Husnija Kamberović, KNJIGA IVE LUČIĆA O DINARSKOM KRŠU

Ivo Lučić, Presvlačenje krša. Povijest poznavanja Dinarskog krša na primjeru Popova polja, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2019, 679 str.

Historijski zbonik, Vol. 75 No. 2, 2022.

 

Knjigom Presvlačenje krša, koja se odlikuje multdisciplinarnim pristupom, Ivo Lučić otvara velika vrata i uvodi nas u povijest okoliša ili ekohistorije, što je pristup koji je u nekim historiografijama već dobro razvijen. Povijest okoliša nastoji razumjeti „život, rad i mišljenje ljudskih bića u odnosu na ostalu prirodu kroz promjene koje donosi vrijeme“ (Donald Hughes).

U ovoj knjizi se odnos čovjeka i prirode (mada je i čovjek dio prirode) ispisuje na najbolji mogući način. Osim Uvoda, knjiga je podijeljena u tri dijela: prvi je posvećen pregledu literature u kojoj se pisalo o kršu u Popovu polju, a drugi dio je naslovljen „Rasprava. Dinarska sublimacija prirodne divljine kao društvenog nasilja“. Treći je zaključni dio i sadrži sintezu čitave knjige.

Knjiga najprije definira pitanja kojima će se baviti, daje osnovne pojmove kojima se barata (što je povijest okoliša, što kulturni krajolik i sl.), a potom se daje vrlo koristan pregled dosadašnjih istraživanja Popova polja, od Plinija Starijeg u prvom stoljeću nove ere, preko opisa koje su ostavili razni putopisci, zoolozi, povjesničari i sl., kao što su Benedikt Kotruljević, Jakov Sorkočević, Nikola Gučetić, Evlija Čelebi, Joanikije Pamučina, Vjekoslav Klaić, do najnovijih istraživanja o Popovu polju.

Prvi dio knjige posvećen je znanstvenim istraživanjima Popova polja. Posebnu pažnju autor je posvetio istraživanjima Popova polja u doba Habsburške Monarhije, kada se i na ovim prostorima uspostavlja karstologija kao znanstvena disciplina. Tu su nezaobilazni radovi Jovana Cvijića, potom austrijskog građevinskog inženjera Maxa Grollera, te također istraživanja Josepha Riedela, koji piše o Vjetrenici, daje opis pećine, prve vjerodostojne podatke o temperaturi, vjetrovima i slično. Tu su, naravno, i brojni drugi autori koji daju niz pojedinosti o Popovu polju (Friedrich Katzer, Eduard Richter – geograf sa Univerziteta u Grazu, potom češki karstolog Karel Absolon).

U Kraljevini Jugoslaviji ključni karstolog je Jovan Cvijić, čije radove Lučić pedantno navodi i pri tome posebno upućuje na njegovu standardnu knjigu Balkansko poluostrvo, u kojoj ima i jedno poglavlje o prirodnim područjima kao faktoru utjecaja na život čovjeka. Lučić prezentira i druge Cvijićeve radove u kojima opisuje Popovo polje. Naime, Cvijić je krajem 1920-ih godina četiri godine organizirao speleološka istraživanja Popova polja sa svojom Speleološkom sekcijom Geografskog društva iz Beograda. Bila su to „prva sistematska proučavanja speleoloških prilika jedne veće oblasti Dinarskog karsta“. Cilj tih istraživanja je bio proučavanje „hidrografske osnove za poljoprivredne melioracije: ispitivani su ponori i podzemni otoci polja i mogućnost njihovog proširivanja, te više pećina i jama po obodu polja“ (str. 87). Cvijić je time nastojao „približiti interese znanosti i interese upravljanja prirodom“ čime je „srušio zid kojim je naša nauka bila ograđena od života naše društvene sredine“ (str. 91). O tome je opširno pisao Sima Milojević (1894-1969), a Lučić to brižljivo prezentira u ovoj knjizi. Osim Cvijićevih, Lučić navodi i radove Alfreda Grunda iz Beča i Friedricha Katzera. Njih trojicu se smatra „klasicima“ i „rodonačelnicima karstologije“.

Pored geografa, Popovim poljem su se bavili i biolozi, koji su istraživali život u podzemlju. Lučić piše kako se dvije faunističke pojave Popova polja izdvajaju iz sudbine ostalih: jedna je riba gaovica, a druga podzemna fauna. Autor detaljno istražuje i kako su pojedini bioznanstvenici u Kraljevini Jugoslaviji istraživali podzemnu faunu Popova polja. Riječ je, zapravo, o nekoj vrsti „rekonstrukcije zametnute zoološke prošlosti“ (str. 117).

No, za povjesničara je, ipak, puno važniji ovaj dio knjige u kojem autor pokazuje kako je bio organiziran život i privređivanje u Popovu polju od 19. stoljeća. Ovaj kraj je u osmansko doba bio „izvan civilizacije“. Lučić citira isusovca Antonia Ayala koji piše: „Prosti ljudi, opterećeni turskim jarmom, vode mučno pastirski i poljski život između šumskih i kamenitih brda. Nepovjerljivi su prema svima; čak će i misionarima sakriti koliko imaju djece i blaga, bojeći se da oni ne odaju osmanskim vlastima. Svi su bili podložni prema glavaru obitelji.“ (str. 119). Lučić se oslanja i na opise sela koje je ostavio Joanikije Pamučina, iz kojih se vidi kako je komunikacija među selima bila loša (neki putevi su bili loši čak i za jahanje). „Iz Slanog se zadnjih godina 19. st. išlo magarećom stazom preko brdskog sedla Orahova Dola tri sata hoda do Popova polja“ (str. 120). Kuće su bile samo skloništa za ljude i stoku. Ljudi su stanovali „u malim krajnje jednostavnim i oskudnim jednoprostornim kućama, koje su građene od kamena, usuho, bez žbuke. Najprije su imale krov pokriven raženom slamom (...) a kasnije tankom kamenom pločom, bez vezivnih materijala. Glavna stambena kuća, a često i jedina, bila je mala, nerijetko je jedan jedini otvor imala u vratima, u lošijim varijantama zatvoren samo gunjem. Bila je bez ikakva osobita namještaja“. U sredini je bilo ognjište. Život je bio izuzetno siromašan toliko da su neki pisali kako je teško zamisliti da se tu moglo uopće živjeti (str. 122). Osnovna hrana je bio kruh od prosa i ječma, odjeća je bila vrlo skromna, zanimanje je bilo poljoprivreda i stočarstvo.

Ipak, bilo je pokušaja da se naprave neke promjene. Navodi se da je Ali-paša Rizvanbegović poticao neke promjene u načinu života, uzgoju kultura (duhana, riže, krompira). On je 1834. iz Istanbula doveo ljude koji su počeli sijati rižu („pirinač-ljubašak“ koji je 1868. dao 15 vagona roda); propagirao je uzgoj masline, duda, pokrenuo melioraciju Trebižačkog polja pretvorivši šikaru i baruštinu u 2000 dunuma plodne zemlje. Međutim, ključne promjene su nastupile s austrougarskom upravom, kada se u BiH grade željezničke pruge. Nije to zaobišlo ni ove krajeve. Najprije su provođena ozbiljna geološka istraživanja i potom građena pruga Sarajevo ‒ Metković. U Popovu polju je ova pruga dočekana „kao najveća i najkorisnija investicija u njegovoj povijesti“. Postepeno se poboljšavaju uvjeti života, ali ipak dolazi i do prvih iseljavanja u Ameriku.

U doba Kraljevine Jugoslavije nastavljeni su pokušaji melioracije Popova polja, ali je čitava Hercegovina i dalje ostala „pasivna zemlja: njena polja i njene planine ne daju dovoljno hljeba narodu koji na njima živi“ (str. 147). Lučić nas podsjeća na knjigu Ljube Mićevića Život i običaja Popovaca, koja je objavljena 1952, ali je materijal nastao u istraživanjima od 1929. do 1938. godine (Mićevića su 1941. ubile ustaše). U ovoj knjizi Mićević detaljno opisuje narodnu svakodnevicu Popova polja, nudi opis stambenih kuća i gospodarskih objekata, svjedoči o lošoj putnoj infrastrukturi...

Popovo polje je imalo i tešku prošlost tokom Drugog svjetskog rata. Ivo Lučić u ovoj knjizi govori o ratnim žrtvama (ali i onim poratnim), navodi masovne grobnice (Kapavica, Pandurica, Ržani do, jame u selu Čavšu, Snobitac na Korlatima, Hutovske jame, Golubinka, Ograđenica, Behramova jama, Striježava, Koritska jama, jama na Poplatu itd.). Ubijala je i glad (str. 162).

Veliki dio knjige Ivo Lučić je posvetio problemima istraživanja karstologije u drugoj polovici 20. stoljeća u vrijeme socijalističke Jugoslavije, u kojoj su „krajolici hercegovačkog holokarsta uskoro postali predmetom jednog od najkompleksnijih istraživanja, koje je propisala Vodoprivredna osnova sliva Trebišnjice iz 1954. godine“ (str. 211). Tada se razvija hidrogeologija kao središnja disciplina, a samo za potrebe hidrosistema „u razdoblju od 20 godina izbušeno je više od 500 istražnih bušotina. (...) Geofizičkim ispitivanjima zahvaćeno je više od 300 km² terena“ (str. 218).

Geografi i speleolozi su najviše sudjelovali u istraživanjima Popova polja. Među njima se ističe Ratimir Gašparović (1926-1986), koji je opet posebno istraživao Vjetrenicu, Donje polje, Ponikvu, Doljašnicu, Provaliju itd. Orhan Zubčević je istraživao povijest razvoja Trebišnjice, kao i Josip Roglić. Sva ova istraživanja pokazuju ne samo kako se oblikovao reljef Popova polja, nego i kakav je to utjecaj imalo na društvo; koliko je, naprimjer, dovršenje brane Grančarevo imalo utjecaj na poljoprivredne proizvode, na parcele zasađene vinogradima, djetelinom i sl. Lučić detaljno prati razvoj istraživanja, pokazuje kakve se ekološke promjene odvijaju i kako se to interpretiralo na raznim znanstvenim skupovima. Kako su termoelektrane (naprimjer u Gacku), kao i upotreba raznih kemikalija u obradi tla, utjecale na stanje biljnog i životinjskog svijeta? Što je za „čovječiju ribicu“ značila izgradnja brane na Trebišnjici i betoniranje korita u Popovu polju? (str. 259).

Tu već dolazimo do tog važnog dijela knjige o utjecaju industrijalizacije na prirodu. Lučić to predstavlja kroz Hidroenergetski projekt na Trebišnjici. Pokazuje kako se to odvijalo, sukob Hidrosistema Trebinje i Hidroelektrane Dubrovnik krajem 1960-ih godina (to su bile ozbiljne političke debate između lidera BiH i Hrvatske, o tome su se svađali i pred Titom....). Piše ovdje Lučić i o izgradnji hidrocentrala Trebinje I i Trebinje II, Čapljina, koja je otvorena 29. novembra 1979. na Dan Republike, potom o realizaciji Gornjih horizonata tokom 1980-ih godina itd.

Iz ove knjige vidimo koliko je sve to imalo odraza na modernizaciju života, s jedne, ali i utjecaj na biljni i životinjski svijet, s druge strane. „Traktor i fićo postaju in a ćiro out“, veli Lučić (str. 300), sela se moderniziraju, dolazi električna energija, ljudi se zapošljavaju u industriji, počinje moderna „turistifikacija“ (str. 306) Vjetrenice, vodi se računa o kulturnom nasljeđu, u Hutovu se obnavlja Hadžibegov grad, ali se dešavaju i nesreće, katastrofe.

Lučić se fokusira i na ekološke posljedice ove modernizacije. Upućuje kako su novine o tome pisale. Naprimjer, Glas Trebinja je početkom 1981. pisao o promjeni izgleda Trebišnjice: „Nekada najveća evropska ponornica praktično ne postoji u svom prirodnom obliku, jer sve je manjeviše umjetni protok“ (str. 312-315). Nekoliko godina kasnije isti list je već pisao o pomoru ribe u Bilećkom jezeru. Sve je to donosila modernizacija, ali je to i poticalo odlazak ljudi („modernizacija dolazi, ljudi odlaze“, veli Lučić, str. 318).

Poseban dio knjige Lučić je posvetio prikazu materijalne kulture i osvrće se na niz monografija o Popovu polju. Prvo piše o monografiji o Popovom polju, koju su napisali Milenko Filipović i Ljubo Mićević; tu je potom monografija o katoličkoj župi Hutovo, potom ona o župi Trebinje koju je napisao Đuro Kriste, pa o Čavaš selu u Popovu polju, kao i o monografiji Mihovila Vlahinića koju je objavila ANUBiH 2004. godine... Tu je i odličan pregled materijalne kulture Popova u očima službenih institucija (istraživanja u okviru Zemaljskog muzeja u Sarajevu, ali i Zavičajnog muzeja u Trebinju).

Važan dio ove knjige je posvećen pitanju identiteta Popova polja: „Čije je Popovo?“ (str. 408). Lučić piše: „Popovo nije razvijano kao jedinstven teritorijalni entitet, nego je bilo podijeljeno među okolnim središtima“, što je povezano s činjenicom da tu nije bilo neko veće središte koje bi integriralo čitav prostor (str. 413). Lučić pokazuje kako su neki istraživači porijekla stanovništva u Popovu polju „naginjali“ na nečiju stranu: Milenko Filipović je tako „naginjao srpskoj strani“. On je tvrdio kako su većina doseljenika u Popovu činili Srbi „i ubrzo asimilovali starinačko stanovništvo, ukoliko ga je bilo“ (str. 415). Nasuprot Filipoviću, Đuro Kriste tvrdi da je većina stanovništva u Popovu polju tu sigurno od druge polovice 17. stoljeća, a ranije porijeklo je teško utvrditi. Puljić i Vukorep u svojoj monografiji o župi Hutovo podvrgli su ozbiljnoj kritici ranije teze Jefte Dedijera iznesene u knjizi Hercegovina.

Tu su i istraživanja o muslimanina Popova polja Hivzije Hasandedića, koji misli da su prvi muslimani u ovom kraju regrutirani iz reda bogumila, koji su tu gradili nekropole stećaka. Mulimani su se poslije niza seljačkih ustanaka, a posebno poslije 1878, odavdje iseljavali. Poslije Drugog svjetskog rata tu ih više skoro i nema.

Drugi dio knjige otvara pogled na prirodoslovno istraživanje Popova polja u socijalističkom razdoblju. I ovdje se susrećemo sa istraživačima hidrogeolozima, brojnim projektima istraživanja o melioraciji krša, ciljevima tih istraživanja i slično. Lučić tvrdi da su u socijalističkoj Jugoslaviji ciljevi istraživanja bili suzbijanje poplava i modernizacija društva, a rezultati, osim nespornog postizanja znanstvenih spoznaja – degradacija okoliša. Autor pokazuje kakav je utjecaj čovjeka na prirodu, kako u predindustrijskom tako i u industrijskom razdoblju. Iako ekološke posljedice industrijalizacije u Popovu polju još nisu detaljno istražene (str. 486), jasno je da je to dovelo do brojnih promjena u flori i fauni.

Naravno, tu je i pitanje tzv. kulturnog krajolika, što uključuje i tzv. „svete krajolike Popova polja“ (str. 532 i dalje). Dakako, riječ je o pitanjima mitologije i religije. Neki od ovih „svetih krajolika“ (uglavnom muslimanski) su uništeni (Hadži-begova tvrđava u Hutovu, džamije u Kotezima i Dračevu, muslimansko groblje u Ljubinju, više kula u Popovu itd.) (str. 546). U ovom dijelu knjige Lučić raspravlja i o odnosu identiteta i nasilja, te kako se to predstavljalo u narodnim pjesmama, mitovima i pričama. Cvijić je tako, naprimjer, govorio o „dinarskom temperamentu“ koji generira nasilje i surovost prema drugom. Tu su gusle koje razvijaju hajdučki sindrom, pa sindrom Kraljevića Marka, koji se pak nije ograničio samo unutar Srba nego je bio „stalni pratitelj hrvatskog stanovništva koje je živjelo pod osmanlijskom vlašću u blizini granice“. Lučić navodi i zapažanja Antuna Radića koji je koncem 19. stoljeća pisao kako bi mladi „prije otišli u boj nego u svatove“ (str. 559).

Lučić u zaključku pokazuje kako to pitanje odnosa okoliša i nasilja nije jednostavno. On navodi kako ima beskrajno puno primjera suradnje i uzajamne pomoći ljudi, koji su svjesni da se svi suočavaju s moćnom silom prirode i zbog toga im je na tom putu prilagođavanja prirodi nužna suradnja, a ne nasilje jednih nad drugim (to su primjeri tzv. bratinskih užina, „umolbi“ ili moba kako ih drugdje nazivaju i slično). Lučić pokazuje kako postoji razlika u percepciji divljine kod nas i drugdje u svijetu: naprimjer, u SAD-u divljina znači neku prirodnu harmoniju koja pozitivno utječe na ljudsko društvo, a kod nas je to uglavnom obilježje nekulture i nasilja, neodgojenosti, neotesanosti, mada i kod nas postoji naprimjer pojam „ljudeskara“ kao obilježje „korpulentne dobričine“ (str. 590).

Knjiga je tehnički jako lijepo uređena, s mnoštvom ilustracija koje dočaravaju svu ljepotu prirode o kojoj piše. Važna je ovo knjiga za našu kulturu. Ona otvara ne samo pitanja ekohistorije nego i pitanja naše budućnosti. A naša budućnost ovisi o našem odnosu prema prirodi.