Ivan Lovrenović

Odlomak iz romana Dva vijeka, jedan vijek, Fraktura, Zagreb 2025.

Neizreciv je masovni strah pomiješan sa čudnovatom euforijom u proljeće Četrdesetpete, kada je rat već praktično gotov, Endehazija poražena, u raspadu, a režim ustrajava na lažnim obećanjima o skorom sukobu između Zapada i Moskve, kada će se „u obrani europske kršćanske civilizacije od komunizma” Hrvatska sa svojom vojskom naći u zajedničkom stroju sa zapadnim saveznicima. A sve do jučer, bajajući o raznim zadnjim linijama obrane, što su se da­nomice na papirima pomicale - od već zaboravljene „granice na Drini”, preko Ivan planine, pa srednje Bosne, Posavine, do Zagreba i fabulozne Zvonimirove linije - vrh je slao ultimativne poruke: „Do posljednjega pripadnika oružanih snaga mora prodrieti uvje­renje da hrvatski vojnici moraju bezuvjetno do kraja rata pa i poslie toga ostati na okupu sa svojim postrojbama, s puškom u ruci, i pod vodstvom Poglavnika i hrvatskih častnika braniti hrvatski narod i državnu nezavisnost.” Tome zavaravanju služila je i svečana za­kletva koju Pavelić u zadnjim mjesecima 1944. upućuje svome narodu: „Kad god bi trebalo, ja ću umrieti, da hrvatski narod bude mogao živjeti.”

Sad, u travnju i u prvim danima svibnja, vojska Endehazije povlači se sjevernim pravcima, k Savi i preko nje, a za vojskom u strahu od partizana grne silan svijet, većinom hrvatski, dobrim dijelom i muslimanski: mnogo vinih s rukama krvavim, mnogo i nevinih, pismeni i nepismeni, seljak i građanin, staro i mlado, muško i žensko. Sve će se to naći zbijeno i izmiješano u pokretu na tijesnim i prašnjavim cestama Slovenije, uz stalne borbe s partiza­nima - sada već dobro ustrojenom i naoružanom Jugoslavenskom armijom, u paničnom nastojanju da se dopre do Austrije i preda Britancima. Držalo ih je vjerovanje da je takav dogovor utanačen. Onaj tko je znao kako stvari stoje osigurao se: junački je Poglavnik svoju obitelj već krajem 1944. sklonio u Austriju, a sam će pobjeći iz Zagreba 6. svibnja, dva dana prije službene kapitulacije Njemačke i završetka rata u Evropi, te strugnuti preko granice, izbjeći Britan­ce, a predati se Amerikancima. Sudbina hrvatske državne blagajne, koju je pred put ispraznio, do danas nije razjašnjena. A biblijska masa njegove vojske i „njegova” naroda zgomilat će se na polju blizu malenoga grada Bleiburga (Pliberka po slovenščini) u južnoj Au­striji. Nakon što vojska 15. svibnja tu, u dvorcu grofa Thurn-Valsassina, pred britanskim i jugoslavenskim oficirima kapitulira, a Britanci operu ruke i zatvore oči, slijedi prisilno vraćanje preko granice i hekatomba pobjednika-osvetnika, koja potom traje da­nima i tjednima.

Taj kaotični svenarodni pokret već pripada dalekoj prošlosti, a još nije smiren, traje i danas, truje duše i umove, proizvodi omraze, jer su se o njemu učvrstile dvije slike, oprečne a jednako neistinite i plošne. Slika pobjednička, koja govori o sve samim ustaškim zlikovcima i koljačima što bježe pred pravdom, i slika poraženih, u kojoj je sav taj svijet skupina anđela koje progone i kolju krvo­žedni partizani-komunisti, a zapravo popartizanjeni Srbi-četnici. Za drukčije, istinitosti bliže razumijevanje traži se um dovoljno hladan i miran da ga ništa ne može odvesti ukrivo, skloniti od nesmiljenoga pogleda u stvarnost, i duša dovoljno prostrana da može jednako osjetiti ljudsku patnju svačiju.

O odlasku visočkih đaka u povlačenje sačuvano je tek jedno izravno sjećanje. Klerik, jedan od onih što su imali sreću preživjeti i vratiti se, kazuje kako im je toga dana „po večeri prefekt fra Lujo Ivandić rekao da će se sutra povlačiti, a tko od đaka može otići svojoj rodnoj kući, nek ide. Probuđeni smo vrlo rano. Misa kao i obično. Govorio je fra Lujo Ivandić. Uzbuđen je. Dok je govorio, sve mu je glas podrhtavao. Poslije mise rekao je da se moramo i mi iz Visokog povlačiti, jer je samo pitanje dana, kada će Sarajevo pasti, a onda je gotovo sve. Pozvani smo u hodnik poslije doručka pred sobu ravnatelja gimnazije fra Luje Zloušića. Saopćeno nam je da se pakujemo, ali samo najnužnije stvari. Dobili smo i po jednu deku iz sjemenišnog magazina. I rečeno je: đaci, koji mogu kućama, neka se u toku dana prebacuju kako mogu i umiju. A mi, koji ne možemo, moramo biti na željezničkoj stanici svi pred večer do 5 sati. Jedan vagon je osiguran za nas. Kad naiđe transport iz Sa­rajeva, prikačit će nas. Vagon je četvrta klasa, tj. vagon kojim se prebacuje marva. Nema klupa, nego samo mali prozorčić pri vrhu u uglu. Nas 60. Svi smo se nekako ugurali. Tijesno je. Nešto oko 6 sati navečer stiže transport. Njemačke vojske puno i mnogo vla­kova. Naš je vagon prikačen. Krenuli smo u 7,30 sati...”

O prefektu Ivandiću u tim danima pometnje ne znamo mnogo. Izgleda da u prvi mah nije naumio bježati. Kada fra Mijo Bobetić, profesor matematike na Concordia University u Montrealu, piše in memoriam Ivandiću u godini njegove smrti 1982. godine, navodi da je od novih vlasti u Jugoslaviji bio okrivljivan „zbog svojih toliko utjecajnih veza” u NDH, te da se „neko vrijeme krio kojekuda i ko­načno najesen 1945. napustio domovinu da spasi goli život. Istina o njegovu radu i djelatnosti za vrijeme rata kasnije je pobijedila, garancije su mu davane i privatno i preko pretpostavljenih da se vrati, ali fra Lujo to nije htio.” Dohvatio se nekako Zapada, neko vrijeme se zadržao u Švicarskoj, Njemačkoj, Irskoj, potom dolazi u Kanadu, prvo u London, Ontario, kasnije u Grayling, Michigan, SAD. Po Bobetiću, koji se s Ivandićem dobro poznavao - bio je u doba rata đak visočke gimnazije te student sarajevske teologije - a nije imao emigrantskih fobija jer je u Kanadu stigao tek počet­kom 1960-ih godina legalno, kao već afirmiran znanstvenik, fra Lujo je u emigraciji proživio tegoban, gotovo mučenički, ali franjevački plodan život, predajući se sav ljudima u potrebi - što kao župnik, što kao duhovnik u bolnici.

Jedne noći na njegova vrata u Londonu lupa nepoznat čovjek. Lupa i doziva fra Luju na hrvatskome. Stigao je odnekud iz daleke kanadske ledene zabiti, više gladan nego sit, čuo je za fra Luju - da ne odbija nikoga, da svakome pruži pomoć i utjehu. Njemu treba ispovijed i - oprost. Oprost unaprijed, za zločin koji će tek počiniti, koji mora počiniti! Josip Broz Tito dolazi u Ameriku, primit će ga i predsjednik Kennedy, i on se, kaže, zaputio da ga ubije. Tito je zlotvor i zatornik hrvatskoga naroda, i ja sam se na ovo zavjetovao. Uspio ili ne uspio, znam da je moj život završen, i sad mi je najvaž­nije da se pomirim s Bogom. Tu Bobetić domeće: Da u američkom svijetu nije nemoguće doći do najviših ličnosti, svjedoči događaj sa sovjetskim premijerom Kosiginom za vrijeme posjete u Ottawi. Tada se madžarski emigrant Geza Matrai bio probio do Kosigina dok je ovaj šetao s kanadskim kolegom Trudeauom u bašči Parla­menta, te je skočio na Kosigina, pojahao ga i vikao „Živjela slo­bodna Madžarska!”, dok ga policajci nisu skinuli i zapratili. Dok se povjerava Ivandiću i užagreno govori o svojoj namjeri, nepoznati gost odmotava nekakve krpe i iz njih vadi povelik lovački nož. To će biti njegovo osvetničko oružje!

Sakrio je fratar atentatora da ga tko ne vidi i ne čuje pa ne po­sumnja nešto, hranio, pazio, ne bi li ga ohladio i urazumio. Tuma­čio mu kako ga ne može ispovjediti dok je u takvom stanju, kako je i po Božijem i po ljudskom zakonu zločin to što je naumio, kako mu nema oprosta unaprijed i bez usrdnoga pokajanja, te kako svojim činom neće postignuti ništa, samo će sebe upropastiti, a na svoj narod navući omrazu i osudu cijeloga svijeta, koje ionako ne manjka. Dva su se paklena dana i dvije noći tako nosali, dok se gost napokon nije savio i slomio. Tada ga je Ivandić ispovjedio, on se skrušio - došao pitom kao janje. Predao je fratru svoj nož; ovaj ga je kao uspomenu čuvao do smrti.

Napadnut od nekoliko bolesti, ali kojima se nije predavao do zadnjega časa, umro je Ivandić odjednom, ne mučeći ni sebe ni druge oko sebe. Mjesni biskup za njega je u oproštajnoj riječi kazao, da je „Fr. Louis bio svijeća - Božja svijeća. Njegova svjetiljka gorila je jasno i toplo. Sad, kad se ugasila, naš svijet je postao tamniji i hladniji. Vjerujem da bismo se svi složili u tome da je on bio najplemenitija i najsusretljivija osoba koju smo ikada poznavali. Nije bilo teško voljeti takvog čovjeka, jer je on mnogo ljubio.”

Iza Ivandića ostala je doktorska disertacija iz godine 1943. sa zanimljivom temom: Pučko praznovjerje kod Hrvata katolika u Bosni. Zna se i da je ostavio povelik rukopis memoara.

Fra Ljubo Hrgić nije bježao. Je li mislio da nema za što odgovarati, pa se nije bojao? Ili se možda nadao čudu kakvoga preokreta? Ili je pomiren, kao omamljen, čekao pravdu pobjednika? O razlozima možemo samo nagađati, tek, ostao je u samostanu, odjedanput gluhom i pustom, s nekoliko drugih profesora koji nisu krenuli na daleki put. Po ulasku partizana zavladali su mučni dani, puni zebnje, bez ljudskoga razgovora, svatko se povlačio u sebe. Osluškivali su život iz onih dijelova zgrada u koje su uselili partizani i iz dvorišta koje je po cijeli dan vrvjelo od vojske.

Kada Hrgića odvode u zatvor, nema u samostanu prevelike žalosti ni topline u rastajanju; posljedica je to ljudskih i političkih razilaženja u profesorskom zboru svih ratnih godina. Krajem srpnja Vojni sud sarajevskog vojnog područja osudit će Hrgića „na kaznu lišenja slobode sa prinudnim radom u trajanju od 20 (dvadeset) godina te gubitak političkih i gradjanskih prava u trajanju od 10 (deset) godina”. Mjesto robijanja: Zenica, rodni grad.