ŽIVOT I SUDBINA VASILIJA GROSSMANA

(Iz dnevnika, 13. kolovoza 2013)

Ponovo mi je u rukama roman Vasilija Grossmana Život i sudbina, novi prijevod, izdanje Frakture iz 2011. godine

Teško je danas uvjerljivo objašnjavati boju i gustinu uzbuđenja s kojom je čitan roman Život i sudbina Vasilija Semenoviča Grossmana u ono vrijeme, kada ga je 1986. objavila beogradska Prosveta u svojoj ediciji Veliki romani, a ja nisam mogao dočekati da ga otvorim. Još Gorbačov nije bio oglasio perestrojku i glasnost, još tri godine trebat će do pada berlinskoga zida, još u Bosni Partija bdije nad pravovjernošću naroda kod čega joj je efikasno na usluzi tajna policija. Bili su to mjeseci u kojima sam kod kuće držao mali kufer Vidaka Rajkovića, bibliotekara sa Cetinja, u kojemu mi je donio na čitanje rukopis svoga izvrsnog prijevoda Solženjicinova Arhipelaga Gulag. Kakav je tek to bio doživljaj! Čitali smo ga u kući i požudno i sa strepnjom, ne znajući u kojem času će zazvoniti zvono na vratima. Zvono nije zazvonilo, ali Arhipelag, i pored ozbiljnih priprema i dobrih namjera, u Sarajevu nije mogao biti objavljen, stražari pravovjernosti bili su budni. Uradit će to u Beogradu Jovica Aćin 1988. godine.

Zatim je u kataklizmi Sarajeva 1992 - 95. naš svijet propao, potonuo, s njime i naša uzbuđenja, naše knjige, naši tadašnji životi. Kada smo se 1997. nakon petogodišnje odsutnosti vratili među gole grbavičke zidove (ako smo to bili mi, oni isti?), Života i sudbine više nije bilo. (I. Lovrenović)

 

Grossman.jpg

Grossman kao novinski izvjestitelj u Drugom svjetskom ratu

 

Vasilij Grossman

ŽIVOT I SUDBINA

odlomak

 

Zatvoreni u tamnici Ljubjanka, razgovaraju Kacenelenbogen, stari čekist, i Krimov, tvrdi komunist

 

Pripovijedao je kako su trideset sedme svake noći izvršavane stotine presuda nad osuđenicima bez prava na pisma, kako su se noću dimili dimnjaci moskovskoga krematorija, kako su ludjeli komsomolci mobilizirani za obavljanje presuda i odvoženje leševa.

Pripovijedao je o ispitivanju Buharina, o tvrdoglavosti Kameneva... A jednom su razgovarali cijele noći do jutra.

Te je noći čekist razvijao teoriju i uopćavao.

Kacenelenbogen je pripovijedao Krimovu o poraznoj sudbini nepmana[1] inženjera Frenkelja.

Frenkelj je na početku NEP-a izgradio u Odesi tvornicu stro­jeva. Sredinom dvadesetih uhitili su ga i prognali u Solovke. Iz toga logora Frenkelj je poslao Staljinu genijalan projekt - stari čekist izrekao je upravo tu riječ: “genijalan”.

U projektu je podrobno, s gospodarskim i tehničkim uteme­ljenjima, razmotreno iskorištavanje ogromnih masa zatvorenika za izgradnju putova, brana, hidrostanica, umjetnih jezera.

Uhićeni nepman postao je general pukovnik MGB-a - Gazda je ocijenio njegovu misao.

U jednostavnost rada, posvećenoga jednostavnošću zatvoreničkih četa iz stare robije, rada lopate, krampa, sjekire i pile uvuklo se 20. stoljeće.

Logorski svijet počeo je upijati progres, usisavao je u svoju orbitu elektrostrojeve, pokretne trake, buldožere, električne pile, turbine, strojeve za rezanje, golemi automobilski i traktorski park. Logorski svijet osvajao je transportno zrakoplovstvo i zrakoplov­stvo veze, radiovezu i telefonske veze, automate, suvremeni sustav eksploatacije ruda; logorski svijet projektirao je, planirao, crtao, istraživao rudnike, gradio tvornice, otkrivao nova mora, izrađivao gigantske elektrane.

Razvijao se strelovito, i stara robija izgledala je pored njega smiješnom i dirljivom kao dječje kocke.

Ali logor je, govorio je Kacenelenbogen, ipak kasnio za životom koji ga hrani. 1 dalje se nije koristio mnogim učenjacima i specija­listima - oni nisu imali veze s tehnikom i medicinom... Svjetski poznati povjesničari, matematičari, astronomi, književni znan­stvenici, geografi, znalci svjetskog slikarstva, lingvisti koji znaju sanskrt i stara keltska narječja nisu imali nikakve funkcije u sustavu gulaga. Logor u svojemu razvoju još nije dorastao do iskorištava­nja stručnosti tih ljudi. Oni su radili kao težaci ili kao takozvani blesani na sitnim sobnim radovima i u kulturno-odgojnom dijelu - ili su se motali po invalidskim logorima, ne nalazeći primjene svojini znanjima, često golemim, koja su imala ne samo rusku nego i svjetsku vrijednost.

Krimov je slušao Kacenelenbogena jer se činilo da učenjak govori o onome glavnom poslu svojega života. Nije samo opijevao i slavio. Bio je istražitelj, uspoređivao je i otkrivao nedostatke i proturječnosti, uspoređivao ih i suprotstavljao.

Nedostaci su, naravno, u neusporedivo mekšoj formi, postojali i na drugoj strani logorske žice. Puno u životu ima ljudi koji ne rade ono što bi mogli i ne onako kako mogu, na sveučilištima, u redakcijama, u istraživačkim institutima Akademije.

U logorima, pričao je Kacenelenbogen, kriminalci su gospo­darili nad političkim zatvorenicima. Raspojasani, nepismeni, lijeni i potkupljivi, skloni krvavim tučama i grabeži, kriminalci su kočili razvoj radnog i kulturnog života u logoru.

I onda je rekao da i s ove strane žice radom učenjaka i krupnih djelatnika kulture često rukovode slabo obrazovani, nerazvijeni i ograničeni ljudi.

Logor je davao nekakav hiperbolični, povećani odraz života izvan žice. Ali stvarnost s obiju strana žice nije bila suprotstavljena, nego je odgovarala zakonu simetrije.

I onda je počeo govoriti, ali ne kao pjevač, ni kao mislilac, nego kao prorok.

Ako bismo smjelo i dosljedno razvijali logorski sustav, osloba­đajući ga kočnica i mana, taj bi razvoj doveo do brisanja granica. Logoru predstoji spajanje sa životom izvan žice. U tom spoju, u uništenju suprotnosti između logora i izvanlogorskog života i jest zrelost, trijumf velikih načela. Uza sve nedostatke logorskoga si­stema - on ima jednu odličnu prednost. Samo je u logoru načelu osobne slobode u apsolutno čistoj formi suprotstavljeno najviše načelo - razum. To će načelo dovesti logor do one visine koja će mu omogućiti da se sam isprazni, slije sa životom sela i grada.

Kacenelenbogen je imao priliku upravljati logorskim konstruktorskim uredima i uvjerio se da znanstvenici i inženjeri mogu rješavati najsloženije zadaće u logorskim uvjetima. Oni su na razini svih problema svjetske znanstvene i tehničke misli. Valja samo razumno upravljati ljudima i omogućivati im dobre životne uvjete. Starinska bajka o tome da bez slobode nema znanosti - uopće ne stoji.

„Kada se razine poravnaju“, reče on, „i kada postavimo znak jednakosti između života s ove i one strane žice, represije će biti nepotrebne i prestat ćemo ispisivati naloge za uhićenje. Srušit ćemo tamnice i zatvore. Kulturno-odgojna sfera upravljat će svim anomalijama. Muhamed i brdo poći će ususret jedno dru­gom.“

Pražnjenje logora bit će trijumf humanizma, ali istodobno ka­otični, prvobitni, špiljski princip osobne slobode neće pobijediti, neće se uzdići nakon toga. Naprotiv, bit će potpuno prevladan.

Nakon duge šutnje reče da će se možda kroza stoljeće samo-ukinuti i taj sustav te u svojemu samoukinuću roditi demokraciju i osobnu slobodu.

„Ništa nije vječno pod mjesecom“, reče on, „ali ja ne bih htio živjeti u to vrijeme.“

Krimov mu odgovori:

„Vaše su misli lude. Nije u tome duša i srce revolucije. Kažu da psihijatri koji dugo rade u psihijatrijskim klinikama sami polude. Oprostite, ali vas nisu bez veze zatvorili. Vi, druže Kacenelenbo­gen, udjeljujete tijelima sigurnosti atribute božanstva. Vas doista treba smiriti.“

Kacenelenbogen dobrodušno kimne:

„Da, ja vjerujem u Boga. Ja sam mračni starac vjernik. Svaka epoha stvara božanstvo po svom liku. Tijela sigurnosti razumna su i moćna, ona vladaju nad čovjekom dvadesetog stoljeća. Nekoć su takva snaga - i čovjek ih je obožavao - bili potresi, munje i grom, šumski požari. A zatvorili, vidite, nisu samo mene nego i vas. Vas je također vrijeme smijeniti. Jedanput će se pokazati tko je više u pravu - vi ili ja.“

 

[1] NEP - Nova ekonomska politika dvadesetih godina u SSSR-u.