Enver Kazaz: BODLJA U SRCU PLANETE
Sedam pjesama iz nove knjige
Od augusta prošle godine ovdje su se redovito pojavljivale nove pjesme Envera Kazaza. Moglo se vidjeti da je po srijedi još jedan karakterističan kazazovski pjesnički tour de force - nastojanje da se jedno snažno stanje duha nepopustljivo istraži, iscrpi, obuhvati i poetski izrazi u svim svojim modulacijama. Sad je sve to uobličeno u rukopis knjige naslova Bodlja u srcu planete, stilski i motivacijski tako koherentne i dramaturški smislene, da poprima neke značajke romaneskne strukture.
S ovom knjigom, više nego ikada ranije, biva jasno: i u životnom stavu i u književnosti Enver Kazaz je temeljno - neoromanticist. Ne po (književnom) izboru, nego po najdubljoj vokaciji bića, po autentičnom, rusoovski neprevarljivom osjećaju jedinstva sa svijetom, stvorenim i nestvorenim. Odatle u ovoj poeziji dramatičnost; ono antitetično klatno između lirizma i aktivizma, kozmizma i zemaljskoga konkretizma, između ljubavi za svijet i negacije svijeta, gorčine i blagosti, pobune i melankolije. A sve to ovjereno snažnim pečatom ličnoga doživljaja i pjesničkoga izraza. (I. Lovrenović)
NAŠI DANI
U svijetu kuca
Vampirski čas
I u svake zidove kućne
Zabija se njegova
Plamena strijela
Gore i srca
I duše na
Nebeskoj putanji
Gradovi i zemlje cijele
Okovane strahom
Samo su roblje
Pred grobištima
Nad njima Sotona zemni
U visinu raste
Uglancan, čist
Ljubi mrtvace
U hladna čela
Naši su dani
Samoubice što obješeni
S uličnih drvoreda vise
Mrtvo Sunce
Nasred neba
U velikom grobu stoji
OVA JESEN
Ne razumijem ovu jesen
Novim jezikom zbori
Nikako ga ne mogu naučiti
Kao da dolazi
Iz svijeta koji dvonožac
Nikad nije ni zamislio
Nova je to jesen
Nije iz sna
Iz ljubavi
Iz beskrajne duše
Iz vrtnja plave kugle
Oko zvijezde
Što zracima svojim
Oblikuje sve
Stvoreno daleko prije boga
Slušam njen nemušti jezik
I mojoj bašti
I na ulici dok šetam
I na kućnom prozoru
Skupa s dvije vrane
Koje stoje na mokrom dalekovodu
Čitam lica prijatelja
Za kafanskim stolom
Tražim boru
U koju se upisala
Nema je
Ili je nevidljiva
Mom slijepom oku
N. me nagovara
Na šetnju poznatim drvoredom
Bojim se lipa
I njene ruke
Jer ova jesen
Dublja je od svake praznine
U koju sam propadao
Nepoznat sebi
Sate i dane odbrojavam
S nadom u njen kraj
Jesen me proždire
Kao crvi leš
Ni kostur ostati neće
Iza njene halapljivosti
Zagrlim jeliku
Koju sam zasadio u bašti
Moje mi čedo šapne:
Ne boj se mili
To jesen je
Od ljudi sačinjena
Njihove tame
Što vrata općeg
Samoubistva otključava
KUĆNA LIPA
Uzme mrtvo majčino lice
I na lišću ga nacrta
Da s nama ovozemni
Vazduh diše
Tako nas troje
Budemo satima
Na suncu
Ono nas nježno
Svojim jagodicama
Po obrazima miluje
PAHULJE
Sićušni kristali
Padaju sa sivog neba
Hvataš ih u dlan
Tražiš lice anđela u svakom
Ideš ulicom kao da si
Četrdeset mlađi
Dubok je snijeg
Zemlja pod njim spava
I podmlađuje svoju rodnost
Obnavljaš se u ovoj šetnji
Jer sve oko tebe je
Čisto, bijelo i nevino
Kao rana mladost
Dok si čeznuo ljubav
Ispružiš dlanove
Sićušni anđeli na njima se tope
I tvoje ruke drže
Tu svetu vodu
Sjeme u kojem sve se
Neprestano začinje
Rađa i obnavlja
U krugu izvan vremena
Izvan svakog zla
Tu da počineš jednom
U bjelini što silazi s neba
I u njega se vraća
U drugom liku
I s imenom drugim
VRATA ZEMLJE
Otima se riječima
Jutros jedna pjesma
Godinama imam problema
S njenom neposlušnošću
Ona je ono rogato Ja
Koje se u meni bode
Samo sa sobom
Do iznemoglosti
Odbilo je svaku normu
Čak ga i jezik nervira
Pa nemušto samo sebe
Ždere do posljednje koske
Gadi mu se i svijet
Što nas okružuje
Često pomišlja
Na samoubistvo
Otima mi se pjesma
O njemu i bude kamen
Što odlama se od litice
I o tvrdu razbije podlogu
Pjesma od nemoći
Od zaludnosti svake sazdana
Boli kao čir na želucu
Pretvara me u ništicu
Koja ni sa kim ne može
Da se zbroji
Tek u snu je ugledam
Kad mi na grudi sjedne
I otvori vrata zemlje
U koju ćemo zajedno leći
TIŠINA
Potrebna mi je tišina
Bez bilo kakvog zvuka
Samo neka jednolično kuca
Stari kućni sat
Bolestan, ne ležim
Na postelji
Kao maestro Šop
Desetljećima
On je s kreveta
Tražio kućice u svemiru
Izlazim u buku i bijes
Grada koji se sve više
Udaljava od sebe
Sve tu propada
Čim se začne
Stakleni tržni centri
Mlinovi su ljudskog mozga
Nova svetišta
Robova robe
Auti su ispunjeni depresijom
I bijesnim psovkama
Koje svrdlaju kroz
Bubne opne
Oštro režu moždanu koru
Tu niko ne postoji
Samo se besciljno vrti
U stalno istom krugu
Potrebna mi je tišina
Bezvučni svijet
Da oslušnem mrtve glasove
Iz plave prvotnosti
Kad svijet je bio mlad
I svako je nosio sebe
U naručju drugom na dar
TRENUCI UZNESENJA
Zamah leptirovih krila
Što kopiraju plave boje
Jutarnjeg bezoblačnog neba
Njihov krug oko moje glave
Učini me prirodnim svecem
Koji korača šumskom stazom
Lasta koja ponire
I uzdiže se na zelenoj poljani
Samo što mi ne dotakne glavu
I odnose je gore
Pod oblake
Jedan bor u brzom rastu
Na visoravni koja
U lice mi se upisuje
Grade skupa osmijeh
Bodre korake u šetnji
Dok ne postanem mladić
Koji u susret ljubavi ide
Izvor iz djetinjstva
Isto sladak
Isto žubori
I majka nad njim
Vraćena u život
Bar u bljesku sjećanja
Nepoznata djevojčica
Dok u igri tuče
Starijeg i jačeg brata
N. kaže: prava harambašica
Energija uzdiže djetinjstvo
U hladnoj, maglenoj ulici u V.
Do na vrh drvene munare
Koju u visini dostiže bagrem
Pjesme prijatelja
Tek izašle iz štampe
S mojim emocijama
Potpuno saobrazne
Jezik što se pruža
Ispred mene
Kao put bez kraja
Nada da ću u njemu
Pronaći davno izgubljen
Zlatnik, nevidljiv očima
Što u livadskim ljubičicama
Ne primijete kolo
Pradavnih proljetnih vila
I pjesma jedna
Skrivena iza gora
Iza mora
Iznad jorgana neba
Naći ću je
Makar u traženju umro
Kao onaj što sišao je
U podzemlje po svoju
Mrtvu dragu