Ivan Lovrenović: VELIKI PISAC MALIH HISTORIJA

Pogovor u knjizi Joze Džambe O staroj Bosni u riječi i slici. Književno-povijesni pogledi

 

Dobra historiografija živi i profitira od promiskuiteta. (Jozo Džambo)

Povjesničar, filolog, književnik, prevoditelj Jozo Džambo cijela svog radnog i spisateljskog vijeka živi u Njemačkoj. Cijela tog vijeka, uza sve drugo čime se po svome afinitetu ili po obavezama posla bavio, nije se prestajao baviti Bosnom - njezinom poviješću i kulturom. Teme koje je pri tome birao (ili su one birale njega?), silna istraživačka temeljitost i akribičnost, metodičnost i eruditsko znanje kvalificiraju dr. Džambu, danas već autora s impozantnom bibliografijom, kao najzanimljivijega bosnista u našem vremenu. Po tim vrlinama ime i radovi dr. Joze Džambe u užim stručnim i znanstvenim krugovima odavno su poznati i cijenjeni kao unikatan autorski glas i doprinos. U opreci s time stoji činjenica, da je u nas njegov rad malo poznat široj kulturnoj javnosti. To je posljedica autorove izrazite, njegovane samozatajnosti; kod njega kao da se sva potreba za satisfakcijom i javnošću iscrpi u samome radu. U jednoj prilici, kada sam ga uspio nagovoriti da na internet stavimo neke od njegovih velikih znanstvenih eseja, napisao sam: Džambo, vrsni pisac i znanstvenik, živi postrani od glasnih krugova književnih i znanstvenih, od javnom rasvjetom posvećenih društava i njihovih pravorijeka. I ono što i ono kako Džambo piše, na njemačkom i na bosanskohrvatskom, jedinstveno je. Iz Bosne otišao je davno, a nije ju izgubio ni napustio nikad, očuvao ju je u sebi kao nitko ovdje. U Njemačkoj zasnovao je život učenjaka i pisca, bez ikakve potrebe za vanjskim priznanjima, malne bježeći od njih kad mu se približe. Dodajem: u skladu s time su i publikacije u kojima objavljuje svoje bosnističke bisere. Veće i razvijenije radove objavljuje u alternativnim časopisima, malotiražnim godišnjacima i zbornicima radova sa znanstvenih skupova. Niz godina bio je u jednom razdoblju redovit suradnik franjevačkoga mjesečnika Svjetlo riječi, a u novije vrijeme njegovi se tekstovi mogu čitati na stranicama Vjesnika franjevačkog samostana u Jajcu.

U Džambinom historiografskom pismu kao da su se na najplodniji način ukrstila i uzajamno oplodila dva elementa. U znanstvenom pogledu: tematske preokupacije i metodološki postupci naslonjeni na prevratne novine koje u evropsku i svjetsku historiografiju donose analisti i novi historičari, a u svjetonazorskom pogledu: doživljaj čovjekova svijeta srodan franciskanskome, minoritskom.

U vezi s prvim: historiografa Džambu ne zanima „velika“ povijest država, ratova, političkih događaja, ličnosti. Njegov interes zaokupljaju historijsko-antropološke i kulturološke teme, rubni fenomeni kulture, književnosti, povijest mentaliteta i života marginalnih ljudskih grupa, zanimljivi pojedinci izvan etabliranog društva, život u povijesnoj  svakodnevnici. Pri tome on demonstrira sigurno i kreativno vladanje teorijskim obrascima iz raznovrsnoga interdsciplinarnog spektra i veliku širinu intelektualnoga horizonta, uz obuhvatnost znanjā iz povijesti kulture, umjetnosti, književnosti, jezikā, što mu sve omogućuje da podatke, teme i fenomene kojima se bavi uvijek situira u šire pripadajuće kontekste, i u njima ih interpretira znalački i ingeniozno, a vrlo pouzdano, bez subjektivnih i proizvoljnih učitavanja. U obradi svojih tema Džambo skrupulozno i sistematski, upravo nepopustljivo, a s velikom istraživačkom strašću nastoji doprijeti do svih dostupnih činjenica i podataka. Zato su njegovi radovi pravo bogatstvo informacija, pa se njegove naizgled sporedne, zanemarene, „male“ teme, ličnosti i događaji najedanput ukazuju u punoj plastici vlastite važnosti i neponovljivosti.

Svoj historiografski stav na plastičan način Džambo izlaže navodeći primjer fra Anđela Žarkića, čije je ime „uzalud tražiti u leksikonima i pregledima povijesti Bosne Srebrene“, a za nj saznajemo tek iz jedne biografske skice fra Jeronima Vladića. Opisujući jednog prosječnog fratra onoga vremena, Vladić donosi podatke o njegovu školovanju, izgledu, govoru, svakodnevnim navikama, sklonosti i odbojnosti, službi u samostanu i župama, odnosu prema vjernicima i inovjernicima, prema samostanu i subraći, načinu propovjedanja i pastorizacije, pobožnosti itd, a ta skica - veli Džambo - izvrstan je primjer mikrohistorije, i nastavlja: „Tako nam je ovaj autor, koji je fra Anđela poznavao osobno, ponudio psihogram čovjeka čiji je profil, usuđujem se ustvrditi, reprezentativniji za opću sliku Bosne Srebrene 19. st. nego što su reprezentativni klasični ili tragični tipovi intelektualaca kao što su Jukić, Martić, Nedić, Knežević, Šunjić, Baltić i dr.“  Potom pregnantno zaokružuje svoj argument: „Imena pojedinaca izvan etabliranog društva uzimaju se kao geološke sonde; s njima se prodire u dubinu društva, preko njih se vade uzorci i analiziraju okolne formacije. Ti se rezultati zatim uspoređuju s onima dobivenim preko 'velikih' imena i tema. Tako se stvara raster fakata i spoznaja koji je u historiografskom pogledu objektivniji i mjerodavniji od onoga koji je satkan samo od 'velikih' imena i tema.“

Franjevačkim „osjećajem svijeta“ Džambino djelo prožeto je i manifestno i dubinski. Manifestno to se očituje brojnošću radova posvećenih franjevačkim temama. Na početku toga puta bila je njegova doktorska dizertacija Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien (Franjevci u srednjovjekovnoj Bosni), obranjena 1984. godine a kao knjiga objavljena na njemačkom jeziku 1991. godine.[1]

Što je sve, osim opisane autorove samokritičnosti i manjka vanjskih ambicija, prouzročilo da ta knjiga, prevažna za bosansku historiografiju, do danas ostane neprevedena i neobjavljena u nas - zagonetka je na koju potpisnik ovih redova ne zna odgovora. Ali zna, da bi s njome mnogo toga u našim inertnim i zastarjelim predodžbama o srednjovjekovnoj povijesti Bosne bilo promijenjeno u korist trezvene i višestruko provjerene nove argumentacije.[2]

Džambino bavljenje bosanskom franjevačkom temom ne iscrpljuje se samo u autorskim tekstovima; velik je njegov doprinos i u priređivanju za tisak mnogih važnih autora i izvora. Takvo je, u posljednje vrijeme, kapitalno izdanje ratnoga dnevnika-kronike fra Josipa Markušića[3] koje je Džambo iz rukopisa priredio, napisao komentare i bilješke, preveo latinske dijelove i izabrao dokumente. Također, baveći se tom snažnom i neobičnom fratarskom ličnošću, Džambo je transliterirao i priredio Markušićeva pisma Jožetu Plečniku, velikom slovenskom i evropskom arhitektu. Ovu dvojicu vezalo je dugogodišnje duboko osobno i duhovno prijateljstvo koje je započelo dok je Plečnik gradio crkvu sv. Ante u Beogradu a Markušić bio gvardijan u tamošnjem franjevačkom samostanu. Ta pisma obuhvaćaju nekoliko stotina tiskanih stranica, opet u časopisu, a bilo bi vrlo značajno da budu objavljena kao zasebna knjiga.[4]

Kad bi se svi dosadašnji Džambini radovi o bosanskim franjevcima sabrali i objavili kao cjelina, vidjelo bi se da je u njima, u formi velikoga tematskog mozaika, uzornim znanstveno-esejističkim jezikom, u savršenom skladu afektivne angažiranosti i znanstveničke objektivnosti, zapravo ispisana cijela jedna nova, alternativna povijest bosanskoga franjevaštva znalački kontekstualizirana u okvire opće povijesti, balkansko-osmanske, južnoslavenske i evropske. Postoji jedan intimni san (koji ovoga potpisnika ne napušta desetljećima) i jedna objektivna potreba - da bude napisana sistematska kritička povijest bosanske franjevačke zajednice. Takva, u kojoj bi bila rasvijetljena sva kompleksna priroda ovoga fenomena kao ne samo crkveno-vjerske, nego šire od toga - kao kulturno-civilizacijske pa i političke strukture.

I sama ta struktura je par excellence rubni fenomen. Rubna je već po ličnosti i intenciji svojega osnivača Franje iz Asiza i svojega postanka u okviru ustroja Rimske katoličke crkve, a u svojoj bosanskoj povijesnoj  realizaciji rubna je višestruko. Duhovni, kulturni i politički habitus i profil bosanskih franjevaca in partibus, u njihovoj provinciji Bosni Srebrenoj (kao i profil bosanskih katolika Hrvata uopće) stvara se kroz stoljeća osmanlijskoga vladanja Bosnom u okolnostima življenja u svojoj zemlji a u tuđem carstvu, u trajnoj borbi za religijski identitet (u predmodernim okolnostima ipso facto - narodnosni, politički), kao i za egzistencijalni opstanak. Marginalan je organizacijski i strukturno u okviru cjeline franjevačkoga reda i Rimske katoličke crkve, marginalan je i „kod kuće“, u odnosu prema cjelini sociokulturnog ambijenta Bosne i Hercegovine dominantno obilježenoga osmansko-islamskom civilizacijom, a također i u odnosu prema zamišljenim „čistim“ formama zapadnokršćanskoga civilizacijskog kruga i hrvatske nacionalne kulture. Premda takva, ili baš zato što je takva, ova je struktura, međutim, izuzetno životan fenomen, povijesno i kulturno veoma produktivan, u neprekinutom trajanju od preko sedam stoljeća.

U eseju O biografiji – dometi i granice jednog historiografskog žanra, povodom franjevačih historiografa fra Rastislava Drljića i fra Berislava Gavranovića, Džambo piše: „Nema formule kojom bi se za sva vremena opisali politički profil bosansko-hercegovačkog franjevaštva, njegov duhovno-intelektualni obzor, njegova crkvenost ili njegova pastoralna zauzetost. U dijakronijskom sagledavanju problema historiografska ars legendi nužno će uvijek iznova čitati i odgonetati znakove vremena. (...) Što mi možemo, jest pokušati u nama mogućem jeziku naći odgovor za naše vrijeme, a taj odgovor neće biti linearan nego kompleksan i polifoničan. Ne bi bilo dobro ako bi o franjevcima 'Bosne Srebrene' pisali samo njezini članovi, njegujući neku vrstu familijarne povijesti, ili ako bi o nadbiskupu Stadleru pisali samo oni koji se vide u kontinuitetu njegove crkvenosti. Dobra historiografija živi i profitira od promiskuiteta. (...) O takvim ili sličnim pitanjima nama treba također istraživača koji će, poput onih američkih antropologa, u našim argumentima otkrivati mimiku i gestiku, način komuniciranja, koje mi na samima sebi ne bismo nikada bili u stanju otkriti.“

S franjevačkom poviješću u bosanskom srednjem vijeku Džambo je napravio „prvi dio“ sinteze povijesti Bosne Srebrene, a s bogatim mozaikom ostalih njegovih radova, te s knjigama i radovima Srećka M. Džaje, postavljen je solidan, širok i instruktivan temelj za „drugi dio“ - sintezu te povijesti u osmanskom i austrougarskom dobu. U našemu ponovo barbariziranom vremenu, ne samo u Bosni i na Balkanu, ne možemo znati tko će je dočekati, hoće li je uopće biti.

Figura franjevački osjećaj svijeta primjenjiva je, kako rekoh, na Džambinu literaturu ne samo u tematskom nego i u dubinskom, sveprožimljujućem smislu; njime su ozračeni i temperirani svi njegovi tekstovi, i oni koji su posve izvan franjevačke teme, a ima ih mnogo. Samo kao primjer neka bude navedena recentna studija, s tipično džambinskom temom - o Bosni i Hercegovini u međunarodnoj karikaturi u austrougarskom dobu. To je fascinantan istraživački projekt i tekst, na preko 250 tiskanih stranica s ilustracijama, i on objavljen u periodičnoj publikaciji![5] Bila bi velika šteta da ne bude objavljen kao knjiga.  

Na kraju, umjesto zaključka, treba naglasiti dvije crte koje karakteriziraju sve što i kako Jozo Džambo piše.

Prvo, to je autor koji je svojim tekstovima stvorio prepoznatljiv, individualiziran tip znanstvenoga eseja. Uza sve što je već o tome rečeno, važno je istaknuti da ti tekstovi svjedoče o jedinstvenom daru jezične artikulacije. To im pribavlja žanrovski status i „identitet“ između znanosti i književnosti, a da ni jedno od toga dvoga ne trpi, nego, naprotiv, dobiva na vrijednosti. Taj dar svojstven je samo izrazitim autorskim ličnostima.[6]

Drugo, pisac Jozo Džambo ničemu ne pristupa i ni o čemu ne piše da bi osporavao, rušio, njegov duktus nije agonalan, polemički, njegova se kritičnost i trezvenost očituje na drugi način, plodniji i plemenitiji: u nastojanju da što potpunije razumije i sa svih strana osvijetli ono o čemu piše. Također, i u jasnoj svijesti o granicama i mogućim zamkama vlastitoga historiografskog poziva i „zanata“, što je odlika uistinu emancipiranih duhova. Tiha a u se sigurna empatija prema ljudskom svijetu i svemu stvorenomu kao afektivni ton i intelektualno osviješten stav - tako bi se u najsažetijem iskazu mogao opisati duh i stil Džambinoga pisma, njegovoga znanstvenog etosa.

U Sarajevu, svibnja 2021.

 

[1] Jozo Džambo, Die Franziskaner im mittelalterlichen Bosnien. Dietrich-Coelde-Verlag, Werl (Westfalen) 1991.

[2] U međuvremenu ova je knjiga prevedena i objavljenja. Vidi ovdje: https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/bosna-argentina/jozo-dzambo-franjevci-u-srednjovjekovnoj-bosni

[3] Fra Josip Markušić, Ratne zabilješke 1941. - 1945., Jajce-Sarajevo-Zagreb 2019.

[4] Bosna franciscana, 52, 53/2020, 54/2021. - Radeći na korespondenciji Pečnik - Markušić, Džambo je surađivao s dr. Damjanom Prelovšekom, odličnim poznavateljem Plečnikova života i djela, koji je izrazio zainteresiranost da se zajedno objave i Plečnikova pisma Markušiću.

[5] Jozo Džambo, Čudna zemlja, čudni ljudi: Bosna i Hercegovina u međunarodnoj karikaturi između 1878. i 1918., Colloquia franciscana I, Sarajevo 2019.

[6] Svojevremeno, Džambo je objavljivao pjesme i putopisnu prozu (putopis iz Izraela 1979, ulomak putopisa iz Lenjingrada 1988) u časopisima (Jukić, Susreti, Odjek, Život). Oni koji su to čitali i zapamtili, znaju da su ti tekstovi imali vrlo visoku književno-estetsku razinu. Nepoznato je je li autor nastavio s tom vrstom pisanja.