TRAVNIČKA „TRAVNIČKA HRONIKA“

Travnička podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak, koju, kao i Hrvatsko kazalište Travnik, vodi Anto Bilić, objavila je roman Travnička hronika Ive Andrića. Knjiga je oblikovana s posebnom pažnjom, pa bi se moglo reći da se približava standardu bibliofilskoga izdanja. Knjigu je uredio Enes Škrgo, prijelom i dizajn naslovnice potpisuje Josip Lovrenović, crtež na naslovnoj stranici djelo je Dejana Pranjkovića. Tisak i uvez obavljen je uobičajeno vrhunski u Grafotisku iz Gruda. 

Bibliografska bilješka, koju je napisao Enes Škrgo, donosi uz ostalo vrlo dragocjen iskaz Ive Andrića o nastanku Travničke hronike. Taj iskaz zabilježen je u Travniku 1962. i do sad je bio dostupan samo rijetkima.

 

 

Enes Škrgo

BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA

U godini obilježavanja obljetnice 130 godina od rođenja Ive Andrića navršava se 40 godina od prvog i jedinog izdanja romana Travnička hronika u Travniku.[1]

Od kako su radnici Zadružne štamparije u Beogradu 28.8.1945. završili štampanje prvog izdanja Travničke hronike koje je objavilo Državno izdavačko preduzeće Jugoslavije u Beogradu, roman je imao 60 izdanja, te 104 izdanja u prevodu na 26 jezika, što nije potpuni bibliografski popis ovog djela, njime su obuhvaćeni samo podaci iz Bibliografije Ive Andrića koje su Zadužbina Ive Andrića, Srpska akademija nauka i umetnosti i Biblioteka Matice srpske objavile 2011. godine.

Ivo Andrić nije rado ni često govorio o svojim književnim djelima, no prilikom posjete Travniku 1962. godine, na upit travničkog novinara Mustafe Gafića, pristao je da kaže nekoliko riječi o romanu o konzulskim vremenima:

“Pisac treba da piše, a ne da govori. Ali, ovo je izuzetna situacija, jer se nalazim među svojima, u Travniku. Mogu da vam nešto kažem i o tehničkoj strani te knjige, ostalo sigurno znate, jer će to doprineti njenom boljem razumevanju. ‘Travničku hroniku’ sam započeo, sad svejedno koje, 1925. ili 1926. godine, i otprilike sam 15 godina nosio sa sobom te zabeleške, skupljao materijal i dolazio čak i u Travnik i pravio, kao što vojnici prave skicu bojišta, skicu grada, da ne zaboravim gde je koja ulica, da u knjizi ne stavim, recimo Kupilo na onu, Vilenicu na ovu stranu…

I najposle sam, pod dosta teškim prilikama u prošlom ratu, kao što su stari govorili in angustia temporum rešio da sve to nekako stavim na hartiju, imajući prisilno dosta slobodnog vremena. I tu hrpu - kad kažem hrpu mislim na čitav kofer zabeležaka, isečaka iz novina i slika - stavio sam pred sebe i sada je od toga trebalo napraviti knjigu. Ja sam to uradio kako sam najbolje mogao i znao, zastajući, vraćajući se (da bih se nekako snašao, napravio sam sebi na zidu grafikone da ne bih pogrešio, da ne bih stavio neki događaj iz 1806. koji se desio tek 1808. godine) i proučavajući iz tih svojih materijala sve ono što je vezano za društvo iz koga su ti konzuli došli. Ranije sam u Beču prepisivao iz arhiva izveštaje austrijskih konzula, a u Parizu izveštaje francuskih konzula i iz mojih zabeležaka polako i mučno sam sastavljao tu knjigu, za koju u tim prilikama nisam ni slutio da će ikada biti objavljena. Rekao sam, polako i mučno, da vas ne bih prevario ako bih rekao da je to napisano onako u jednom veselom zaletu duha.

I tako je Travnik ušao u tu moju unutarnju radionicu, i ja sam ga sigurno i zavoleo vrteći se neprestano oko istih kuća, istih brežuljaka, iste reke, dok to sve nije počelo da govori, da se kreće. Koliko sam u tome uspeo, mogu da sude samo čitaoci. Ali, da sam se trudio, to mogu opet da kažem jer sam se na taj način nekako srodio sa ovim gradom kojeg sam, u stvari, iako sam u njemu rođen, malo poznavao.”[2]

Opis Travnika u Travničkoj hronici jedan je od najljepših opisa gradova u književnosti. Tokom posljednjeg boravka u rodnom gradu 15. oktobra 1972. godine, Ivo Andrić je govorio književniku Ljubi Jandriću o nastanku tog opisa:

“Zamislite sužnja, uz to još i bolesnog mladića, koji je doputovao u Travnik, sam, bez prebijene pare u džepu i bez ikoga svoga u gradu u kome je rođen. Na ulazu u varoš zanela me ova slika kojoj sam ostao dužan sve dok knjigu nisam napisao: kad bolesnog i uvređenog čoveka zanese neka slika, ona ostaje kao trajan pečat sve dok u vama ima života!

Zamislite tog istog mladića koji docnije nekoliko puta dolazi u Travnik, opet sam, s beležnicom u ruci, luta ulicama i pred radoznalim svetom unosi podatke o varoši, vezirima, džamijama, nazivima ulica i zgrada. Bojao sam se da mi štogod ne promakne.”[3]

U rodnom gradu nobelovca, objavljivanje po drugi put amblematske knjige koju su opštinski rukovodioci htjeli imati za grb Travnika a Andrić to razložno odbio, tog svojevrsnog literarnog Ustava grada, kako za roman kaže jedan Travnjak, aludirajući na univerzalnost i neprolaznost umjetničke vrijednosti Travničke hronike, predstavlja nakladničku, književnu i kulturnu svečanost.

 

[1] Ivo Andrić: Travnička hronika. Narodna biblioteka “Ivo Andrić”, Travnik - Svjetlost, Travnik-Sarajevo 1982.

[2] Mustafa Gafić: Sa Ivom Andrićem po njegovom gradu. U: Zbornik Zavičajnog muzeja Travnik, Broj III. Zavičajni muzej Travnik, Travnik 1980.

[3] Ljubo Jandrić: Sa Ivom Andrićem. Srpska književna zadruga, Beograd 1977.