Ivan Lovrenović

Odlomak iz romana u rukopisu

Pred to pamtivječno podne 25. augusta 1878., istom što sam dočekao svoje muride koji su dojurili sa Baščaršije i zadihano mi prenijeli da general i baron Josip Filipović – sa stotinu i pedeset soldata, koji su obramenice nosili puške, u desnicama sablje, a ispod lijevih mišica smotuljke suhe slame – ide prema Hadži Sinanovoj tekiji, naredio sam sufijki dr Jasminki Tilavi da smjesta provjeri da li su se psi u svojim kutarama probudili. Ako jesu, neka ona afijunom poškropi četiri kruha i četiri peke mesa, i sve to im smjesta da, i da to učini na svečetiri strane tekijske livade. Sufijka me je u čudu gledala, znala je da je pjesnik Rejhan sinoć afijunio i pse i mačke, ali kao šejh nisam joj dao priliku za riječ! Prstom joj dadoh znak da me ništa ne pita, ovo je vrijeme kad su pitanja obično traćenje vremena. Neka ona, molim lijepo, sve shvati kroz onu sretnu, štaviše blagoslovljenu izreku: ʼČujem i pokoravam se!ʼ

Muridima sam kazao da sa svečetiri strane zgrade Hadži Sinanove tekije provjere da li su otvorena sva vrata i svi prozori... Neka se sve širom otvori. Neka se na svim stranama tekijske livade otvore sve vratnice na ogradi... Da svi, i muridi i sufijke, i duševni bolesnici i vratari, i ljekari i travari, stanu i da goloruki, širom otvorenih dlanova, dočekaju novog gospodara, generala barona Josipa Filipovića, glavnog u austrougarskoj vojsci koja zaposjeda Bosnu i Hercegovinu!

Išao je general Filipović prema zdanju Hadži Sinanove tekije. Prišao nam je. Ja sam stajao među svojima i pred njim, generalom Josipom Filipovićem i njegovim soldatima. Govorio sam poistiha, redak po redak, nešto što je ličilo na dobrodošlicu.

U moj šejhovski glas ulijevali su se glasovi i uzdasi murida i sufijki:

“Gospon generale!
Tekija prima sve,
i suho i mokro,
i malo i veliko,
i truhlo i tek niklo,
i rumeno i blijedo,
i opravno i mršavno,
i čisto i prljavo,
i prisebno i ludo,

i vjernike i nevjernike,
i ljude i životinje,
i ptice i gliste,
i zdrave i bolesne,
i pametne i šenute,
i milostive i srdite,
i samo je Bog jedini koji zna
zašto je stvorio ovoliko stvorenja
i zašto neka stvorenja neće odvaditi
iz svoga stvaranja,
i On zna kakav je ko i zašto!
Kao što Bog znade i to
zašto je On,
Bog,
dao, podario i odredio
da se zbivaju ovakvi svjetovi,
da se sabiru i razabiru,
da nastaju i nestaju,
i On Jedini znade
dokad će se zbivati
ovi a ne drugi svjetovi!“

General Filipović je saslušao moju pjesmicu, gledao je u mene. Ne znam da li sam mu se učinio kao iskreni učitelj istine koja izmiče čovjeku kao lijep san spavaču, ali dobro. Potom je gledao u zelene anterije derviša i sufijki. Dok je slušao maloprije kazanu sufijsku pjesmicu kao dobrodošlicu, pogledao je u tužna lica duševnih bolesnika koji kao da su gledali u ruže tekijskog cvjetnjaka kao u svoje lijepe nade koje više nikad ne mogu uzeti u hvate svoga razuma i srca.

Na licu generala Filipovića kao da je bio trag pomisli da je stigao u neko muzičko učilište za odrasle žene i muškarce. Izgledao je uvjeren da je ovo što vidi nekakva sekta, s kraja svijeta, koja baš sada, i u strogo stojećem stavu, drži svoj obred. General se začudio riječima koje pjevuši muškinje i ženskinje u ovoj čudnoj i nadasve lijepoj ustanovi oko koje se šire mirisi augustovskog ljeta koji dolaze iz onog cvjetnoga vrta, njegovanog prema trostrukom rasporedu raspletenih boja sunčeve svjetlosti u dvanaest pramenja i njihovih polusjena. Metar ili dva iznad vrta, u mirisnom zraku, drhtale su svjetlosti raspletenih boja, u prividu ulijevanja jednih u druge.

General mi priđe. Htio sam pred njim biti uspravan i dostojanstven čovjek, a znao sam kako je to teško, strah je naš gospodar kao što i bujica gospodari busenom zemlje dok ga valja u podnožje brda. Hrabrost je lahko pokazati kad se ne bojiš smrti. Iz derviških knjiga znam da je Bistami rekao: ʼNe očekuj mirne gaće na onome koga vode na vješala!ʼ Kao da je general zaključio da baš ja, šejh Edhem, najglasnije, predvodno i odlučno, izgovaram riječi naše pjesmice koja do njega, moćnoga vojskovođe, dopire. Tad sam podigao ruku kao znak muridima i osoblju tekije da skladni žamor u nekom nejasnom pojanju smjesta prestane.

General Filipović pristupi, pruži mi ruku. Primio sam je, požurio da kažem:

“Gospon generale, barone Josipe Filipoviću, dobro došao! U miru i sreći dobro došao ti i tvoji soldati u ovaj muslimanski mistički samostan, Hadži Sinanovu tekiju, naše stoljećima staro obnoćište i obdanište, najuglednije, još preostalo zborište slomljenih derviških srdaca s ovu stranu rijeke Marice pošavši prema Savi i Pijavi. Brojno stanje u tekiji i na današnjem danu je sljedeće: Jedan šejh, jedanaest murida općeg smjera, jedan murid pjesnik, pet murida bolničara, pet sufijki bolničarki, četiri vratara, jedna doktorica, dva ljekara, tri travara, dva kuhara, dvanaest duševnih bolesnika, među njima sedam muškaraca i pet žena, deset ili dvanaest odraslih mačaka i neutvrđeni broj mačjeg potomstva, četiri psa tornjaka na četiri strane tekijske livade... Pod velikim krovom tekije ima i dvadeset osam, nekad dvadeset devet, gnijezda, koliko hidžretski mjesec dana. Gnijezda su od neutvrđenog broja i vrsta ptica, i to se smatra tekijskim vlasništvom, iako krilatim i nesigurnim. Tekija se već tri i po stoljeća izdržava od milodara sa Baščaršije i voćnjaka koji nisu njezini ali su ih nekada davno blagoslovili njezini bivši šejhovi i njihovi muški i ženski potomci.“

General Filipović nije skrivao čuđenje:

“Islamski svećeniče! Hvala. Hvala. Vrlo zanimljivo. A sada da čujem: U šta ti ubrajaš mene i moje soldate?“

“Gospon generale, kao svećenik koga moji učenici nazivaju šejh efendija, ubrajam vas u moćne ljude koji neće dopustiti da im moć pobriše milost iz srdaca!“

Kad to ču, general i baron Josip Filipović zapovjedi soldatima koji su nosili denjkove suhe slame uz lijeve pazuhe, i kresiva u šakama, da ih sve stave pred mene, šejha Edhema zvanog Cvancika:

“Soldati! Počujte me! Nema potrebe spaljivati tekiju! Neka šejh sa potpalnom slamom uradi šta hoće!“

“Hvala ti gospon generale! Evo, zapovijedam muridima da ovu lijepu slamu smjesta odnesu u četiri pseće kutare na četiri strane naše livade!“

Vidjelo se da je moj šejhovski odgovor zadivio generala.

Zamolio sam generala da, u mojoj pratnji, načini nekoliko koraka i izbliže pogleda stranu tekije prema zapadu. Smjesta je vidio one ljude kojima je odbjegla nada, vidio je da se njega, slavnoga generala Austrougarske carevine, jedna skupina ljudi, sedam muškaraca i pet žena, uopće ne plaše. Štaviše, smijali su se njemu i njegovima, pljeskali dlanovima, izgledalo je kao da plaše vrane koje su nemirno nadlijetale i bez reda graktale iznad prostrane tekijske livade.

“Islamski svećeniče, ko su ovi koji mi se krevelje?“

“Pričinjava vam se da se krevelje. Oni tako gledaju.“

“Dobro, ko su ti ljudi?“

“Ljudi stradali s duše! Svratali s pameti! Duševni bolesnici, tako ih nazivaju u Sarajevu. Ali, Sarajevo laže! Gospon generale. Istina kaže: ovo su luđaci!“

“A odakle oni u vašem učilištu?“

“Ako ih Bog drži na svijetu, može ih i učilište zvano tekija skloniti pod svoje krovove. I liječiti. Zacjeljivati im duševne rane.“

“Čudno, vrlo čudno. I protivno razumu, moliću lijepo.“

“Upravu ste, generale! I mi u tekiji često učimo: Svijet je itekako čudan. Našem razumu nerazvidan. Učini vam se da je razum jedno svjetlo koje upire svoje blještavilo u jedan ogroman mrak koji nas moćno okružuje! A onda vidimo da je taj mrak veći, širi, nerazvidan. Nema nade da ćemo ga svojim svjetlom ikad rastupiti.“

General me gledao, odmahivao je glavom.

Ali svi su tog vrelog dana, dvadeset i petog augusta 1878. godine, vidjeli da je cvjetni vrt Hadži Sinanove tekije oduševio generala i barona Josipa Filipovića.

“Bože! Kakva ljepota!“

Te tri riječi izrekao je general ganutim glasom. Odložio je oružje, mač i pušku, na livadu, dao je generalsku kapu i bluzu svome ađutantu koga je zvao imenom Karl Štraus. Potom je sjeo na staru hrastovu klupu i gledao netremice u cvjetnjak kojeg je projektovao šejh Sunulah prije dvjesta i sedamdeset godina. Iz cvjetnjaka se vidjelo onih dvanaest prosjeva koji se u sunčevim zrakama raspliću, metar ili dva, iznad ruža, raznoseći milodušni zrak unaokolo.

“Koliko vrsta cvijeća je ovdje zasađeno?“

“Nijedna! Cvijeće je već posađeno u sunčevim zrakama, a ovdje ga mi presađujemo.“

“Kako to: Posađeno u sunčevim zrakama?“

“U zrakama svjetlosti je posađeno. Nekada. Prije stotinu miliona godina! Odatle ga mi uzimamo, to jest presađujemo u ovaj cvjetni vrt, znate!“

“Nije mi jasno!“

“Gospon generale, cvijeće ne samo da raste, već se pomalja u sunčevim zrakama, mi ga odatle presađujemo u crnu zemlju!“

General Filipović je gledao u mene, u muride i sufijke, pokušavao je shvatiti šta mu govorim.

“Gospon generale Josipe Filipoviću, za mrkle noći nema cvjetnoga vrta. Iščezne. Nestane. Prebiva u ništavilu. Samo kad sunčeve zrake izgriju, naš cvjetnjak se ukaže u svojoj raskoši! Zaključak umnih ljudi je jasan: To je zato jer cvijeće niče u sunčevoj svjetlosti, otuda ga ljudi presađuju u svoje cvjetnjake!“

“Hoćete mi reći da vi kao islamski svećenik znate kako se cvijeće sadi u sunčevoj svjetlosti!“

“Da, to je nauka. Izučio sam je u Bagdadu...“

“Kažete: u Bagdadu! Sjajno! Austrougarska dolazi na Balkan da, između ostalog, pomogne izgradnju Bagdadske željeznice. Znate, uskoro će se željeznom lokomotivom moći putovati pravcem: Beč – Beograd – Sofija, Carigrad – Damask – Bagdad... Moliću lijepo!“

General Filipović je vidio da me svojom upadicom o Bagdadskoj željeznici zbunio. Zašutio sam, gledao u boje cvjetnoga vrta.

“Gospon islamski svećeniče, oprostite. Završite misao o nicanju cvijeća na Suncu...“

“Gospon generale. Iz Sunca je ovo cvijeće, kao i voda kojom se hrani, i sokovi su iz Sunca, i milodušni zraci, i okusi. U to nema nikakve sumnje. Ja sam to pokazao svojim učenicima i učenicama u tekiji: Jedne mrkle noći užegli smo devedeset i devet svijeća oko ovog cvjetnog vrta. Ali ništa! Ružine latice se nisu otvarale, miris se nije osjetio! A sutradan u podne, kad Sunce obasja tekiju i livadu, naš cvjetnjak ustrepti u radosti, raširi korijenje u sunčevoj svjetlosti! Sve ovo cvijeće učini se našim očima tako slatko i milodušno. Kao da hoće da progovori, da nam nešto kaže.“

Stasiti general Filipović se diže sa hrastove klupe, priđe cvjetnjaku, gledao je boje, duboko disao.

“Gospod islamski svećeniče! Koliko ste vrsta cvijeća presadili iz sunčeve svjetlosti u ovaj vrt?“

“Devedeset i devet.“

“Devedeset i devet! Zašto?“

“Jer u tekiji učimo: Toliko Bog ima Svojih lijepih imena da ih čovjek može izgovoriti a da ne padne u nesvijest! To jest, da u pobožnosti ne strada s pameti.“

“A u vašoj vjeri osim tih devedeset i devet, ima li Bog još imena?“

“Bog je jedan, ali On ima bezbroj imena, On stalno stvara sve svjetove i stvorenja Mu stalno nadijevaju nova lijepa imena. Recimo, On stvori sazviježđe zvano ʼGnijezdo ptice Ankeʼ, i smjesta zaima novo ime ʼStvoritelj Gnijezda ptice Ankeʼ. Ali je čovjeku, svakom ponaosob, u jednoj godini dovoljno

Njegovih devedeset i devet imena. I o njima je najbolje razmišljati kraj kakvog cvjetnjaka!“

“Cvjetnjaka! Zašto cvjetnjaka, moliću lijepo?“

“Zato što je ispod cvjetnjaka tamna zemlja, tamno korijenje, a na svjetlu Sunca stotine boja cvijeća. I mirisa. Lijepo je odmarati se kraj tog prizora stvaranja...“

General Filipović je primijetio da muridi i sufijke drže na oku luđake i luđakinje, e da ne krenu na cvjetni vrt i da ga ne pretvore u cvjetnu kašu. Osjećao sam kako je pomislio: ʼSamo lud čovjek može gaziti i spaljivati tako izobilnu ljepotu.ʼ

General je namjeravao ići, bio je nasmijan, očekivao sam da vojnički blagoslovi Hadži Sinanovu tekiju, da nam uputi koju ljudsku blagu riječ. Stao je pored mene:

“Gospon islamski svećeniče, ovo je Karlo Štraus, moj ađutant. Govori našim jezikom, majka mu je Hrvatica, iz Zagorja, iz porodice grofa Franje Zagleca. Kad god ti nešto ustreba za ovo lijepo učilište, pošalji svoje ljude njemu, u generalat. Jasno?!“

“Jasno, generale Filipoviću!“

U kasnim popodnevnim satima 25. augusta 1878. general baron Josip Filipović otišao je sa soldatima iz naše tekijske livade. Skrenuo je desno, niz Sagrdžije prema Baščaršiji. Odahnuli smo svi, čak i duševni bolesnici.

Zabranio sam da se tog dana i te noći napušta tekija.

Ni ja nisam otišao na Hrvatin u kuću svoje Esme. Bojao sam se zalutalih metaka. Nadao sam se da je Esma na sigurnom, da se sklonila kod žena na Hrvatinu, u kakve podrume. Sarajevom se još uvijek čula pucnjava, srećom sve rjeđa. Kad je pala noć, s vrha tekijske livade sam vidio: Sedam požara bukti sa lijeve strane Miljacke, ispod Bistrika. Nadao sam se da u plamenovima ne nestaju ljudi, ni životinje, ni biljke. Ni rukopisi, ni knjige, ni tinta, ni bijeli listovi. U strepnji sam dozivao Boga: Molim Te da svojim duhovnim vodama utrneš ljudske bijesove!

Vratio sam se u šejhovu sobu. Zahvalio Bogu što je sisa majke generala Josipa Filipovića bila plemenitijeg mlijeka od sise majke generala Eugena Savojskog. Sarajevo nije spaljeno kao ono onda, 1697. godine! – šaptao sam u tišini, u drhtanju pod naslagama strepnje i očaja.

A onda nastupi strašna buka: Četiri tornjaka zalajaše, deseci mačaka zamijaukaše, ptice se javiše klepetom krila, miši izletiše iz svojih rupa. O Bože, kakva se životinjska buka sruči na tekiju, kakav to ustanak dižu životinjske vrste?!

U šejhovsku sobu dotrča pjesnik Rejhan Tufo:

“Šejh Edheme, šta da radimo?“

“Ima rješenje. Budi muride i sufijke. Čekajte me u semahani!“

Počeo sam predvoditi glasan zikr, zikri dželveti, u stojećem stavu, nas dvadeset i pet ili trideset, ujedinjenih glasova, nadjačali smo životinjske bjesove i glasove. Od iskrenosti naših zikranskih riječi tresli su se kameni tekijski zidovi. Za pet minuta nestade bijesnih životinjskih režanja, lajanja, cike i zavijanja. Semahana i mi u njoj – svi redom: muridi, sufijke, dva ljekara i dva noćna vratara, sve u svemu gotovo trideset duša zikrom smo osnažili tekiju i iz nje istjerali šejtane što vole nastanjivati srca životinja. I odatle se seliti u srca ljudska, u njihove prsne žile.

Da, tako je bilo tog 25. augusta 1878. Bilo i ne vratilo se!

Ali, vrijeme prolazi i na otragu ove 1880. godine. Ja se sjećam, sjećanjima nekako zaustavljam sebe, ne i vrijeme. I znam da odavno nema generala Josipa Filipovića.

Kao da sam se iz tih sjećanja prenuo u ovom hladnom decembarskom danu 1880., odmicao je u tekiji kao nadošla rijeka koja je pokrenula mulj po svome tamnom dnu.

Pa ipak, svemu usprkos, treba dopisivati ljetopis, vraćati se stranicama od prije dvije godine i više, opet uranjati u godinu 1878., sjećati se onog pamtivječnog susreta sa generalom. Kao da se, kao šejh koji obuzdava velike umne snage, prenem nad listinama ljetopisa na kojima sam nekada, ima tome više od dvadeset sedam mjeseci, zapisao svoje viđenje prvog boravka generala barona Josipa Filipovića u Hadži Sinanovoj tekiji.

Mogao je general Filipović spaliti tekiju
i sve nas pobiti!

Nije general spalio tekiju,
niti nas je pobio!

Ako smo mu na tome zahvalni,
zar se te zahvalnosti stidjeti?!

Hoću da gledam ljetopisne zapise o tom pamtivječnom 25. augustovskog danu 1878. Spominjem taj dan u svojim molitvama u kojima se zahvaljujem Bogu:

Naša tekija se u njemu rodila opet,
imala je priliku proplakati u novom vremenu,
kao novorođenče u svom prvom danu,
njegovo plakanje je najava snažnoga života.
Bog je taknuo srce generala Filipovića,
denjkovi slame nisu otišli u plamenje
već u kutare tekijskih tornjaka,
na četiri strane naše lijepe livade!

Nedovoljno je ovo, i posve škrto, što unosim u ljetopis o plemenitoj porodici generala Filipovića.

Generalova žena, baronesa Ivanka, dolazila je iz Beča triput 1878., i svaki put posjećivala Hadži Sinanovu tekiju. Moja Esma i doktorica Jasminka učile su je kako se plijevi cvjetni vrt. Za tih posjeta, muridima sam zapovjedao da napuste tekiju. U prostranoj semahani doktorica Jasminka je priređivala svečane prijeme baronesi Ivanki. Esmine prijateljice donosile su baklave i hurmašice, kadajife i ružice, himber i đulbešećer, baronesa se gostila i divila ćilimima dolje i levhama na zidovima. Sofija Pletikosić prevodila joj je ljubazne riječi kojima je obasipana.

Danima je baronesa Ivanka boravila u Esminoj kući na Hrvatinu, žene su im nosile jemeke i sokove, muško uho nije smjelo blizu. Lijepe djeve, Lejla Hafizović i Jasminka Tilava, uredile su da u Esminoj kući na Hrvatinu udari muzika i hukne pjesma ženskoga muslimanskog hora zvanog ʼČežnjaʼ. Ivanka je zavoljela mnoge pjesme, a Sofija joj je pokazala kako se pjevuši pjesma ʼKad sam mlada, da sam voda hladna...ʼ

Na ovome nije stalo. Jednoga dana baronesa Ivanka Filipović dođe u tekiju, u pratnji Sofije Pletikosić, i ljubazno me zamoli da se, dok je još toplih jesenjih dana, zasadi mali cvjetnjak u dvorištu generalove komande u kasarni.

“Gospo, moram vidjeti položaj sunčevih zraka...“

“Gdje da ih vidite?“

“Pred generalovom kasarnom. Tu moramo obaviti zikr.“

“A zikr? Moliću lijepo, šta je zikr?“

“Gospo, to su naši derviški krici u nebo! Vapaji Bogu! Njima olakšavamo tugu života. Privremeno.“

Iako je tog septembra 1878. vrijeme motalo prema pragu jeseni i miholjskim danima, udovoljio sam molbi baronese Ivanke. Sa muridom Rejhanom i sufijkom dr Jasminkom sedam dana septembra presađivali smo devedeset i devet vrsta cvijeća pred kasarnu generala Filipovića. Iako smo znali da će jesen uskoro donijeti hladne dane, cvijeće smo nizali sve u trostrukom spletu velikog pramenja boja koje se jedne u druge vidljivo prelijevaju i udijevaju, pomaljaju i presijavaju. Kad je mali sufijski vrt bio gotov, general Filipović je kraj njega odredio danonoćnu stražu, regrute kršćane iz Češke i Slovačke, Moravske i Štajerske, a troje ezoteričkih cvjećara: Mene kao šejha, murida Rejhana i sufijku Jasminku, odvažni general bogato je nagradio. I povrh svega Hadži Sinanovoj tekiji dopremio tonu brašna, dvjesta kilograma šećera i dvjesta litara suncokretova ulja. U pismu je napisao: ʼNeka se ovim mojim darom nahrane nervni i umobolni stradalnici, oni pa potlje drugi.ʼ

Neću zaboraviti: U ljetopisnim tekama stoji da nas je baronesa Ivanka Filipović posjećivala rado i često, obasipala je tekiju darovima, čak je djelovala na krug učiteljice Sofije Pletikosić da zavole tekiju. Jedan Ivankin dolazak iz Beča u junu 1879. godine ja sam kao šejh u ljetopis zabilježio slovima zelene boje. Moja Esma hanuma Misirlić, djevojačko Erkočević, ugostila je na Hrvatinu baronesu Ivanku i kćerku joj Veroniku, također baronesu.

U društvu doktorice Jasminke i učiteljice Sofije, Ivanka se tad na Hrvatinu, usred bogatog ženskog ručka, požalila Esmi, onako kako se samo žena zna požaliti ženi, da je evo ova njezina Veronika trudna, ali da niko nije siguran hoće li moći dijete donijeti do vakta. Iako su obišle sve banje u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj, iako su mjesecima boravile u toplicama u Karlovim Varima, mila Veronika dosad je izgubila dvije trudnoće u strašnim krvarenjima. I, eto, sada njih dvije, u potrazi za nadom, hitno i usrdno mole Esmu da pritekne upomoć i da u islamskim nabožnim krikovima, knjigama i molitvama ona i muž joj, štovani, ugledni i čuveni šejh Edhem Cvancika, posreduju kod svemilosnog Boga da se zbude treća sreća.

“Draga Esma, mila gospođo! Možeš li ti samo zamisliti kako bi to zdravorođeno unuče obradovalo generala barona Josipa Filipovića?! Da li ti to možeš pojmiti? On stalno govori da toliko čezne da se njegova baronska loza produži, pa makar to bilo i preko naše kćerke Veronike.“

Na pitanje Esme, odakle uopće baronesi Ivanki to da islamske molitve mogu sačuvati trudnoću njezine kćerke Veronike, zabrinuta majka je kroz plač rekla da je o slavnoj tekiji slušala samo iz priča svoga muža Josipa Filipovića. A onda je trudnica Veronika, ni sama ne zna kazati u kojim divnim snoviđenjima, duhovnim naponima i snažnim vizijama, ugledala širom otvorenih očiju, kao ptica prepelica iz zraka, Hadži Sinanovu tekiju i to kako joj u tekijskom vrtu, okupanom bijelom svjetlošću, u tom snovidnom zbudu, slijeće iz zraka Djevica Marija i osovljuje se na noge kraj cvjetnjaka koji stremi nebu. Prilazi joj Djevica Marija u obilnim snopovima trostruko upletenih sunčevih boja i rajskih mirisa, uzima je za desnu ruku i kaže:

ʼVeronika! Draga si moja! Veronika! Mila si moja! Evo ti mjesta gdje ćeš sačuvati trudnoću i potom u Beču sretno roditi sina!ʼ

San baronese Veronike oduševio je Esmu hanumu. Doktorica Jasminka pristala je da trudnu baronesu smjesti u gostinsku kuću za žene, odvojenu velikim zidom od odaja za umobolne žene i muškarce u zapadnoj strani Hadži Sinanove tekije.

Sve je išlo brzo, možeš reći brže od Veronikina sna. Esma je sve prepustila svojoj desnoj ruci, lijepoj Jasminki. Njezin bogati otac Adem Tilava dao je donaciju iz koje je kuća za žene okrečena i očišćena, namirisana i prozračena, u nju je uneseno cvijeće ubrano iz tekijskog vrta.

Baronesa Veronika smjestila se u veliku sobu na katu, prozori su joj gledali prema Baščaršiji i Trebeviću. Nakon tri dana, baronesa Veronika je, po vlastitoj želji, odvedena u zapadni dio tekije i, baš kad se luđacima podijelio ručak, sufijka Jasminka je proučila dovu za očuvanje baronesine trudnoće, svi umobolni su, na zapovijed Jasminke, vikali u horu ’amin’, svjesno ili nesvjesno, ko će to znati?! Ali izgledalo je kao da shvataju ozbiljnost molitve i važnost tog vapaja za svrhe u koje se moli! Veronika je svima podijelila darove i prigodne donacije, kao da su svi osjetili da njezina plemenitost djeluje na umobolne, kao i na sufijke, ljekare, muride i kuhare koji ih njeguju i paze, čuvaju i hrane.

Jedra dr Jasminka, sufijka svijetlog oka, ljepotica koju muško oko odmah vidi, brinula se za Veroniku. Uredila je da joj se svaku večer namješta čista postelja sa mehkim čaršafima, jorganom i jastucima koji su predanili na samljevenim granama i sjemenom bejturana. Zapovjedila je da joj se svaki dan donosi kozja jamuža od pravoslavnih seljaka sa Mrkovića i kuha supa po njezinom izboru. Svaki treći dan spreman joj je čimbur od jaja pokupljenih iz gnijezda tog dana na Obhodži. Svaki četvrti dan donosili su joj janjetinu sa žara iz baščaršijskih aščinica. Muridi su joj ujutro i uvečer donosili svježu vodu u ibricima sa česama ispred Gazi Husrevbegove džamije.

Napokon, svojim nagovorima i savjetima, vješta sufijka dr Jasminka uredila je da dođe i Veronikin muž, baron Fridrih Bergštraser, i da veseloj trudnici petnaest noći bez prestanka, u širokoj i mirisnoj spavaćoj sobi, svojim nježnim dlanovima grije donji dio stomaka. I baron Fridrih i baronesa Veronika zavoljeli su zvukove naja iz tekijskog vrta, i melodije flaute. Muridi muzičari, tekijski najisti Osman i Kasim, znali su svoj zanat, svirali su i u tonovima prizivali sjenke Omera Hajama i Dželaludina Rumija. Sva muzika bila je s mjerom podešena tako da zvucima podsjeća na stvaranje svijeta i tu po svemu tešku Božiju odluku koju je tad On, Svemilosni i Svemogući, donio. Zvuci naja su prenosili prefinjena začenja ušima i sluhu:

ʼPosmotri dvonožni čovječe
kako si maločas slušao to
kako Bog bijaše sām,
a onda se Njegovom odlukom zbude
Njegovo budi! -

pa potekoše svjetovi,
jedni u druge udjenuti
u svemirskom zjapu

kojem još niko nije otkrio tajnu!

Posmotri dvonožni čovječe,
kako si uvjeren da su svjetovi stalni,
ali, koprenu sa svoga uma skini,
uvidi: sve stvoreno pričin je očiti,
iako se čini da vječno će trajati!ʼ

Sjajni najisti, muridi muzičari, Osman i Kasim, pjevali su, a Sofija Pletikosić sve tečno prenosila u njemački, na uši Fridriha i Veronike. Najisti su ovoj pjesmi, himni Hadži Sinanove tekije, dali muzičko ruho, splet tonova iz daha naja.

Kao šejh pitam se: Da li je moguće da sam ja nekada znao dušom smisliti i potom zapisati ovako lijepu poeziju?! Vjerovatno jesam, bilo je to u vremenima kad sam gledao mlado lice svoje Esme i njime bio hipnotisan kao žedni putnik sred pustinjske fatamorgane. Bilo je to u vremenima kad se nije čula škripa godina iz mojih koljena.

Ali, došla su mnoga vremena, drukčija, ona jedna druga svojim pričama pretiču.

Odavno se nisam vratio svojoj velikoj zbirci poezije, odavno nisam napisao pjesmu kojoj bih doznačio mjesto u zbirci svojih pjesni ispisanih na debljim žutim listovima, poslaganim u crne korice od učinjene safijanske kože. Sjećam se, te korice kupio sam u Bagdadu, davno, kad sam završavao najviše sufijske škole. Ali, dobro. Nit vremena nestat, nit muka prestat, pomislio sam i to zapisao u ljetopisnu teku.

Zahvaljujući okretnosti doktorice Jasminke, vrijeme u tekiji i oko nje se pokrenulo brže. Uskoro je baronesa Veronika posvjedočila da joj je uspješno, i bez ikakva traga krvarenja, odmicala trudnoća, dijete se sve više igralo u njezinoj materici, radovala se kad je ulazila u sedmi mjesec trudnoće. Njezin muž, baron Fridrih Bergštraser, bio je veseo, radosti je bilo napretek. Pjesnik Rejhan vodio je barona Bergštrasera po baščaršijskim birtijama, vježbao s njim njemački.

Pjesnik je baronu rekao: Priču o tome da Veronika i on spavaju unutar tekijskog kompleksa, nesumnjivo čudotvornog, u Beču može prenijeti samo uglednim bračnim parovima koji imaju problema sa rađanjem djece. Baron svoju sreću koja mu dolazi iz trbuha žene Veronike koji sve više raste, treba oprezno širiti među bogatim krugovima. E da tako, u novim vremenima, Hadži Sinanova tekija stekne dodatnu slavu. I prijeko potrebne donacije za svoj opstanak.

Baron Bergštraser je sve razumio, vispreno je razlikovao javno od tajnog, častio je sve odreda, a u kafani “Živio naš novi car“. K tome, baron je uredio da u kafanu donesu dva janjeta na ražnju i rakiju iz Međugorja. Pilo se i pjevalo dokasno u noć. Veseli baron rekao je da časti sve redom, jer se nada da će ga Carski Dvor uskoro unaprijediti za glavnog zapovjednika kopnene vojske.

Narednih dana baronesa Veronika i baron Fridrih ustajali su rano, ona se u dnevnom boravku ženske kuće ogledala sva obnažena, stomak joj je bujao. Osjećala je kako joj koža s donju stranu trbuha ugodno puca i blagoslovljeno se razmiče. Bože, sreće, o kakve sreće! O kakvo lijepo draganje osjeća! Sve unaokolo baronesa je gledala vesela oka, nakon dva i po mjeseca koliko je boravila u žensko gostinskoj kući u Hadži Sinanovoj tekiji, sretno se vratila u Beč, a dva mjeseca i deset dana potom iz Beča je došla vijest da je Veronika sretno donijela zdravoga sina Leopolda Bergštrasera na svijet.

Tako je bilo i tako sam po istini svojim šejhovskim perom zapisao u tekijski ljetopis. Ne treba nimalo sumnjati da sam sve zapisano provjerio nekoliko puta.

Tih dana na jednom sastanku u semahani na koji su došli Esma, pjesnik Rejhan i doktorica Jasminka, pred mene kao šejha stavljen je njihov usaglašeni prijedlog po načelu ʼuzmi ili ostavi!ʼ

Lijepim Bečom, u njegovim najuglednijim krugovima, čulo se da je Hadži Sinanova tekija pomogla da baronesa Veronika donese do vakta svoju trudnoću. Procurilo je da je general Josip Filipović izliječio svoju depresiju gledanjem u tekijski vrt. Doznalo se za glasine da je ljekarski ordinarijat Austrougarske vojske zainteresiran da od tekije otkupi plantažu trave zaboravke na Bjelašnici. Raširilo se da u tekiji ima ljudi koji znaju afijunom uspavati nervozne životinje. I tako dalje.

E, sad kad se sve to čulo, njih troje, Esma, Rejhan i Jasminka, žele da ja, šejh Edhem, i sam prihvatim činjenicu da su došla nova vremena, noje cajten, te da upravo ja dam privolu da tekija razvije svoje djelatnosti, da proširi sektore svoga djelovanja i tako zaradi, pošteno a puno, svoje forinte za svoje izdržavanje. Uz sve što stoljećima već jeste, tekija može biti još i: Banjsko lječilište za gravidne baronice, apoteka za ljekovite trave, zavod za zdravo rukovanje afijunom, škola za duhovnu muziku, klub za darovite pjesnike, večernji tečaj za njemački jezik, kratka škola islamske kaligrafije...

“A kam pare za sve to?“

Na sastanku mi se ote to pitanje, mimo moje volje. Kao da ga je sam Iblis Diabolos iz mene uzviknuo! Od moga glasa Esma se sva stresla. Doktorica Jasminka vješto uze riječ, iz torbe izvuče smotuljak, stavi ga na perzijski ćilim preda me. Izgledalo je da ja u časnoj semahani primam veliku donaciju za buduće vanredne djelatnosti tekije:

“Šejh Edheme, moj otac Adem Tilava šalje sedam hiljada forinti za sve predloženo. Kao prvu potporu. Na tebi je da odobriš da njegovu milost provedemo u djelo. Mi ćemo raditi, a ti i Esma upravljati. Nemoj s uma smetnuti da ćemo ovim poslovima pomoći i duševnu bolnicu. Znaš, ona životari na rubu milosti dobrih ljudi.“

Dozvolio sam sve. Šta mi je drugo preostalo? Dao sam im donaciju bogatog trgovca Ademage Tilave, odobrio prijedloge, sve blagoslovio kratkom šejhovskom dovom. Esma, Rejhan i Jasminka su toga dana u zikrihani izgledali kao moji saradnici koji mi hoće pomoći da se tekija, malo po malo, udjene u novo austrougarsko vrijeme. “Da sve bude kao miješanje dva mirisa u lijepoj odaji“ - rekla je Esma svojim slatkim glasom.

Da li da napišem da sam se u svojoj sobi, šejhovskoj, nadnesen nad stranice ljetopisa, radovao? Jesam, ali me sumnje nisu napuštale.

Nekako ublizu tih dana do mene je došao glas od ljubazne Sofije Pletikosić da u Sarajevo stiže baron Josip Filipović. General hoće da me vidi nakon gotovo dvije pune godine otkako je smijenjen sa mjesta glavnog komandanta carske vojske u Bosni i Hercegovini. Ta vijest zaslužuje da se biranim riječima unese u ljetopis. A to da traži da me vidi samog u semahani posebno treba zapisati.

General Filipović je došao u civilnoj odjeći, pratio ga je policajac Antun Tesla sa sedam žandara. Pred tekijom je general odbrusio policajcu i njegovima da se udalje i da po njega dođu tek u ponoć.

“Šejh Edheme, želim da se izujem prije nego uđem u semahanu...“

“Lijepo, generale. Baš lijepo!“

Pred mihrabom semahane postavio sam dvije stolice i između jedan mirišljavi stolić od akacije, smeđe boje, za čaj koji u tom trenu unesoše dvojica murida.

“Generale, čaj je od bobica sinajskog grma, ljekovit za sredovječne ljude.“

“Da, da. Sredovječnim ljudima vrijeme poručuje da se glavno njihovo prelomilo i ostalo iza njih.“

Kad smo ostali sami, general Josip Filipović je tražio da zaključam semahanu. Uzeo me za desnu ruku, zaplakao, zamolio da ovaj razgovor nikada nikome ne prenesem, neka sve bude izgovoreno među nama. I neka nestane u zidovima tekije. I neka u tekiji i umre.

“Šejh Edheme, ja sam pao u duboku depresiju 28. juna 1878. godine. Zašto? Tog dana pozvao me u audijenciju Car Franjo Josip Prvi. Rekao je da sam postavljen za glavnog generala za osvajanje Bosne i Hercegovine koje je planirano za august. Car me pitao:

Znadem li ja da je danas Vidovdan?

Rekao sam da znam, jer sam Hrvat i Slaven, iako Hrvatima Vidovdan nije toliko važan. Rekao mi je da u Bosni i Hercegovini moram upokoriti Srbe, ali i Bošnjake, naročito od njih one koji su muslimani, koji na istok gledaju dalje nego je normalno. Tog dana, na Vidovdan, Car je od mene tražio da budem dostojan stopa, koraka i juriša generala Eugena Savojskog. Tražio je da se zakunem da sam spreman spaliti Sarajevo, ako bude potrebno...“

Ovog trena general Filipović zgrabi me za obje ruke, drhtao je, briznuo u plač:

“Šejh Edheme, dvorski protokol tražio je od mene da se caru zakunem da ću spaliti Sarajevo u augustu 1878. godine, ako grad pokaže i najmanji otpor... Zakleo sam se. Ali, to caru nije bilo dosta. Zapovjedio je dvorskom protokolu da me odvedu na grob Eugena Savojskog u Štefanovu crkvu... Znaš, usred Beča, na Štefanplacu. Na grobu generala Savojskog zakleo sam se da ću spaliti Sarajevo. Protokol je sve zabilježio u dvorski ljetopis, suhim zlatom optočen.“

“Ali, ti nisi spalio Sarajevo...“

“Nisam. A za to ja nisam zaslužan, već moja prabaka...“

“Koja prabaka?“

“Ziba Maglajlić, iz Banje Luke.“

“Ne razumijem.“

“Šejh Edheme, znaš dobro za boj pod Banjom Lukom, onaj 1737. godine. Austrijska vojska je potučena do nogu, a njezini ostaci su u povlačenju zarobili sedamdeset begovskih djevojaka. Među njima je bila i Ziba Maglajlić, u Zagrebu su je krstili u Katu i udali za velmožu Matiju Frankopana. Kata, bivša Ziba, rodila je moju baku Luciju i nekad joj povjerila priču da je Lucija zapravo kćerka muslimanske robinje, nje, Zibe, koja je pokrštena u Katu. Moja baka Lucija udala se za velmožu Jelačića i rodila moju majku Anku koja se udala za moga oca Filipovića, vojnika Austrougarske. Majka Anka povjerila mi je priču o baki Luciji i prabaki Zibi Maglajlić, to jest Kati Frankopan. Kad sam uz rijeku Bosnu jurišao prema Sarajevu obećao sam sebi da ne smijem biti krvnik kakav je bio general Eugen Savojski. Ne smijem biti đubre kao on! Sreća, ranije sam poslao uhode muslimanskim uglednicima, Mustafi Hadžiomeroviću i Nur efendiji Hafizoviću, i nekim drugima. Oni su pomogli da se vješto omlitavi otpor Bošnjaka i Srba u Sarajevu, da ne bude jak do te mjere da razbjesni vojsku koja bi potom, kao nekontrolirana rulja, sažegla Sarajevo.“

U semahani sam slušao generala i barona Josipa Filipovića. Bio je sretan zbog unuka Leopolda, zahvalan pomoći tekije i njezinim višestoljetnim znanjima o nevidljivom poretku stvari i svijeta. Sve šta ustreba tekiji u Beču, general je tu, posredovaće, zamoliće, objasniće. Ali, sve treba prepustiti ženama, njihova sašaptavanja su mudrija, one znaju mnogo toga ostaviti u svojim njedrima, žene znaju i šta, i kako, i koliko. Nalik su onoj snazi koja nagovori led da se topi, vodu da se zaputi zraku i oblaku, cvijeće da raste.

A onda general Josip Filipović dlanovima obje ruke pokri svoje lice, opet briznu u plač.

Priznajem, bilo mi je nelagodno gledati čovjeka ratnika u semahani Hadži Sinanove tekiji koji plače. A znam da suze ne roni iz pobožnih razloga. Nakon što mirisnim maramicama obrisa lice, reče:

“Plačem zbog Hadži Loje, Saliha Vilajetovića. Žao mi ga i dan danas. Šejh Edheme, zaklinjem se Bogom, zaklinjem se ovim tekijskim hramom da sam htio od Hadži Loje načiniti slavnog junaka. Ne sumnjaj da sam to i htio, i znao! Moji špijuni su znali da je on okupio najveći bašibozuk protiv nas u Bosni i Hercegovini. Uhode su stupile u kontakt sa njim još na otragu juna 1878., poručili smo mu da pristupi nama kao bosanskohercegovačka regimenta od više ešalona, koja će odmah sa nama marširati ulicama i sokacima, i umarširati u zjapeće kasarne koje je ovdje ostavila Osmanska imperija. Hadži Lojine formacije, i druge formacije koje bi on pridobio da nam priđu kao regularne snage Bosne i Hercegovine, ali pod habzburškom krunom, pod insignijama i stijegom carevine, trebale su pomoći da sve prođe bez ikakve krvi. U našim pismima i špijunskim porukama Hadži Loji, nagovarali smo ga da se izbjegne rat, jer stradanja rađaju nova stradanja. Krv ide na krv, baš kao što manje more ide većem. Pregovori sa Hadži Lojom su trajali, ja sam progutao i njegov zahtjev za zastavom, bajrakom. Tražio je da se ispred njegovih divizija vihore zeleni bajraci sa polumjesecom i zvijezdom. Prihvatio sam, samo da naporedo budu i carske zastave sa dvoglavim orlom. Hadži Lojo je odbio bajrake sa dvoglavim orlom! Poručio mi je: Zar da Bošnjaci nose bajrake sa orlušinama pored bajraka sa divnim nebeskim znakovima, mlađakom i zvijezdom?! Zar da smrdljiva životinja bude ravna znakovima neba?! Dobro, Hadži Lojo, odgovorio sam mu. Neka budu zeleni bajraci sa mlađakom i zvijezdom, deset njih, samo neka jedan bajrak bude carski, ispred, sa dvoglavim orlom!“

“Nažalost, Hadži Lojo je i to odbio. Bio je hrabar, ali naivan. Bog ga je hrabrošću nagradio, a naivnošću kaznio. Nije znao da je tad nova carevina poslala iste doušnike i njegovim suparnicima. Vlast se vlašću ruši, zavidnost je oštrija od sablje, to je Hadži Lojo prekasno vidio. Pokajao se, spoznao da jednom junačkom srcu najteže pada naknadno kajanje. Ali ono ništa ne može vratiti u pređašnje stanje. Nema toga ko će jednom izmuženo mlijeko na naravan način vratiti u vime!“

“Generale, hoćeš li još čaja?“

General zašuti. Nasmija se. Vidim: Godi mu čaj od bobica sinajskog grma. Pogledao me, snebivao se da li da mi još nešto kaže:

“Šejh Edheme, nisam ja zaboravio Hadži Loju. Kao Hrvat i Slaven, tajno sam mu u pećinu na Romaniji, preko derviša isposnika i pravoslavnih isihasta, slao lijekove i masti za vidanje junačkih rana. Uredio sam to tako da misli da mu pomoć dolazi od Srba. Ti ne znaš da sam to milosrđe naučio od tebe, kad sam, ono onda, prvi put ušao u tekiju, kad sam stajao kraj vašeg cvjetnoga vrta. Da, doista, od tebe kao šejha naučio sam da će nas Bog na Onom Svijetu nagraditi za naša javna i naša tajna dobra djela. Drago mi je kad sam čuo da o Bogu propovijedate tako da Bog uvažava svaki tračak dobra pri čovjeku, pa i dobru namjeru koju nam đavo ne dade u dobro pretvoriti.“

General Filipović umuknu nekoliko minuta, gledao je kaligrafske umjetnine na zidovima semahane. Potom u divne ćilime.

Okrenu se prema meni, prošapta:

“Šejh Edheme. Ovo što ću ti reći nek bude strogo među nama. Iz Beča mi dolaze glasovi da će vlasti uskoro usvojiti zakon o regrutaciji, Wehrgesetz. Znaš, svaki car od svojih podanika traži sinove u vojsku. Kao iskusan čovjek, ti dobro znaš da nema nijedne carevine džabe. Nema vlasti nako, za badava! Nema države bez krvavih gaća! Vlast jedno dadne, a dvoje uzme. Vlast kad se ovlasti, uzima i više nego joj pripada. Kažem: Regrutacija! Uskoro će Beč i Pešta tražiti sinove i od vas. Reci svojima u muslimanskoj zajednici da u džamijama i međ ljudima šire lijepe vijesti o regrutaciji. Zašto? Pa evo zašto. Prvo, kad vaši mladići odu u vojsku biće siti, naješće se kruha i maslaca, obući će nova odijela, vidjeti svijeta. Jer, nije vojska samo da se njome ratuje i gine. Znaš ti, šejh Edheme, da ste vi sada jedna gladna zemlja, opustošena carevinom koja je otišla i strašno nagnječena carevinom koja je došla! Krvavom novorođenčetu treba osam mjeseci da prohoda, a napuštenoj i spaljenoj zemlji osam godina da joj rode žitna polja. Drugo, vojnici koji odu u carsku vojsku, istovremeno su i carski i vaši. Ako nestane cara, ostaće vam vaši vojnici! I to je nešto. Znam da ti, kao mudar šejh, to znaš. Molim Boga da vam vaši vojnici ne ustrebaju za vašu odbranu, ali ako do tog dođe znaj dobro: Svoj vojnik je kao svoj brat. Šejh Edheme, ovo ti govorim kao praunuče begovice Zibe Maglajlić.“

Nasuo sam opet generalovu šolju do vrha, zadovoljno je srkao čaj od sinajskog grma. Potom me pogleda, suze su mu opet lile niz obraze:

“Šejh Edheme, zla je bila ta 1878. godina. Žao mi je naših tisuću poginulih, više od četiri tisuće ranjenih, tri stotine nestalih. A žao mi je i vaših sedam tisuća poginulih i devet tisuća ranjenih. Sanjam pranenu Zibu Maglajlić, u snu mi kaže: ʼJosipe li Josipe! Sve te hiljade zgiblih, ranjenih i nestalih od tebe će na Sudnjem Danu tražiti obeštećenje, tražiće svoj hak. A odakle ćeš im ga dati kad ni sama sebe ne možeš ni obeštetiti, ni spasiti?!ʼ“

Ovo je u semahani naše tekije rekao general Josip Filipović, brisao je suze, izvukao iz desnog džepa nabreklu kovertu, u njoj je bilo pet hiljada forinti, dar za duševnu bolnicu u tekiji.

Ustao je, pozdravio se, zamakao prema Baščaršiji. Kao da sam sa tekijske kapije vidio, u nesigurnoj tami noći, kako mu priđoše policajci Antuna Tesle i uzeše ga podruku.

Bio je ovo moj posljednji razgovor sa generalom Josipom Filipovićem. Zapisao sam ga na listine i zaključao u željezni ormar u šejhovu sobu.

Ja nikad nisam saznao, niti kao šejh trebam znati, zašto je generalu Josipu Filipoviću brzo, već krajem 1878. godine, poručeno da će uskoro biti smijenjen sa svoga položaja u Sarajevu. Iz Bosne i Hercegovine prebačen je u istočnu Austriju, onda u Slovačku i Češku, neko vrijeme odaslali su ga i u Moravsku. Da li je general, ili neko iz njegove blizine, doznao prave razloge njegovog brzog premještanja? Da li je depresija kod generala Filipovića bila uznapredovala?! Kako god, general je ostao velik ne po tome šta je uradio, već po tome šta nije uradio. Nije spalio Sarajevo, ni druge gradove u Bosni i Hercegovini. Možda je pao u nemilost cara Franje Josipa Prvog. Možda se uzdigao u milosti Božijoj – to ne znamo.

Znam samo to da su onaj minijaturni cvjetni vrt, koji sam svojom šejhovskom rukom sadio pred kasarnom generala Filipovića, iduće zime posve zatrle u zemlju. Austrougarski vojnici su sada čizmama gazili po tom mjestu kao običnom pijesku, kao po livadi koja je zarasla u travu, šaš i repuh.