Davor Beganović: HRVATSKA PRIPOVJEDAČKA BOSNA
Davor Beganović, esejist i književni teoretičar s njemačkom adresom, ovih je dana objavio obimnu knjigu Pripovijedanje bez kraja: „Hrvatska pripovjedačka Bosna“ od Ive Andrića do Nebojše Lujanovića (Hrvatska sveučilišna naklada, Zavod za znanost o književnosti, Zagreb, 2022). U bilješci o autoru stoje podaci: Davor Beganović je lektor za bosanski/hrvatski/srpski jezik na Seminaru za slavistiku Sveučilišta u Tübingenu. Studij komparativne književnosti i slavistike u Beogradu, Zagrebu i Konstanzu gdje je doktorirao (2005) i habilitirao (2021). Objavio je monografije Pamćenje traume. Apokaliptička proza Danila Kiša (2007), Poetika melankolije. Na tragovima suvremene bosansko-hercegovačke književnosti (2009) i Protiv kanona. Mlada crnogorska proza i okamenjeni spavač (2010). Kao suurednik priredio je zbornike Krieg Sichten (2007, s Peterom Braunom), Radomir Konstantinović. Iskušavanje granica (2013, s Branislavom Jakovljevićem), The Cultures of Economy in South-East Europe (2019, s Jurijem Murašovom i Andreom Lešić) te antologiju Unutarnji prijevodi (2011, s Enverom Kazazom).
O genezi svoje nove knjige Beganović u Prethodnoj napomeni piše:
„Dugogodišnje bavljenje bosanskohercegovačkom književnošću na raznolikim razinama – književnokritičarskoj, književnoznanstvenoj, radu sa studenticama i studentima – dovelo je do postupne kristalizacije ideje, koja će se kasnije pretvoriti u višekratno propitanu tezu, da je onaj njezin segment kojega ispisuju bosanski Hrvati, ili bar jedan njihov znatan dio, po određenim, narativnim i tematskim, parametrima drukčiji od drugih dijelova te hibridne, nedovoljno istražene, literature. Put do postavljanja ishodišne teze bio je, velim, dugotrajan. No kada je ona, i uvjerenje da ju se može dokazati i potvrditi, sazrjela, sam je proces realizacije protekao brzo i (relativno) bezbolno. Rezultati se toga rada ovdje nude čitateljstvu.“
Svoju znanstvenu tezu u nizu poglavlja i potpoglavlja Beganović ispituje i dokazuje na djelima Ive Andrića, Ivana Lovrenovića, Miljenka Jergovića i Nebojše Lujanovića.
Tek kao nagovještaj i ilustraciju teorijske inovativnosti i poticajnosti Beganovićevih istraživanja, ovdje donosim uvod u prvo poglavlje i zaključnu riječ.
Davor Beganović
„PRIPOVJEDAČKA BOSNA“ OD JOVANA KRŠIĆA, PREKO ZDENKA LEŠIĆA, DO ENVERA KAZAZA
„Pripovjedačka Bosna“ ostaje jedna od onih sretnih sintagmi koja je ispražnjena od značenja, ali unutar jezičnoga ustroja djeluje bez obzira na svoju elementarnu neutemeljenost u semantičkim prostorima. Nejasna i nedefinirana, ona se nije mogla potvrditi kao relevantan književno-povijesni ili književno-teorijski pojam. S druge strane, zahvaljujući upravo tim negativno konotiranim osobinama bila je sposobna ući u diskurzivni prostor esejistike u kojoj je, označavajući sve i ništa, zauzimala dominantan položaj termina bez fiksiranog značenja. U samoj znanosti o književnosti rabilo ju se i u sintetičkim studijama, ali i u programatskim esejima. Ni ja neću moći, niti bih to zapravo želio, izbjeći povremeno osvrtanje na nju. „Pripovjedačka Bosna“ posjeduje znatan atrakcijski potencijal a da bi ju se tak tako skrajnulo ili učinilo obsoletnom. Naravno, čini mi se bitnim prije svega odrediti se prema samome izvorištu, kontekstualizirati ga u njegovu dobu, da bih onda prešao na novije primjere njegove aproprijacije i, nakraju, razmotrio u kolikoj je mjeri taj pojam koristan za moj pristup, kako konkretnim književnim tekstovima koji čine korpus kojim se kanim baviti, tako i teorijskom okviru koji želim postulirati u svrhu traženja odgovora na jedno od intrigantnijih pitanja južne slavistike.
Što bosansku književnost čini autohtonom, samosvojnom i nepobitnom u njezinu (kolektivnom) identitetu, a što u njoj omogućuje i pospješuje višestruku pripadnost – nacionalnim književnostima koje su formirane i definirane izvan njezinih granica, ali i nacionalnim književnostima unutar njih, poput bošnjačke? Moja će se znanstvena koncentracija usmjeriti tek na pripovjednu književnost te ću stoga ustuknuti pred univerzalnošću integralne i integrativne povijesti književnosti. Potragu za tim odgovorom – a ona će se, ako mogu prejudicirati, pokazati nedovršivom – još više ću partikularizirati i pokušati sprovesti na tek jednom segmentu „pripovjedačke Bosne“ kojega ću, u nedostatku prikladnije opcije a s obzirom na pretpostavljenu nacionalnu pripadnost njegovih pripadnika, nazvati „hrvatskim“. Dakle: Na kojoj se razini unutar geografske, povijesne i kulturalne cjeline Bosne formira „hrvatska pripovjedačka Bosna“ i, ako se to njezino postojanje može ustvrditi s relativnom sigurnošću, koja je njezina differentia specifica, što je razlikuje a što pak spaja sa „srpskom“ ili „muslimanskom/bošnjačkom“ pripovjedačkom Bosnom? Naravno, ovo posljednje pitanje uvjetovat će i stanovitu prospektivnu perspektivu, usmjerenu ka procjeni eventualnih budućih razvitaka i specifičnosti pripovjedne književnosti u samoj Bosni i Hercegovini. Povijesni urezi u njezino tkivo, osobito agresivni period s kraja dvadesetoga stoljeća koji je vrhunac doživio u provali ekstremnoga nasilja, u ratu koji je zemlju unazadio civilizacijski a uništio gospodarski i kulturalno, zasigurno nisu ugodan okvir u kojemu bi se odvijala opuštena i suzdržana umjetnost/umijeće pripovijedanja. U toj je mjeri teško zamisliti mogućnost balansiranoga pristupa pripovjednome materijalu. No u ovom momentu nije nužno prejudicirati. Prvi korak odvest će me k esejisti koji je skovao sam termin, Jovanu Kršiću, i njegovome kratkom ali utjecajnom tekstu Pripovedačka Bosna iz 1928.
ZAKLJUČAK
Put kojega sam prešao po „hrvatskoj pripovjedačkoj Bosni“ protegao se na gotovo stotinu godina. Korpus spisatelja kojega sam uspostavio ni u kojem slučaju nije iscrpan niti iscrpljiv. Razlog je tomu što mi nije bilo stalo da pišem povijest tog konkretnog, naime hrvatskog, dijela multinacionalne bosanskohercegovačke književnosti. Da mi je to bio cilj, u ovoj knjizi bi se zasigurno našlo mjesta za Dragana Pavelića i njegove fratarske romane, ili za Vitomira Lukića u čijem posljednjem romanu Hodnici svijetlog praha (1989) franjevci igraju, doduše marginalnu, ali ipak bitnu ulogu. No sam je Lukić, u modelu kojega sam razradio, nije igrao. Upravo se na njegovome primjeru može vidjeti kako je književnost visokoga modernizma nešto drugo od umjetnosti pripovijedanja koja je temelj „hrvatske pripovjedačke Bosne“. Ispričati priču – to je svrha i to je cilj. Tim se, pak, iz korpusa eliminira i onaj dio „pripovjedačke Bosne“ koji svoju poetiku zasniva na realističkome modelu. U njemu se sam čin pripovijedanja ne propituje. Priča ne može i ne smije biti svrha sama sebi. Moment se metafikcionalnosti eliminira, a centralno mjesto zauzima mimetički pristup kojega „hrvatska pripovjedačka Bosna“ rezolutno odbija. Ono što je za nju bitno jest samosvjesna naracija koja će testirati vlastite granice i poigravati se vlastitim mogućnostima. Realizacija takvog dugotrajnog i poetološki konzistentnog projekta ostvarena je ponajprije zahvaljujući estetskim kvalitetama rodonačelnika. Nasljednici su se pokazali dostojnima upravo u svojoj gotovo nagonskoj potrebi da pričaju priče. Znanost o književnosti se ne bavi prognozama. Zato ću na ovome mjestu zastati i neću vam otkriti što mislim o budućnosti „hrvatske pripovjedačke Bosne“. Mogu reći samo ono što želim, iskreno. Da bude kao što je i osnovica i načelo njezine poetike: pripovijedanje bez kraja.