Ivo Lučić: VRIJEDNOSTI IZ DUBINE ZEMLJE

U Sarajevu su 8. studenoga 2023. predstavljene dvije knjige Pere Sudara - Hod po ranama i Snaga je u odricanju od sile i moći, u izdanju Synopsisa i Hrvatskoga leksikografskog zavoda BiH. Osim autora, na predstavljanju govorili su Ivo Lučić, Brane Vrbić i potpisnik ove bilješke. O autoru knjiga, prof. dr. Peri Sudaru i o njegovim knjigama ovdje je već pisano, uz pogovor Ive Lučića (vidi: https://www.ivanlovrenovic.com/clanci/varia/dvije-knjige-pere-sudara-pogovor-ive-lucica). Ovdje slijedi Lučićevo izlaganje na sarajevskom predstavljanju knjiga. (I. Lovrenović)

 

Ivo Lučić

VRIJEDNOSTI IZ DUBINE ZEMLJE

Ovo je rijetka prilika da predstavimo dvije knjige u kojima je jedna od najistaknutijih intelektualnih i moralnih osoba u današnjoj Bosni i Hercegovini izložila svoje poglede i objasnila neke svoje odluke. Neke samo u nagovještajima. Stoga sam počašćen što je mene zapala dužnost da kažem nešto o njima.

Kao što ste čuli, u prvoj knjizi biskup Pero Sudar opisuje obilaske vrhbosanskih župa od 1992. do 1997. godine i stanje u tim župama. Druga knjiga je veliki intervju sa Sudarom kojeg je vodio novinar Nedjelje Brane Vrbić.

Prva knjiga donosi četiri cjeline – izvješća s područja zahvaćena ratom Hrvata i Bošnjaka, zapise o Sarajevu, o Posavini i o izbjeglicama.

U vrijeme dok je Sudar pisao ta izviješća, svjetovni je tisak već bio podlegao kušnji profanacije patnje i žrtava, i njihovom podređivanju političkim interesima i gledištima, pa se iz tekstova poput Sudarovih moglo vidjeti što se doista zbiva ljudima, a ne nekoj „našoj stvari“.

Kako je kazao Drago Bojić, Sudar je na svojim putovanjima posvuda govorio o nužnosti zajedničkog života u Bosni i Hercegovini, unatoč i povijesnim i sadašnjim mržnjama i konfliktima, te se stalno zauzimao za povratak ljudi. Sudarovi zapisi o katoličkim župama u ratu dragocjeni su ponajprije za Katoličku crkvu, ali su istodobno i vjerodostojno svjedočanstvo o ratu. Unatoč stravičnom zlu koje su Srbi, Hrvati i Bošnjaci jedni drugima nanijeli u posljednjem ratu i općenito u prošlosti, biskup Sudar nepokolebljivo vjeruje da je moguć zajednički život u Bosni i Hercegovini.

Nakon trideset godina, u uvodu ove knjiga zdvojan Sudar piše:

„Nadē koja je tada mene, i ne samo mene, unatoč sveg užasa rata i stradanja, stidljivo i čeznutljivo ispunjala i nosila, kao da je posve nestalo. Ostali su bol zbog nikad prihvaćene i neprihvatljive nepravde i žal zbog neizmjerljive nepotrebne i uzaludne patnje i ljudskoga stradanja. 'Đavolji krug triju politika nije nestao, proširio se!'“

Druga knjiga: Zna se desiti da knjige intervjua pobude veliku pažnju i da nerijetko oblikuju i zaokruže misao i iskustva važnih i u raznim aspektima utjecajnih ljudi, koji to ranije nisu napravili prema široj javnosti.

Ovo bi mogla biti knjiga koja će to donekle učiniti za biskupa Sudara, koji zbog svoje zauzetosti i istovremeno skromnosti, odnosno izbjegavanja da se njegovo „ja“ stavlja u prvi plan, to do sada nije učinio. U tome treba odati priznanje kolegi novinaru Brani Vrbiću, koji je godinama ustrajavao na prijedlogu za razgovore i ponudio širok spektar pitanja, te je uvelike zaslužan za ovu knjigu. Ja bih, usput rečeno, pitanja malo šire formatirao.

Što u njoj vidimo?

Ukratko, Sudarov svijet počiva na tri stupa: to su ljudi (roditelji, obitelj, prijatelji), pripadnost zemlji (dom, zavičaj, domovina i ovaj svijet) i vjera.

Sudarovi ljudi su starinski ljudi Neretvice: po karakteru u isto vrijeme opušteni i miroljubivi, ali vatreni i prgavi, otvoreni ali i sumnjičavi. To su ljudi, kako on kaže, tvrde riječi i meka srca, kakvih se u ovoj zemlji moglo naći u izobilju.

Sudar kaže da iskreno žali što nije imao prilike više živjeti s tim ljudima, jer ima dojam da je u tome „puno onoga najdragocjenijeg ljudskoga i duhovnog bogatstva propustio“.

Obitelj ima vrlo veliku ulogu u Sudarovu formiranju.

„Što više starim, ne samo da moja ljubav i zahvalnost prema njima raste, nego i moje divljenje načinu na koji su i dostojanstvu s kojim su živjeli“.

Sudarov zavičaj je Neretvica, koliko je slavljena grupa planinā „Vranica“ kojoj pripada, toliko je ona zanemarena kao njezina sunčana padina.

„Neretvica i dolina kroz koju protječe, kao i cijela Bosna i Hercegovina, su po mjeri čovjeka koji ne traži više nego mu treba“ – kaže Sudar.

 „Nema sumnje da sam vidio i doživio krajeva i mjesta čije, Bogom dano i ljudskom rukom pridodano, bogatstvo ostavlja bez daha. Međutim, nikada mi se u srcu nije rodilo pitanje ili žal: pa, što se nisam tamo rodio.“

Kada se tom odsječku zemlje doda političko obilježje, nastaju brojni izazovi: Sudar priznaje da je obilježen Hercegovinom i ponosi se time, kao što se, kaže, ponosi svaki normalan čovjek mjestom, krajem i zemljom svog podrijetla. Širu pripadnost pripisuje državi Bosni i Hercegovini, dok ona, zajedno s Hrvatskom, čini, kaže, njegovu „domovinu“. Domovina je po njemu područje na kojem njegov narod ima svoj dom, stanište, jezik i kulturu.

Naglašava da to što je rođen u Bosni i Hercegovini ne umanjuje da bude Hrvat, niti to što je Hrvat smeta da poštuje druge narode u Bosni i Hercegovini ili da sam bude Bosanac. Jednako tako, kaže, Bosna i Hercegovina nije manje njegova domovina zato što je domovina i drugih naroda.

Za ocjenjivanje Sudarova bosanskohercegovačkog univerzuma treba se uvijek prizivati na njegovu relacijsku formulu da se vlastiti narod voli samo kroz njegovo osposobljavanje za mjeru ljubavi i dobrote prema drugima. To je ujedno i kriterij koji bitno dimenzionira njegovo shvaćanje zajedničkog dobra.

Sudarov svijet ja neodvojiv od vjere. Puk je molitvu shvaćao kao nešto što pripada životu, kao hrana i piće. Večera nije počinjala bez molitve koja je trajala najmanje 20 minuta. Sudar dječak je molitve u glavi poredao po selu, i ta metafora je ostala građa njegova svijeta za cijeli život.

Sudarovo iskustvo s vjerom i crkvom može se sabrati u cjelovitu kritiku koja seže od pogrešno shvaćenog kršćanstva, koje se doživljava kao sputavanje slobode i zapreka do radosti, do nekritičkog preoblikovanja unutarcrkvenih odnosa milosrđa u potčinjavanje braće na nižim hijerarhijskim položajima, ono što će Sudar nazvati begovskim pastoralom.

Kaže da bi bio puno mirniji da nije imao priliku upoznati Katoličku crkvu iza kulisa. Taj uvid ga je, priznaje, uvelike otrijeznio od neutemeljena zanosa.

„Trebalo mi je molitve i milosti da neke realnosti prihvatim i s njima se u sebi pomirim“, kaže Sudar.

To može dovoljno govoriti o mogućim razlozima zbog kojih se odrekao biskupske pozicije, premda o njima ne želi otvoreno govoriti.

Imamo, dakle, vrhunskog intelektualca, moralnu osobu i visokog vjerskog dužnosnika. Izrastao je iz zavičaja, tamošnje čeljadi i njihovih vrijednosti. Sudar te vrijednosti donosi iz dubine zemlje – mislim podjednako povijesne dubine i dubine tla – i nastojao im je ostati vjeran do kraja. Ali osjeća da mega-organizacije kao što su država i crkva, ometaju to njegovo poslanje. Zašto? U pogovoru sam to pokušao protumačiti kroz kritičku kulturnu geografiju, ovdje ću samo krajnje pojednostavljeno reći: velika je razlika između funkcioniranja zavičaja i države. Zavičaj je običajni sustav iznikao na zemlji, koji je zbog načina života i pamćenja čvrst i otporan.

Država je nešto izmišljeno, bez tradicije, čime upravljaju elite i upisuju u nju svoje interese. Interesi vode računa o vrijednostima poput zavičajnih samo kad moraju, kad su elite prisiljene snagom javnosti na to. Kod nas, dakle, vrlo rijetko ili nikada. Umjesto zdravorazumskog zavičajnog etosa, koji je po „ljudskoj mjeri“ i koji je predmet brižnosti, nacije teže da uvijek budu silnije, jače i nadvladaju sve oko sebe. I naravno, unutar sebe. One su monstrumi. To je slučaj s Bosnom i Hercegovinom, egzemplaran na svjetskoj razini.

Suočen s time, Sudar je prisiljen promijeniti vlastitu strategije očuvanja najvažnijih vrijednosti zbog kojih je krenuo na svoj put. A to je djelovati kao pojedinac, jer jedino tako može promicati ono do čega drži. Kao i na sve drugo, i na to postoje različiti pogledi. Neki to odobravaju, pa i ja, a neki ne odobravaju, neki među njima ga smatraju nekom vrstom otpadnika.

Ovdje, za ovim stolom, dvojica su takvih: Pero Sudar i Ivan Lovrenović. Da se bave prirodoslovljem ili tehničkim znanostima, mjerljivom znanosti, ne treba sumnjati da bi sudjelovali u tome na svjetskoj razini. A ovdje, gdje su život posvetili humanističkim vrijednostima svoje zajednice, onim vrijednostima koje ju čine zajednicom, ona ostaje gluha i nezahvalna, a oni zaobiđeni, kadikad prezreni.

Biću sasvim jasan: priča o Sudaru nije samo priča o njemu nego priča o našim zavičajima kao temeljima države i nacije, našim sudbinama, našim zajednicama. I ništa od toga ne ovisi o Peri Sudaru, Ivanu Lovrenoviću, banjalučkom filozofu Miodragu Živanoviću, ili Tariku Haveriću, jer su oni dali što je bilo do njih, nego ovisi o nama.