Katarina Livljanić: EX LIBRIS

BEZ BROJA

Kasno popodne mliječnog svjetla mrvi ostatke gozbe sporog nedjeljnog vremena bez gostiju. Sati se stanjuju, čahurica postaje sve krhkija, i ja znam da ću opet posrnuti u borbi s onom nepogrešivo tempiranom nemani koja se podvečer počne stidljivo gnijezditi u trbuhu, do jutra mi odere kožu i navuče na me prozirno odijelce ponedjeljka.

Ujutro će zazvoniti telefon. On. Na liniji ćemo provesti oko 43 minute. Uvijek je tako.

Razgovor kreće hitnim pitanjem nakon kojega nezaustavljive biljke penjačice nepovratnih digresija počnu prodirati u oko, omotavaju se oko grla, a magma skraćenica i riječi projekt, komisija, fond… zatrpava svaki trag sjećanja na mrvice s nedjeljnog stolnjaka. U početku se borim jednosložnim usklicima, do riječi dođem jedino ako ga prekinem, na koncu posustajem i pustim mu da govori sam sa sobom. Informacija koju je tražio nestaje poput Atlantide u bezglavoj prašumi likova koji ulaze i izlaze na tisuću sporednih vrata i iskrsavaju između svakog zareza.

- Treba napraviti kratki video. O Veneciji, povijest grada i opis za STUPS-55.

- Za št…?

- Za europske fondove STUPS-55 i KOPS koji nam mogu pomoći u financiranju projekta AHEQ.

- Koj… ?

- Brzo ćeš ti to, nemoj se puno truditi oko sadržaja, samo je važno da video ne bude duži od tri minute jer ga inače nitko neće gledati, i da spomene što više sponzora, posebno XOFSS.

Ne znam što je XOFSS, ali znam da mi prodire u želudac poput solne kiseline.

Čarobnim štapićem jednoga telefonskoga poziva On uvijek uspije srušiti sve moje hramove, polomiti mi kosti i samljeti ih u bazama podataka. Popodne će ih prenijeti u internetsku aplikaciju u kojoj će svakih par minuta na ekranu trebati prepoznavati avione, semafore i žirafe, dokazivati da sam ja ja, i potvrditi da ću 1. travnja 2027. proizvesti četiri kubična metra neodoljivo originalne umjetnosti.

Potom će ti materijali otići na sjednicu gdje će ih razmotriti konzilij stručnjaka, između zavirivanja u telefone i diskretnog pospremanja netom organski uzgojenih mrmčića iz nosa uz donje rubove sjedalica. Majstori powerpoint-složenaca u pastelnim bojama odaslat će u svijet stotine sretnih balona u kojima lebde inovativna Europa, inkluzivnost i kokreacija, iz kojih su cenzurirane sve nepodobne riječi, odstranjene staromodne osobe i potisnuti crijevni plinovi između zadnjih točaka dnevnog reda. Oni su rastreseni apostoli velikog evanđelja nesporazuma u kojemu se svaka rečenica rasipa u onoliko zabuna koliko je njih koji sjede oko stola.

Dok telefonska slušalica i dalje bljuje riječi po meni, ja se uvlačim u sebe poput onog zabitog neprovjetrenog kutka u pregibu broja sedam, bumeranga koji vrtoglavom brzinom leti po sobi. Šumi mi u ušima, oblijeva me hladan znoj, a u mome magnetskom polju odjednom se brišu svi brojevi i ja shvaćam da ne znam koji je dan i koliko je on udaljen od drugih dana, koja je ovo godina, kada moram ići u Ameriku, a riječi lipanj, jučer, utorak, dogodine… više nemaju nikakvo značenje.

Posrćem kroz magmu riječi i bojim se da On ne primijeti moju zbunjenost. Nema opasnosti. On govori bez prestanka, a ja shvaćam da je ova magla jedini proplanak slobode koji mi je preostao, dragocjeni i zastrašujući prostor vječnosti i neuračunljivosti u kojemu nitko ništa ne čeka, a napete uzice koje povezuju brojeve prerezane su jednim zamahom mača. Brojevi vise u zraku i mlataraju mlohavim tregerima kao obješene marionete koje ne znaju što je vrijeme.

Spuštam slušalicu.

Kažu da je Abraham umro star i pun vremena. Mi umiremo puni praznog vremena.

Tko će nam vratiti duge večeri pune sati?

Gdje su Ane Karenjine, tko će napisati buduće Božanstvene komedije, gdje su hrabri astmatični luđaci koji će cijeli svoj životić, do samouništenja, vjerovati u potragu za izgubljenim vremenom?

Možda to znadu samo lude djevice koje mudro hodaju svijetom s praznim uljanicama i ne odgovaraju na telefon.

 

MUČENICI U ŠLAFROKU

Nekada su se bojali udbaša i TV-inkasatora, pa su se onda bojali komunjara, naušnice u muškom uhu,  Arapa, masona, pedera, akupunkture i transcendentalne meditacije, sada se boje istetoviranog dostavljača pizze, od maloga sakrivaju knjige čijim autorima ne znaju izgovoriti ime. Večeras idu potpisati peticiju protiv filma koji nisu gledali. Oni su vaši dobri susjedi, oni postoje zato što ih netko progoni, oni se klone tuđih kumira jer njihov je bog ljubomoran, oni imaju kombinirke svih veličina i pomoći će vam popraviti vodokotlić. Oni uvijek kupe veliki bor, skuhaju puno sarme, i iza ručka malo zakunjaju pred televizijom dok im Judah Ben-Hur šapće if that is the choice, then I am against you.

 

ITAKA

Devet pa devet pa devet pa devet pa devet. Znam im visinu, miris, zvuk pod cipelama, znam ih u mraku preskakati dvije po dvije velikim koracima. To su jedine stube koje poznajem u dušu. Na vrhu blagi zaokret udesno. Ključ se gipko okreće kroz bravu, ulazi kao u maslac. I tako je uvijek, desetljećima, koliko su god rijetki moji povratci, maslac se nikada ne stigne stvrdnuti.

Otvaram vrata u vlastiti pupak, u jedini prostor gdje je sve evidentno, sabrano u istinu postojanja kojoj mnogobrojne riječi samo smetaju.

S vrata mi namiguju mirisi zadnjeg podgrijanog ručka, nasilnog alpskog bora za čišćenje zahoda, blagi vonj predugo nošenih čarapa.

Ljubimo se kao uvijek, onako kako su generacijama nositelji čarapa ljubili jedni druge, srdačno, poljupcima koji si ne dopuštaju previše vremena, osobnosti ili krhkosti.

On će me pitati sve o putovanju, i saslušati što god mu ispričam. To je još jedino mjesto gdje je svaka moja priča nekome zanimljiva.

Njegovi su sati spori, u njima svaka sitnica procvjeta. Slušam ga. Ne vrluda, svakom riječju smireno ocrtava putanju koja dolazi od nekuda i zna kamo ide, u neupitni prostor omeđen malim dnevnim ritualima. Mojih priča je previše, a rituali su se pogubili u stotini odlazaka i dolazaka. Ja dolazim niotkuda, trčeći. I kada mu pričam kamo sam najdalje otrčala i najviše dostigla, moj je krajnji trofej što nemam vremena. Kao da je nemati vremena znak uspjeha, znak da je vrijeme umrlo jer smo ga ispunili i iscijedili do te mjere da smo ga u sebi ugušili, između korijena i krošnje duše postavili ogledalo koje se razbilo u tisuću rastresenih i zagubljivih stakalaca.

U ormaru su naslagani tanjuri, ispod rubova im slijepljene mrvice nepoznatih ručaka koji su preživjeli kroz kratkovidna pranja olinjalim spužvama.

Donio je zdjelu “boljeg voća” na stol, danima prije mog dolaska ga je čuvao da me dočeka. Voće je u međuvremenu prezrelo, zakriveno čipkom njegovih očnih mrena. Prebirem po tijelu bresaka, žvačem pažljivo, u slalomu između tvrdoga i mekoga, sočnoga i truloga… Nikada nisam kušala dragocjeniju i iskreniju plijesan.

Moja Itaka. Grad koji me je godinama mučio beznadnom ljepotom od koje sam htjela otići. Pa joj se ipak vratiti. Kad stignem u Itaku, sve će biti dobro, mislila sam. A u Itaci sjedi ekipa koja češe jaja i svaki dan priča iste priče na kavi prije ručka. Dom postaje dom samo kad u njemu ne živimo.

Kad se on povuče da malo zakunja, kroz brašnjave zrake po stanu pada pamučasta tišina, kao da se među zidovima otvorila još jedna tajna izba, spasonosna komorica iz filma Fanny i Alexander gdje živi dječak Ismael. To je skriveni trbuh kuće, njezina nevidljiva vječnost, osmi dan u tjednu.

Factum est silentium in caelo.

Devet pa devet pa devet pa devet pa devet. Na odlasku korakom mrvim lišće i stakalca izgubljena vremena, a pod nogama stenju raspolućeni buzdovani zgnječenih kestena.

 

TREĆI RAJF

Za Pliznu

Mala sjedi za kuhinjskim stolom i prebire jagodicama prstiju po mobitelu. Već dvadeset minuta pući usnice, isprobava rajf na glavi i kucka po ekranu dugim bijelim plastičnim noktima sa žutim ukrasima. Kad gledaš iz daljine, izgleda kao da joj je na dlan pričvršćena kutija cigareta.

- Što imaš za domaći?

- Lektiru. Užas neki, zove se Braća Karamazovi, sve puno luđaka i nasilja, izaziva mi stress. Ma to se više uopće ne bi smjelo čitati, reći ću profesorici.

U rukama mi zijevaju raspolućene šljive koje utiskujem u mekano krumpirovo tijesto dok gledam svoju kćer, utjelovljeni simptom autoimunog upalnog procesa koji joj kipi iz svake zanoktice. Iscijedila sam joj naranču. Neće. Ne uspijeva obuhvatiti čašu bijelim kutijama cigareta na dlanovima.

Kvragu, kud sam joj još i dala ime Pavica, kako će ona kroz ovaj svijet s tim imenom i tim noktima? Ona je dijete neke čudne revolucije koja nije došla oružjem i nasiljem, nego tihom zarazom, ispod kože i kroz zabavu. Ona je bezimeni vojnik diskretnog i neodoljivog rata koji uništava memoriju i svijest da je ona ikada postojala, jedan od milijardi nesvjesnih komandosa sretnih gejmera i njihovih sljedbenika, mekanih poput knedli od šljiva koje svojim manikiranim ručicama ne mogu napraviti.

- Što još imaš učiti za sutra?

- Povijest. O Hitleru. To ću brzo. To je onaj tip koji je sudjelovao u drugom svjetskom ratu.

 

KRAJ REČENICE

Gospođo, krvna slika vam je dobra, urin bistar, bubrezi savršeno uredno filtriraju, kolesterol je u granicama normale.

Vi bolujete od sindroma kojega ima svaki treći stanovnik Francuske. To je sindrom kraja rečenice (SKR). Simptomi su sljedeći: pacijent se boji kraja vlastite rečenice i pokušava ga odložiti na sve načine.

U strahu od bezizlaznog ponora koji se pred njim otvara u tome trenutku, pacijent posiže za svim sredstvima: uzlaznim slogovima, nazalnim vokalima, ponavljanjem čitavih cjelina već izgovorenoga materijala, riječima bez smisla, ili pak rečenicama koje možda i imaju neko značenje, ali su potpuno nepotrebne. Vrlo učestao simptom kod teže oboljelih su točke koje se pretvaraju u zareze i pune prostor u kojemu bi sugovornik mogao nešto reći. Ako se nekim vanjskim faktorom rečenica ipak prekine i dođe do trenutka praznine, kod oboljelih može doći do anksioznih stanja i osjećaja dezorijentiranosti koji uglavnom rezultiraju još većim navalama prethodno navedenih simptoma.

Tretman nažalost još ne postoji, ali nekoliko farmaceutskih laboratorija intenzivno radi na pronalaženju lijeka, uz potporu brojnih sponzora koji planiraju reklamnim porukama ispuniti prazne prostore koji bi se oslobodili između završenih rečenica.

Najveći broj pacijenata nije svjestan da boluje od SKR. Do prve dijagnostike uglavnom dolazi zbog narušene kvalitete života u njihovoj najbližoj okolini.

Izgledi za potpuno izlječenje su još uvijek nepoznati. Ipak, posebni rijetki tretmani ili iznimne situacije mogu doprinijeti poboljšanju: odstranjenje svih zuba, ili neke vrste paralize dovode do trenutnog izlječenja od SKR. No, u tim slučajevima nažalost nastaje i veći broj drugih komplikacija pa takvi oblici terapije nisu preporučljivi.

Srodan SKR-u jest sindrom početka rečenice (SPR). Kod njega oboljeli pati od suprotnog fenomena: on mora započeti rečenicu prije kraja rečenice njegova sugovornika. Ako oboljeli od SPR živi u blizini oboljeloga od SKR, komunikacijski kanal je neprekinut, no može doći do drugih problema poput hipertenzije, povišenja iritabilnosti ili čak gušenja kod oba pacijenta.

Recentna istraživanja pokazuju da veliki broj (čak 1 od 5) oboljelih od SKR boluje i od SPR. Kod takvih pacijenata su prognoze izuzetno dobre: oni funkcioniraju i bez potrebe za sugovornikom jer ne primjećuju njegovu prisutnost.

https://www.katarinalivljanic-exlibris.com