedan: takva upravna regionalizacija Bosne i Hercegovine bila je moguća onda kada je zemlja nije bila neovisna država nego političko-teritorijalna jedinica u sklopu većih državnih struktura, pod višim političkim autoritetom, i pod nedemokratskim i integralističkim ideologijskim režimima (Osmanlijsko Carstvo, Austro-Ugarska Monarhija, Jugoslavija), a ta su vremena i forme nepovratna prošlost. Drugi: od raspada Jugoslavije i rata 1991-95, pa kroz cijeli postdejtonski demokratski (netko bi rekao: pseudodemokratski) proces, u unutarnjem političkom i nacionalnom razvoju (netko bi rekao: nazadovanju)  u Bosni i Hercegovini stvorene su posve nove, do ovoga vremena sasvim nepoznate političke strukture i odnosi među njima. Možemo ih gledati s odbojnošću, poznati su  nam njihovi civilizacijski i politički minusi, teško da ih itko „na daljinu“ i izvana može bolje osjećati, ali je površno i neodgovorno ne uzimati ih u obzir pri bilo kakvom sustavnijem mišljenju o promjenama.

Kako bilo, sada Banac posve zaobilazi predmet, a umjesto toga podmeće. Samo on zna (a zna dobro!) zašto mu je potrebno da me poluistinito titulira kao „kolumnista Telegrama i portala Poskok“. Ono prvo jesam, ovo drugo sam taman isto koliko i sam Banac - naime, u uvjetima blažene internetske divljine tekstovi nam se, i meni i njemu, bez pitanja i ikakvih obaveza, prenose gdje tko stigne i hoće, pa i na spomenutom portalu. Uz tu sitnu pakost, koju navodim tek kao vinjetu uz portret autora, karakteristično je za Bančev postupak još nešto čime misli da me - iz svoje ideološko-politički vizure - diskreditira. U svome tekstu  u Telegramu Mesiću sam, između ostaloga, osporio i diktum da „Bosna i Hercegovina mora biti građanska država“, te se prisjetio da je on „jednu takvu, koja većini svojih naroda nije bila po volji kao 'građanska' (sa zloupotrebom principa 'jedan čovjek - jedan glas' od strane većinske nacije) već rušio i time se na sva usta hvalio“. Premda sažeta, to je posve jasna relativizacija pojma „građanske države“ i primjene principa „jedan čovjek - jedan glas“ u višenacionalnim državama, kao i opis političkoga darvinizma Stipe Mesića od rušitelja „građanske“ Jugoslavije do zagovornika „građanske“ Bosne i Hercegovine. 

Banac, međutim, taj iskaz krati, osakaćuje i izokreće naglavce, pripisujući mi, sasvim iznebuha i nesuvislo, da svjedočim „o propasti josipovićevsko-pusićevske politike prema BiH“, te ispisuje nekakav verbalni mutež o onima „koji misle da je Jugoslavija bila 'građanska država', te koji „neće neko vrijeme stolovati u Zagrebu“.

Nikakve veze to bezubo glagoljanje nema ni s mojim tekstom, još manje s problemima Bosne i Hercegovine, koji su tome tekstu bili jedini povod i tema, a nikakva „josipovićevsko-pusićevska politika“ niti pitanje tko hoće a tko neće „stolovati u Zagrebu“. Tako se bavljenje prononsiranih „prijatelja Bosne“ tipa Mesić-Banac tom nesretnom zemljom još jednom otkriva u svoj svojoj iritantnosti i bespredmetnosti.