Ivan Lovrenović

Evo opet nekoliko pjesama fra Mire Jelečevića. Uvijek je to događaj, izvorna poezija. Ovaj put Jelečević se javlja s malim ciklusom pjesama žalovanja za bliskima. Pjesme su to duboke tuge, tihe i proosjećane. One su i znanje o smislu gubitka, onkraj sebičnoga očajavanja. Moglo bi ih se nazvati plačevima, u onome bogatom smislu u kojemu je ta riječ poprimila žanrovsko značenje, i u tradiciji crkvenih žalobnih napjeva (Gospin plač), i u svjetovnoj poeziji, pri čemu mi se odmah javlja nezaboravna Lorcina poema Llanto por Ignacio Sánchez Mejías s posvetom „dragoj prijateljici Encarnacion López Júlvez“. (I. Lovrenović)

***

upila zemlja kapi je vremena
i gledamo niču li koraci
za susret posijani
samo gledamo
ništa više

ruke su pružile
naše oči
pune čežnje
ruke prepune
tvrde boli
upila zemlja kapi je vremena

i gledamo niču li osmijesi
i osluškujemo korake
one poznate
u sjećanju još žive
osluškujemo i gledamo
i ništa više

i ništa više
ne možemo
upila zemlja kapi je vremena
dok te čekamo

Gabrielu

***

da mi je nekad rekao netko
onako proročki
za papom jednim pustit ćeš suzu
bio bih baš do suza u smijehu
i sav od odmahivanja
rukama i glavom…
večeras ipak sjedim sam
i tugujem za onim koji je dirnuo moje srce
možda ne uvijek moju pamet
i moja očekivanja
izgledalo je prejednostavno
da bi bilo istinito
ponekad čak premalo i presporo
pa ipak tugujem za onim koji otvorio vrata radosti
u hladne trgovine interesa
obučenog u sveto ruho
i ondje dopustio osmijehu,
ljudskom, radosnom, iskrenom osmijehu
dopustio ljudskoj sreći da zaživi
milosrđu da prohoda
patnji da ne bude ušutkana…
nisam se uvijek slagao s njime
ali bio je papa
kojeg sam mogao voljeti
za kojim mogu plakati
barem mojim suzama
koji će nedostajati
barem mome srcu

Franji papi

***

sjela je smrt kraj tebe
ko da ste davne prijateljice
barem poznanice
i povjerljivo ti šapnula neku riječ
i odvela nekamo tvoj život
ko da je život haljina koju si svukla
jesi li bez pitanja prešla u sjećanja
jesi li osjetila da je drukčije
neki nemir i nelagodu
je li te nekako namamila
na svoje pobjedničko polje
gdje zaborav rastače
slike i glasove
i mrvi bezbrojne detalje
one drage sitnice i
paučinu života kida
je li ti rekla neku riječ utjehe
ono što nama ljudima treba
kad kročimo u nepoznato
sjela je smrt do tebe
i odvela te drugarice moja
i na to šutim bespomoćan
možda čak pobožan i predan
a tužan
ne mogu ti reći
mjeru trganja
nadam se da znaš
nadam se da osjećaš

mojoj prijateljici

***

otkad je sjaj tvojih očiju
zgasno
deset je godina
i vrijeme polako
krti uspomene
zemlju suhu
sprema ih
za trenutke samoće
vrati se samo
ko zorom sunce
ko nebo širinom
vrati se
dječje radosti pun
osmijeh tvoj
i duša slobodna
od zatvora zaborava
i oči sjajne
od sreće jutarnje
deset godina
osmijeh tvoj
grije mi dušu

majci