Ivan Lovrenović

KUHINJA

I.

Kuhinja bi kao razred postajala obrazovno uporište
ili se rastvarala dolična primaćoj sobi za svaki dan. 
Ugosti se muziku, ako nikog: kasete tad propjevaju
povjerljiv miks, koji opravdava samo to da je za dušu.
A zasjednu kone, komšije, tete, dok neki tu su trajno.
Iza leđa sa strane djeca uramljena, začešljana i krotka,
nad njima kao zvijezda stoji baka, uznosita i čarobna. 
Ispred sviju kredenac s bijelom zakrpom, onkraj koje
katolički je kalendar – odškrineš i svi se sveci ukažu.
Gina, Tonka, Matija ili Emilka dođu baki dugovjeke,
a mjera veselja zbog tog susreta zdjelica bude slatka.
Kristalno je iz osmijeha, iz ruku, što je sve im prošlo.
Sad oko šara po prozorskoj dasci, odzdravi čuvarkući,
nalakćenom vrtnom patuljku i klizne u baštu u proljeće.
Trepće se zbog rasprave o muškom i ženskom poslu.
Uto poviče jorgovan – eto ih sad opet, čupaju i brste.
Kroz starudiju, kroz niz kompota, pekmeza, kitnkeza
nadvije se da će ih glasićem otjerati. Ovi se ne lome.
Koji su to, možda ih znaš, virkaš, kao da dočekuješ.
Goste ljubičastih šaka što banuše i nekog ima da ozare.

II.

Kuhinja bi po potrebi znala napredovati do salona
ili obrazovnog poprišta prvih razreda po rasporedu.
Iznosila te tetka, pamtljivije od bake, sa svih deset              
podigla bi znak jednakosti, a ti oko rezultata kružila,
školski kimala. Upirala je u ta mjesta da te dozove
i prodre do tebe znanje kroz zelene joj oči vodiče,
bistrila tminu problemskih zadataka sjenčenjem.
Tu od sušte bjelodanosti primjera zahvaćale te sjene.
I smjene bi s naporom odmicale, tako da pozeleni
podivljala breskva, trešnja, jorgovan, buknu božuri.
Cvijeće, baš kao u štivu, malo-pomalo ode u kruške.
Uporno ti se gradivo jedino po tetkinom licu hvatalo,
da dozrije je čekala: ravnajući se Cedevitu potežući,
dimeći, meškoljeći se isprepletene prste njuškajući.
Odgovor ti potrese šuštanje, žamor – to opet udariše,
a nije njihovo: na voćki neki malci, lome je, pelješe,
otromboljile se majice od ulova. Kao pljunuta furija
stušti se tetka u špajz, prodre do prozora i presiječe:
Ajmo silazi s kruške! Nemoj da vam ja dođem dole.
Jesi l' je ti pravila, je l' tvoja, pokušaju, pa kud koji.
Izmaknuti knjizi ne ide lako. A sve je to tu, oko vas,
dokučivo, i prethodnik i sljedbenik i nepoznanice.

SLAMKA

Trajanje se u beskraj nadovezivalo na još trajanja,
svojevoljno se duži i krati, morat ćeš se umiješati.
Kako bi vas i nadalje pokrivao, veš slažeš majčinski
eda bi ugođeni rukavi, nogavice čuvali ekstremitete.
Ona izbočina u desnom džepu hlača, to ti je krunica,
sklupčana stvar koja molim neka stane iza svih vas.
Sokoliš je dodirom, u redu je, samo da tako ostane.
Povrh toga skucaš zavjet: dvadeset maraka za Crkvu
daješ na oltar, časna riječ, čim stignete na sigurno.
A dotad, uhvatiš se drvenih površina, koje tetošiš
kuckanjem, i to svako malo, kad god, pa da dobro
prizoveš, ne bi li udarci skrenuli pogled i zaklonili.
Ako si vani i prođe ti kroz glavu, skačeš na grančice,
nametneš se načisto, makar se za slamku zauzmeš.

PISMA

U želji da međuvrijeme po neodlasku malko zatopli
šarala si ga pismima, jedinim što ti je u moći, riječju.
U adresata prometnut tko god bi mogao uzvratiti,
u tabelu zatim utaknut da ima glavu i rep evidencija:
kojim kanalom, kad kome, iz ruke u ruku za koliko
(do onih koji su ostali x dana, do onih vani izbrojivo).
Pa da ih zateknu vijesti: vi jeste otišli, no ne krenuste,
na selu sad ste, osjećaj ti seljački, slovo slovo goni,
da im je vidjeti što tu nakaradno govore, drže se, nose.
I javljaš im kako čekate da se jave i da im se javiš.
Motor bi bio brektav, crven i poštarski i pridizao te,
odgovorima udarao ritam. Svih vas tiču se obrasci,
hoćete li za Švedsku, JAR, Novi Zeland, Australiju,
s rukopisom pošiljke samo tebe. Mi smo svi dobro,
ne puca se. Kod mene nema ništa posebno, sve obično.
Drago mi je što se sjetila i mene da mi napišeš pismo.
Ovo je moj odgovor. Pazi se zagrebačkog ološa i fukare.
Živi ti bili, kažeš ravnajući izbrazdana pisma, neka ih.
Da su leptiri pa da ih razvijene pribodeš, olistao svezak
okamenjenih rijetkih formi, ali kako bi, ta ljudi su to.

NAPLATIVO

Kažu staviš masku, otplešeš i dobiješ, tako tu ide.
Pa prerušiš naum u djecu od sedam godina skupa:
nju kao madam nakinđurenu madežom i perjem,
njega klauna, golemim osmijehom opterećenog.
Uputit ćeš ih u predstavu, pjevat će što se pjeva,
a što će biti manje usklađeni, to više će osvajati.
Ulazi selo unakrsno od vrata do vrata kroz snijeg
kroz cipele što dugo već tabaju i nisu dio kostima.
Gle kako slatke male maškarice, a znaju: izbjeglice.
I daju bombone, krafne, jaja, 85 625 HRD, bome.
Dok tvoja maska ne pada, već traži da se isplati,
da bude naplativo kako god i da ima tko je dužan.
Ti tu kao blijeda maškara hodaš mimo kalendara,
govoriš sirće, ne obijaš pragove i nije ti do pjesme.
Računaš s humanitarnim olakšicama i iskustvom.