Neka se razapne! Neka se razapne!

Na samome početku: grijeh i strah. Strah od grijeha, dvostruk. Jedan sentimentalan, bolan: da ne uvrijediš Isusa a Isus jest i Kralj i Bog na nebesima, ali Isus je već i sav tvoj, lični i kućni, odmah uz mater, djeda, baku, ako uvrijediš njega, ne možeš se smiriti, peče te jednako kao da si zlo i uvredu nanio njima, najbližima. (Korizmeni napjev Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga grijeha moga, / i srce mi gorko cvili / jer uvrijedih tebe, Boga udara bolno u svaki damar djetinje osjetljivosti.) Drugi je strah eshatološki: jeza od pakla, kazne vječne u drugom životu, koji je stvarniji od ovoga, privremenog. Ali kako ćeš se grijehu ukloniti kada on vlada cijelim bićem – mišlju, riječju idjelom, propustom čak, nigdje te ne ostavlja na miru, slobodnim, ni u snovima. Ispovijed i pričest ne pomažu mnogo, poslije svake ostaje mučna sjena: jesi li slagao, prešutio  i sebi i ispovjedniku, kad si obećao da „nećeš više griješiti“, je li kajanje bilo iskreno i „skrušena srca“, i može li ga takvog – istinski, do dna - uopće biti? Je li moguća takva drama u duši sedmogodišnjaka, pitat će netko. Jest, moguća je, i ne samo da je moguća, nego, evo, svjedočiš sam sebi kao nepotkupljiv svjedok pred nemilosrdnim sucem da nikada više u svojemu potonjem životu nisi imao tu žestinu i intenzitet proživljavanja moralnih grižnji i „posljednjih pitanja čovjeka“. Jesi li tada, zato, po toj muci – ne po grijehu ni po strahu - možda bio i najpunijim bićem? Sva lica Isusa - koja te osvajaju koja te zbunjuju koja te plaše koja te ogorčuju koja te rastužuju. Iz triju izvora ih upoznaješ. U crkvi, kad don Niko o Isusu propovijeda na misi, i kad nas na vjeronauci poučava, a to je bizaran paralelizam koji vlast prešutno dopušta: ujutro školska pedagogija, bezbožna, poslije podne don Nikina vjeronauka: „Anđeo Gospodnji u snu javi Josipu da Herod zli kralj traži dite da ga pogubi, te se Josip i Marija s Isusom digoše noću i pobigoše u Egipat. A u ʼno vrime ne bijaše auta ni željeznice već putovahu pišice, il na magarcu, na kamili...“ Evanđeljski tekst ima u don Nikinim pripovjedačkim intervencijama silnu moć stvaranja živih slika i psihološkog uživljavanja: obitelj u bijegu kroz pijesak pustinje pod krupnim zvijezdama na noćnom nebu pratiš i strepiš nad njima kao nad rođenima. Kod kuće slušaš o „djetešcu Isusu“, o „malom Isusu“, iznad kreveta ti je slika anđela čuvara, to je meki malograđanski katehizis svetih sličica i deminutiva unesen s Austrijom i biskupskom Crkvom što je sasvim promijenilo kulturu i jezik tradicionalnoga bosanskog katolištva. Zarana si ga sit jer je Isus u njemu lišen tajne, obično slatkasto balavče, kič iz srednjestojećih građanskih kuća. Ali zato imaš treći izvor: Sveto pismo Novoga zavjeta (preveo Franjo Zagoda, izdalo Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima 1938. u Zagrebu). U toj knjizi najprije te opčinjavaju slike. Gustave Doré – ime je slikara koje ćeš već tada dobro upamtiti, a tek mnogo kasnije saznati njegovu pravu vrijednost i gigantski opus. U tmurnim zimskim poslijepodnevima na bakinoj prostranoj, debelo zastrtoj sećiji sate provedeš u promatranju Doréovih grafičarskih inscenacija punih opasnih zbivanja, žestokih pokreta, krvi i oružja, divlje uzburkanih voda, ogavnih zmajskih čudovišta, bezbrojnih lica s različitim izrazima od umilnoga do zločinačkog. Put te je vodio od slike ka tekstu, pa ti se i danas neka jaka mjesta iz Novoga zavjeta u unutarnjem vidu uvijek javljaju preko Doréovih likovnih prikazanja. Gola tjelesa grešnika što se u lavini survavaju u vječnu tamu a anđeli s isukanim mačevima nadziru taj sunovrat dok Otac, Sin i Duh sveti sjede gore u bijeloj svjetlosti i sude živima i mrtvima. „Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda“ iz Apokalipse, dok vojska anđela u donjem mračnom dijelu slike golim mačevima pobjedonosno juriša na silnoga zmaja iz pakla. Isusovo iskušenje kada mu đavo nudi „sva kraljevstva zemlje“ a đavla umjetnik crta vrlo sugestivno: tijelo snažna muškarca, velika krila što na vrhovima završavaju kandžama, rozi iznad čela, stopala - papci. Naročito te potresaju slike Isusovih poniženja, patnji, nezamislive smrti na križu. Zbunjuje te, plaši i odbija Isus opaki iz tamnih mjesta u evanđeljima - žestoko osjećaš tu prirodu, tu riješenost a ne razumiješ mu postupke, riječi. To je onaj Isus koji se s dvanaest godina već posve otrgnuo, otisnuo u svoju sudbinu, i ruži roditelje, tebi se čini nemilosno, koji ga tri dana traže pa izbezumljeni od brige nalaze kako umuje s učenjacima u hramu jeruzalemskomu: „Zašto me tražite? Zar ne znate da moram biti u kući Oca svojega?“ To je Isus koji bjesni nad trgovcima i novčarima u istome hramu, prevrće im stolove, razgoni ih s kandžijom u ruci: „Pisano je: 'Dom će se moj Domom molitve zvati, a vi od njega činite pećinu razbojničku.“ To je Isus u zagonetnoj i uznemirujućoj sceni na svadbi u Kani Galilejskoj, kad se otresa na majku: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ To je Isus koji nema razumijevanja za učenikovu želju da ga pričeka dok pokopa mrtvoga oca, već izgovara jednu od najstrašnijih svojih maksima: „Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.“ Potom Isus koji skandalizira, preokreće naglavce sve: Zlomu se ne opirati! Okrenuti i drugi obraz na udarac! Ljubiti neprijatelje, moliti za one koji te progone, jer otac nebeski jednako daje sunce zlima i dobrima, i kišu pravednima i nepravednima. Ne brinuti se za sutra: „Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ Raspolovljuju te ovi nalozi. Osjećaš njihovu strašnu istinitost i silnu osloboditeljsku moć, ako kreneš za njima, vidiš da ćeš se naći u drugome svijetu, u svjetlu i ljepoti i istini. A u isti čas spopada te tuga jer uviđaš neostvarivost: ne može to ljudsko stvorenje! Sve oko tebe to ti govori, i sve u tebi to ti potvrđuje – u svima postupcima i u svima naucima, svakoga dana i svakoga trena u danu: ne može to ljudsko stvorenje, nije ono za takvu istinitost stvoreno ni na takvo oslobođenje spremno! Isusova muka i smrt. Korizmeni dani s obredom križnoga puta sa stajanjima ispod slika na kojima su jezivi prizori nošenja križa, pljuvanja i vrijeđanja, s groznim alatkama za mučenje - čavlima, bičevima, čekićima, raznim sječivima, trnovom krunom: Pilat osuđuje Isusa na smrt, Isus prima na se križ, Isus pada prvi put pod križem, Isus susreće svoju majku, Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, Veronika pruža Isusu rubac, Isus pada drugi put pod križem, Isus tješi jeruzalemske žene, Isus pada treći put pod križem, Isusa svlače i napajaju žuči, Isusa pribijaju na križ, Isus umire na križu, Isusa skidaju s križa i polažu Mariji u krilo, Isusa polažu u grob. Čudesni napjev kojim se sve to prati, tko zna kada i koliko puta u naš jezik i u naš mentalitet prinesen Jacoponeov genijalni spjev: Stala Majka pod raspelom, / pod raspetim Sinka tijelom zaplakala gorki plač. / Kanda dušu tugujuću, / rascviljenu stradajuću probode joj britki mač. Dani Velikoga tjedna u kojima crkva prestaje biti dosadna, kada djetinja duša istodobno i cepti od straha, i gubi se u zatravljujućoj ljepoti suzvučja i tekstova u pjevanjima, plače od ganuća nad prizorima Kalvarije. Varcarski pjevači, svijet običan, tetke i susjedi iz ulice, postaju sudionicima i svjedocima najveće patnje i kozmičkog misterija, kada na Cvjetnicu i Veliki petak pjevaju koju od Muka ili tužaljku Puče moj, što učinih tebi i u čemu ožalostih tebe, u kojoj Isus s križa prekorijeva puk s nezahvalnosti. Raskorak je velik između evanđeljskoga Isusa svega sazdana na dragovoljnoj žrtvi za otkupljenje grijeha svijeta, svega svijeta i svega puka, i Isusa koji se na puk žali po sasvim ljudskoj shemi: kakva sve dobra učinih ja tebi, a kakvim sve zlima ti meni uzvraćaš, puče moj! Osjeća dječak da tu nešto nije u redu, da u toj drevnoj tužaljci Boga u Isusu posve pevladava njegova čovječija priroda, ali o tome će misliti i iz toga svoje skeptičke zaključke izvoditi mnogo kasnije, kada se već odbio od Crkve a od vjere uspio zadržati tek osjećaj opće sakralnosti u svemu stvorenomu što mu se javi kao tajni srh koji ga svega, od nožnoga prsta do pod tjeme, prožme bez pitanja i bez vidljiva razloga; sada, on je sav u vlasti tih žestoko kontrastiranih izraza, moćnih slika, a nadasve u vlasti zvuka, glasova, glazbe. Ništa iz svijeta glazbe, a glazba je već tada gospodar u njegovu doživljaju svijeta i to će ostati, nije kasnije bilo tako intenzivno. O, kakvi su to glasovni i emocionalni udari kada varcarski pjevači svijet običan, tetke i susjedi iz ulice na Pilatov upit što da uradi s Isusom koji se zove Krist složno (i zlobno, čini se njemu ogorčenom) u krešendu otpijévajū: „Neka se razapne!“, pa na ponovljeni upit još jednom, konačno i neopozivo: „Neka se razapne!“ (Sekvenca iz rukopisa Ulazeći u Varcar)

Ivan Lovrenović

Objavljeno: 13.12.2015. Kategorija: Zapisi

Oznake:

Isus pjevači