Blaise Pascal: MISLI

TKO ME JE TU STAVIO

194 [213]

Vidim te strahovite prostore svemira što me okružuju, i na­lazim se prikovan za jedan kutić ovog beskrajnog prostranstva a da pri tom ne znam zašto sam smješten radije na ovo mjesto negoli na drugo, ni zašto mi je dodijeljeno ovo malo vremena života u ovoj radije negoli u nekoj drugoj tački čitave vječ­nosti koja mi je prethodila ili u onoj koja će doći poslije mene. Ne vidim drugo osim beskrajnosti sa svih strana koje me opkoljavaju kao atom i sjenu što traje samo trenutak i više se ne vraća. Sve što znam jest da moram naskoro umrijeti, a najpoznatija mi je sama smrt kojoj ne mogu izbjeći.

Kao što ne znam odakle sam, tako ne znam kamo idem. Znam samo to da ću napuštajući ovaj svijet zauvijek pasti u ništavilo ili u šake nekog rasrđenog Boga. Ali ne znam kojoj ću od ovih dviju sudbina zauvijek pripasti. To je moje stanje, puno slabosti i neizvjesnosti. A iz svega toga ja zaključujem da moram provesti sve dane svoga života ne brinući se da istražim ono što će mi se dogoditi. Možda bih mogao u svojim sumnjama pronaći neko razjašnjenje, ali neću da se radi toga pomučim, niti da napravim koraka da ga otkrijem; a zatim, prezrevši one koje izjedaju ove brige, bez opreza i bez straha ću se upustiti u tako velik događaj, pa se opušteno dati povesti u smrt bez ikakve izvjesnosti o tome da li će moje buduće stanje biti vječno.

205 [67]

Kad razmišljam o kratku trajanju svog života utopljenog u protekloj vječnosti i u onoj što dolazi, i kad gledam malen prostor što ga zauzima i čak što ga vidim, uronjena u bes­konačnu golemost prostora što ga ne poznam i što mene ne pozna, zgrozim se i zapanjim se videći da sam baš ovdje a ne tamo. Jer nema uopće razloga zašto sam baš ovdje, a ne tamo, zašto baš sada nego onda.[1] Tko me je tu stavio? Po čijoj naredbi i po čijem rasporedu mi je dosuđeno ovo mjesto i ovaj rok? Memoria hospitis unius diei praetereuntis.[2]

206 [Prijepis 101]

Prestravljuje me vječna tišina ovih beskonačnih prostora.[3]

 

 

Blaise Pascal, Misli - jedna od preživjelih knjiga na mojim policama

Uvijek znam gdje stoji, nema ih takvih mnogo. Podaci o izdanju danas su već i sami svojevrsne kulturne činjenice. Počevši od godine izdanja - 1969. To je ono kratko razdoblje između Brijunskoga plenuma 1966, kada je sklonjen Ranković, i Karađorđeva 1971, kada je likvidirano tzv. hrvatsko proljeće, tisuće ljudi zaglavilo na robiju, godinu dana potom ugušeni proplamsaji liberalizma u Beogradu i drugdje, a jugoslavenski politički brod zaokrenut unatrag. Izdavač je „Zora“ sa svojim slavnim amblemom stiliziranoga pijevca, urednik Šime Vučetić, likovnu opremu potpisuje Jasip Vaništa. Autor predgovora - Danko Grlić. Kada bi još bilo ikoga tko se može sjećati, bilo bi jako zanimljivo saznati kako je došlo do ovoga prvog našeg cjelovitog izdanja Pascalovih Misli. Kako su se svi spomenuti o tome dogovarali, koji su nespomenuti, a nezaobilazni, morali stajati iza njihovih dogovora? Ili je to trenutak u kojemu nema nezaobilaznih, a knjige se prevode i tiskaju slobodno? Ako je i bilo tako, nije dugo potrajalo.

I posljednje - prevodilac. Ime Zlatana Plenkovića, koji je Pascalove filigranske rečenice preveo virtuozno, u ono vrijeme mnogima nije značilo ništa. No, oni kojima je posao bio da znaju, znali su. Ni danas nije mnogo bolje - nema ga u novohrvatskoj Hrvatskoj enciklopediji, nema ga u Hrvatskoj književnoj enciklopediji, nema ga u Hrvatskom biografskom leksikonu. Naići ćete na nj tek u specijaliziranim vjerskim izvorima. Najkraće: Zlatan Plenković, svećenik dominikanac, rodio se u Svetoj Nediji na Hvaru 22. 3. 1914, umro u Korčuli 29. 12. 1987. godine. Studije kod dominikanaca na učilištu Le Saulchoir kod Pariza morao je 1939. prekinuti odlukom tadašnjega jugoslavenskog konzulata. Živio u samostanima u Gružu, Dubrovniku, Bolu, Zagrebu, Rijeci, Splitu i Korčuli. Bio je pjesnik, plodan crkveni glazbeni autor, prevodilac.

Iz iscrpnoga predgovora Danka Grlića, naslovljenoga jednostavno: „Blaise Pascal“, donosim ovdje odlomak iz kojega se pažljivim čitanjem može naslutiti ideološka atmosfera trenutka i volja za otporom joj. (I. Lovrenović)

 

Danko Grlić

BLAISE PASCAL

(odlomak)

Kako shvatiti čudesni i tragični fenomen Blaisea Pascala? Možemo li se doista sresti s bitnim tokovima njegovih misli ako pokušamo na nj primijeniti ona tradicionalna vrednovanja koja, na neki način, treba uvijek da budu prisutna kad je riječ o ocjeni djela što zaslužuje filozofsko ime? Tako bismo, naime, bez nekog posebnog misaonog napora mogli  nutarnja »nerazrješiva« protivurječja pojedinih njegovih filozofskih postavki svesti na nedo­sljednost ili čak ograničenost njegova mišljenja, na nečistoću, nejasnost temeljnog filozofskog kriterija, literarnu zamagljenost čitave njegove misaone upravljenosti. Jer, napokon, tako ga je zapravo shvatio i zbog toga ignorirao i mislilac formata jednog Hegela, a imao je, čini nam se u prvi mah, zato i dobra razloga: Pascal je »neshvatljivo« protivurječna priroda. Kako pomiriti u sebi sve ono što je on pokušao? Kako netko — koga treba razu­mjeti kao ozbiljna mislioca — može biti istodobno i znanstvenik, racionalist i iracionalni mistik, hladni matematičar i strastveni propovjednik logike srca, sjetni sanjar i egzaktni eksperimentator, skeptik i katolički dogmatik, apologet kršćanstva i bespoštedan kritičar jezuitskog morala, religiozni fanatik i logičar, materijalist i idealist, metafizičar i fizičar? Može se sva ta »nedosljednost« pokušati razjasniti njegovim aforističkim načinom pisanja što toliko ne obavezuje na sistematičnost i unutarnju koherentnost misli, mogu mu se »oprostiti« logički neopravdani »skokovi« i uopće određena nelogičnost zbog njegovih ipak relativno skromnih filozofskih ambicija (jer, napokon, po njegovim vlastitim riječima, za njega uistinu filozofirati znači: rugati se filozofiji, »Misli«), pa se njegov opus može uvrstiti u onu rubriku »slobodnog« mišlje­nja što u obliku usputnih bilješki (a onda se obično blagonaklo­no i očinski dodaje: »lucidnih« i »dubokih«) ostaje na razini popularne filozofije.[4]

Ali sve to ne može mnogo pomoći: Pascal nas i dalje »progoni« svojim sumnjama i misaonošću svojih objek­cija, pa nam ga je — kako god ne sumnjamo u naša mjerila — ipak nekako teško definitivno odbaciti, strpavši ga u najniže pre­tince čvrstog kategorijalnog aparata znanstvene i racionalne ana­lize.

Primjenjujući tako na Pascala određenu racionalnu logiku, ne pitamo se uopće o pravom izvoru, o smislu i primjenljivosti takve logike, o ograničenosti tog kriterija kojim smo Pascala proglasili ograničenim i filozofski ga — premda i teška srca — napokon ipak vrednovali kao sanjara. A Pascal je čitavim svojim životnim dje­lom stavio u pitanje domet upravo te i takve logike kao apsolutnog mjerila kojim se mogu podjednako mjeriti svi duhovni, ljudski i materijalni fenomeni.

Pascalov je, naime, »skepticizam« pa i »misticizam« — na prvi pogled paradoksalno — proizlazio među ostalim i iz dekartovsko-racionalističke vjere u matematiku kao ideal, savršenstvo, uzor znanosti. Pascal, dakle, ne negira matematiku kao neka — kako bi rekli neki današnji visokostručni znanstvenici — slobodna, ne­odgovorna umjetnička duša, ne zato što je ne bi poznavao jer on ne samo da suvereno vlada njome kao ni jedan učenjak njegova vremena već i izvanredno lucidno i stvaralački na vješta, i prije Leibniza, bitne elemente njena razvoja. Ali upravo poznavanje znanosti — kao što je to npr. i danas eklatantno kod takvog uče­njaka kao što je Werner Heisenberg, ali ne i nekih znanstvujušćih provincijskih diletanata u kojih smo se siti načitali kako sve što nije znanstveno postaje samim tim neodgovorno, pa čak i stupidno i smiješno — dovodi Pascala ujedno i do spoznaje njenih granica.[5] Budući, naime, da cjelokupna ljudska spoznajna aktivnost nije u stanju dostići egzaktnost i neprotivurječnu evidentnost ma­tematike, budući da sve iskustvene i metafizičke istine ne mogu biti tako čiste, jasne i nepobitne kao što su racionalno matematske, čovjek treba da se od ograničenog razuma okrene srcu, koje će dublje, sigurnije i sveobuhvatnije moći naći odgovora na ona pita­nja pri kojima je razum posrnuo i zatajio ne mogavši nikad izvršiti program univerzalne matematike. Pascal se, dakle, svim svojim razumom — a zatim, kad razum ostaje prekratak, i srcem, životom ,— bori zapravo strastveno protiv skepticizma i agnosticizma.

 

[1] Sainte-Beuve uspoređuje ovu misao s epigramom Leonida Torentskog koji veli: »Čovječe, beskonačno je vrijeme proteklo prije nego si se pojavio na obali Zore. Beskrajno će vrijeme proteći otkako budeš nestao u Podzemlju. Preostao ti je dijelak opstanka, jedan trenutak, manje od trenutka.«

[2] Knj. Mudr., V, 14: »... kao što izmiče spomen na jednodnevnog gosta.«

[3] Moglo bi se s tim dovesti u opreku čuvenu Kantovu misao: »Dvije stvari ispunjaju dušu udivljenjem: zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama.« (Kritika praktičnog uma, zaključak).

[4] Hegel Pascala (priznajući, dakako, da u njega ima i »najdubljih misli«) svrstava zajedno s Ciceronom u kategoriju »popularnih filozofa«, odnosno među »sanjalice i mističare«, ne posvećujući mu gotovo nikakvu pažnju (usp. Hegel, Historija filozofije i str. 79). Isto to čini, dakako s dru­gih pozicija, i naš Petronijević.

[5] Vidi W. Heisenberg: Das Naturbild der heutigen Physlk, str. 20: »Znan­stvena metoda izlučivanja, tumačenja i koordinacije postaje svjesna gra­nica koje su joj postavljene...«, ili (str. 19): »To je ono stvarno stanje koje i onemogućava da se ispovijedanje uvjerenja koja bi trebala da budu obavezna za ponašanje u životu zasnivaju samo na znanstvenoj spoznaji, jer to zasnivanje može nastati samo na temelju fiksirane znanstvene spo­znaje, a ona je primjenljiva samo na ograničena područja iskustva. Tvrdnja — kojom često počinje ispovijedanje uvjerenja nastalih u naše doba — da se kod njih ne radi o vjerovanju nego o znanstveno fundiranom zna­nju, sadrži zbog toga unutarnju protivurječnost i počiva na samoobmani.«