Ivan Lovrenović

                       (Iz jevrejskoga ciklusa)

U rijéči, loman, klecam - preskromni
su od njih trazi: prekrilo ih vrijeme
Adonaja, izjeli ih ljudski vrazi

Papir šuti, ruka zdvaja - nevjerica ju
povija: kome li je takvo ime...? Isidor
je...? Ili Isak...? Sudbina je ovo - čija...?

Povezujem krhke niti - sâmoj bîti
svaka slútī: u znaku se Abrahama
mnoštvo ovo ú se zbira. Tijelo jèdno,
smrtna čama, skrit se u njoj može cijelo;
ali luča, mikrokozma, uopćenje takvo
slama, i za gradnju ličnog hrama,
u riječi, ponaosob, insistira 

Ako skelet srebrenički, iz grobnica
sekundarnih, vaspostavit uspijeva
forenzika, nastojanjem ruku marnih,
ne opstoji morna slika - da se svedu
do stanica mitskog oca, da ih sravnim,
i bešćutno istovijetim, sa pepelom
Jasenovca

Već poražen, u rastrojstvu - racio je 
s dušom sražen - ali glas tvoj, kao
uvijek, stiže brže od klonuća

Ulica je, sva u suncu, sred bespuća:
- Dragi, gledaj, naporedo s nama kroče,
i za ruke djecu drže...