Ivan Lovrenović

Umro je papa Franjo - kakvo olakšanje! Nema danas više nikoga tko bi o pravima najugroženijih, o „univerzalnom bratstvu“, o migrantima i migrantskoj politici s tako visokoga mjesta, riječima koje ne mogu da se ne čuju po cijelom planetu istoga časa kad su izgovorene -  zanovijetao, kvario raspoloženje moćnicima današnjega skandalozno nepravednoga poretka. Tko ima uši, mogao je čuti huk gromoglasnog odahnuća diljem meridijana i paralela slavne napredne civilizacije.

U Znakovima pored puta piše Andrić:

„Još jedan od ᾿susreta᾿ koji daju veliku i iskrenu radost koju ni živi ljudi ni dragi predmeti ne mogu da pričine. Ima više od dvadesetak godina da u likovima čoveka, majke i deteta koji beže sa svojim magaretom tražim dublje značenje i gledam oličenje ljudske sudbine. Tu su u tri ljudska lika predstavljena oba pola i sva tri doba ljudskog života, detinjstvo, mladost i starost. Tu je jedna od životinja za koje je naš život vezan tužnom simbiozom. Tu je neizvesnost koja prati svaki naš pokret i pogled i sa njom misao o anđelu zaštitniku. Tu su zamori i odmori, briga, strpljenje i dosada, i nada u daleku bolju zemlju Misir. Sve to da bi se produžio život time što će se dete spasti od strašne smrti. A to dete će, posle tridesetak godina, pošto odraste i ispuni svoje pozvanje, umreti još strašnijom smrću od koje nema bekstva i za koju nema Misira.“

Ne može se znati kada je zapis nastao u velikom razmaku godina u kojima je Andrić ustrajno pisao Znakove, ali kada ih čitam danas, kao da su netom izašli ispod piščeva pera, iako ni pera ni pisca nema među nama već ravno pola stoljeća. Još je nešto uz taj zapis, što Andrić čini sasvim rijetko. Iznad njega stavio je francuski citat: „La fuite et le sejour en Egypte sont un mystère qui m'est très cher: il me soutient, il est mon modèle dans les voyages et l'éloignement.“ (Bekstvo i boravak u Egiptu su misterija koja mi je veoma draga: ona me podržava, ona je moj uzor u putovanjima i udaljavanju.) U potpisu: Ch. de Foucauld.

Zna se da je od svih jezika koje je poznavao, Andrić najviše čitao na francuskome. Ali kada je i kako je Andriću zapeo za oko Charles de Foucauld, ni to ne znamo. Možda već tridesetih godina prošloga vijeka, kada je o njegovu životu u Francuskoj snimljen film L᾿Appel du silence (Zov tišine).

Tko je Charles de Foucauld? Kada papa Franjo u listopadu 2020. objavljuje encikliku „o bratstvu i socijalnom prijateljstvu“ Fratelli tutti (Braća smo svi), uzevši taj naslov iz Opomena Franje Asiškoga, u njoj piše i ovo:

„Na ovim stranicama promišljanja o univerzalnom bratstvu, osjetio sam se nadahnutim posebice svetim Franjom Asiškim, ali također i ostalim našim braćom i sestrama koji nisu katolici: Martinom Lutherom Kingom, Desmondom Tutuom, Mahatmom Gandhijem i mnogim drugima. Ipak, htio bih završiti spominjući još jednog čovjeka duboke vjere koji je, crpeći iz intenzivnog iskustva Boga, krenuo na put preobraženja da svima postane brat. Govorim o blaženom Charles de Foucauldu.” Foucauld je, piše papa dalje, „usmjerio svoj ideal potpunog predanja Bogu prema poistovjećenju sa siromašnima, napuštenima u dubinama afričke pustinje. U tom je okruženju izrazio svoju želju da se osjeti bratom svakom ljudskom biću, i zatražio od prijatelja da se ‘moli Bogu kako bih uistinu bio brat svima’. Htio je, na kraju, postati ‘univerzalnim bratom’. No tek kad se poistovjetio s onim najmanjima postao je brat sviju. Neka Bog u svima nama inspirira taj san.“

Dan uoči smrti, javljaju mediji, papa Franjo primio je na dvije-tri minute J. D. Vancea, Trumpovoga potpredsjednika. To je onaj novoobraćeni američki katolik, koji je pod duhovnom rukom svojega mentora, kaže, otkrio kako mu sveti Augustin pomaže da shvati način harmoničnoga povezivanja teologije i politike. Tako, on Trumpovu migrantsku politiku tumači u svojoj „šerifskoj“ interpretaciji Augustinovoga (i Tome Akvinskoga) pojma ordo amoris (poredak ljubavi): prvo trebaš voljeti svoju obitelj, pa bližnjega, pa svoju zajednicu, pa sugrađane, potom ostatak svijeta.

U veljači ove godine papa Franjo uputio je pismo katoličkim biskupima SAD-a. Na neuobičajeno izravan način u njemu je kršćanskoj kritici izložena aktualna američka migrantska politika, uz jasne aluzije i na Vanceovo tumačenje pojma ordo amoris. I ovdje se kao motiv uvodi bijeg u Egipat:

„Obitelj iz Nazareta u progonstvu, Isus, Marija i Josip, emigranti u Egiptu i tamošnje izbjeglice da izbjegnu gnjev bezbožnog kralja, uzor su, primjer i utjeha emigranata i hodočasnika svih doba i zemalja, svih izbjeglica svih uvjeta koji su, opterećeni progonstvom ili nuždom, prisiljeni napustiti svoju domovinu, voljenu obitelj i drage prijatelje za strane zemlje.”

Potom izravno: „Kršćanska ljubav nije koncentrično širenje interesa koji se malo po malo proširuju na druge osobe i skupine. [...] Istinski ordo amoris koji treba promicati jest onaj koji otkrivamo neprestanim razmišljanjem o prispodobi o ᾿milosrdnom Samarijancu᾿ (usp. Lk 10,25-37), to jest razmišljanjem o ljubavi koja izgrađuje bratstvo otvoreno svima, bez iznimke.“ Upozorit će papa u pismu još i na to da „briga o osobnom, društvenom ili nacionalnom identitetu lako uvodi ideološki kriterij koji iskrivljuje društveni život i nameće volju najjačeg kao kriterij istine“, te da se „autentična pravna država potvrđuje upravo u dostojanstvenom tretmanu koji zaslužuju svi ljudi, a posebno oni najsiromašniji i najmarginaliziraniji“.

Zadnje lice iz svijeta najjačih, koje je papa Franjo u životu vidio pred sobom, bilo je lice J. D. Vancea. To strašno lice ništavila. Tko bi mogao opisati sva značenja toga prizora, u rasponu od demonskih do anđeoskih, i natrag!

Jedna intimna uspomena: davno prije nego što je profesor Jorge Mario Bergoglio, nadbiskup Buenos Airesa, postao papa Franjo, slušao sam jednoga ljeta na komiškoj rivi Željka Mardešića, toga umnog i sućutnog kršćanskog sociologa, dok mi je govorio o užasu strukturalne nepravde modernoga svijeta, o tankoj manjini koja ima i ogromnoj većini diljem planeta koja nema, koja nema ništa, kojoj to ne-imanje oduzima temeljnu ljudskost. Govorio je o krivnji svih etabliranih struktura za takvo stanje, i, s nekim pravedničkim užasom i strepnjom, o nemogućnosti izmjene toga stanja osim u najradikalnijim, krvavim društvenim preokretima.

Što je na kraju, gdje smo poslije svega? Da li s Andrićem, kada piše o smrti „od koje nema bekstva i za koju nema Misira“?

Ivan Lovrenović