Edgar Morin: PONOVNO PROMIŠLJANJE EUROPE
Kada se u obitelji Vidala Nahouma u počecima 20. stoljeća odlučivalo na selidbu u Pariz, stoljetna sefardska zajednica u Solunu bila je još svoja na svome; nitko nije mogao slutiti potpunu eksterminaciju koja će je snaći kad Hitler bude zavladao tim čudesnim i tragičnim gradom. U nacističkom paklu i Nahoumima bi, sasvim sigurno, šanse bile minimalne. Ali, eto, oni su se ukorijenili u Parizu, gdje im se godine 1921. rodio sin Edgar. Edgar Nahoum, koji je kasnije uzeo majčino prezime - Morin.
Edgar Morin - najbolji izdanak najbolje evropske tradicije otvorenosti duha, znanjā, sposobnosti uživljavanja u različitō, pisac raskošnoga znanstveno-esejističkoga registra. Kada je nedavno umro, ta vijest obišla je cijeli planet.
Uoči pada Berlinskoga zida i kolapsa sovjetizma, Morin 1987. objavljuje knjigu Penser l᾿Europe. Ni pune dvije godine potom, u sarajevskoj Svjetlosti objavljujemo njezin prijevod pod naslovom Kako misliti Evropu. Prevodilac je filozof, pokojni profesor Spasoje Ćuzulan. Ediciju Raskršća, u kojoj knjiga izlazi, elegantno je oblikovao slikar Mustafa Ibrulj, suptilna duša, i on pokojni.
Danas tu Morinovu knjigu ne čitam u izdanju Svjetlosti, propala je u ratu s tolikim drugima. Čitam je u revidiranom i upotpunjenom izdanju koje je objavio Nenad Popović u Durieuxu godine 1995. u prijevodu Melite Svetl, uz Morinov dodatak iz lipnja 1990. godine: Ponovno promišljanje Europe. Završetak toga teksta glasi: „Napuštajući zauvijek ulogu povlaštenog središta svijeta, Europa može postati središtem razmišljanja i inovatorstva koji bi pacificirali ljudski rod, stvorili ili obnovili prijateljstva, civilizirali našu Zemlju — Domovinu“.
Poučno je, i gorko je, uspoređivati tu tadašnju Morinovu pretpostavku o Evropi, s mračnim stanjem u kojemu smo danas, evropski i globalno. (I. Lovrenović)
Edgar Morin
PONOVNO PROMIŠLJANJE EUROPE
I evo, poslije revolucionarnih događaja započetih 1989., koji još nisu završeni, potaknuti smo na ponovno promišljanje Europe, u ovoj godini 1990.
Ne raspada se tek lik Europe, nazvan Istočnom, odnosno, vazalni sistem takozvanih narodnih demokracija, raspada se i lik SSSR—a čiji „sovjetizam“ puca i komada se na svim stranama, dopuštajući pojavljivanje etničkih, vjerskih i nacionalnih osobitosti, počevši s onom velike Rusije koja pronalazi svoj tisućljetni identitet; riječ je također i o liku Zapadne Europe koji rastače svoju zapadnost kako bi se uskoro proširio na Središnju i Istočnu Europu. S padom Berlinskog zida već je dvostruki grad — granica između dva svijeta — ponovno postao središtem Njemačke. I u tom raspadanju dviju osakaćenih Polueuropa, u mijenjanju željezne zavjese u spojnicu, ponovno se sastavlja lice Europe.
U svakom slučaju, odsada vidimo uskrsnuće i oživljavanje kulturne Europe, znači, zajedničko i slobodno tržište ideja koje su se tijekom stoljeća stvorile usprkos granicama, jezicima i državama.
Ali što je s političkom Europom, Europom Ujedinjenih Država, uvijek snivanom, nikada ostvarenom?
Nakon velikog račvanja godine 1989., koja nas je oslobodila režima Aparata i prijetnje Velikog imperija,
Europa s početka 1990. kaotično se počinje pokretati istodobno prema svojoj prošlosti i svojoj budućnosti.
Nacije Središnje i Istočne Europe, uključujući tu, kao što smo rekli, i Rusiju, ponovno se nalaze, vraćaju se svojim izvorima, svojim korijenima, ali još ne znamo neće li nacionalni polet, a tu osobito mislimo na Njemačku, rezultirati žestokim zamasima nacionalizma, koji će slomiti nasilno utemeljena zajedništva (Comecon, Varšavski ugovor), možda čak razbiti i tako strpljivo stvarano zajedništvo dvanaest zemalja Zapada i Juga... Ne znamo neće li, naprotiv, to biti jedinstvenom prigodom za utemeljivanje jednog novog velikog zajedništva, potaknutog svim onim što budi nadu, ali i što zastrašuje kod ujedinjavanja Njemačke, potaknuto novim otvaranjem i pustolovinom kojih je prvi stvaralac bio i ostao Gorbačov, bez obzira na to što će se dogoditi. Najveće promjene, u trenutku dok pišem, još se nisu dogodile...
Hod prema prošlosti povratak je Državama-Nacijama, uz opasnost od jedne opće balkanizacije, sa samovoljnim granicama, s ugnjetavanim ili progonjenim manjinama, frenetičnim i slijepim nacionalizmima, vojnim diktaturama, lokalnim ratovima, dapače, uz opasnost da neki rat između Armenije i Azerbejdžana, na primjer, preraste u opći rat koji bi podržavale s jedne strane kršćanske, a s druge muslimanske sile.
Hod prema budućnosti je razvoj i umnožavanje konfederacija i federacija, u čemu se imperativ poštovanja nacija sjedinjuje s imperativom nadrastanja Države—Nacije. Kao što je već rečeno u ovoj knjizi, doba plodovitosti Nacionalne države koju je Europa stvorila i za dobro i za zlo, unepovrat je završeno. Oslobođenje nacija, nacionalnosti, etnija, može se odsada dogoditi samo stvaranjem, razvijanjem i umnožavanjem konfederativnih formula.
Sama prijetnja mogućeg njemačkog nacionalizma, provale etno-religioznosti, općenita balkanizacija utoliko vise potiču na izgradnju zajedništva. Ponovno ujedinjenje Njemačke ono je što mora stimulirati europska pregrupiranja koja bi je obuhvatila i na Istoku i na Zapadu. Nerješivi problemi manjina u nacionalnim i imperijalnim okvirima prizivaju konfederaliziranu Europu. Po vezni materijal očigledno bi bili demokracija i građanska prava. Nova Europa može lako postati neka konfederacija konfederacija (prije nego što bi postala federacija federacija) koja bi poštovala i izražavala policentričnu prirodu Europe iz prošlosti. Zametku konfederacije na zapadu i na jugu pridružile bi se baltička konfederacija, mitteleuropska konfederacija (Austrija, Mađarska, Čehoslovačka), balkanska konfederacija, jedna velika konfederacija sjevernih Slavena s Rusijom, Ukrajinom, Bjelorusijom. Nacije kao Poljska ili Rumunjska imale bi na raspolaganju dvostruku ili višestruku mogućnost pridruživanja. Tako bi se sheme udruživanja mogle križati, preklapati, proširivati, razvijati se u metanacionalne kontinentalne i Čak već planetarne mreže...
Ponovno sastavljena Europa može biti samo otvorena. Ostat će i azijska Rusija, čak i nakon mogućeg odcjepljenja islamskih nacija, i tako će, preko ruskog Istoka, Europa postati euroazijskom. Umnogostručene i ponovno uspostavljene veze s američkim kontinentom otkrit će euro- —američku stvarnost. Ne zaboravimo također da se Europa mora spojiti s jugom, preko Mediterana — koji, također, čini jednu povijesnu zajednicu sudbina — s afričkim kontinentom u cjelini. Europska renesansa i njezino otvaranje nerazdvojivi su i više nego što smo to razmatrali u ovoj knjizi.
Nije više riječ o osvajačkim naletima, već o mirotvornim pipcima koje če Europa na taj način proširiti planetom.
Europa mora raditi na svojem miru i mora propagirati mir. Ponovno pacifističko sastavljanje Europe zahtijeva nastavak započetog velikog razoružavanja, što nužno zahtijeva sporazum u tom smislu između Rusije i Sjedinjenih Država. Povoljna je pretpostavka da će doći do uništavanja klasičnog naoružanja, kao što je već u Kostariki i što se prvi put dogodilo u Švicarskoj 1989. Ono što bi bilo sačuvano bilo bi neko Spasonosno oružje za ugroženu demokraciju ili za proganjane manjine, neko Oružje Spasa i Zajedništva, zavjetovano građanskoj zaštiti, katastrofama i kataklizmama.
Ti izgledi, krajnje nevjerojatni još prije dvije godine, ostaju nevjerojatni, ali se danas čine mogućim.
Europa je do krajnjih granica dotjerala i proširila svijetom suludu i žestoku potragu za Spasom, vjersku nesnošljivost, kapitalizam, nacionalizam, totalitarizam, industrijalizam, tehnokratizam, neobuzdanu volju za moči i neobuzdanu želju za profitom, frenetični mit o Razvoju, uništenje ljudskih kultura i prirodnog okoliša. Europa je svijetom proširila pošasti koje proizlaze iz nasilnih pojednostavnjenja, jednostranosti, očaj svih svojih težnji i svih svojih povijesnih ostvarenja. Ali mi smo i sami pretrpjeli štete koje smo proizveli, do dna smo preživjeli tragediju nacionalizama i totalitarizama, i malo-pomalo počinjemo stvarati protuotrove za zla koja smo stvorili, i moći ćemo početi pomagati svijetu da se izliječi od pošasti koje smo mu donijeli. Počinjemo razumijevati da je najbolji način za borbu protiv najgorih nacionalizama čuvanje i vrednovanje prava nacija preko metanacionalnih oblika udruživanja. Počinjemo razumijevati da je najbolji način za borbu protiv najgorih fundamentalizama čuvanje i vrednovanje svih religija i duhovnih poruka, i da treba njihovom dijalogu prepustiti brigu za otkrivanje duboke niti koja ih povezuje. Počinjemo razumijevati da za planetarnu kulturu ne treba nikakva homogenizacija i da ona naprotiv zahtijeva slobodno širenje kultura složenim oblicima dijaloških razmjena. Napuštajući zauvijek ambiciju da njezino gledište bude jedino i racionalizatorsko, Europa može, u odnosu na ostale kulture, igrati ulogu jednog drugog i neočekivanog gledišta, koje pomaže u prepoznavanju i razvijanju samog sebe. Napuštajući zauvijek ulogu povlaštenog središta svijeta, Europa može postati središtem razmišljanja i inovatorstva koji bi pacificirali ljudski rod, stvorili ili obnovili prijateljstva, civilizirali našu Zemlju — Domovinu.
Lipanj 1990.